Pristupanje sadržaju
- 1 - I Kž 81/2021-6
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. N. zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.-18.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 1. prosinca 2020. broj K-36/2020, u sjednici održanoj 7. prosinca 2022.
p r e s u d i o j e :
I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženi S. N. za kazneno djelo iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.-18., na temelju članka 153. stavka 1. KZ/11.-18., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine u koju mu se, na temelju članka 54. KZ/11.-18., uračunava vrijeme lišenja slobode od 23. kolovoza 2019. do 30. rujna 2019.
II. Žalba optuženog S. N. odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj K-36/2020-72 od 1. prosinca 2020. optuženi S. N. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv spolne slobode – silovanjem iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.-18. te je za navedeno kazneno djelo, temeljem članka 153. stavka 1. KZ/11.-18., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine. Temeljem članka 54. KZ/11.-18. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode od 23. kolovoza 2019. do 30. rujna 2019.
1.1. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19 – dalje: ZKP/08.-19.) optuženiku je naloženo podmirenje troškova kaznenog postupka na ime paušala u iznosu od 1.500,00 kuna, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude te je dužan podmiriti i troškove branitelja po službenoj dužnosti i opunomoćenice oštećenice, o čemu će se donijeti posebno rješenje.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora u duljem trajanju.
2.1 Žalbu je podnio i optuženi S. N. po braniteljici, odvjetnici M. Š. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se „pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak odnosno podredno da se ista preinači u smislu žalbenih navoda“, a koja je istovremeno zatražila da se izvijesti o održavanju sjednice te po branitelju, odvjetniku J. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se „pobijana presuda preinači u korist optuženika, podredno da se ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak“.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. Spis je sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-19. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženog S. N. i braniteljice optuženog, odvjetnice M. Š., a koji su, prema potvrdama o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni pa je ista, sukladno članku 475. stavku 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), održana u njihovoj odsutnosti.
6. Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika u cijelosti neosnovana.
7. Upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka optuženik tvrdi da je počinjena postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., smatrajući da se pobijana presuda ne može ispitati jer postoji proturječnost između činjeničnog opisa izreke navedene presude i obrazloženja te same presude, u dijelu u kojem se analizira iskaz oštećene I. N.. Argumentirajući navedeni žalbeni razlog ovaj žalitelj ističe kako u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude stoji da je „...optuženik oborio oštećenicu na krevet te potom legao na nju i držeći ju za ruke nagnuo se na nju...“, dok se u obrazloženju te iste presude navodi kako je oštećenica u svom iskazu izjavila da ju je „...optuženik zgrabio za ruke i kako se bacio na krevet te je tako I. N. povukao prema sebi...“. Međutim, imajući u vidu argumentaciju koja je dana u odnosu na ovaj žalbeni razlog, nasuprot tvrdnjama optuženika, ne postoji proturječje između izreke pobijane presude i razloga presude u dijelu u kojem se analizira iskaz oštećenice. Naime, da bi se moglo govoriti o ovoj postupovnoj povredi mora se raditi o proturječju između izreke pobijane presude i danih razloga u odnosu na odlučne činjenice, a koje kao takve čine bitna obilježja određenog kaznenog djela. Dakle, imajući u vidu navedeno, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne postoji proturječje u odnosu na odlučne činjenice pa se stoga ne radi o postupovnoj povredi na koju u ovom djelu žalbe ukazuje optuženik.
7.1. Slijedom navedenog, pobijanom presudom nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., a niti je njezinim ispitivanjem, u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., utvrđeno da bi bila počinjena neka druga povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Iako uvodno optuženi S. N. navodi kako žalbu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, iz samog sadržaja izjavljene žalbe proizlazi kako isti niti u jednom dijelu te žalbe ne obrazlaže i ne argumentira u čemu bi se ostvarila istaknuta povreda kaznenog zakona i o kojoj i kakvoj povredi iz članka 469. ZKP/08.-19. bi se radilo. No, unatoč tome, ovaj drugostupanjski sud je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1 točke 2. ZKP/08.-22., ispitao je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon i pri tome nije našao da bi bila počinjena navedena povreda na koju drugostupanjski sud također pazi po službenoj dužnosti.
9. Optuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kako je on tijekom inkriminiranog događaj prema oštećenoj primijenio silu takvog intenziteta zbog čega se ona nije mogla odmaknuti od njega. Smatra da bi u takvoj situaciji bilo za očekivati da na tijelu oštećenice ostanu barem nekakvi tragovi ozljeđivanja u vidu hematoma, ogrebotina i slično, a to se u ovom konkretnom slučaju nije dogodilo jer tako nešto nisu primijetile niti djelatnice Doma zdravlja koje su oštećenicu vidjele par dana nakon inkriminiranog događaja. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja je u obrazloženju pobijane presude detaljno analizirao iskaz oštećene I. N., a potom je dao jasne, logične i dostatne razloge koji se odnose na okolnost primjene sile i intenziteta primijenjene sile od strane optuženika tijekom inkriminiranog događaja (stranica 14., 1., 2. i 3. odlomak odozgo obrazloženja). Stoga je i po ocjeni suda drugog stupnja pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnoj situaciji radilo o primjeni fizičke sile takvog intenziteta koja je bila podobna i dostatna da se na taj način savlada otpor oštećenica, to nužno ne znači da su uslijed primjene sile takvog intenziteta na tijelu oštećenice morale ostati određene posljedice odnosno vidljive ozljede u vidu hematoma ili ogrebotina, kako to neosnovano tvrdi ovaj žalitelj.
9.1. Također nije u pravu optuženik kada ističe da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio iskaz oštećenice kao vjerodostojan s obzirom da je ista tijekom razgovora o ovom događaju s pojedinim osobama „čitala priču“, a osobito imajući u vidu činjenicu da među ispitanim svjedocima nema niti jedne osobe koja o ovom događaju ima neposrednih saznanja i svi su, u suštini, prepričavali ono što su saznali iz razgovora s oštećenicom.
9.2. Međutim, suprotno ovakvim tvrdnjama ovog žalitelja, iz razloga pobijane presude koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve proizlazi kako je prvostupanjski sud radi donošenja svoje ocjene, osim jasnog, detaljnog i opširnog iskaza koji je žrtva dale tijekom istrage i na raspravi imao u vidu i iskaze svjedoka koji su o inkriminiranom događaju imali saznanja upravo iz kontakta i razgovora koje su obavili sa samom žrtvom. Pri tome, i po ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja s pravom pridaje najveći značaj i važnost iskazima koje je žrtva I. N. dala tijekom ovog kaznenog postupka, a u kojima je na jasan, siguran i uvjerljiv način opisala što se sve događalo u njezinoj kući u inkriminiranom razdoblju, a što potvrđuju i svjedoci koji su o tome imali posrednih saznanja kao što su D. L. (liječnik opće medicine), M. N. (sin žrtve), V. L. (patronažna sestra u Domu zdravlja), A. H. (gerontodomaćica u C. k.), I. B. (vozač u C. k.) i Š. P. (ravnateljica G. c. k.). To što se žrtva, prigodom razgovora o ovom događaju s pojedinim od ovih osoba, koristila bilješkama koje je sama sastavila u svojoj bilježnici neposredno nakon samog događaja ni po ocjeni ovog suda ne predstavlja okolnost koja bi u odlučujućoj mjeri utjecala na uvjerljivost i vjerodostojnost njezinog iskazivanja s obzirom da je žrtva na logičan i životan način obrazložila zbog čega je tom prigodom, kao i u nekim drugim situacijama, sačinjavala i zapisivala bilješke u odnosu na važne događaje, navodeći da je to činila upravo iz razloga kako ne bi zaboravila detalje tih događaja. To što naprijed navedeni svjedoci, osim žrtve I. N., o inkriminiranom događaju imaju samo posredna saznanja, a do kojih su došli iz razgovora i kontakta sa samom žrtvom, ni na koji način ne umanjuje vjerodostojnost i uvjerljivost iskaza navedene