U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković
Brljačić, predsjednice vijeća, Duška Abramovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i
Barbare Bosner, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. S. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik N. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. A. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik E. H., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 2603/2018-78 od 29. listopada 2020., u sjednici vijeća 7. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2603/2018-78 od 29. listopada 2020.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da nije dopuštena odluka tuženika od 3. srpnja 2015. o redovitom otkazu ugovora o radu sklopljenog 20. veljače 2014. zaključenog za radno mjesto Viši suradnik I/7001,99, Sektor za ekonomske i financijske poslove poslove/506000000, zbog kršenja obveze iz radnog odnosa odnosno zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice te da radni odnos tužiteljice nije prestao, zatim zahtjev da se utvrdi da nije dopuštena Odluka tuženika od 3. srpnja 2015. kojom se tužiteljica opoziva s mjesta direktora Sektora u Sektoru za ekonomske i financijske poslove i kojom se utvrđuje da je prestao važiti I Dodatak ugovora o radu od 20. veljače 2014, dalje je odbijen zahtjev tužiteljice za vraćanje na rad na radno mjesto Direktora Sektora ili odgovarajuće radno mjesto. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

 

2. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.250,00 kn.

 

3. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz
odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91,
91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,
28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači
prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom
pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354. st. 2. u vezi čl. 365. st.2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

 

7. Tužiteljica u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a, koju obrazlaže navodima da je kod prvostupanjskog suda vođen parnični postupak pod brojem Pr-2028/2015 po tužbi V. M. protiv tuženika, također radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na posao, da je V. M. bila Šef odjela 1 u Sektoru, da joj je tuženik redovito otkazao ugovor o radu istoga dana kada i tužiteljici te da je u tom predmetu donijeta nepravomoćna presuda kojom je tužbeni zahtjev V. M. odbijen. Tužiteljica ukazuje da je sud u obrazloženju pobijane presude, na nekoliko mjesta u većem dijelu prepisao obrazloženje presude koja je donijeta po tužbi V. M. pa da je time ostvarena citirana bitna povreda odredaba parničnog postupka.

 

8. Iako su točne žalbene tvrdnje da je sud u obrazloženju pobijane presude na str. 4 u 2. odlomku, nabrajajući izvedene dokaze naveo da je izvršio uvid u očitovanje tužiteljice i D. S. od 28. svibnja 2015. ova okolnost ne ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je sud u obrazloženju pobijane presude, u skladu sa stanjem u spisu ocijenio sve dokaze koji su izvedeni u ovom parničnom postupku, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice su jasni, ne proturječe stanju u spisu i izvedenim dokazima te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

9. Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

1. u vezi čl. 8. ZPP-a na koju tužiteljica u žalbi opisno ukazuje, obrazlažući da je sud
vrlo površno i paušalno ocijenio iskaz svjedoka D. G., ovo iz razloga jer iz obrazloženja presude proizlazi da je sud ocijenio sve izvedene dokaze u skladu s citiranom zakonskom odredbom, pa tako i iskaz svjedoka D. G. pri čemu se ukazuje da je ocjena dokaza pridržana za prvostupanjski sud, dok ocjena svih izvedenih dokaza koju je sud dao u obrazloženju presude, žalbenim navodima tužiteljice nije dovedena u sumnju.

 

10. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno te je i prema shvaćanju ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica počinila povrede obveze iz radnog odnosa za koje se osporavanom odlukom tereti, te da je tuženik u smislu odredbe čl. 135. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje ZR), dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice u obavljanju poslova njenog radno mjesta.

 

11. Predmet spora je opisani zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika od 3. srpnja 2015. o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, zatim odluka tuženika od 3. srpnja 2015. kojom se tužiteljica opoziva s mjesta direktora Sektora, te za vraćanje na rad na radno mjesto Direktora Sektora ili drugo odgovarajuće radno mjesto.

 

12. U ovom žalbenom postupku nije sporno da je tužiteljica pravovremeno tuženiku podnijela zahtjev za zaštitu prava o kojem tuženik nije odlučio te da je tužiteljica pravovremeno podnijela predmetnu tužbu sve u smislu odredbe čl. 133. st. 1. i 2 ZR-a. također nije sporno da je tuženik prije donošenja osporene odluke o redovitom otkazu proveo savjetovanje s radničkim vijećem te da se radničko vijeće protivilo otkazivanju ugovora o radu.

