1                        Poslovni broj 58 P-8302/21-18

Poslovni broj 58 P-8302/21-18

 

     REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Sanji Vodopija kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja D.L. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku L. Š., odvjetniku iz O. d. S. i  Š. d.o.o. iz Z., protiv tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicama K. P. i S. K., odvjetnicama iz O. d. L. i p. d.o.o. iz Z., temeljem generalne punomoći broj Su-1771/06, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 9. studenog 2022. godine u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja L. M. , odvjetničke vježbenice i punomoćnice tuženika S. K., odvjetnice, dana 9. prosinca 2022. godine,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 7.2. Ugovora o kreditu broj …sklopljenog dana 20.12.2006. godine između tužitelja D. L. iz Z., OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika P. b. Z. d.d., Z., OIB: … kao kreditora, i to odredbe sadržane u članku 7.2. u dijelu u kojem je određena obveza povrata iznosa kredita, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog ugovora.

 

II Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., OIB: … isplatiti tužitelju D. L. iz Z., OIB: …, iznos od 144.971,63 kuna/19.241,04 EUR1 sa zakonskim zateznim kamatama tekućim i to na iznos od:

 60,88 kuna / 8,08 EUR od dana 01.04.2008. do isplate
 448,33 kuna / 59,50 EUR od dana 01.11.2008. do isplate
 258,02 kuna / 34,24 EUR od dana 13.11.2008. do isplate
 20,75 kuna / 2,75 EUR od dana 10.12.2008. do isplate
 399,20 kuna / 52,98 EUR od dana 30.01.2009. do isplate
 472,58 kuna / 62,72 EUR od dana 11.02.2009. do isplate
 376,64 kuna / 49,99 EUR od dana 17.03.2009. do isplate
 380,32 kuna / 50,48 EUR od dana 12.04.2009. do isplate
 397,82 kuna / 52,80 EUR od dana 12.05.2009. do isplate
 332,80 kuna / 44,17 EUR od dana 11.06.2009. do isplate
 368,01 kuna / 48,84 EUR od dana 15.07.2009. do isplate
 253,88 kuna / 33,69 EUR od dana 12.08.2009. do isplate
 361,58 kuna / 47,99 EUR od dana 15.09.2009. do isplate
 271,27 kuna / 36,00 EUR od dana 11.10.2009. do isplate
 354,17 kuna / 47,01 EUR od dana 20.11.2009. do isplate

 315,71 kuna / 41,90 EUR od dana 11.12.2009. do isplate
 594,27 kuna / 78,87 EUR od dana 31.01.2010. do isplate
 553,89 kuna / 73,51 EUR od dana 21.02.2010. do isplate
 539,81 kuna / 71,64 EUR od dana 11.03.2010. do isplate
 670,67 kuna / 89,01 EUR od dana 16.04.2010. do isplate
 669,60 kuna / 88,87 EUR od dana 23.05.2010. do isplate
 1.116,27 kuna / 148,15 EUR od dana 30.06.2010. do isplate
 1.150,63 kuna / 152,71 EUR od dana 15.07.2010. do isplate
 1.076,90 kuna / 142,93 EUR od dana 14.08.2010. do isplate
 1.468,51 kuna / 194,90 EUR od dana 15.09.2010. do isplate
 1.240,85 kuna / 164,69 EUR od dana 17.10.2010. do isplate
 1.478,08 kuna / 196,17 EUR od dana 01.12.2010. do isplate
 1.870,52 kuna / 248,26 EUR od dana 04.01.2011. do isplate
 1.702,47 kuna / 225,96 EUR od dana 15.01.2011. do isplate
 1.727,70 kuna / 229,30 EUR od dana 01.03.2011. do isplate
 1.652,26 kuna / 219,29 EUR od dana 13.03.2011. do isplate
 1.440,13 kuna / 191,14 EUR od dana 12.04.2011. do isplate
 2.186,65 kuna / 290,22 EUR od dana 01.06.2011. do isplate
 2.226,50 kuna / 295,51 EUR od dana 01.07.2011. do isplate
 2.737,72 kuna / 363,36 EUR od dana 02.08.2011. do isplate i
 113.796,24 kuna / 15.103,36 EUR od dana 04.08.2011. do isplate,
za razdoblje od 1. travnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine pa do isplate, dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 29.512,12 kn/3.916,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. prosinca 2022. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita dana 20.12.2006. godine sklopio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: …, kojim mu je tuženik odobrio kredit za kupnju nekretnine sukladno Ugovoru o kupoprodaji nekretnine br. … u kunskoj protuvrijednosti 111.622,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Navodi da je u članku 7.2 predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita u 96 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora o kreditu. Ističe da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu.

