- 1 -              Rev 447/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 447/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. F. U., OIB …, iz S., otok B., zastupane po punomoćnici A. Lj. K., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Lj. – V. & P. d.o.o. u S., protiv tuženika Turističke zajednice O. S., OIB …, S., zastupanog po punomoćnici K. J., odvjetnici u R., radi utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-125/2018-3 od 10. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-807/16 od 11. siječnja 2018., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije dopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 2. rujna 2016. i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, te vraćanje tužiteljice na posao, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate (točka I izreke). Odbijen je i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu otpremnine u iznosu od 10.000,00 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe do isplate, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (točka II izreke). Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka III izreke).   

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), i to sadržajno zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP. Predlaže preinačenje nižestupanjskih presuda na način da se tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, podredno predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

 

7. Revidentica neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren.

 

8. Revizijski navodi tužiteljice dijelom se svode i na osporavanje činjeničnog utvrđenja nižestupanjskih sudova, a to nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (članak 385. ZPP).

 

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 2. rujna 2016., vraćanje tužiteljice na posao i isplatu otpremnine.

 

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima u bitnom je utvrđeno:

- da je između tuženika kao poslodavca i tužiteljice kao radnice 30. prosinca 2010. zaključen ugovor o radu direktorice U. t. z. Općine S. na neodređeno vrijeme s početkom rada od 1. siječnja 2011.,

- da je odlukom tuženika od 20. lipnja 2016. tužiteljica razriješena dužnosti direktorice T. u. T. z. Općine S. na temelju odredbe čl. 51. t. 6. Statuta tuženika, zbog neusvajanja Izvješća o radu ureda i direktora (dalje u tekstu: Odluka o razrješenju),

- da je osporenom odlukom o otkazu od 2. rujna 2016. tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu uz obrazloženje da na sjednici T. z. Općine S. 19. svibnja 2016., odnosno nakon očitovanja tužiteljice o razlozima za razrješenje na sjednici održanoj 20. lipnja 2016., nije prihvaćeno Izvješće o radu tužiteljice kao direktorice T. u.,

- da je odluka o otkazu dostavljena tužiteljici 6. rujna 2016.,

- da je tužiteljica pravovremeno 15. rujna 2016. podnijela zahtjev za zaštitu prava koji je tuženik odbio, da je ta odluka tužiteljici dostavljena 3. listopada 2016. te da je tužiteljica pravovremeno 6. listopada 2016. podnijela predmetnu tužbu, u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, koji je bio na snazi u vrijeme donošenja odluke - dalje u tekstu: ZR),

- da je Odluka o razrješenju od 20. lipnja 2016. dostavljena tužiteljici 1. srpnja 2016., da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, da nije dokazala da je u nekom drugom postupku odluku o razrješenju pobijala, slijedom čega je sud zaključio da je odluka o razrješenju postala konačna.

 

11. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi ocijenili su da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz razloga što je otkazivanju ugovora o radu prethodilo razrješenje tužiteljice zbog neprihvaćanja Izvješća o radu T. u., što je opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, i to zbog razloga uvjetovanih ponašanjem tužiteljice budući da je do razrješenja tužiteljice došlo zbog neprihvaćanja Izvješća o radu, koji razlozi opravdavaju otkazivanje ugovora o radu (redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Pritom se navodi da tužiteljica nije osporavala pred sudom Odluku o razrješenju pa je ista postala konačna, slijedom čega tužiteljica više ne može obavljati posao direktorice ureda, te da je razrješenje samo po sebi, i bez posebnih opomena, razlog za otkaz. Na temelju odredbe čl. 51. t. 6. Statuta T. z. općine S. od 29. rujna 2010. (dalje u tekstu: Statut) je propisano da direktor T. u. može biti razriješen ako t. vijeće ne prihvati Izviješće o radu direktora u.