 

13. Sporno je i u ovom žalbenom postupku je li tužiteljica počinila povrede radne obveze za koje se tereti osporavanom odlukom, je li otkaz dopušten i zakonit te je li tuženik, kao poslodavac u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR-a dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz, odnosno da je tužiteljica počinila povrede radne obveze za koje se tereti.

 

14. U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

 

-da je tužiteljica radila kod tuženika od 2001. a posljednji ugovor o radu je
zaključila 20. veljače 2014. za radno mjesto Viši suradnik I, te istovremeno zaključila I Dodatak ugovora o radu za radno mjesto Direktora sektora;

-da je tuženik Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu od 3. srpnja 2015.
tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja, te Odlukom, istog
datuma (3. srpnja 2015.) opozvao tužiteljicu s mjesta Direktora sektora;

-da iz odluke o redovitom otkazu od 3. srpnja 2015. proizlazi da tuženik
tužiteljicu tereti za počinjenje povreda obveza iz radnog odnosa jer da je na temelju
konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole od 21. listopada 2014., nalaza Samostalnog odjela za unutarnju reviziju od 17. ožujka 2015., dopunskog objašnjenja te ispravka dijela konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole od 17. travnja 2015. kao i očitovanja od 11. lipnja 2015. utvrdio da je tužiteljica kao Direktorica Sektora za ekonomske i financijske poslove omogućila kreiranje zbrojnih naloga za plaćanje računa pojedinim vjerovnicima tuženika prije krajnjeg roka dospijeća, ovjerila i izdavanjem naloga banci za izvršenje plaćanja provela takva plaćanja bez prethodnih Odluka Uprave tuženika kojima se odobrava prijevremeno plaćanje (izvođačima radova i faktoring tvrtkama) za vrijeme važenja Odluke Uprave tuženika od 26. srpnja 2012. kojom je svako takvo prijevremeno plaćanje (plaćanje prije krajnjeg ugovorenog roka) predviđeno kao iznimka i jedino moguće uz prethodni pisani zahtjev vjerovnika tuženika i Odluke Uprave društva kojom bi se takvo plaćanje odobrilo te nadalje da na izvršena prijevremena plaćanja nije primijenila diskontnu stopu od 12% godišnje sukladno Odluci Uprave tuženika i posebnih uvjeta ugovora o građenju, čime da je tužiteljica uzrokovala odljev kapitala i financijsku štetu tuženiku. Nadalje, tužiteljica se tereti da su plaćanja pojedinim vjerovnicima tuženika vršena prije krajnjeg roka dospijeća dok da su istovremeno postojale dospjele a neplaćene obveze drugih vjerovnika čime da se utjecalo na likvidnost tuženika zbog izvršenog plaćanja koja se nisu trebala provesti, uz istovremeno generiranje troškova zbog obračunatih kamata po dospjelim ulaznim računima koji nisu pravovremeno plaćeni. Tužiteljica se nadalje tereti da su plaćanja vršena faktoring tvrtkama također prije roka dospijeća čime da se omogućio novčani priljev faktoring kućama na teret dužnika te nadalje u odnosu na plaćanje vjerovnicima tuženika za projekte financirane sredstvima namjenskih kredita banaka (KFW i FIB) tužiteljica se tereti da je u razdoblju od 28. srpnja 2011. do 25. srpnja 2012. vršila plaćanja prije krajnjeg roka dospijeća primjenom ugovornog diskonta što da je u protivnosti s Odlukama uprave tuženika o primjeni diskontnog prijevremenog plaćanja koje su u tom razdoblju bile na snazi. Konačno, tužiteljica se tereti da je prilikom vršenja interne kontrole od strane Odjela unutarnje kontrole ometala rad tog Odjela i odbijala suradnju, te da se tužiteljica tereti da je time počinila osobito teške povrede radne obveze iz čl. 50. st. 1. alinea 2., alinea 5. i alinea 13. Pravilnika o radu od 22. siječnja 2004. zbog čega je tuženik osporenom odlukom tužiteljici otkazao ugovor o radu zbog skrivljenog ponašanja u smislu odredbe čl. 115. st. 1. podstavak 3. ZR-a, te ujedno, Odlukom s istim datumom tužiteljicu opozvao s mjesta Direktora Sektora.