žrtve s obzirom da u bitnim dijelovima navedeni svjedoci u cijelosti potvrđuju njezine navode u odnosu na dinamiku samog događaja. Naime, ovaj žalitelj u potpunosti zanemaruje činjenicu da se ovdje radi o takvom kaznenom djelu koje se vrlo često i u pravilu događa „u četiri oka“ i gdje u pravilu nema neposrednih očevidaca samog događaja, a koji bi kasnije mogli iskazivati o onome što su neposredno vidjeli i o tome što se doista dogodilo tom prigodom. Zbog navedene činjenice sudu onda preostaje jedino da na temelju svestrane analize i ocjene vjerodostojnosti iskaza samih sudionika konkretnog događaja utvrđuje odlučne činjenice i o tome donosi zaključke. Uslijed navedenog to je vrlo često i jedina mogućnost za utvrđivanje dinamike samog događanja i kronologije zbivanja, a što je bio slučaj i u ovom kaznenom predmetu. Stoga, upravo iskazi svjedoka, a koji o tome imaju samo posredna saznanja, a do kojih su došli u kontaktu i u razgovoru sa žrtvom te tako utvrđene činjenice predstavljaju tzv. kontrolne činjenice za ocjenu vjerodostojnosti i uvjerljivosti iskaza same žrtve, ali i obrane samog optuženika. Prema tome, kada se imaju u vidu iskazi koje je žrtva dala tijekom istrage i na raspravi, gdje je u bitnim i važnim detaljima predmetni događaj opisivala na jasan, detaljan i identičan način, a koji navodi su u odnosu na odlučne činjenice potkrijepljeni i iskazima naprijed navedenih svjedoka, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se njezini iskazi zbog svega navedenog mogu prihvatiti kao istiniti, uvjerljivi i vjerodostojni, bez obzira što se prigodom razgovora s nekim od svjedoka koristila vlastitim bilješkama. Slijedom svega navedenog, isto tako ne može se prihvatiti kao osnovan prigovor optuženika da u iskazima žrtve I. N. postoji čitav niz nelogičnosti i neuvjerljivosti u odnosu na inkriminirani događaj jer je ista od samog početka kaznenog postupka pa sve do okončanja rasprave o bitnim i odlučnim činjenicama iskazivala na potpuno identičan, suglasan i dosljedan način i niti u jednom trenutku nije odstupila od svojih navoda i tvrdnji koji se odnose na inkriminirane radnje. To što je žrtva tijekom postupka izjavila da se predmetni događaj odigrao 29. srpnja 2019., iako iz svih podataka u spisu predmeta nedvojbeno proizlazi kako se sve dogodilo dva dana ranije odnosno 27. srpnja 2019., ni po ocjeni ovog suda, u kontekstu prethodno navedenog, ne ukazuje na nevjerodostojnost i neuvjerljivost njezinog iskaza jer je evidentno da se radi o nebitnoj omašci koja se odnosi samo na datum kada se točno inkriminirani događaj odigrao, ali ne i na druge bitne okolnosti ovog događaja.
9.3. Isto tako nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio kako je on počinitelj utuženog kaznenog djela, smatrajući kako je zbog svog zdravstvenog stanja (operacija koljena, bolovi u kuku i teška pokretljivost, problemi s prostatom i šećerom) i starije životne dobi upitno bi li mogao ostvariti sve ono što mu se stavlja na teret optužnicom. Naime, radi se o paušalnim tvrdnjama optuženika koje ničim nisu potkrijepljene i dokumentirane, a s druge strane ne radi se o tako teškim i ozbiljnim zdravstvenim problemima koji nisu rijetki i uobičajeni za tu životnu dob i koji zasigurno utječu na kvalitetu života, ali zasigurno nisu takvog karaktera da zbog njih takva osoba ne bi bila u mogućnosti ostvariti inkriminacije iz optužnice, to tim više što iz iskaza same žrtve, a kojoj je sud u cijelosti poklonio povjerenje, proizlazi da, ako su takvi problemi kod optuženika doista i postojali, nisu bili smetnja i zapreka za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela.
