- 1 -

Broj: Ppž-10946/2022

 

                                 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

       P R E S U D A

 

                                         

                                                                     

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okr. Ž. P., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19.) i dr., odlučujući o žalbi okr. Ž. P., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Dugoj Resi od 23. kolovoza 2022., broj 27. Pp J-642/2020-15, u sjednici vijeća održanoj 7. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

               I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. Ž. P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.            

 

                 II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c)  Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. Ž. P. je obvezan naknaditi paušalni trošak žalbenog postupka u iznosu 300,00 (tristo)  kuna/39,82 eura (tridesetdevet eura i osamdesetdva centa)[1], u roku od 15 dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

1.  Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Dugoj Resi od 23. kolovoza 2022., broj 27. Pp J-642/2020-15 proglašen je krivim okr. Ž. P., da je, na način činjenično opisan u t. I u izreci počinio prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna/265,44 eura te na način opisan u t. III u izreci prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 5/90.- pročišćeni tekst, 30/90., 47/90. i 29/94.), za koji mu je utvrđena novčana kazna u iznosu 575,96 kuna, što je protuvrijednost 150 DEM, odnosno 76,693 eura te mu je izrečena ukupna novčana kazna u iznosu 2.575,96 kuna/341,89 eura, koju je dužan platiti u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene ukupne kazne.

 

1.1.  Na temelju čl. 50. Prekršajnog zakona u vezi čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtvi nasilja I. P. iz D. R., S. x, na udaljenost manju od 10 metara na svakom mjestu na kojem se žrtva nalazi u trajanju od 2 mjeseca.

 

1.2. Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu paušalnog troška prekršajnog postupka u iznosu 200,00 kuna/26,54 eura.

 

2. Protiv te presude okr. Ž. P. po braniteljima odvjetnicima V. B. i J. B. K pravodobno je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prekršajnog prava, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik oslobodi od optužbe ili da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3.   Žalba nije osnovana.

 

4.    Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a  po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. toga Zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog, te nije tvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.  Žaleći se zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalbom se ističe da je sud u analizi iskaza saslušanih svjedoka uglavnom prihvatio dijelove njihovog iskaza u predsudskom postupku, kao i dijelove iskaza danih u ovom prekršajnom postupku, a koji potvrđuju navode iz optužnog prijedloga, a da je pritom u cijelosti zanemario i ignorirao navode svjedoka koji govore u prilog tvrdnji da okrivljenik nije počinio navedene prekršaje.

 

5.1.              Međutim, nasuprot tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud na osnovu personalnih i materijalnih dokaza koji su izvedeni u postupku pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Razloge prvostupanjske odluke prihvaća i ovaj sud, pa kako okr. V. B. nije naveo nikakve nove, niti uvjerljive razloge u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi potkrijepio svoje osporavanje odgovornosti za prekršaje koji mu se pobijanom presudom stavljaju na teret, nije doveo u sumnju pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaze ispitanih svjedoka i njihove je iskaze kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, a za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Ispitani svjedoci A. P., Đ. O., A. M., R. M., A. Š., S. K. i J. M. suglasno su iskazivali pred policijom neposredno nakon događaja i pred prvostupanjskim sudom, svi su naveli da je okrivljenik u ugostiteljskom objektu vikao na brata, zbog čega je konobarica S. K. reagirala i tražila okrivljenika da napusti lokala, a okrivljenik je ljut napustio lokal i ispred lokala bacio čašu na pod koja se pritom razbila. Neosnovano ističe okrivljenik da je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario i ignorirao navode svjedoka koji govore u prilog tvrdnji da nije počinio navedene prekršaje, jer takvih iskaza niti nema. Naime, prvostupanjski je sud obrazložio svoj zaključak o vjerodostojnosti iskaza svjedoka A. P. i Đ. O., koji na glavnoj raspravi nisu više mogli potvrditi sadržaj riječi koje je okrivljenik uputio svom bratu, ali su identično potvrdili da su čuli viku i galamu, a svjedok Đ. O. da je okrivljenik govorio pogrdne psovke svom bratu. Činjenica je da su oba ova svjedoka neposredno nakon događaja decidirano potvrdila psovku koju je okrivljenik uputio bratu, pa okolnost da na glavnoj raspravi, nakon proteka određenog vremena istu nisu ponovili, ne utječe na vjerodostojnost njihova iskaza, niti, kako to žalbom sugerira okrivljenik, iz njihovog iskaza ne proizlazi da okrivljenik nije počinio prekršaje prema optuženju. U odnosu na navedeno okrivljenik se upućuje na obrazloženje prvostupanjskog suda izneseno u odjeljku 4. pobijane presude. Iskazi ispitanih svjedoka dani su jasno, okolnosno i uvjerljivo i nema niti jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost njihovog iskaza. Navodi žalbe kojima okrivljenik umanjuje i relativizira svoje ponašanje, prebacujući odgovornost na oštećenika koji ne vodi računa o roditeljima i ne podmiruje dugove prema njemu, a što je sve bio motiv da se okrivljenika izazove na neki nepromišljen čin, kako bi mu se nanijela šteta, predstavlja bezuspješan pokušaj opravdavanja njegovog protupravnog ponašanja. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda, te upućuje okrivljenika, kako bi se izbjeglo nepotrebno ponavljanje, na razloge navedene u odlomcima 4. i 5. prvostupanjske presude.