-da tužiteljica u zahtjevu za zaštitu prava ističe da povrede radne obveze koje
joj se stavljaju na teret nije počinila, a identične navode da je navela i u tužbi kao razloge zbog kojih smatra da Odluka o otkazu nije dopuštena;

-sud je uvidom u konačno Izvješće o kontroli sukladnosti u plaćanju
financijskih obveza prema vjerovnicima tuženika od 21. listopada 2014. koja je provedena od strane Odjela unutarnje kontrole utvrdio da se u istome navodi da je kontrolirani period od 1. listopada 2012. do 31. listopada 2013.; da su svi razmatrani ulazni računi (URA) u ispravnom iznosu i sa ispravnim datumom, uz utvrđenja nekoliko manjkavosti i to kašnjenja u obradi i slanju računa na plaćanje iz ustrojstvenih jedinica u Sektor za ekonomske i financijske poslove, kašnjenje u plaćanju računa koji su likvidirani i pripremljeni za plaćanje u Sektoru za ekonomske i financijske poslove, da za više računa nedostaje određena dokumentacija, a u odnosu na dva dobavljača su nađene korelacije vezano uz obračunate zatezne kamate na zakašnjela plaćanja, odnosno prihodi od kamata na žiralno prijevremeno plaćanje bi financijski bili dostatni da se pokriju kompletni rashodi korektno obračunate zatezne kamate kao i dio paušalnih naknada,

-da iz izvješće Samostalnog odjela za unutarnju reviziju od 17. ožujka 2015.
proizlazi da tuženik za plaćanja prije krajnjeg roka dospijeća nije konzumirao ugovoreno pravo obračuna diskonta dok da su dobavljači tuženika kontinuirano obračunavali zatezne kamate na zakašnjela plaćanja po drugim računima,

-da iz Dopunskog objašnjenja te ispravka dijela Konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole od 17. travnja 2015. u bitnom proizlazi da nije smjelo biti prijevremenog plaćanja, niti obračuna diskonta osim iznimno na temelju posebnog zahtjeva izvođača o kojem bi Uprava tuženika donosila posebne odluke, a da su prijevremena plaćanja vršena i da na ista nije bio obračunat diskont,

-da je Uprava tuženika 27. kolovoza 2013. donijela (novu) odluku o primjeni diskonta kod plaćanja prije roka koja se primjenjivala od 1. rujna 2013. do 10. prosinca 2013., te da nakon donošenja te odluke su također vršena prijevremena plaćanja bez diskonta. Također se navodi da Sektor za ekonomske i financijske poslove nije postupao sukladno odredbama iz ugovora o građenju kojima je ugovoreno pravo prijevremenog plaćanja i obračuna diskontne kamate, kao i sukladno ranijoj odluci Uprave tuženika od 26. srpnja 2012.,

- dok je uvidom u Očitovanje tužiteljice od 28. svibnja 2015. i Dopunu očitovanja od 24. lipnja 2015. utvrdio da se tužiteljica istima očitovala na Konačno izvješće i Izvješće o plaćanju prije krajnjeg roka dospijeća, te navela da su se plaćanja provodila nakon razdoblja dugotrajne nelikvidnosti i nakon povlačenja sredstava kredita a prema dobivenim uputama odnosno u cilju provođenja Odluke Vlade RH o pokretanju investicija i stvaranja pozitivne ulagačke klime.

 

15. Prvostupanjski sud je ocijenio da je tuženik dostavom tužiteljici Konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole, te Izvješća o plaćanju prije krajnjeg roka dospijeća tužiteljici omogućio iznošenje obrane, te da je tužiteljica spomenutim očitovanjima od 28. svibnja 2015. i 24. lipnja 2015. iznijela svoju obranu te time tako postupio u smislu odredbe čl. 119. st. 2. ZR-a.

