Republika Hrvatska Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-641/2020-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić,
predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice
i Ivana Stipčića, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja M. C. iz
Z., OIB: …, 2. tužiteljice M. C. iz Z.,
OIB: …, koje zastupa punomoćnik I. L., odvjetnik u
Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, koju zastupa
Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Zagrebu, radi isplate,
odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u
Zagrebu, poslovni broj: 71 P-663/18-30 od 23. lipnja 2020., u sjednici vijeća održanoj

9. prosinca 2022.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se djelomično kao neosnovana žalba tuženice Republike Hrvatske i
potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 71 P-
663/18-30 od 23. lipnja 2020. u dijelu kojim je tuženici Republici Hrvatskoj naloženo
da 1. tužitelju M. C. i 2. tužiteljici M. C. isplati na jednake
dijelove iznos od 169.927,29 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 6. veljače

2018. do isplate (dio točke I. izreke).

II. Uvažava se djelomično žalba tuženice Republike Hrvatske i preinačuje se
navedena presuda u dijelu kojim je tuženici Republici Hrvatskoj naloženo da 1.
tužitelju M. C. i 2. tužiteljici M. C. isplati i iznos od 453.139,44
kune sa zakonskim zateznim kamatama (dio točke I. izreke) i u dijelu kojim je
odlučeno o troškovima postupka (točka II. izreke) i sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev 1. tužitelja M. C. i 2. tužiteljice
M. C. kojim traže da im tuženica Republika Hrvatska plati i iznos od

453.139,44 kune sa zakonskim zateznim kamatama od 6. veljače 2018. kao
neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Republike Hrvatske za naknadu troškova žalbenog postupka.

2

Poslovni broj: Gž-641/2020-3

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: …, zastupana po
Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel u Zagrebu da I. tužitelju
M. C. iz Z., OIB: …i II. tužiteljici M.
C. iz Z., OIB: … isplati na jednake dijelove iznos od

623.066,73 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06.02.2018. g. pa do
isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od
godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu
stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u
roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: …, zastupana po
Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko upravni odjel u Zagrebu da I. tužitelju
M. C. iz Z., OIB: …i II. tužiteljici M.
C. iz Z., OIB: …naknadi trošak parničnog
postupka u iznosu od 71.175,00 kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je izjavila tuženica pozivajući
se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08.,
123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., dalje: ZPP), odnosno na bitne povrede
odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i
pogrešnu primjenu materijalnog prava. Žalbenim navodima tuženica osporava
pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o prigovoru zastare koji je tuženica
istaknula tijekom prvostupanjskog postupka i ukazuje da obzirom da je zahtjev za
mirno rješenje spora podnesen 20. veljače 2017., da su sva potraživanja tužitelja
prije 20. veljače 2014. zastarjela. Tuženica u žalbi ponovno navodi da u ponašanju
tuženice nema protupravnosti, a po prvi puta u žalbi ukazuje da tijekom postupka nije
pravilno utvrđena visina zaštićene najamnine za cijeli utuženi period te navodi da su
tužitelji propustili visinu zaštićene najamnine utvrđivati jednom godišnje sukladno
Uredbi o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine"
broj: 40/97. i 117/05., dalje: Uredbe) a što se ne može uzeti kao odgovornost
tuženice. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev
tužitelja uz naknadu troškova tuženici, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na
ponovno suđenje. Potražuje naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Tužitelji na žalbu tuženice nisu podnijeli odgovor.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana.

5. Razmatrajući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu
donošenju ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio ijednu bitnu povredu
odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju

3

Poslovni broj: Gž-641/2020-3

tuženica ukazuje žalbom. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pobijana presuda je
jasna i razumljiva i može se ispitati.

5.2. Nema ni drugih bitnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj
drugostupanjski sud temeljem članka 365. stavak 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

6. Tužitelji traže od tuženice isplatu razlike između zaštićene najamnine i
tržišne / ekonomske najamnine za stan koji kao zaštićeni najmoprimac koristi L.
Ć. temeljem presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-432/04 od 25.
ožujka 2005. koja je zamijenila Ugovor o najmu stana, i to za razdoblje od 25. ožujka

2005. u iznosu od 623.066,73 kune s zakonskim zateznim kamatama od podnošenja
tužbe, odnosno od 6. veljače 2018.

7. Za donošenje pravilne i zakonite odluke o takvom tužbenom zahtjevu 1. i 2.
tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio sve odlučne činjenice, pa je neosnovan je
žalbeni prigovor tuženice da činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno.

7.1. Kao nesporno među strankama pravilno je utvrđeno da su tužitelji
suvlasnici na jednake dijelove obiteljske stambene zgrade u Z. na adresi
Među stankama je sporna osnova i visina tražbine, a sporna je osnovanost
prigovora zastare koji je istaknula tuženica.

