Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

                                                                                   Poslovni broj: 4 P-128/2022-9

 

     

Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35


Poslovni broj: 4 P-128/2022-9

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja A. d.o.o., OIB:, P., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u OD G. N. d.o.o., Z., protiv tuženika B. P., OIB:, S. (D. otok), kojeg zastupa punomoćnica I. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništetnosti, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 20. listopada 2022. u nazočnosti punomoćnika tužitelja K. G. te tuženika osobno s punomoćnicom I. B., te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 7. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.               Utvrđuje se da je ništetna bjanko zadužnica izdana od strane društva A. d.o.o., OIB:, P., potvrđena dana 22. listopada 2021. od strane javnog bilježnika V. M., Z., pod poslovnim brojem OV-10733/2021.

 

II.               Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn / 331,81 Eur[1].

 

III.               Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.250,00 kn / 165,90 Eur

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je tuženik dana 22. listopada 2021. u svojstvu člana uprave tužitelja, društva A. d.o.o., izdao bjanko zadužnicu sebi osobno kao fizičkoj osobi, a koja bjanko zadužnica je ovjerena kod javnog bilježnika V. M., Z., pod brojem ovjere OV-10733/2021. U trenutku izdavanja predmetne zadužnice, pred ovim sudom da je u tijeku bio postupak za opozivom ovdje tuženika s dužnosti člana uprave društva A. d.o.o., a rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2294/2022 od 10. lipnja 2022. isti da je i opozvan i to iz razloga počinjenja više povreda u obavljanju dužnosti člana uprave društva tužitelja na štetu istog. U trenutku izdavanja predmetne zadužnice dužnost direktora da je obavljala i V. H.-P. koja da nije imala nikakvih saznanja da je ovdje tuženik istu i izdao. Tužitelj nadalje ističe kako su i tuženik i V. H.-P. ujedno i članovi društva A. d.o.o., svaki s 50% udjela. Tuženik da je predmetnu zadužnicu izdao unatoč tome što za izdavanje iste nije bilo nikakvog pokrića u nekom pravnom poslu te da ju je izdao i bez suglasnosti članova društva tužitelja, odnosno bez suglasnosti skupštine društva. Na opisan način, tuženik da je postupio suprotno čl. 41. u vezi s čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22; dalje ZTD), te da je predmetna zadužnica ništetna. Takvo pravno shvaćanje da je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Pž-6789/13. Temeljem takve, po mišljenju tužitelja, ništetne zadužnice, tuženik da je dana 12. srpnja 2022. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu te blokirao račun tužitelja te da je evidentno da tuženik čak i nakon opoziva s dužnosti člana uprave ne prestaje s protuzakonitim radnjama na štetu tužitelja.