 

16. Sud je nadalje uvidom u zapisnik sa sjednice Uprave od 26. srpnja 2012. utvrdio da je na toj sjednici stavljena izvan snage Odluke Uprave tuženika o prijevremenom i diskontnom plaćanju od 27. travnja 2010., te je odlučeno da je radi osiguranja tekuće likvidnosti i namjenskog trošenja sredstava sva plaćanja (za koja nisu osigurana sredstva kredita) potrebno izvršiti sukladno ugovorenom roku ispunjenja novčane obveze bez mogućnosti prijevremenog plaćanja i obračuna diskonta, a iznimno, samo u slučaju pisanog zahtjeva izvođača radova i/ili usluga za prijevremeno plaćanje situacija za sve iznose, nakon dostavljene procjene financijske mogućnosti, da je Uprava tuženika trebala donijeti odluku o odobravanju takvog plaćanja dok je uvidom u Odluku o primjeni diskonta kod plaćanja prije krajnjeg roka dospijeća koju je Uprava tuženika donijela 27. kolovoza 2013., a koja se počela primjenjivati od 1. rujna 2013. sve do 10. prosinca 2013. utvrdio da je tom odlukom regulirano da je tuženik trebao obračunati diskontnu kamatu za sva prijevremena plaćanja svojim vjerovnicima koja su izvršena za radove izvedene od mjeseca srpnja 2013. pa nadalje.

 

17. Sud je nadalje ocjenom iskaza saslušanih svjedoka D. G. (predsjednika Uprave tuženika od ožujka 2012. do 4. prosinca 2012.), E. P. (šefice Unutarnje kontrole tuženika od 2013.), N. M. (članice Nadzornog odbora i predsjednice Revizorskog odbora), T. R. (internog revizora kod tuženika), M. S. ( direktora Pravnog sektora i člana Uprave tuženika), D. M. (predsjednika Uprave tuženika od prosinca 2012. do lipnja 2016.), kao i stranačkog iskaza tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica u kontroliranom periodu od listopada 2012. do 31. listopada 2013., kao Direktorica Sektora za ekonomske i financijske poslove tuženika prilikom plaćanja obveza tuženika kao dužnika postupala u suprotnosti s Odlukama Uprave tuženika od 26. srpnja 2012. i Odlukom o primjeni diskonta od 27. kolovoza 2013. s početkom primjene od 1. rujna 2013., da je prvo navedenom odlukom Uprave tuženika iz srpnja 2012. određeno da se plaćanja vrše u roku koji je ugovoren u ugovoru o građenju bez mogućnosti prijevremenog plaćanja i bez mogućnosti obračuna diskonta s izuzetkom ako se izvođač radova (vjerovnik) obrati tuženiku zahtjevom za prijevremeno plaćanje, te ako Uprava tuženika odobri prijevremeno plaćanje, pri čemu je utvrđeno da za vrijeme važenja ove odluke tužiteljica, kao Direktorica Sektora je vršila prijevremena plaćanja bez obračuna diskonta, iako da vjerovnici zahtjev za prijevremeno plaćanje nisu podnijeli, niti je Uprava tuženika donijela odluku kojom dopušta prijevremeno plaćanje, iako su takva plaćanja u promatranom razdoblju vršena. Kasnije donesenom Odlukom Uprave tuženika od 27. kolovoza 2013. dozvoljeno je prijevremeno plaćanje u kojem slučaju se obračunava diskont, a izuzetak se odnosi na plaćanje društvima u državnom vlasništvu, jedinicama lokalne samouprave i za kredite koji se financiraju iz EDB, EIB i sl., te da je tužiteljica za vrijeme važenja ove Odluke vršila plaćanja bez obračuna diskonta te nadalje da je vršila prijevremena plaćanja faktoring kućama, iako je bila na snazi Odluka Uprave tuženika iz srpnja 2012. kojom nije bila dana mogućnost prijevremenog plaćanja i obračuna diskonta.

 

18. Sud je nadalje ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je u čl. 14.6. pojedinih ugovora o građenju koje je zaključio tuženik s izvođačima ugovoreno je da rok plaćanja 56 dana koji počinje teći od datuma ovjere nadzornog inženjera na svakoj pojedinoj situaciji, te da se svako plaćanje prije 56-og dana smatra prijevremenim plaćanjem i podliježe obračunu diskonta, dok je zakašnjelo plaćanje ono koje je izvršeno prvog dana nakon datuma dospijeća (isteka 56-og dana).