9.4. I na koncu, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda temelji isključivo i jedino na iskazu žrtve I. N. koji je nejasan, nesiguran i nedosljedan, a da pritom nema drugih personalnih ni materijalnih dokaza koji u ovom kaznenom predmetu terete optuženika. Naime, u odnosu na sam čin i dinamiku inkriminiranog događaja žrtva je tijekom cijelog postupka, kako tijekom istrage, tako i na raspravi, u odnosu na sve odlučne činjenice i bitne okolnosti ovog događaja iskazivala na konzistentan način, suglasno i u najvećem djelu apsolutno identično, a pojedine nepreciznosti i razlike u odnosu na nebitne činjenice mogu se pripisati proteku vremena od samog događaja i činjenici da je ovaj događaj za nju zasigurno bio stresan i šokantan. Međutim, i po ocjeni ovog suda, navedene okolnosti nisu od takvog značaja i važnosti da bi imale odlučujući utjecaj na ocjenu koja se tiče uvjerljivosti, istinitosti i vjerodostojnosti njezinog iskaza, kao što na to, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, ne utječe niti činjenica da je ista ovaj događaj formalno prijavila tek nakon proteka mjesec dana s obzirom da je i u odnosu na tu okolnost žrtva u svom iskazu dala životne, uvjerljive, logične i prihvatljive razloge. Treba napomenuti kako je iskaz žrtve, kako je već prethodno navedeno, u pogledu odlučnih činjenica i bitnih okolnosti inkriminiranog događaja, potkrijepljen i iskazima svjedoka koji o ovom događaju imaju posredna saznanja do kojih su došli iz razgovora sa žrtvom, ali isto tako i iz bilježnice, kao materijalnog dokaza, u kojoj je ista, neposredno nakon samog događaja, osobno zapisala što se sve događalo tijekom predmetnog događaja. Dakle, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da se pobijana presuda temelji jedino i isključivo na iskazu žrtve te da za ocjenu i zaključak prvostupanjskog suda koja se tiče kaznenopravne odgovornosti nema i drugih dokaza.
9.5. Žaleći se zbog nepotpuno, a zapravo i ovdje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi S. N. smatra kako je tijekom dokaznog postupka trebalo ispitati kao svjedoka i drugog sina žrtve, J. N., jer se radi o osobi kojoj je žrtva također ispričala što joj se dogodilo tijekom inkriminiranog događaja pa s obzirom da on ima istu kvalitetu saznanja kao i ostali ispitani svjedoci, koji također nisu imali neposrednih saznanja, trebalo je i njega ispitati na iste okolnosti. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, pravilno je prvostupanjski sud ovakav prijedlog obrane odbio kao nevažan dokazni prijedlog. Naime, radi se o svjedoku koji o samom događaju nema neposrednih saznanja, to što mu je poznato zna isključivo iz razgovora sa žrtvom, a o čemu su tijekom postupka iskazivali brojni drugi svjedoci, pa se njegovim ispitivanjem na ove iste okolnosti, i po ocjeni drugostupanjskog suda, odlučne činjenice ne bi utvrdile na drugačiji način od onog na koji ih je utvrdio prvostupanjski sud na temelju iskaz žrtve i svjedoka koji su iskazivali o svojim posrednim saznanjima. Isto tako, ističući žalbenu osnovu nepotpuno - a zapravo pogrešno - utvrđenog činjeničnog stanja, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je tijekom dokaznog postupka trebalo provesti psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje žrtve kako bi se na taj način mogla provjeriti vjerodostojnost njezinog iskaza s obzirom da iz njezinog iskaza i iskaza njezinog sina M. N. proizlazi kako je ista pila dosta tableta te da se zbog problema sa živcima liječila u bolnici u V.. Naime, i u odnosu na ove navode treba napomenuti kako je prvostupanjski sud ocjenu o vjerodostojnosti iskaza žrtve I. N. donio na temelju ocjene njezinih iskaza koje je dala tijekom istrage i na raspravi, dovodeći ga u vezu s drugim provedenim dokazima, a osobito iskazima ispitanih svjedoka, pri čemu je dao jasne, uvjerljive i dostatne razloge zbog čega smatra da se njezini iskazi mogu ocijeniti kao vjerodostojni i uvjerljivi (stranica 17., 3. odlomak odozgo i stranica 18., 1. i 2. odlomak odozgo obrazloženja), a s kojim razlozima se slaže i ovaj drugostupanjski sud. Stoga, a imajući u vidu navedeno, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, nije bilo potrebno radi ocjene vjerodostojnosti iskaza žrtve provoditi njezino psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje.