2. Tužitelj u tužbi dalje navodi da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, presudom Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik (među ostalim bankama) u razdoblju od 2005. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedenim sudskim odlukama utvrđeno je kako su banke znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće. Stoga su sudovi ocijenili da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka, pa tako ni tuženik nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da su sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), rubricirane presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Slijedom navedenog, učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate kredita za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune. Stoga je uslijed utvrđenja ništetnosti valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio anuitete koji su se zbog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita, te ovom tužbom potražuje preplaćeni iznos zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana uplate svakog pojedinog anuiteta. Tužitelj dalje navodi da je dana 03.08.2011. godine izvršio konačnu prijevremenu otplatu kredita. Navodi da razliku koja je posljedica tuženikovog povećavanja kamatne stope tijekom trajanja kredita, tužitelj potražuje u postupku koji se pred naslovljenim sudom vodi pod posl. br. P-7230/19.

3. Slijedom navedenog, tužitelj konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 12. rujna 2022. godine predlaže da sud utvrdi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a koje odredbe su sadržane u članku 7.2. predmetnog ugovora o kreditu, te potražuje od tuženika na ime stjecanja bez osnove isplatu iznosa od 144.971,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa preplate pa do isplate, kao i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Navodi da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbe čl. 138.a i 502.c ZPP-a. Navodi da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u
ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih, tako i u pogledu pravnih pitanja. Navodi da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu, kao i promjenjivu kamatnu stopu. Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni s lex specialis - zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u Ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Ističe da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste B. važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz Ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Navodi da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu uz svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedini je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svih sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO-a je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO-a. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta, pa obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, to je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe predmetnog ugovora neosnovan. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba, te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke, pa konačno i javnog bilježnika, te se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe, te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz tog razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava inputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Ističe prigovor zastare. Predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti u cijelosti, uz naknadu parničnog troška.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaze uvidom u Ugovor o kreditu broj …od 20.12.2006.g. (list 7-12 spisa), otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope (15-17 spisa), pregled uplata po kreditu (list 19-20 spisa), kao i cjelokupnu spisu priležeću dokumentaciju, saslušao tužitelja kao stranku, te proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. B. iz C. z. f. v. d.o.o.

6. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

7. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu broj … (list 7-12 spisa) kao relevantno je utvrđeno da je sklopljen između ovdje stranaka dana 20.12.2006.g. i to na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 111.622,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci Banke o kreditiranju građana temeljem koje je sklopljen Ugovor o poslovnoj suradnji broj: …od dana 24.10.2005. između B. i G. d.o.o., a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,05% godišnje (čl. 4. Ugovora), da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 96 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste B. važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora (čl. 7.2. Ugovora), te da se kredit odobrava za kupnju nekretnine (čl. 2. namjena kredita), a što među strankama nije sporno. Nadalje, nesporno je da je tijekom otplate kredita početno ugovorena kamatna stopa mijenjana u više navrata, kao i da je u razdoblju otplate kredita tečaj švicarskog franka rastao. Među strankama nije sporno da je kredit otplaćen prije utuženja.

8. Sporno je, jesu li ove promjene bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, jesu li bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, te posljedično tome radi li se o ništavim odredbama Ugovora o kreditu. Sporna je i visina zahtjeva.

9. Tužitelj saslušan kao stranka u svom iskazu navodi da je dana 20. prosinca 2006. godine sklopio s tuženikom predmetni ugovor o kreditu. Namjena kredita je bila kupnja stana u Zagrebu radi rješenja stambenog pitanja njegove obitelji. Ugovor je sklopljen na rok od 96 mjeseci, s time da je kredit u cijelosti prijevremeno otplatio. Prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu se kod tuženika raspitivao o mogućnosti realizacije kredita i u kunama i u EUR-ima, a tuženik mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu u CHF ponudio kao najpovoljniji na što je on pristao. Prije potpisa, ugovor je pročitao i bilo mu je poznato da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i da je ugovorena valutna klauzula, tako da
mu je bilo poznato da bi se rata kredita mogla malo povećati, ali ga nitko nije upozorio na rizike koji mogu proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF i nitko ga nije upozorio da bi mu se zbog rasta tečaja CHF rata kredita mogla toliko znatno povećati, a da mu je to bilo poznato ne bi nikada takav ugovor potpisao. Nakon što mu se rata kredita znatno povećala kod tuženika se raspitivao o razlozima, međutim u banci mu je odgovoreno da je rata kredita povećana zbog naglog rasta tečaja CHF i da se tu ništa ne može promijeniti. Predmetni ugovor bio je unaprijed sastavljen od strane tuženika i on niti na koji način nije mogao utjecati na pojedine odredbe ugovora i nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, već mu je ugovor prezentiran kao uzmi ili ostavi.

10. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 04. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao II. tuženik u tom sporu) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Spomenuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv presude spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

12. Nadalje, u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):
- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. djelomično preinačio prvostupanjsku presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.g. ukinuo je presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017.g. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g,
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i predmetni Ugovor o kreditu), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 01. studenog 2004.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (pa tako i ovdje tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

14. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. U tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate.

15. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-3142/2018.-2 od 19. ožujka 2019.).

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je prihvatio zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (točka I. izreke), sve kako to predlaže tužitelj.

17. Stoga kako sud smatra da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Nastavno na navedeno proizlazi da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju preplaćeni iznos anuiteta i to u visini razlike između iznosa anuiteta koji su plaćeni primjenom tečaja CHF na dan plaćanja u odnosu na iznos anuiteta primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku P. B: iz C. z. f. v. d.o.o. sa zadatkom da utvrdi izračun preplaćenog iznosa s osnova tečajne razlike i to između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i svih kasnijih povećanja tečaja, temeljem predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 20. prosinca 2006. godine za utuženo razdoblje, specificirano po mjesecima i datumima isplate.

19. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka P. B. proizlazi da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi 144.971,63 kn, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tablici.

20. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a tuženik je istaknuo da nema prigovora na matematički izračun vještaka, ali smatra da nalaz i mišljenje ne doprinosi rješenju ovog spora budući je izrađen kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF, iako je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu, ali u tom pravcu nije imao daljnjih dokaznih prijedloga.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka P. B., jer smatra da je isti izrađen objektivno, jasno, obrazloženo i u skladu s pravilima struke, te u skladu sa zadatkom koji mu je sud odredio. Kako po mišljenju ovog suda prigovori tuženika su pravne naravi (tuženik nema prigovora na matematički izračun vještaka) o kojima je ovaj sud dao svoju ocjenu u prethodnom dijelu obrazloženja, takvi prigovori ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda.

22. Slijedom navedenog, a kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje isplatu precizirao podneskom od 12. rujna 2022.g. sukladno utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, koji ovaj sud u cijelosti prihvaća, to je zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15, dalje: ZOO). Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate kako to tužitelj i zahtijeva, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

23. Nadalje, po stavu ovoga suda neosnovan je prigovor zastare. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a koji postupak je pokrenut podnošenjem tužbe dana 04. travnja 2012., došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a.

24. Po pitanju zastare se izričito izjasnio Vrhovni sud u presudi Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH izraženom u toj odluci pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. godine, glede zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope jednostranom odlukom Banke, odnosno od 14. lipnja 2018. godine, glede zahtjeva za povratom onog novčanog iznosa preplaćenog temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.

25. Kako najstarija tražbina tužitelja dospijeva 1. travnja 2008. godine, a podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine je prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i pravomoćnošću odluke u tom postupku je počela ponovno teći, tj. 14. lipnja 2018. godine, pa kako je tužitelj podnio tužbu dana 20. listopada 2021. godine, to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl. 225. ZOO-a, jer opći zastarni rok od 5 godina nije istekao prije utuženja.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl.154. st.1. i čl.155. ZPP-a.

27. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe 250 bodova (Tbr. 7/1), za sastav podnesaka od 04.05.2022. i 12.09.2022.g. po 250 bodova (Tbr. 8/1), za sastav podnesaka od 08.11.2021. i 07.06.2022.g. po 50 bodova (Tbr. 8/3) i za zastupanje na ročištu 02.06.2022. i 09.11.2022.g. po 250 bodova (Tbr. 9/1), dakle ukupno 1350 bodova, što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 15,00 kuna sukladno spomenutoj Tarifi, te uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 25.312,50 kn. Nadalje, tužitelju je u cijelosti kao nužan priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.500,00 kn, te trošak sudske pristojbe na tužbu od 899,62 kn i sudske pristojbe na presudu od 1.800,00 kn, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 29.512,12 kn. Na tako utvrđeni iznos troška tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate tekuće od presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, a temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14,
55/16 i 73/17).

28. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer osim što ta radnja nije potrebna za vođenje parnice, taj trošak prije zaključenja glavne rasprave nije niti nastao, a i njegov nastanak bi ovisio o eventualnom pristupu punomoćnika stranaka na ročište za objavu presude, koji nije obvezan.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 9. prosinca 2022. godine

 

Sutkinja:

Sanja Vodopija, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o
ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

 

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu od 1.800,00 kn

2. pun. tuženika