2.               Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 26 do 31) navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Ističe kako je tuženik protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojom je opozvan s dužnosti člana uprave, a na koju se tužitelj poziva, podnio prijedlog za dopuštenje revizije te tužbu Ustavnom sudu zbog povrede prava na jednakost pred sudovima. Nadalje, navodi kako je izdavanje zadužnice ugovoreno čl. 7. Ugovora o pozajmici od 22. listopada 2021., a koji ugovor se temeljio na Odluci od 24. rujna 2021., pa da je onda pogrešna tvrdnja tužitelja da je tuženik istu izdao bez pokrića u nekom pravnom poslu. Tuženik da za izdavanje bjanko zadužnice ne treba suglasnost skupštine društva jer da iz društvenog ugovora društva A. d.o.o. proizlazi da član uprave društvo može zastupati samostalno i pojedinačno. Tuženik ističe kako davanje pozajmica članova društva svojim društvima nije zapriječeno ZTD-om i uobičajena je praksa i da takav pravni posao mora biti pokriven odgovarajućim ugovorom, pa da je tako tuženik postupio i u konkretnom slučaju. Činjenicu da je tuženik vlastita sredstva posuđivao tužitelju radi plaćanja dospjelih obveza V. H.-P. da je mogla i sama vidjeti, sve budući da su Odluka i Ugovor o pozajmici te dokazi o uplatama sa privatnog računa tuženika na račune društava vjerovnika tužitelja, bili uredno dostavljani knjigovodstvenom servisu i kao takvi dostupni na uvid istoj. U odnosu na odluku Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6789/13 na koju se tužitelj poziva, ističe kako ista nije relevantna ni primjenjiva na konkretni postupak. Navodi kako je upravo odlukom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-623/21 zauzet potpuno suprotan stav budući je navedenim rješenjem, u bitnome, preinačeno rješenje ovog suda poslovni broj R1-62/2019 i uvažena žalba protustranke te odbijen prijedlog predlagatelja (ovdje tuženika) za opozivom V. H.-P. s dužnosti člana uprave društva A. d.o.o. Navedenim rješenjem, Visoki trgovački sud RH da je iznio stav kako je u tom predmetu V. H.-P., postupajući bez suglasnosti skupštine za preuzimanje profitabilne poslovne jedinice društva P. S. R. u Z., postupala u skladu sa zakonom i da istoj nije bila potrebna suglasnost za takvo postupanje, pa je tuženiku nejasno kako je u konkretnom slučaju istom potrebna suglasnost skupštine društva, imajući u vidu Ustavom garantirano pravo na ravnopravnost pred sudovima. Zbog navedenog, zauzevši takav stav, Visoki trgovački sud RH da je nedvojbeno odstupio od stavova sadržanih u presudi Pž-6789/13, a koji se odnosi na potrebe ishođenja suglasnosti iz čl. 41. st. 3., u vezi s čl. 49. ZTD-a. Ističe da je tuženikovo postupanje u konkretnom slučaju bilo isključivo u interesu društva i na vlastitu štetu, da ne postoji zapreka u zakonu koja bi branila članu društva davanje pozajmice tom društvu, a niti izdavanje bjanko zadužnice za osiguranje svog prava na povrat pozajmice. Svojim postupanjem tuženik da je spasio društvo od stečaja i to brojnim uplatama s privatnog računa prema vjerovnicima društva za vrijeme blokada prouzrokovanih nemogućnošću društva da uredno podmiruje svoje obveze. Ističe kako tuženik nije niti pokušao naplatiti cjelokupni dug koji društvo ima prema njemu, dok da V. H.-P. vrši svoju samovolju i na brojne načine onemogućava tuženika u realizaciji svojih prava s temelja suvlasništva društva tužitelja. Skupština društva da se nije održavala već više godina, a tuženik da je u više navrata pokušavao sazvati skupštinu društva, a koja da se nije održavala upravo zbog neodazivanja i opstrukcija V. H.-P., pa čak i nakon što je tuženik temeljem čl. 442. ZTD-a dana 10. kolovoza uputio zahtjev za sazivanje skupštine društva, a što da je ista ignorirala unatoč zakonskoj obvezi da istu sazove. Posebno ističe kako je tuženik posljednji osobni dohodak zaprimio za kolovoz 2021., pa da je povrat zakonom danih pozajmica društvo ujedno i pitanje njegove egzistencije.

              Nadalje, tuženik ističe kako je V. H.-P. svojim postupanjem grubo povrijedila i odredbe čl. 429.a, te čl. 246. ZTD-a, a koji zabranjuju sukob interesa i to na način da je unatoč prijetećoj blokadi društvu A. d.o.o., dana 20. siječnja 2022. bez suglasnosti skupštine društva sklopila ugovor o pozajmici s društvom R. N. j.d.o.o., a koje da je u 100%-tnom vlasništvu M. P., njenog sina s kojim živi u zajedničkom kućanstvu, te istim ugovorom zadužila društvo tužitelja za 165.000,00 kn, koje da je iskoristila za povrat pozajmice svom društvu A. N. j.d.o.o. i sebi osobno. Nadalje, da je 25. siječnja 2022. sklopila bez znanja i suglasnosti skupštine, sporazum o zasnivanju založnog prava kojim da je opteretila nekretninu društva A. d.o.o. u korist društva R. N. j.d.o.o., a trošak istog da je podmirilo društvo A. d.o.o. Zbog navedenog postupanja, tuženik da je protiv V. H.-P. dana 21. lipnja 2022. podnio kaznenu prijavu zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela iz čl. 246. Kaznenog zakona – zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju radi pribavljanja vlastite znatne imovinske koristi. Zaključno, zbog svega navedenog, tuženik smatra da je postupao na zakonit način te da ničim nije bio u sukobu interesa pokušavajući vratiti svoju zakonitu pozajmicu društvu koju je dao u dobroj namjeri da isto spasi od stečaja. Predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.               Tijekom postupka, stranke su u više navrata ponavljale svoje tvrdnje, kako iz tužbe, tako i iz odgovora na tužbu.

