- 1 -              Rev 18/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 18/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz R., OIB: … (kao pravnog sljednika sada pok. N. G.), zastupanog po punomoćniku J. M., odvjetniku u Z. protiv tuženica: 1. N. K. OIB … i 2. S. G. OIB …, obje iz P., zastupane po punomoćniku I. B., odvjetniku u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1823/16-4 od 6. ožujka 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-659/2008 od 29. siječnja 2016., na sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženica za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1823/16-4 od 6. ožujka 2018. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-659/2008 od 29. siječnja 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev da 1. i 2. tuženice (dalje: tuženice) tužiteljici solidarno isplate iznos od 220.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), dok je naloženo tužiteljici tuženicama nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 29.906,25 kn, dok je u preostalom zatraženom dijelu zahtjev tuženica za naknadu troškova postupka odbijen (točka II. izreke).

 

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela pravna prednica označenog tužitelja (sada pok. N. G.) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka počinjenih pred prvostupanjskim sudom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) te iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP počinjenih pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

3. U odgovoru na reviziju tuženice se u cijelosti protive svim navodima revizije tužitelja. Predlažu istu odbiti, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. S obzirom na vrijednost predmeta spora u ovoj pravnoj stvari dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. Revizijski sud je stoga ispitao presudu po čl. 392.a st. 1. ZPP u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženice solidarno plate 220.000,00 kn na ime troškova ulaganja u izgradnji kuće na čest. 276/33 u P. koja je sagrađena 1967. Sudovi nižeg stupnja odbili su tužbeni zahtjev u suštini zbog toga što tužiteljica nije dokazala da je izvršila ulaganja u spornu kuću. Ta kuća je ušla u ostavinsku imovinu pok. L. K., a tužiteljica je u ostavinskom postupku (O-565/83) prigovorila da kuća ne ulazi u ostavinsku masu te je rješenjem od 16. svibnja 1985. upućena na parnicu. Tužiteljica je u parnici koja je vođena pod posl. brojem P-977/90 odbijena s tužbenim zahtjevom da sporna kuća ne ulazi u ostavinu pok. L. K. U ovoj pak parnici tužiteljica traži da joj tuženice naknade troškove ulaganja u spornu kuću, a prema ocjeni sudova nižeg stupnja, tužiteljica nije dokazala da je imala takva ulaganja. Prema obrazloženju prvostupanjske presude Ugovor o potrošačkom kreditu od  26. kolovoza 1968. kojeg je sklopio pok. suprug tužiteljice M. G. nije dokaz za ta ulaganja budući da je kuća, prema navodima same tužiteljice, izgrađena i useljena prije toga (1967.). Jednako tako i dva priložena računa u ovom spisu (list 17) i u spisu P-977/90 nisu dokaz o izvršenom ulaganju jer se jedan računa odnosi na kupnju „jogija“, a drugi je potpuno nečitak. Prvostupanjski sud je proveo i dokaz  saslušanjem parničnih stranaka i svjedoka (J. K.1, J. K.2, R. B., M. G.3, M. G.4, I. K. te A. G.) te na temelju rezultata provedenog dokazivanja došao do navedenog zaključka.

 

7. Revizija se može podnijeti samo zbog određenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. ZPP) s tim da stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir. U konkretnom slučaju tužiteljica kroz tvrdnju da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iznosi zapravo razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to nije dopušten revizijski razlog.

 

8. Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati.

 

Obrazloženje ove bitne povrede u bitnom se svodi, kako je rečeno, na prigovore koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i na ocjenu izvedenih dokaza. Pritom su određeni navodi netočni, kao što je pozivanje na spis P-977/90, jer je prvostupanjski sud izvršio uvid u taj spis i u obrazloženju svoje odluke u više navrata spominje taj spis te se pozvao i na račune koji se nalaze u tom spisu od kojih je jedan nečitak, a drugi se odnosi na kupnju „jogi“ madraca. Tužiteljica i ne navodi konkretne isprave koje se nalaze u tom spisu čiji sadržaj bi dokazivao da je ona (ili njezin pok. suprug) vršila ulaganja prilikom izgradnje sporne kuće. Pritom sud nije vezan pravnim shvaćanjem i zaključcima suda u drugoj parnici (P-977/90) pa tvrdnja tužiteljice da je u toj parnici utvrđeno da je ona zajedno sa suprugom radom i sredstvima u najvećem dijelu izgradila kuću nije relevantna, a  tim više što je predmet spora u toj parnici bilo pitanje prava vlasništva, a u kojoj je tužbeni zahtjev odbijen. U reviziji nije navedeno koju ispravu ili neki drugi dokaz iz tog spisa sud nije cijenio u ovoj parnici. Sud prvog stupnja je uzeo u obzir da je tužiteljica bila u braku s M. G., a suprotno tvrdnji tužiteljice tu činjenicu ne dovodi u pitanje ni drugostupanjski sud, bez obzira na to što je u obrazloženju svoje odluke naveo da  tužiteljica u postupku pred sudom prvog stupnja nije navela da je s M. G. bila u braku (tužiteljica zapravo to i ne poriče, a iz revizije proizlazi da je ta činjenica utvrđena u parnici P-977/90), jer je u nastavku te rečenice navedeno da se na tu činjenicu nije pozvala „u smislu razjašnjenja potraživanja utemeljenog na računima koji na njega glase“. Drugostupanjski sud je naveo da je tužiteljica tijekom prvostupanjskog postupka, a što je ponovila  i u žalbi, tvrdila da je  njezin suprug sredstva stečena prodajom dvaju terena uložio u izgradnju kuće, ali nije tvrdila da je riječ o prodaji „zajedničke imovine“. Stoga je zaključio da odgovarajuća primjena tada važećeg čl. 9. i 10. Osnovnog zakona o braku (Službeni list FNRJ broj 29/46, 36/48, 44/51, 18/55 i Službeni list SFRJ broj 12/1965) tužiteljici ne daje pravo na „obvezno pravni zahtjev na ime doprinosa u gradnji u odnosu na one troškove koje je snosio M. G. jer nije dokazala da su ti troškovi učinjeni iz sredstava stečenih radom tijekom trajanja braka niti je navela činjenice i dokaze iz kojih bi bilo moguće utvrditi tužiteljičin doprinos u tim troškovima“.