7.2. Utvrđeno je da se kod Općinskog suda u Zagrebu vodio parnični postupak
pod poslovnim brojem: Ps-432/04 između tužitelja L. Ć. i M. i M.
C. kao tuženika (ovdje tužitelji), te da je 25. ožujka 2005. donesena presuda
kojom je zamijenjen Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Utvrđeno je
da je navedenom presudom utvrđena zaštićena najamnina u iznosu od 142,89 kuna
mjesečno.

7.3. Temeljem provedenih dokaza pravilno je utvrđeno da se radi o stanu
površine 78 m2 koji se nalazi u prizemlju zgrade na navedenoj adresi i prema nalazu
vještaka građevinske struke utvrđeno je da se tržišna cijena najma takvog stana u
istom cjenovnom bloku kreće od 500,00 eura do 750,00 eura. Utvrđeno je da
prosječna cijena najma iznosi 610,15 eura, odnosno 4.500,00 kuna. Obzirom da
zaštićena najamnina iznosi 142,89 kuna, razlika do ekonomske odnosno tržišne
najamnine iznosi 4.357,11 kuna mjesečno.

7.4. Prigovore tuženice na nalaz vještaka u odnosu na utvrđeni iznos tržišne
cijene najma stanova na lokacijama tog cjenovnog bloka, odnosno da je trebalo
najamninu izračunati prema tabeli s međuvremenskim izračunom, vještak je otklonio
navodeći da je izračun cijene i izvršio temeljem međuvremenskog izračuna, kao i da
u Gradu Z. postoje cjenovni kvartovi odnosno blokovi i da se točno zna koja je
cijena najma po kvadratu u pojedinim dijelovima grada, pa je prvostupanjski sud
pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka.

8. Temeljem tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, u odnosu na osnovu
tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i
pravilno je zaključio da je tuženica dužna tužiteljima kao vlasnicima stana u kojima
žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Naime, po stavu ovog drugostupanjskog
suda tuženica je, propisujući Zakonom o najmu stanova ("Narodne novine" broj:
91/96., 48/98., 66/98. i 22/06., dalje: ZNS) niz zaštitnih mjera u korist zaštićenih

4

Poslovni broj: Gž-641/2020-3

najmoprimaca, uvela brojna ograničenja za vlasnike takvih stanova i time im
nametnula prekomjeran individualni teret koji je prebačen samo na jednu društvenu
skupinu i to na najmodavce stanova sa zaštićenom najamninom. Dakle, tuženica
pozitivnim propisima nije ostvarila pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta
i time je povrijedila pravo najmodavaca stanova sa zaštićenom najamninom na mirno
uživanje vlasništva koje je kao pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i
Konvencijom za zaštitu ljudskih prava koja je u odnosu na tuženicu na snagu stupila

5. studenog 1997. Napominje se da je takvo pravno shvaćanje zauzeo i Vrhovni sud
Republike Hrvatske u svojim odlukama Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. (na
koju je ukazao i prvostupanjski sud) i Rev-1104/2018 od 22. siječnja 2019.

8.1. U povezanosti s navedenim, neosnovani su žalbeni navodi tuženice
kojima ukazuje da u njenom postupanju nema protupravnosti jer da postupa kao
zakonodavac tj. postupa iure imperii.

9. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je utvrđena visina zaštićene
najamnine tijekom cijelog razdoblja na koji se odnosi tužbeni zahtjev. Naime, njezin
iznos (142,89 kuna) proizlazi iz presude kojom je zamijenjen Ugovor o najmu stana
sa zaštićenom najamninom i upravo taj iznos je vještak koristio za izračun tržišne,
odnosno ekonomske najamnine. U tom smislu tuženica nije prigovarala nalazu
vještaka, a niti je tijekom prvostupanjskog postupka istaknula činjenicu da su tužitelji
propustili utvrđivati visinu zaštićene najamnine za svaku godinu i da bi zaštićena
najamnina tijekom utuženog razdoblja bila veće od one koja je ugovorena
navedenom presudom, a koji propust tužitelja bi značio i njihov doprinos visini štete.
Te činjenice tuženica ističe po prvi puta tek u žalbi pa ih ovaj drugostupanjski sud
temeljem članka 352. stavak 1. ZPP ne može uzeti u obzir i cijeniti njihovu
osnovanost. Sve to i bez obzira na odredbu članka 11. Uredbe na koju ukazuje
tuženica žalbenim navodima, a kojim je propisano da visinu mjesečnog iznosa
zaštićene najamnine za pojedini stan izračunava najmodavac jedanput godišnje
(stavak 1.), da najmodavac može zatražiti od stambenoga tijela jedinice lokalne
samouprave odnosno Grada Z. izračun visine zaštićene najamnine za stan koji
daje u najam (stavak 2.), da do utvrđivanja novog iznosa zaštićene najamnine za
tekuću godinu najmoprimac plaća akontaciju u visini najamnine iz prethodne godine
(stavak 3.), da je najmodavac stana dužan dostaviti najmoprimcu izračun visine
zaštićene najamnine za kalendarsku godinu izrađen prema odredbama ove Uredbe,
te obračun za akontacijsko razdoblje iz stavka 3. ovoga članka (stavak 4.) i da je
izračun visine zaštićene najamnine sastavni dio ugovora o najmu stana (stavak 5.).