9.6. Prema tome, imajući u vidu sve naprijed navedeno, nasuprot žalbenoj tvrdnji optuženika, sud prvog stupnja je na temelju svih izvedenih dokaza na pravilan i potpun način utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica te savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno s pravom zaključio kako je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude, a za svoja utvrđenja dao je valjane, jasne, logične i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
9.7. S obzirom da je drugostupanjski sud prihvatio sva utvrđenja odlučnih činjenica od strane suda prvog stupnja, a koja žalbenim navodima optuženika nisu dovedena u sumnju, to nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
10. Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra kako je prvostupanjski sud precijenio značaj okolnosti koje se optuženiku mogu uzeti kao olakotne, dok nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj otegotnih okolnosti. Argumentirajući ovu žalbenu osnovu državni odvjetnik ističe kako sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je ovo kazneno djelo počinjeno na štetu osobe zrele životne dobi i da je optuženik iskoristio odnos povjerenja koji je žrtva imala prema njemu. Smatra da je optuženik prilikom počinjenja kaznenog djela iskazao iznimno visok stupanj upornosti i kriminalne volje, koji u mnogome premašuju kriminalnu volju i upornost koji su uobičajeni kod ovakvih kaznenih djela te da je sud prvog stupnja u većoj mjeri trebao otegotnim cijeniti činjenicu da je optuženik, nakon počinjenog kaznenog djela, nazivao žrtvu i pritom ju vrijeđao, što je istu dodatno traumatiziralo. Zbog navedenog, po mišljenju ovog žalitelja, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine nije adekvatna kazna i njome se neće ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.
10.1. Nasuprot tome optuženi S. N., žaleći se zbog odluke o kazni, smatra da je izrečena kazna prestroga i da je prvostupanjski sud pri izricanju kazne zatvora nedovoljno cijenio okolnost da optuženik do sada nije osuđivan zbog kaznenih djela, da je izuzetno lošeg zdravlja odnosno da se radi o osobi starije životne dobi. Smatra da je zbog navedenog izrečena kazna zatvora drakonska i krajnje neprimjerena svim utvrđenim olakotnim okolnostima te da je sud prvog stupnja trebao izreći blažu kaznu od one koja je izrečena prvostupanjskom presudom.
10.2. U odnosu na iznesene žalbene razloge uvodno treba napomenuti da određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti sud mora voditi računa o tome kako svaka odluka o kazni mora u svojoj konačnici izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu i u konkretnom slučaju konkretiziranu društvenu osudu zbog konkretno počinjenog kaznenog djela. S tim u vezi, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud uvijek mora uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, pri čemu osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra te okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno.
10.3. S obzirom na sve naprijed navedeno sud prvog stupnja je kod optuženika pravilno cijenio kao olakotne okolnosti činjenicu da se radi o neosuđivanoj osobi, zbog čega se ovaj inkriminirani događaj može smatrati ekscesom u njegovom dosadašnjem životu te da se radi o osobi koja je u vrijeme počinjenja djela bila starije životne dobi, tj. 65 godina starosti, dok je kao otegotne okolnosti pravilno cijenio činjenicu da je ovo kazneno djelo počinjeno s visokim stupnjem upornosti i kriminalne volje, da je silu primijenio prema osobi koja je fizički znatno slabija od njega te da je nakon počinjenja djela nazivao žrtvu i pritom ju vrijeđao. Međutim, za razliku od optuženika, po ocjeni drugostupanjskog suda, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj utvrđenih otegotnih okolnosti odnosno da nije u dovoljnoj mjeri vrednovao i cijenio okolnosti koje se odnose na sam način izvršenja ovog kaznenog djela, a koji se, između ostalog, sastoji i u zlouporabi povjerenja koje je žrtva imala prema optuženiku te da je prilikom počinjenja ovog kaznenog djela optuženik iskazao naročitu upornost, bezobzirnost i veći stupanj kriminalne volje. Uz sve navedeno, po ocjeni drugostupanjskog suda, također treba imati u vidu i činjenicu da se ovdje radi o maksimalnom ugrožavanju zaštićenog dobra s obzirom da je u pitanju spolna sloboda osobe, pri čemu žrtva, sa svoje strane, nije dala nikakvog povoda i razloga za ovakvo nasilno i agresivno ponašanje optuženika u odnosu na osobu starije životne dobi, a kako to pravilno primjećuje i državni odvjetnik.
10.4. Slijedom svega naprijed navedenog, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine nije primjerena, i to ne samo u odnosu na počinjeno kazneno djelo i težinu posljedica koje su za žrtvu nastupile, već isto tako i u odnosu na samu ličnost optuženika, stupanj njegove krivnje (izravna namjera prvog stupnja kao najteži oblik krivnje, očuvana ubrojivost i nenducirana svijest o protupravnosti), pobudama i motivima zbog kojih je ovo kazneno djelo počinjeno te jačini povrede zaštićenog dobra odnosno svim onim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno. Stoga, a kako se to s pravom ističe u žalbi državnog odvjetnika, sve ove okolnosti u svojoj ukupnosti u konkretnom slučaju opravdavaju strože kažnjavanje optuženika pa je ovaj sud optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, pri čemu mu je u ovako izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11.-18., uračunato vrijeme lišenja slobode od 23. kolovoza 2019. do 30. rujna 2019. Po ocjeni drugostupanjskog suda izrečena kazna zatvora u navedenom trajanju u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovog kaznenog djela prouzročio žrtvi, ali i društvenoj zajednici u cjelini. Na taj način navedenom kaznom će se na potpuno jasan i nedvosmislen način izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela te će se prvenstveno utjecati na optuženika kako se u svom budućem životu više ne bi ponašao na ovako neprimjeren te društveno i moralno neprihvatljiv način i kako više ne bi činio ovakva, ali i druga kaznena djela. Istovremeno će se poslati i poruka drugim članovima društvene zajednice kako ovakva postupanja nisu primjerena i prihvatljiva te da počinitelji ovakvih kaznenih djela zaslužuju odgovarajuću reakciju društva i primjerenu kaznu, čime će se ostvariti zahtjevi specijalne i generalne prevencije, ali i druge svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.
10.5. Stoga je trebalo, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način kako je to pobliže označeno u točki I. izreke ove presude jer blažom kaznom, kako to u izjavljenoj žalbi sugerira optuženik, imajući u vidu sve naprijed navedene i utvrđene okolnosti ovog konkretnog slučaja, ne bi se mogle ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom.
11. Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-22., odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude, dok je, na temelju članka 482. ZKP/08.-22., trebalo žalbu optuženika u cijelosti odbiti kao neosnovanu te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kao što je odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.
Dražen Tripalo, v.r,