 

9. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke. Tužiteljica u reviziji nije određeno navela koju odredbu ili odredbe ZPP sud nije primijenio ili ih je nepravilno primijenio, niti je obrazložila kako je to utjecalo ili moglo utjecati na donošenje pravilne i zakonite odluke. Iz sadržaja revizije može se zaključiti da je tužiteljica imala na umu čl. 8.. čl. 219. st.1., 220. i čl. 275. ZPP.

 

10. Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prvostupanjski sud je tako i postupio. Znatan dio revizije odnosi se ne iskaz svjedoka. Međutim, prvostupanjski sud je cijenio iskaz svakog od saslušanih svjedoka i dao razloge zbog kojih ti iskazi ne dokazuju tvrdnju tužiteljice da je ona zajedno sa svojim bračnim drugom ulagala određena novčana sredstva u spornu kuću. To što je u obrazloženju presude navedeno da je svjedok J. K.1 tužiteljičin nećak, a svjedok J. K.2 njezin brat te da je svjedok I. K. s tužiteljicom sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju, su okolnosti koje su mogle utjecati na iskaz ovih svjedoka i sud ih je uzeo u obzir pri ocjeni njihovih iskaza (pri čemu je svjedok J. K.1 iskazao da je do saznanja o činjenicama o kojima svjedoči došao isključivo na temelju kazivanja tužiteljice). Dakle, sud nije zauzeo stav da oni zbog tih okolnosti ne mogu biti svjedoci (kako se na određeni način tvrdi u reviziji), ali su te okolnosti mogle utjecati na ocjenu suda o dokaznoj snazi njihovih iskaza. Činjenica da tužiteljica pridaje drugi značaj, odnosno daje svoju ocjenu iskazima svjedoka, nije relevantna imajući na umu odredbu čl. 8. ZPP (pri čemu treba reći da tužiteljica iskaze onih svjedoka koji joj ne idu u prilog ne analizira, odnosno niti ne spominje).

 

11. Što se tiče revizijskih navoda da je sud odbio provesti dokaz očevidom i vještačenjem na okolnost, kako se navodi u reviziji „utvrđivanja visine ulaganja tužiteljice“, ovaj sud ukazuje na odredbu čl. 220. st. 1. ZPP po kojoj dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Budući da je sud utvrdio da nije bilo ulaganja tužiteljice, bilo bi bez smisla i neekonomično provoditi dokaze da bi se utvrdila visina ulaganja koje ne postoji.

 

12. U odnosu na ocjenu žalbenih navoda od strane drugostupanjskog suda, treba reći da u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju presude sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Dakle, ne sve žalbene navode nego samo one koji su od odlučnog značaja, a u konkretnom slučaju sud je to učinio.

 

13. Prema odredbi čl. 356. ZPP pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

 

14. U odnosu na primjenu materijalnog prava tužiteljica je u reviziji suglasna da je sud trebao primijeniti pravna pravila paragrafa 418. i 1037. Austrijskog Općeg građanskog zakonika koja su ostala primjenjiva na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije („Službeni list“ FNRJ br. 86/46 i 105/47.), što je drugostupanjski sud i učinio.

 

Razlika je u tome što tužiteljica neosnovano smatra da joj je primjenom tih pravila trebalo priznati pravo na naknadu korisnih i potrebnih troškova. Međutim, to bi joj pravo pripadalo jedino pod uvjetom da je u postupku utvrđeno da je te troškove imala, ali je naprotiv utvrđeno da tih troškova nije bilo. Stoga je donoseći pobijanu presudu drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio.

 

15. Zbog sveg navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

16. Kako tuženice nisu troškove odgovora na reviziju određeno zahtijevale, na temelju odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 164. st. 2. ZPP, odbijen je njihov zahtjev za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Zagreb, 7. prosinca 2022.