Poslovni broj Gž-1183/2019-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića
predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke
Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. D., OIB ..., iz K., zastupane po punomoćniku B. G., odvjetniku u R., protiv tužene RH., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1997/2018 od 14. veljače 2019., na sjednici vijeća 7. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1997/2018 od 14. veljače 2019.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova u povodu žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki 1. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl. broj Ovr-2072/2017 od 30.10.2017. kojim je tužiteljici naloženo platiti tuženiku ukupni iznos od 372.015,04 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i ovršni trošak u iznosu od 5.000,00 kn. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. Točkom 2. izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn.

 

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica, zbog žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za proglašenje nedopuštenom ovrhe u predmetu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-2072/2017.

 

6. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je sljedeće:

- da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci, posl.br. 54 Ovr-2072/2017-18 od 29.5.2018. tužiteljica kao ovršenica upućena na pokretanje ove parnice protiv tužene kao ovrhovoditeljice radi proglašenja predmetne ovrhe nedopuštenom iz razloga predviđenih u čl. 50. st. 1. točka 11. Ovršnog zakona, da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom,

-da je tužena kao ovrhovoditeljica podnijela ovršni prijedlog Općinskom sudu u Rijeci dana 10.2.2017. na temelju ovršne isprave, presude Općinskog suda u Rijeci, posl.br. P-1103/13-17 od 17.12.2014.

- da je navedena presuda donesena u parničnom postupku po tužbi tužiteljice RH, Ministarstva, protiv tuženica B. D. i S. D., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, te je presudom utvrđeno da Ugovor o darovanju zaključen 6.6.2012. između B. D. i S. D. gubi učinak prema tužiteljici RH u dijelu u kojem je potrebno za ispunjenje njenog potraživanja prema B. D. u iznosu od 372.015,04 kn (glavnica 228.321,72 kn i kamate 143.693,32 kn) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos glavnice od dospijeća do isplate i tužena je dužna dopustiti da tužiteljica namiri naznačeno potraživanje prema B. D. prodajom ½ dijela nekretnine 2. ETAŽA: 43/100 1. stan br. 1., u prizemlju, koji se sastoji od trijema, hodnika…, u kući izgrađenoj na kč.br. 5458/12, kuća br. 257 i dvorište od 725 m2, upisan u zk.ul. 3111, podul. 2., k.o. Kastav,

- da iz obrazloženja citirane prvostupanjske presude proizlazi da je tužena B. D. imala porezno dugovanje prema tužiteljici u odnosu na koji je podnijela zahtjev za otpis dospjelog poreznog duga jer da se nalazi u izrazitoj teškoj financijskog situaciji te da je predložila da se predmetni parnični postupak prekine do donošenja pravomoćnog rješenja poreznog tijela povodom njezinog zahtjeva, međutim da je prvostupanjski sud zauzeo shvaćanje da ishod upravnog postupka ne predstavlja prethodno pitanje za rješavanje predmetne pravne stvari jer tužena B. D. priznaje postojanje i visinu dospjelog dugovanja te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a presuda je postala pravomoćna 13.4.2016. i ovršna 22.11.2016.,

-da je rješenjem Ministarstva, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupka, KLASA: UP/II-410-23/13-01/3433, URBROJ: 513-04/18-2 od 20.2.2018. prihvaćena žalba žaliteljice D. B. te je poništeno rješenje Ministarstva, Područnog ureda R., Ispostave O., KLASA: UP/I-416-02/09-01/99, URBROJ: 513-07-08-06/09-3 od 30.5.2011. i predmet se vraća na ponovni postupak, te da iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da će u ponovljenom postupku prvostupanjsko tijelo u skladu s iznesenim primjedbama utvrditi je li nastupila zastara prava na naplatu ili ne s osnove doprinosa temeljem Općeg poreznog zakona,

-da je rješenjem Ministarstva, Područni ured R. od 15.3.2018. u ponovnom postupku odbijen zahtjev poreznog obveznika D. B., a da je rješenjem Ministarstva, Područni ured R., Ispostava O. od 7.9.2018. obustavljen postupak pokrenut 17.11.2009. povodom zahtjeva obveznika B. D. za otpisom duga zbog nastupa zastare prava na naplatu.

 

7. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju u primjenu dolazi odredba čl. 233. Zakona o obveznim odnosima ("NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje:ZOO) kojom je propisano da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za 10 godina pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare, cijeneći da u predmetnom ovršnom postupku pod posl. brojem Ovr-2072/2017, ovrhovoditelj, ovdje tužena, svoje potraživanje ostvaruje protiv tužiteljice kao ovršenika temeljem pravomoćne sudske presude i da tužiteljica tj. ovršenica nije porezni dužnik i da se stoga ne primjenjuju rokovi zastare koje propisuje Opći porezni zakon.