 

19. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pri tom imajući u vidu i nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke sud je zaključio da je tužiteljica počinila povrede obveza iz radnog odnosa sukladno Konačnom izvješću Odjela unutarnje kontrole od 21. listopada 2014., zatim Izvješću Samostalnog odjela za unutarnju reviziju od 17. ožujka 2015., te Dopunskog objašnjenja i ispravka dijela Konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole od 17. travnja 2015., te da je tuženik temeljeći osporenu odluku o otkazu na citiranom Konačnom Izvješću odjela unutarnje kontrole te Izvješću Samostalnog odjela za unutarnju reviziju dokazao skrivljeno ponašanje tužiteljice u spornom razdoblju, pa je zbog tih razlog tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, zaključujući da su osporene Odluke pravilne i zakonite, s time da je u odnosu na povredu radne obveze da je tužiteljica prilikom vršenja kontrole poslovanja od strane službe Unutarnje kontrole ometala rad te službe i odbijala suradnju, zaključio da je tuženik dokazao postojanje i ove povrede obveze iz radnog odnosa. Stoga je odlučio kao u izreci presude, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

 

20. Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a isti žalbenim navodima tužiteljice nisu dovedeni u sumnju.

 

21. Tužiteljica u žalbi, osporavajući zakonitost pobijane presude ističe da je sud vrlo površno i paušalno ocijenio iskaz svjedoka D. G. (ranijeg predsjednika Uprave tuženika do 4. prosinca 2012) za čijeg mandata da je izvršeno gotovo 95% plaćanja za koja se tužiteljica tereti pri čemu navodi da iz iskaza spomenutog svjedoka proizlazi da je svjedok mišljenja da je tužiteljica, sporna plaćanja za koja se tereti, obavljala pravilno.

 

22. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud imao u vidu cjeloviti iskaz svjedoka D. G., te je pravilnom ocjenom iskaza tog svjedoka kao i ostalih saslušanih svjedoka, E. P. koja je bila šefica Unutarnje kontrole tuženika od 2013., zatim T. R. koji je bio interni revizor kod tuženika, M. S. direktora Pravnog sektora i svjedoka D. M., predsjednika Uprave tuženika od prosinca 2012. do lipnja 2016., kao i ocjenom sadržaja Konačnog Izvješća o kontroli koji je sačinio odjel unutarnje kontrole tuženika, kao i Izvješća Samostalnog odjela za unutarnju reviziju kao i Dopunskog objašnjenja te ispravka dijela Konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole zaključio da je Odlukom Uprave tuženika od 26. srpnja 2012. stavljena izvan snage ranija Odluka o prijevremenom diskontnom plaćanju iz travnja 2010., te je odlučeno da se radi osiguranja tekuće likvidnosti namjenskog trošenja sredstava sva plaćanja za koja nisu osigurana sredstva kredita potrebno izvršiti sukladno ugovorenom roku
ispunjenja novčane obveze (iz svakog pojedinog ugovora o građenju) bez
mogućnosti prijevremenog plaćanja i obračuna diskonta, a tek iznimno u slučaju ako postoji pisani zahtjev izvođača radova za prijevremeno plaćanje, takvo prijevremeno plaćanje trebala je odobriti Uprava tuženika pri čemu je sud pravilno utvrdio da u spornom razdoblju nije podnesen niti jedan pisani zahtjev izvođača radova za prijevremeno plaćanje, niti je Uprava tuženika odobrila prijevremeno plaćanje, jer ih nije ni bilo. Kasnijom odlukom Uprave tuženika od 27. kolovoza 2013. koja je bila u primjeni od 10. rujna 2013. do 10. prosinca 2013. dozvoljeno je prijevremeno plaćanje u kom se slučaju obračunavao diskont a izuzetak se odnosio na plaćanja društvima u državnom vlasništvu, jedinicama lokalne samouprave, pri čemu je sud pravilno utvrdio da je tužiteljica i u tom razdoblju vršila plaćanja bez obračuna diskonta, što je bilo na štetu tuženika jer je spomenutom odlukom dozvoljeno prijevremeno plaćanje i obveza obračunavanja diskonta. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužiteljica kao direktorica Sektora za ekonomske i financijske poslove bila upoznata s navedenim Odlukama Uprave tuženika, te je i prema shvaćanju ovog suda bila dužna i trebala postupati u skladu s tim Odlukama, a iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da tužiteljica na taj način u spornom razdoblju nije
postupala.