9.1. Dakle, temeljem nalaza vještaka pravilno je utvrđena visina tržišne,
odnosno ekonomske najamnine, a pravilno je utvrđena i mjesečna razlika između
tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

10. Međutim, tuženica osnovano prigovara zaključku prvostupanjskog suda da
nije osnovan prigovor zastare koji je tuženica istaknula tijekom postupka, jer je
prvostupanjski sud prilikom ocjene osnovanosti prigovora zastare pogrešno
primijenio materijalno pravo.

11. Tražbina tužitelja odnosi se na naknadu štete – gubitak zarade od
najamnine koja dospijeva mjesečno, pa sukladno članku 230. stavak 1. Zakona o
obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., dalje:
ZOO) rok zastare za to potraživanje je tri godine, a sukladno članku 215. stavak 1.

5

Poslovni broj: Gž-641/2020-3

ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo
zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije što drugo propisano. Obveza
naknade štete smatra se dospjelom u trenutku nastanka štete (članak 1086. ZOO).

12. Pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda je zastara tražbine tužitelja je
mogla početi teći tek od 10. srpnja 2014. kada je donesena presuda Europskog suda
za ljudska prava u predmetu Staliteo protiv Republike Hrvatske. Za početak tijeka
zastare predmetne tražbine nije relevantno kada je odluka u navedenom predmetu
donesena jer su vlasnici pozivom na konvencijsko pravo mogli u sudskom postupku
zahtijevati naplatu svoje tražbine, dakle mogli su to zahtijevati od 5. studenog 1997.
Napominje se da se u navedenoj odluci Europski sud za ljudska prava i nije bavio
pitanjem zastare. Nadalje, napominje se da ni jednim posebnim ni specijalnim
propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak
tijeka zastare ili drugačiji zastarni rok. Nema razloga početak zastare vezati za
okolnosti koje bi bile drugačije od onih koje se odnose na naknadu štete i zastaru
naknade štete. Bez obzira na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske o ocjeni
ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije za zaštitu ljudskih prava,
vlasnici nekretnina u najmu sa zaštićenom najamninom, pa i tužitelji, mogli su
podnositi tužbe za naknadu štete pozivajući se na konvencijsko pravo.

13. Slijedom navedenog, osnovano tuženica u žalbi navodi da je, obzirom su
tužitelji zahtjev za mirno rješenje spora podnijeli 20. veljače 2017., njihovo
potraživanje prije 20. veljače 2014. zastarjelo.

14. Dakle, tužitelji imaju pravo na naknadu štete na ime izgubljene zarade za
razliku između zaštićene najamnine i tržišne najamnine za razdoblje od 20. veljače

2014. do 6. veljače 2018. kada je podnesena tužba, odnosno za ukupno 39 mjeseci.
Obzirom mjesečni iznos razlike iznosi 4.357,11 kuna, tuženica je dužna tužiteljima na
ime naknade štete isplatiti iznos od ukupno 169.927,29 kuna.

15. Tužitelji na navedeni iznos imaju pravo na zakonsku zateznu kamatu, a
ista im je dosuđena kako su i tražili, odnosno od dana podnošenja tužbe. Naime,
tužitelji nisu tražili isplatu zakonske zatezne kamate na svaki pojedini mjesečni iznos
razlike najamnine od dana dospijeća.

16. Slijedom svega navedenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP žalbu
tuženice valjalo je djelomično odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu
potvrditi za iznos od 169.927,29 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, a temeljem
članka 373. ZPP i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, žalbu tuženice valjalo je
djelomično usvojiti i prvostupanjsku presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja
za iznos od 453.139,44 kune (623.066,73 kn – 169.927,29 kn = 453.139,44 kn).

17. Preinačenjem presude došlo je do promjene uspjeha stranaka u ovom
sporu, pa je temeljem članka 373. ZPP preinačena i odluka o troškovima postupka
sadržana u točci II. izreke prvostupanjske presude.

17.1. Uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, vrijednost predmeta spora, vrstu
spora, činjenicu da je tuženica osporavala ne samo visinu već i osnovu zahtjeva,
odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6

Poslovni broj: Gž-641/2020-3

18. U povezanosti s navedenom odlukom o troškovima prvostupanjskog
postupka, bez obzira što je tuženica djelomično uspjela sa žalbom, temeljem članka

166. ZPP odlučeno je da tuženica sama snosi svoje troškove žalbenog postupka.

U Sisku 9. prosinca 2022.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić,v.r.