 

8. Cijeneći da je tužena kao ovrhovoditeljica podnijela ovršni prijedlog protiv tužiteljice kao ovršenika sudu 10.2.2017. i da je presuda stekla ovršnost 22.11.2016., prvostupanjski sud utvrđuje da je ovršni postupak pokrenut unutar desetogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 233. st. 1. ZOO-a i stoga odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne
povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 2.,4.,8.,9.,11.,13. i 14. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da nije ostvarena ni jedna od navedenih postupovnih povreda pa tako ni povreda postupka iz toč.11 citirane zakonske odredbe na koju neosnovano u žalbi upire tužiteljica budući da je pobijanu presudu moguće ispitati te nema proturječnosti ni nedostataka.

 

10. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava zakonitost pobijane presude, ponajprije treba navesti da se ovrha u ovršnom predmetu Ovr-2072/2017 vodi, ne na temelju ovršne isprave kojom je tuženoj (ovdje tužiteljici) iz te isprave naloženo plaćanje novčanog iznosa ovršne tražbine, već na temelju ovršne isprave koja je donesena u paulijanskoj parnici (P-1003/13) te prema kojoj je tužena dužna trpjeti da tužiteljica svoju novčanu tražbinu namiri prodajom određene nekretnine i slijedom toga tužena u predmetnoj parnici prema tužiteljici ima nenovčanu tražbinu (tražbinu na trpljenje prodaje njene nekretnine), međutim u predmetnom ovršnom postupku tužena, kao ovrhovoditeljica i tužiteljica iz parnice u kojoj je donesena ovršna isprava, ipak namiruje svoju izvorno novčanu tražbinu koju ima prema trećoj osobi (B. D.) koja je, radi osujećenja njene naplate, raspolagala svojom imovinom u korist tužiteljice, što je i bio razlog vođenja paulijanske parnice. U toj parnici je tužena (sada tužiteljica) imala mogućnost iznositi sve prigovore koje je mogla iznositi i izvorni dužnik (porezni dužnik B. D.), što znači i isticati da je sporna porezna tražbina u zastari te da zbog toga vjerovnik te tražbine nema pravo tražiti njenu naplatu prodajom njene imovine pa bi se tužiteljica u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne isprave iz navedenog postupka mogla pozivati na zastaru samo ako je ista nastupila nakon zaključenja raspravljanja u parnici vođenoj u predmetu P-1003/13.

 

11. Pri tome, ovaj sud prihvaća shvaćanje tužiteljice da je o istaknutom prigovoru (apsolutne) zastare predmetne tražbine potrebno odlučiti primjenom odgovarajućih specijalnih, poreznih propisa. Prema tvrdnji tužiteljice, predmetna tražbina obuhvaća poreze i doprinose u razdoblju od 2009. do 2012. pa bi u tom slučaju došao u primjenu Opći porezni zakon („Narodne novine“ br. 147/08, 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13, 26/15, 44/16 ) u kojem je materija porezne zastare regulirana u čl. 94. do čl. 96, te Zakon o doprinosima („Narodne novine“ br. 84/08 i dr.), a kojima se određuje početak tijeka zastare, rokovi zastare utvrđivanja i naplate poreznog duga, prekid zastare te rokovi apsolutne zastare.

 

12. Međutim, samo na toj tvrdnji tužiteljice ne može se u smislu citiranih propisa utvrđivati je li već u vrijeme zaključenja glavne rasprave u paulijanskoj parnici ili naknadno do zaključenja raspravljanja u predmetnoj parnici nastupila zastara novčane tražbine naznačene u ovršnoj ispravi, u cijelosti ili barem djelomično, budući da je tužiteljica, koja je dužna dokazati svoje tvrdnje (čl. 219. st. 1. ZPP-a) trebala pojasniti korelaciju te tražbine i konkretnih poreznih akata na temelju kojih je ona utvrđena, kao i u kojem dijelu se ona odnosi na poreze, a u kojem dijelu na doprinose. To nije bilo moguće utvrditi ni iz procesne građe u spisu, u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, s obzirom da u presudi poslovni P-1003/13 nisu naznačeni konkretni akti poreznog tijela temeljem kojeg je utvrđena tražbina u iznosu od 372.015,04 kn, niti je to vidljivo iz isprava poreznog tijela koje se odnose na postupke otpisa duga i utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga budući da u njima nisu naznačeni iznosi tražbina poreza i doprinosa, tražbine su određene šifrom vrste prihoda i razdobljem na koje se odnose (list 8-9, 36-39 spisa). Slijedom toga, pravilno je utvrđen neosnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu troškova tužene primjenom odredbe čl. 154. st. 1. , 155. st. 1. i 2. i 163. ZPP-a.

 

14. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

15. Tužiteljici nije odmjeren trošak žalbenog postupka jer u istom nije uspjela.

 

 

U Rijeci 7. prosinca 2022.

 

Predsjednik vijeća

 

Duško Abramović