- 1 -              Rev 2601/2018-2

Broj: Rev 2601/2018-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Š. iz Z., OIB: …, zastupanoga po punomoćniku B. S. odvjetniku u Z., protiv tuženika A. Z. d. d., Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-315/17-2 od 4. srpnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-4215/2015-22 od 19. siječnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2022.,

p r e s u d i o   j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, u toč. I. izreke, odbijen u cijelosti tužiteljev tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku, na ime naknade štete, isplatiti iznos od 21.762,61 kn, zajedno sa zateznim kamatama od 1. lipnja 2015. do isplate i naknadom troškova postupka te je, u toč. II. izreke, tužitelju naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.250,00 kn zajedno sa zateznim kamatama pobliže opisanima u izreci presude.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se drugostupanjska presuda i rješenje preinače na način da se tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti, podredno da se odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija nije osnovana.

5. Obzirom da je drugostupanjska presuda donesena na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), protiv pobijane presude dopuštena je revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP pa je, na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, ovaj sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

6. Suprotno navodima revizije, drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, niti pak proturječi sama sebi ili razlozima presude, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. To zato jer su sudovi dali jasne i neproturječne razloge za svoju odluku, koji revizijskim razlozima nisu dovedeni u sumnju, osobito po pitanju iznosa troškova ovršnog postupka i namirenja u ovršnom postupku, a u kojem smislu se navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka ističe. Ujedno, kroz revizijski razlog navedene bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj problematizira ocjenu suda o tome je li mu šteta nastala ili nije, a što suštinski spada u primjenu materijalnog prava pa je o tom dijelu navoda revidentu odgovoreno u nastavku ove presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao osiguranika iz ugovora o kasko osiguranju motornog vozila, protiv tuženika kao osiguratelja, za naknadu daljnje štete koja mu je nastala zbog tuženikove povrede ugovorne obveze isplate osigurnine u roku iz čl. 943. st. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO) u iznosu od 21.762,61 kn, a koja se sastoji od troškova tri godišnje pokazne tramvajske karte za razdoblje od kolovoza 2011. do lipnja 2015. (10.440,00 kn) zbog nemogućnosti korištenja vlastitog automobila, razlike do pune vrijednosti osiguranog vozila koje je prodano u ovršnom postupku, jer tužitelj nije mogao platiti autoservisu popravak te troškova tog ovršnog postupka (sve u iznosu od 11.322,61 kn).

8. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je tuženik, kao osiguratelj iz ugovora o kasko osiguranju tužiteljeva automobila, isplatio tužitelju osigurninu u iznosu od 25.240,95 kn glavnice i zatezne kamate u iznosu od 11.501,57 kn za automobil oštećen u nezgodi tek 27. svibnja 2015., po pravomoćnoj presudi, a za postojanje i opseg svoje obveze iz ugovora o kasko osiguranju mogao je saznati najkasnije 16. rujna 2011., jer se osigurani slučaj dogodio 21. srpnja 2011. kada je tuženiku i prijavljen, a nakon čega je tužitelj primio i račun za popravak te odštetni zahtjev. Utvrđeno je i da je autoservis tužitelju izdao račun za popravak auta u iznosu od 25.240,95 kn, a tužitelj je autoservisu platio 11.322,61 kn, dok se za preostali iznos autoservis naplatio ovrhom na predmetnom automobilu i plaći tužitelja.

9.1. Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski je sud, na temelju odredaba čl. 230. st. 3. i čl. 234. st. 1. ZOO, odbio tužbeni zahtjev iz razloga što je ocijenio osnovanim tuženikov prigovor zastare, računajući zastaru od 1. siječnja 2012. kao prvog dana poslije isteka kalendarske godine u kojoj je nastala tražbina iz ugovora o kasko osiguranju automobila.

9.2. Potvrđujući prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud također smatra tužiteljev tužbeni zahtjev neosnovanim, ali iz drugih razloga. Naime, kako je tražbina naknade štete u konkretnom slučaju nastala povredom ugovorne obveze, drugostupanjski sud obrazlaže da ona zastarijeva u roku od tri godine otkad je šteta nastala (čl. 234. st. 1. ZOO). Zato za tražbinu po osnovi štete nastale ovrhom na automobilu zbog neplaćenog popravka zastara nije nastupila ako je automobil prodan 9. prosinca 2012. ili kasnije (tužba je podnesena 9. prosinca 2015.) i ako su tada ili kasnije za tužitelja nastali troškovi ovršnog postupka. Iako u prvostupanjskom postupku nije utvrđeno kada je šteta točno nastala, drugostupanjski sud smatra da to nije ni odlučno s obzirom na nespornu činjenicu da je tuženik 27. svibnja 2015. isplatio tužitelju uz glavnicu od 25.240,98 kn i zatezne kamate u iznosu od 11.501,57 kn, koji iznos na ime kamata je nešto veći od iznosa 11.322,61 kn, kojega je tužitelj platio autoservisu pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbio primjenom odredbe čl. 30. st. 2. ZOO. U preostalom dijelu drugostupanjski sud obrazlaže da tužitelj tužbenim zahtjevom nije obuhvatio iznos od 12.599,50 kn za koji mu je provedena ovrha na plaći, niti je taj iznos "prebio" s isplaćenim mu zateznim kamatama kao i da tužitelj nije, u smislu čl. 346. st. 4. ZOO, dokazao da je poduzeo bilo kakve mjere da spriječi ovrhu na automobilu (dopustio je da se u ovršnom postupku proda automobil i još je ostao dužan, a bio je zaposlen pa je mogao ostvariti i gotovinski nenamjenski kredit troškovi kojega bi bili manji). Zaključno, drugostupanjski sud navodi da tužitelj nije dokazao štetu zbog troškova godišnje tramvajske karte za tri godine, jer nije priložio karte, a u svom obrtu imao je u vlasništvu nekoliko vozila, a niti je dokazao zbog čega se eventualno nije mogao koristiti drugim vozilom kao vlasnik obrta.

10. U situaciji kada su u postupku utvrđene činjenice (a u činjenična utvrđenja ovaj sud nije ovlašten ulaziti, u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP) da je iznos isplaćen na ime zateznih kamata veći od iznosa kojega je tužitelj isplatio na ime popravka automobila (štete), da je tužitelj propustio poduzeti mjere da spriječi ovrhu na automobilu te da nije dokazao da je bio kupio karte za javni prijevoz u utuženom razdoblju, kao i da se nije mogao koristiti drugim vozilima, ovaj sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev iz gore navedenih razloga i na temelju gore navedenih zakonskih odredaba, a revizijski navodi kojima tužitelj iznosi činjenice, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i preocjenjuje dokaze (osobito u pogledu toga je li imao na raspolaganju drugo vozilo i je li kreditno sposoban) nisu uzeti u razmatranje, jer, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP, reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11.1. Stoga ovaj sud prihvaća u cijelosti razloge iznesene u drugostupanjskoj presudi, pa se na temelju odredbe čl. 396.a ZPP podnositelj revizije upućuje na razloge te presude.

11.2. S obzirom na izloženo, na internetskim stranicama ovog suda, uz revizijsku presudu objavit će se razlozi presude drugostupanjskog suda (čl. 396.a st. 2. ZPP).

12. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 7. prosinca 2022.