 

12. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revidentica problematizira radi li se o izvanrednom ili redovitom otkazu ugovora o radu, navodeći da se ne radi o otkazu iz odredbe čl. 115. st. 1. točka 3. ZR, odnosno o redovitom otkazu koji je uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, jer da razrješenje ne može predstavljati njezino skrivljeno ponašanje. Međutim, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da se, u okolnostima konkretnog slučaja, skrivljeno ponašanje tužiteljice ogleda u tome što nije prihvaćeno njeno Izvješće o radu ureda i direktora, pri čemu nije pred sudom osporavala Odluku o razrješenju koja je prethodila odluci o otkazu.

 

13. Tuženik je po svojemu ustroju pravna osoba osnovana na temelju Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma („Narodne novine“, broj 152/08, koji je bio na snazi do 31. prosinca 2019., odnosno do stupanja na snagu novog Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma „Narodne novine“, broj 52/19)  te je njezin ustroj uređen Statutom koji sadrži uz ostale odredbe i posebnu odredbu o tijelima zajednice koju čine: skupština, t. vijeće, nadzorni odbor i predsjednik zajednice. Prema tome, sukladno odredbama Statuta direktor t. ureda nije tijelo T. zajednice.

 

14. Nadalje, prema odredbi čl. 21. st. 4. Zakona o turističkim zajednicama i promicanju hrvatskog turizma na radne odnose zaposlenih u turističkom uredu primjenjuju se opći propisi o radu, ako tim zakonom nije drugačije propisano te je i odredbom čl. 46. st. 1. Statuta određeno da se na pravni status zaposlenih u turističkom uredu, uvjete za stupanje za rad i ostala pitanja u svezi s njihovim radom odgovarajuće primjenjuju opći propisi o radu. U tom smislu je tužiteljica prema odredbama Zakona o radu mogla osporavati Odluku o razrješenju pred sudom, međutim isto nije dokazala pa su pravilno sudovi zaključili da ta odluka nije pobijana.

 

15. Odredbom čl. 7. Ugovora o radu ugovoreno je da turistička zajednica može razriješiti direktora iz razloga propisanih Zakonom o radu i člankom 51. Statuta. Kako je već naprijed navedeno, na ugovor o radu primjenjuju se i odredbe Statuta tuženika, pa tako i čl. 51. st. 1. točka 6. koji propisuje da direktor turističkog ureda može biti razriješen ako t. vijeće ne prihvati Izvješće o radu direktora i t. ureda, a što se u konkretnom slučaju i dogodilo, turističko vijeće donijelo je odluku kojom ne prihvaća Izvješće o radu direktora ureda.

 

16. Obzirom je tužiteljica razriješena odlukom vijeća, zbog neprihvaćanja Izvješća o radu, to su pravilno sudovi ocijenili da postoje razlozi koji opravdavaju otkazivanje ugovora o radu (redoviti otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika, čl. 115. st. 1. točka 3. ZR.

 

17. Neosnovani su i navodi tužiteljice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer da poslodavac nije vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Naime, točno je da je člankom 115. st. 2. ZR propisano da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o navedenim okolnostima, međutim isto je tako stavkom 3. tog čl. propisano da se odredba st. 2. ne primjenjuju  na otkaz ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika, a iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica bila jedina zaposlena.

 

18. Nije osnovan niti navod tužiteljice da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je Odluka o razrješenju valjana. U konkretnom slučaju tuženik je odluku donio, a tužiteljica je trebala dokazati da je pokrenula postupak pred sudom kojim osporava zakonitost Odluke o razrješenju, a što tužiteljica nije dokazala, kako su sudovi pravilno i ocijenili. Prema tome, obzirom tužiteljica zakonitost odluke o razrješenju nije pobijala ta odluka je na snazi. Stoga su neodlučni daljnji revizijski navodi koji se odnose na Odluku o razrješenju.

 

19. U odnosu na revizijski prigovor tužiteljice da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo vezano za otpremninu, za navesti je da je također neosnovan, obzirom je odredbom čl. 126. st. 1. ZR propisano da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje zbog razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu.

 

20. Slijedom navedenog, nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

21. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužiteljice kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 6. prosinca 2022.