 

5.2.   U odnosu na žalbeni navod kojim okrivljenik izričito poriče da bi prilikom izlaska iz lokala razbio čašu na kolniku, što u prekršajnom postupku nije potvrdio nitko od ispitanih svjedoka, već da je čašu razbio tamo prisutni R. M., ističe se da je isti neosnovan te da su, nasuprot tvrdnjama žalbe svjedoci A. P., Đ. O., A. M. i S. K., izričito svjedočili o tome kako je okrivljenik napustio lokal i vani na cesti bacio čašu koja se razbila, te je ovaj žalbeni navod ostao na razini paušalne tvrdnje, bez ikakvih vjerodostojnih podataka u spisu.

 

6.               U odnosu na navode žalbe da nije točno da bi okrivljenik došao u alkoholiziranom stanju, kako to zlonamjerno tvrde svjedoci jer do tada ništa nije pio, a i inače ne pije obzirom na karakter svog posla, jer radi kao prometnik vlakova i alkohol je nespojiv s njegovim poslom, ističe se okrivljeniku da mu se izrekom pobijane presude ne stavlja na teret da bi prekršaje počinio pod utjecajem alkohola, niti ta okolnost čini odlučnu činjenicu prekršaja koji mu se stavljaju na teret. Međutim, iz iskaza ispitanih svjedoka proizlazi suprotno, a i okrivljenik, iako ističe da inače ne pije obzirom na karakter svog posla, ne spori da je tijekom boravka u lokalu popio dva gemišta.

 

7.               Žalbom se, nadalje, samo uvodno naznačuje da se žalba podnosi zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala, pa očito žalitelj ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa se dakle ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. st. 2. Prekršajnog zakona, jer žalitelj ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede materijalnog prekršajnog prava. Stoga je ovaj drugostupanjski sud ovu žalbenu osnovu razmatrao samo po službenoj dužnosti, kako je to već i navedeno.

 

8.                 Nadalje, a kako iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno čl.  202. st. 5. Prekršajnog zakona žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava podnesena u korist okrivljenika sadrži u sebi i žalbu odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

 

8.1.  Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za svaki počinjeni prekršaj utvrdilo vrstu i mjeru kazne primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona, te sukladno čl. 39. st. 1. t. 2. Prekršajnog zakona, izrekao ukupnu novčanu kaznu koja je jednaka zbroju pojedinačno utvrđenih novčanih kazni.

 

8.2.              Naime, za prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisana je novčana kazna (od najmanje 2.000,00 kuna - do općeg maksimuma od 50.000,00 kuna ili kazna zatvora do 90 dana), pa utvrđena novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kuna predstavlja ne samo blažu vrstu propisane kazne, nego i najnižu zakonom propisanu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. Jednako tako za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira sud je okrivljeniku utvrdio blažu vrstu propisane kazne, a novčane kazne u visini izrečenoj po prvostupanjskom sudu za predmetne prekršaje primjerene su i dostatne  kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, te ovaj sud ne nalazi opravdanje za utvrđivanjem novčanih kazni u nižem iznosu.

 

9.  Okrivljenik, nadalje, smatra da mu je neosnovano izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja i uznemiravanja žrtvi nasilja I. P., jer on niti do sada nije sa njim komunicirao niti mu se približavao, a posebno nakon pokrenutog sudskog postupka iseljenja iz stana okrivljenika uz činjenicu neplaćanja bilo kakvih režija za taj stan od strane I. P. Međutim, prvostupanjski je sud primjenu zaštitne mjere valjano i argumentirano obrazložio koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud, budući je primjena iste u konkretnom slučaju nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnog prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Imajući u vidu načelo razmjernosti propisano odredbom čl. 51. a Prekršajnog zakona, duljina trajanja izrečene mjere od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, a imajući na umu težinu prekršaja i s tim povezanu jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, po ocjeni ovog suda, više je nego u razmjeru s težinom počinjenog prekršaja i prekršaja koji se mogu očekivati, kao i sa stupnjem počiniteljeve opasnosti.  

 

10.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Prema podacima u spisu okrivljenik je zaposlen, ostvaruje redovne prihode, pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 300,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njihovo uzdržavanje.

 

11.               Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 7. prosinca 2022.

 

Zapisničar:                                                                                             Predsjednica vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                                       Gordana Korotaj, v.r.                 

                                                                                   

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 6 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelje, oštećenika i tužitelja.