1              Poslovni broj: 26 Gž-1263/2022-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-1263/2022-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, Dragice Samardžić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća, temeljem prijedloga više sudske savjetnice-specijalista Maje Kristić, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. K. iz R., OIB ..., 2. M. P. iz S., OIB: ..., zastupani po punomoćniku M. B., odvjetniku u S., protiv tuženika J. K. iz S., OIB ..., zastupanog po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-3371/2020-9 od 10. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3371/2020-9 od 10. ožujka 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku, za vremenski period od mjeseca ožujka 2008.g. do mjeseca srpnja 2012.g. isplatiti tužitelju pod 1. iznos od 23.400,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (toč. I. izreke). Također naloženo mu je, za vremenski period od mjeseca ožujka 2008.g. do podnošenja tužbe, isplatiti tužiteljici pod 2. iznos od 6.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (toč. II. izreke). Pod toč. III. izreke obvezan je tuženik naknaditi tužiteljima parnični trošak u iznosu od 22.281,25 kn.

 

2. Protiv citirane presude pravodobno se žali tuženik iz svih žalbenih razloga predviđa odredba iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 143/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP ). Predlaže da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i vrati na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. U provedenom postupku nisu počinjene  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti one na koje ukazuje žalitelj.

 

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi korist koju je imao od uporabe zajedničke stvari prema pravilima o stjecanju bez osnove kada je u razdoblju od ožujka 2008. do srpnja 2012., odnosno do podnošenja tužbe ( zahtjev tužiteljice pod 2.), iznajmljivao zajedničku nekretninu za pano u reklamne svrhe te zadržao za sebe i dio naknade koja predstavlja suvlasnički dio tužitelja.

 

7. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude, ovaj žalbeni sud je, rješenjem br. Gž-777/18-2 od 25. rujna 2020., ukinuo prvostupanjsku presudu kojom je bio prihvaćen zahtjev tužitelja u cijelosti. U obrazloženju  drugostupanjske odluke upućen je prvostupanjski sud, da u ponovljenom postupku, utvrdi narav i potpuni sadržaj dogovora među strankama oko uređenja zajedničke grobnice iz sredstava ostvarenih od zakupa zajedničke stvari, kao i ocijeni činjenicu da tuženik 18 mjeseci nije ni primao naknadu zbog oštećene reklame. Također, bilo je potrebno pozvati tužitelje da urede tužbeni zahtjev na način da isti bude precizno, potpuno i određeno postavljen u pogledu glavne stvari tako i sporednih traženja kako bi se nakon ponovljenog postupka donijela nova presudu u kojoj će se savjesno ocijeniti sve u postupku izvedene dokaze i navesti jasne razloge.

 

8. Nakon što su u ponovljenom postupku tužitelju uredili tužbeni zahtjev te je sud izveo dokaz ponovnim saslušanjem stranaka i svjedoka utvrđeno je da su tužitelji i tuženik upisani kao suvlasnici i suposjednici predmetne nekretnine a da nije izvršena materijalna dioba, da je agencija A. tuženiku od 2008. mjesečno isplaćivala 1000,00 kuna kao naknadu za zakup fasade garaže, a koji ugovor da tuženik nije bio ovlašten samostalno zaključiti. Utvrđeno je i da nije postojao dogovor da će se sredstva ostvarena zakupom namjenski utrošiti za izgradnju obiteljske grobnice i da nisu predana tužiteljima. Nadalje, da tuženik nije  platio tužiteljima dio naknade proporcionalan njihovim suvlasničkim dijelovima, tužitelju za razdoblje od ožujka 2008. do kolovoza 2012., tužiteljici pod 2. za razdoblje od ožujka 2008. do podnošenja tužbe.

 

9. Temeljem gornjih utvrđenja prvostupanjski sud obvezao je tuženika na isplatu utuženih iznosa, jer je, u smislu odredbe čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 dalje ZOO) dužan naknaditi korist koju je imao od uporabe prema pravilima o stjecanju bez osnove.

 

10. U žalbi tuženik ističe da prvostupanjski sud temeljem u postupku izvedenih dokaza pogrešno zaključuje kako nije postojao dogovor među strankama kojim bi se sredstva od dobivene naknade za zakup koristila za uređenje obiteljske grobnice. Pogotovo da je pogrešno utvrđenje kako ta sredstva nisu ni predana. Navodi, da tuženik 18 mjeseci nije primao naknadu od zakupa zbog uništene reklame od strane tužitelja pod 1.  Smatra da, ako nije izvršena dioba zajedničke imovine, isto ne znači da on nije isključivi vlasnik garaže koja nije ni trebala ući u ostavinu pok. pretka stranaka. Navodi da je sud, na tu okolnost, trebao pribaviti recentne izvatke iz katastra i zemljišne knjige.

