1              Poslovni broj: Gž R-1137/2022-3

Poslovni broj: Gž R-1137/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., protiv tuženika L. d.d. S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. Š., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-448/2020-34 od 12. listopada 2022., u sjednici održanoj 8. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-448/2020-34 od 12. listopada 2022.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 97.346,29 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća od isplate, a kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 48.593,75 kuna / 6.449,50 eura (točka II. izreke).

 

2. Protiv te presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispra., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH i 70/19. - u daljnjem tekstu: ZPP), koji se Zakon u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe članka 107. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 80/22.), s prijedlogom da se preinači na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

2.2. Žalba nije osnovana.

 

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

 

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

 

4. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati na ime naknade štete zbog izgubljene zarade iznos od 97.346,29 kuna, a koji iznos čini razliku plaće koju bi tužitelj ostvario kao radnik tuženika u odnosu na invalidsku mirovinu koju prima za razdoblje od 1. prosinca 2012. do 1. lipnja 2018.

 

5. Iz utvrđenja prvostupanjskog  sud proizlazi sljedeće:

- da je tužitelj kao lučko-transportni radnik tuženika pretrpio ozljedu na radu 26. rujna 1987.,

- da je tuženik sukladno rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u daljnjem tekstu: HZMO) od 24. svibnja 1989. rasporedio tužitelja na radno mjesto čuvara, sukladno preostaloj radnoj sposobnosti,

- da iz rješenja HZMO-a od 17. veljače 2000. proizlazi kao je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu od 1. siječnja 1999.

- da je tužitelj potraživao od tuženika naknadu štete zbog ozljede na radu pa je u predmetu prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem IIP-745/91 ostvario, i štetu na ime izgubljene zarade, i to razlike plaće radnog mjesta lučko-transportnog radnika i čuvara za razdoblje do kraja 1992., a u predmetu ovog suda pod broj Pr-559/96 za daljnje razdoblje od srpnja 1993. do prosinca 2012.,

- da je tužitelju prije nego što je ostvario pravo na mirovinu, odlukom o otkazu ugovora o radu od 14. travnja 1998. prestao radni odnos kod tuženika zbog poslovno uvjetovanih razloga, a koju odluku tužitelj nije pobijao.

 

6. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je da razlika izgubljene zarade između plaće koju bi tužitelj ostvario kao lučko-transportni radnik u odnosu na invalidsku mirovinu koju prima nije ozljeda na radu, kako to tužitelj tvrdi (da zbog predmetne ozljede nije mogao raditi na radnom mjestu lučko-transportnog radnika, već je raspoređen na radno mjesto čuvara gdje je primao manju plaću u odnosu na plaću na ranijem radnom mjestu), već da je uzrok gubitka zarade poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu s kojim se tužitelj suglasio jer isti nije osporavao.

 

6.1. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da nema uzročno - posljedične veze između štetnog događaja (ozljede na radu) i umirovljenja tužitelja iz razloga što tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika zbog nesposobnosti za rad, već iz razloga što mu je radni odnos prestao na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu s kojom se on suglasio. Pri tome je taj sud naveo kako je tužitelju priznato pravo na mirovinu 1. siječnja 1999., i to nakon što mu je već prestao radni odnos kod tuženika odlukom o poslovnom uvjetovanom otkazu ugovora o radu 14. travnja 1998., a s kojim se on suglasio.

 

6.2. Nadalje je prvostupanjski sud naveo da činjenica što je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad kako to proizlazi iz rješenja HZMO-a od 17. veljače 2000. nije u uzročnoj vezi s ozljedom na radu jer je tužitelju radni odnos prestao zbog poslovno uvjetovanih razloga, a ne zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao posljedica ozljede na radu, a da bi mu tuženik bio u obvezi naknaditi traženu štetu na ime izgubljene zarade.

 

6.3. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potraživanja naknade štete zbog izgubljene zarade za razdoblje od prosinca 2012. do listopada 2014., prvostupanjski je sud, bez obzira na prethodno navedeno, istakao, da je za to razdoblje taj prigovor osnovan imajući na umu odredbu članka 230. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. - u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je određeno da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, pa kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 31.listopada 2017., to je zaključio da je potraživanje za to razdoblje i zastarjelo.

 

7. Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog sud u cijelosti prihvaća i ovaj sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.

 

8. Naime, odredbom članka 1095. stavkom 1. i 2. ZOO-a, propisano da onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu štete.

 

9. Budući da je u ovom slučaju prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao na temelju otkaza ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga 14. travnja 1998., dakle, iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povređivanja na radu kod tuženika 26. rujna 1987., to je pravilno taj sud zaključio da tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu rješenjem HZMO-a od 17. veljače 2000. nije u uzročnoj vezi s ozljedom na radu jer je tužitelju radni odnos prestao zbog poslovno uvjetovanih razloga, a ne zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao posljedica ozljede na radu da bi mu tuženik bio u obvezi naknaditi traženu štetu na ime izgubljene zarade.

 

9.1. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud naveo da bi tuženik bio dužan tužitelju naknaditi štetu u vidu izgubljene zarade pod pretpostavkom da mu je radni odnos prestao uslijed profesionalne nesposobnosti za rad, ali, kako mu je radni odnos kod tuženika prestao na temelju odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, čiju dopuštenost tužitelj nije pobijao, to tužitelj nema pravnu osnovu da bi mu se dosudila tražena naknade štete zbog izgubljene zarade, jer mu je kod tuženika radni odnos prestao na temelju otkaza ugovora o radu iz razloga koji nisu vezani uz posljedice povrjeđivanja.

 

9.2. Žalbenim navodima tužitelj nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa tako ni navodima kojima tvrdi da je ostao u radnom odnosu da bi i dalje primao plaću i da bi ostvarivao prava vezana uz stečeno pravo raspoređivanja na druge poslove i kasnije umirovljenje, kada iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tuženik, tužitelja nakon što je pretrpio ozljedu na radu tijekom 1987.  s radnog mjesta lučko-transportnog radnika, prema rješenju HZMO-a rasporedio prema preostaloj radnoj sposobnosti tijekom 1989. na radno mjesto čuvara, i da je tužitelj ostvario svoje pravo na plaću ranijeg radnog mjesta, kao što proizlazi i da mu je tijekom 1998. tuženik otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga, a s kojim se tužitelj usuglasio jer u odnosu na odluku o tom otkazu nije tražio da se utvrdi da nije dopuštena.

 

9.3. Kako je tužitelju radni odnos kod tuženika prestao zbog poslovno uvjetovanog otkaza ugovora o rada, koji nije u uzročno posljedičnoj vezi s pretrpljenom ozljedom na radu, pa kako dakle, radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao zbog tužiteljevog odlaska u mirovinu niti je njegov odlazak u mirovinu u vezi s tom ozljedom, jer iz rješenja HZMO-a od 17. veljače 2000. proizlazi da je tužitelju kao osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu od 1. siječnja 1999. po sili zakona, i to na temelju odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 102/98.), to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

9.4. Inače, ostali žalbeni navodi tužitelja su sadržajno prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, a koji su suprotni pravilnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, što se ponovno navodi.

 

10. Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je istu prvostupanjski sud pravilno donio pozivom na odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 117/98., 75/09., 18/11., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.), s time što je ni tužitelj posebnim žalbenim navodima ne pobija.

 

10.1. Zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka odbijen je, iz razloga što tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, ne pripada tražen trošak za ovu radnju.

 

11. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 8. prosinca 2022.