 

23. Tužiteljica nadalje, žalbenim navodima neosnovano osporava pravilnost i objektivnost Konačnog izvješća Odjela unutarnje kontrole i Izvješća Samostalnog odjela za unutarnju reviziju, jer iz sadržaja spomenutih izvješća proizlazi da su sačinjena nakon pregleda relevantne knjigovodstvene dokumentacije u promatranom razdoblju, te je navedeno mišljenje da su obveze plaćanja tuženika u promatranom razdoblju vršena u suprotnosti s Odlukama uprave iz srpnja 2012. i 27. kolovoza 2013.

 

24. U odnosu na žalbene navode u kojima tužiteljica ističe da je sud pogrešno kao vjerodostojne ocijenio iskaze svjedoka M., S., R., P., navodeći da su ti svjedoci "u nezakonito provedenom postupku otkazali joj ugovor o radu" te nadalje da je osoba koja je vršila unutarnju kontrolu (opaska suda E. P.) osoba na čije radno mjesto je došla tužiteljica dok da je osoba koja je vršila unutarnju reviziju (opaska suda T. R.) nakon što je tužiteljici otkazan ugovor o radu imenovan na njezino radno mjesto Direktora Sektora, osim što nisu ničim potkrijepljeni, takvim žalbenim navodima tužiteljica neosnovano dovodi u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti iskaza tih
svjedoka, E. P., kao šefica Unutarnje kontrole i T. R., kao interni revizor kod tuženika, bili dužni postupak interne kontrole financijskog poslovanja tuženika provesti pravilno i zakonito, dok tužiteljica pravilnost i objektivnost spomenutih izvješća nije ničim dovela u sumnju.

 

25. U odnosu na žalbene navode u kojima tužiteljica ističe da je tuženik prije redovitog otkazivanja propustio joj dati pisano upozorenje na obveze iz radnog odnosa i ukazati joj na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede tih obveza te da tužiteljici ranije nisu davana pisana upozorenja, sve u smislu odredbe čl. 119. st. 1. ZR-a treba reći da nisu osnovani.

 

26. Naime, citirana zakonska odredba propisuje da prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

27. U okolnostima konkretnog slučaja u situaciji kada je tuženik na temelju izvješća Odjela unutarnje kontrole i izvješća samostalnog odjela za unutarnju reviziju, tvrdi da je tužiteljica u promatranom razdoblju prilikom obavljanja plaćanja tuženikovim vjerovnicima postupala u suprotnosti s Odlukama Uprave tuženika od 26. srpnja 2012. i od 27. kolovoza 2013., pri čemu je Uprava tuženika tražila i dodatna objašnjenja što proizlazi iz stanja u spisu, nije bilo opravdano očekivati od tuženika da tužiteljici u vezi tih povreda obveza iz radnog odnosa dade pisano upozorenje, jer je tužiteljica kao čelna osoba i Direktorica Sektora kod tuženika bila dužna prilikom plaćanja obveza tuženika
postupati u skladu s citiranim Odlukama Uprave tuženika iz srpnja 2012. i kolovoza 2013. i ne dozvoliti da se prijevremena plaćanja izvršavaju u suprotnosti s tim odlukama.

 

28. Slijedom toga, i po shvaćanju ovog suda sporna odluka o otkazu donijeta je u zakonito i pravilno provedenom postupku te kako je tuženik dokazao postojanje opravdanog razloga za otkaz i skrivljeno ponašanje tužiteljice, tužbeni zahtjev tužiteljice je pravilno odbijen kao neosnovan.

 

29. Zbog tih razloga, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 7. prosinca 2022.

 

Predsjednica vijeća:

 

Dubravka Butković Brljačić