4.               U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu i to: rješenje VTS RH poslovni broj 77 Pž-2294/2022-3 od 10. lipnja 2022. (l.s. 4 do 9), zahtjev za izravnu naplatu (l.s. 10 i 11), bjanko zadužnica (l.s. 12 do 14), izvadak iz sudskog registra za tužitelja (l.s. 15 do 20), odluka VTS RH poslovni broj Pž-6789/2013-2 od 13. rujna 2016. (l.s. 21 do 23), Ugovor o pozajmici od 22. listopada 2021. (l.s. 33 do 35), Odluka od 24. rujna 2021. (l.s. 36), konto kartice (l.s. 37 do 39 i 42), izvadak o stanju i prometu (l.s. 40 i 41), transakcije plaćanja (l.s. 43 do 48), e-mail korespondencija (l.s. 49 i 50), Poziv za sazivanje skupštine (l.s. 51) i rješenje VTS RH poslovni broj 32 Pž-623/21-3 od 19. srpnja 2021. (l.s. 52 do 58).

5.               Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.               Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 -  pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7.              Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8.               Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev radi utvrđenja ništetnosti bjanko zadužnice izdane od strane društva A. d.o.o., potvrđene dana 22. listopada 2021. od strane javnog bilježnika V. M. iz Z., pod poslovnim brojem OV-10733/2021.

9.               U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno da je tuženik kao jedan od dva člana uprave tužitelja izdao spornu bjanko zadužnicu kao osiguranje povrata zajma iz ugovora o zajmu kojega je kao fizička osoba (član društva kako to navodi tijekom postupka) u svojstvu zajmodavca zaključio s tuženikom kao zajmoprimcem 22. listopada 2021. Takav zaključak proizlazi, kako iz samih navoda stranaka, tako i priloženih isprava, konkretno izvatka iz sudskog registra za tužitelja, priložene bjanko zadužnice i ugovora o pozajmici. Štoviše, tuženik tijekom postupka u svojim očitovanjima, od odgovora na tužbu, pa nadalje, tu činjenicu ne spori.

Nije nadalje sporno da su u vrijeme izdavanja sporne zadužnice članovi uprave tužitelja bili tuženik i V. H.-P., ujedno i članovi društva, svaki sa 50% udjela, što potvrđuje i povijesni izvadak iz sudskog registra, s tim da su oboje bili ovlašteni na zastupanje samostalno i pojedinačno.

Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari jest je li tuženik, kao član uprave, mogao na valjan i pravno dopušten način izdati bjanko zadužnicu, te na temelju tako izdane zadužnice osigurati povrat zajma kojeg je kao fizička osoba dao društvu čiji je član.

10.               Naprijed navedene nesporne činjenice, zapravo su dostatne za odluku o tužbenom zahtjevu. Pritom, za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije odlučna činjenica da bi tuženik rješenjem Visokog trgovačkog suda RH, 77 Pž-2294/2022 bio opozvan s dužnosti člana uprave tužitelja, a nakon što je navedenim rješenjem preinačeno prvostupanjsko rješenje kojim je, prethodno, u izvanparničnom postupku, ovaj sud takav prijedlog odbio.