 

11. U svezi prijedloga tuženika da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i vrati je prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, makar ovo predlaže tek podredno, za kazati je kako takva mogućnost u ovom predmetu više nije moguća. Odredbom članka 80. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13, dalje ZID ZPP/13), koji je stupio na snagu 1. travnja 2013. dodan je novi članak 366.a kojim je propisano da se prvostupanjska odluka u povodu žalbe može ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje najviše jedanput. Kako je u ovom postupku drugostupanjski sud već jednom ukinuo prvostupanjsku presudu to je jasno kako sukladno navedenim odredbama ZPP-a, ukidanje prvostupanjske presude po drugi put nije moguće.

 

12. Žalbeni se navodi tuženika, u bitnom, svode na osporavanje ocjene dokaza prvostupanjskog suda i činjeničnih utvrđenja tog suda utemeljenih na ocjeni izvedenih dokaza. Međutim, ne sadrže argumentirane i vjerodostojne tvrdnje koje bi činjeničnu podlogu na kojoj je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju. Iako je u obrazloženju prvostupanjske presude izostala ocjena. Naime, nakon novele ZPP-a iz 2003. godine na strani suda više ne postoji inkvizitorno načelno odnosno dužnost suda da potpuno istinito utvrdi činjenično stanje budući je akcent stavljen upravo na postupanje stranaka u iznošenju činjeničnih tvrdnji i predlaganju dokaza u tom pravcu. U kontekstu iznesenih odredbi smatra se da je neka činjenica sigurno ili izvjesno utvrđena ako nema razumne sumnje u pravilnost zaključka do kojeg je sud o njenom postojanju ili nepostojanju došao.

 

13. Osnovno načelo parničnog postupka sadržano je u odredbi da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (čl. 7. ZPP-a) pri čemu je svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. (čl. 219. st.1. ZPP-a). U konkretnom slučaju, i prema mišljenju ovog žalbenog suda, tuženik nije dokazao da je imao suglasnost tužitelja za sklapanje ugovora o zakupu za reklamni pano na zajedničkoj nekretnini niti da je tu naknadu, u utuženom razdoblju, podijelio s tužiteljima razmjerno njihovom suvlasničkim udjelima.

 

14. Predmetna nekretnina nalazi u suvlasništvu stranaka pa je stoga ovaj pravni odnos trebalo razmatrati, sukladno odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96.,73/00., 114/01., 79/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst - u daljnjem tekstu: ZV), a ne u smislu odredbi čl. 1111. ZOO-a. Međutim, pozivanje prvostupanjskog suda na pogrešan pravni propis nije doveo do nepravilna ili nezakonite odluke.

 

15. Prema odredbi čl. 38. ZV-a, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) održanoj 1. ožujka 2021. broj: Su-IV-16/2021-5 zauzeto je pravno shvaćanje:

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

 

16. Iako su u prvostupanjskoj presudi izostali razlozi i ocjena tuženikovih navoda da 18 mjeseci nije primao naknadu za reklamu jer je istu uništio tužitelj pod 1., prema iskazima svjedoka T. Š. i tužitelja ovaj sud zaključuje da je do toga došlo početkom 2007. godine, malo nakon što je reklama postavljena na fasadu kuće. Dakle, radilo se o razdoblju prije utuženja. Od ožujka 2008. do srpnja 2012. reklama je premještena na fasadu garaže i u tom razdoblju naknadu je primao samo tuženik. Nema razloga ne pokloniti vjeru suglasnim iskazima tužitelja i svjedoka da se po 500,00 kuna mjesečno tužitelju pod 1. i tuženiku isplaćuje tek od srpnja 2012. Na temelju nadopunjenih iskaza tužitelja i tuženika, suprotno žalbenim navodima, ne može se zaključiti da je isplaćenim iznosom od 14.000,00 kuna, tuženik podmirio tužitelja s njegovim dijelom naknade od zakupa. Tužitelj te navode nije potvrdio pa je ovaj sud uvjerenja da je isplaćeni iznos dio tuženikovog učešća u uređenju obiteljske grobnice i nije od utjecaja na konkretni pravni odnos stranaka. Jedina poveznica te isplate s predmetom spora je da je tuženik ta sredstva ostvario iznajmljivanjem fasade garaže koja je u suvlasništvu stranaka.

 

17. Tuženik ni sada u žalbi ne tvrdi da je tužiteljica pod 2. sudjelovala u dogovoru i da joj je plaćao za njezin suvlasnički dio već naprotiv ističe kako ona na isto ni ovlaštena jer se odrekla nasljedstva. Tu okolnost tuženik nije dokazao, a na njemu je bio teret dokaza (sam je mogao kao dokaz priložiti novi zemljišno knjižni izvadak, ali nije). Stoga nije doveo u sumnju pobijanu presudu ni u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odlučeno o zahtjevu tužiteljice pod 2.

 

18. Pravilna je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

19. Zbog navedenog, kako je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak o postojanju tuženikove obveze koji opravdava prihvaćanje  tužbenog zahtjeva i na istom utemeljio svoju odluku, to je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Splitu 7. prosinca 2022.