              Za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu osnovani niti navodi odgovora na tužbu, odnosno podneska tuženika od 5. listopada 2022. (l.s. 62 do 64), u kojima, on u bitnome pojašnjava međusobne odnose članova društva tužitelja i motive i razloge izdavanja zadužnice, opisuje eventualno nezakonita postupanja i radnje druge članice društva i uprave, te analizira izneseno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u odluci kojom je opozvan s dužnosti člana uprave.

              Ovo stoga jer zadužnica predstavlja pravni posao kojim, u konkretnom slučaju, ovdje tužitelj, daje suglasnost svom vjerovniku, ovdje tuženiku, da tom zadužnicom može naplatiti svoju tražbinu navedenu u zadužnici. Bjanko zadužnica je po svom karakteru i sadržaju ovršna isprava, što upućuje da se radi o ispravi o pravnom poslu, pa za pobijanje zadužnice vrijede opće odredbe o nevaljanosti pravnih poslova propisane čl. 322. do 335. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje ZOO), odnosno propisi o ništetnosti i pobojnosti. Posljedica ništetnosti pravnog posla jest da on ne proizvodi učinke koje bi, da je valjan, trebao proizvesti. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, ugovor je ništetan ako je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima te moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

11.               U konkretnom slučaju, nesporna je činjenica da je ista osoba, kao zastupnik po zakonu tužitelja, potpisala bjanko zadužnicu koja predstavlja osiguranje za povrat zajma kojega je, opet, tuženik kao zastupnik po zakonu tužitelja potpisao sa samim sobom kao zajmodavcem, a sve to je protivno odredbi čl. 41. u vezi s čl. 49. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19, 34/22; dalje ZTD),a sve ovo s obzirom na to da za takvo postupanje nije imao potrebnu posebnu ovlast društva. Takva odluka skupštine društva (u ovom slučaju članova društva) ne postoji, a ne može je nadomjestiti niti odluka od 24. rujna 2021. (l.s. 36) koju je tuženik dostavio u spis. Naime, ova odluka, osim što je nepotpisana, očito je donesena od samog tuženika koji ima 50% udjela u društvu i ne može bez, u  konkretnom slučaju, drugog člana društva, imatelja preostalih 50% udjela, donijeti valjanu odluku, pa niti ovakvu kakva je dostavljena u spis. Na ovaj je način tuženik postupao protivno odredbi čl. 41. st. 3. i čl. 49. ZTD-a zbog čega je zadužnica ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a (tako i VTS RH, u presudama posl. br. Pž-6789/13 od 13. rujna 2016. i Pž-877/2021 od 19. srpnja 2022).

              Na valjanost same zadužnice, odnosno zakonitost postupanja tuženika, nisu od utjecaja očito poremećeni odnosi članova društva, niti eventualno opstruiranje djelovanja društva i donošenja odluka od strane drugog člana društva, a s obzirom da su tuženiku bile na raspolaganju instrumenti, odnosno zahtjevi, prema nadležnom sudu u izvanparničnom postupku, a kojim bi zahtjevima bilo moguće osigurati održavanje skupštine društva i, eventualno, donošenje poslovnih odluka, a u tom smislu, o postojanju takvih sudskih odluka, tuženik nije pridonio dokaze.

12.               S obzirom na navedeno, mišljenje je suda kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, radi čega je odlučeno kao u izreci.

13.               Tužitelju koji je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom trebalo je priznati trošak sastava tužbe i pristup na ročište od 20. listopada 2022., svaka radnja u iznosu od po 1.000,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 7. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, dalje Tarifa), odnosno ukupno 2.500,00 kn.

              U odnosu na trošak sastava podneska od 22. rujna 2022., sud smatra da u tom dijelu zahtjev tužitelja nije osnovan, jer navedeni podnesak nije nužan za vođenje ove parnice.

14.               Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 7. prosinca 2022.

                                                                                                 

Sudac

                                                                                                                Tomislav Jurlina

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

 

DNA:

-          Tužitelju po punomoćnicima uz poziv za plaćanje sudske pristojbe

-          Tuženiku po punomoćnici

-          u spis

 


[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu