Poslovni broj 24 Gž-1107/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž-1107/2021-2

 

 

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja U. – ustanova iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici G. V., odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i partneri j.t.d. iz Z., protiv tuženika I. d.o.o., Z., OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćnici G. G., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i Partneri, iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2225/2012-218 od 28. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2225/2012-218 od 28. prosinca 2020. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura[1], zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. lipnja 1999. do isplate, najprije od 22. lipnja 1999. do 31. prosinca 2005. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, zatim od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), sve u roku od 8 dana, zatim pod točkom II. izreke te pod točkom III. izreke u dijelu kojem je tužitelju naloženo platiti tuženiku na ime naknade troškova postupka 316.781,39 kuna sa zateznim kamatama.

 

              II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2225/2012-218 od 28. prosinca 2020. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju viši iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i ondje dosuđenog iznosa od 287.701,16 kuna sa zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 21. lipnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, kao i u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti zatezne kamate na iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura za dan 21. lipnja 1999., te u dijelu pod točkom III. izreke u kojem je tuženiku dosuđena naknada troška postupka od 35.429,77 kuna sa zateznim kamatama, pa se o tome ovako sudi:

 

1. Djelomično se ukida platni nalog iz rješenja o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju razliku između iznosa od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i u točci I. izreke osporene presude dosuđenog iznosa od 287.701,16 kuna sa zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 21. lipnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, kao i u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti zatezne kamate na iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura za dan 21. lipnja 1999.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika da mu tužitelj plati iznos od 35.429,77 kuna na ime naknade troška sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2020. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

 

              III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbe i odgovora na žalbu tuženika.

 

              IV. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku 2.233,44 kuna na ime razmjernog dijela naknade troškova žalbe, u roku od 15 dana.

 

              V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troška sastava odgovora na žalbu tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom i rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2225/2012-218 od 28. prosinca 2020. presuđeno je:

 

"I. Održava se na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 07. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku I., d.o.o., Z., platiti tužitelju U. – USTANOVA, Z., iznos u visini od 287.701,16 kn sa zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 21. lipnja 1999. godine pa do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 8 dana.

 

              II. Ukida se rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 07. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku I., d.o.o., Z., platiti tužitelju U. – USTANOVA, Z., iznos u visini od od 1.073.095,27 kn (preko iznosa od 287.701,16 kn do iznosa od 1.360.796,43 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 1998. godine pa do isplate te za zateznu kamatu na iznos od 287.701,16 kn tekuću od 20. svibnja 1998. godine pa do 21. lipnja 1999. godine te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

III. Nalaže se tužitelju U. – USTANOVA, Z., da naknadi tuženiku I., d.o.o., Z., troškove parničnog postupka u iznosu od 352.211,16 kn sa zateznim kamatama tekućim od 28. prosinca 2020. godine pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."

 

2. Protiv navedene odluke u dijelu pod točkama II. i III. izreke tužitelj je izjavio pravovremenu žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP). Predlaže da viši sud pobijanu odluku preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

 

3. Protiv navedene odluke u dijelu pod točkama I. i III. izreke tužitelj je izjavio pravovremenu žalbu zbog svih žalbenih razloga određenih člankom 353. stavkom 1. toč. 1. do 3. ZPP. Predlaže da viši sud pobijanu odluku preinači ili ukine. Traži naknadu troška žalbe.

 

4. Tužitelj je dostavio odgovor na žalbu tuženika u kojoj osporava njegove žalbene razloge. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

5. Tuženik je dostavio odgovor na žalbu tužitelja u kojoj osporava njegove žalbene razloge. Traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, samo u odnosu na odluku o trošku postupka, dok je žalba tuženika djelomično osnovana, u odnosu na glavni zahtjev.

 

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

9. Tužitelj zahtjeva isplatu i naknadu troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

-tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac zaključili su 20. prosinca 1996. kupoprodajni ugovor kojim je tužitelj prodao tuženiku nekretninu k. č. br. 2365/1 kuća popisni broj … i u …, površine 1.746 m2, upisano u z.k. ul. br. 23656 k.o. Grad Z., a tuženik se obvezao platiti mu kupovninu u kunskoj protuvrijednosti 10.500.000,00 DEM prema srednjem tečaju NBH važećem na dan plaćanja (listovi 19-27 spisa);

-člankom 5. tog ugovora stranke su ugovorile da će kupoprodajnu cijenu kupac isplatiti prema ugovorenoj dinamici i to: iznos od 1.000.000,00 DEM kao kaparu u roku od 8 dana od potpisa ugovora (čl. 5.1. A), iznos od 1.500,000,00 DEM u roku od 60 dana od ovjere potpisa ugovora (čl. 5.1. B), a iznos od 8.000.000,00 DEM kupac u osam jednakih mjesečnih obroka, svaka po 1.000.000,00 DEM (čl. 5.1. C), tako da prvi obrok dospijeva 30 dana od isplate obroka iz čl. 5.1. B, a svaki slijedeći u daljnjem roku od 30 dana od prethodnog obroka, sve u kunskoj protuvrijednosti;

-u članku 5.2. stranke su ugovorile kako se kupac obvezuje prodavatelju "platiti redovnu kamatu po stopi od 8% godišnje za iznos naveden u čl. 5.1. C koja teče od dospjelosti iznosa iz članka 5.1. B do konačne isplate utvrđene dinamikom prema članku 5.1. C";

-međutim, tuženik nije na vrijeme platio prvu od zadnjih osam obroka iz članka 5.1. C ugovora pa su stranke 28. svibnja 1997. zaključile jedan sporazum u kojem su izmijenile neke ugovorne odredbe glede rokova i dinamike plaćanja preostalih osam rata;

-sporazumom od 28. svibnja 1997. godine stranke su utvrdile da kupac (tuženik) nije platio 1.000.000,00 DEM koji je dospio dana 10. travnja 1997., te su se suglasili kako daljnji nedospjelih obroci kupoprodajne cijene dospijevaju prema slijedećoj dinamici:

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. svibnja 1997.

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. lipnja 1997.

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. srpnja 1997.

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. kolovoza 1997.

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. rujna 1997.

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. listopada 1997.

-1.000.000,00 DEM u protuvrijednosti kuna do 10. studenoga 1997. (listovi 101-105 spisa);

              - istim sporazum u članku 2.3. je ugovoreno kako je već osnovnim ugovorom "omogućeno kupcu pasti u zakašnjenje s plaćanjem dijelova kupoprodajne cijene navedene u članku 5.1. C … maksimalno 60 dana do dospijeća, te da je pravo prodavatelja zahtijevati raskid ugovora u slučaju da plaćanja ne budu vršena u navedenom roku (dopušteno zakašnjenje)";

- nadalje je člankom 2.4. istog sporazuma ugovoreno kako "postoji obveza kupca platiti redovnu kamatu po godišnjoj stopi od 8% na iznose kupoprodajne cijene iz članka 5.1. B (osnovnog ugovora, opomena suda) do konačne isplate, a u slučaju dopuštenog zakašnjenja u smislu odredbe članka 10.1. (osnovnog ugovora, opomena suda) postoji obveza kupca platiti zakonsku zateznu kamatu od dospijeća do plaćanja";

              -tuženik je potom platio tih osam mjesečnih obroka, ali svaku od njih sa zakašnjenjem, i po isteku rokova ugovorenih sporazum pa je među strankama došlo do spora oko izračuna kamata i iznosa kog po toj osnovi tuženik duguje tužitelju;

-izraženo u valuti DEM tuženih je na ime tih osam rata i kamata platio tužitelju ovom dinamikom:

10. lipnja 1997. plaćeno 400.258,09 DEM
              25. lipnja 1997. plaćeno 199.647,17 DEM
              16. lipnja 1997. plaćeno 100.106,56 DEM
              27. lipnja 1997. plaćeno 99.946,75 DEM

18. srpnja 1997. plaćeno 100.891,21 DEM
              3. rujna 1997. plaćeno 28.130,19  DEM
              20. rujna 1997. plaćeno 1.001.439,86 DEM

8. listopada 1997. plaćeno 537.664,84 DEM

12. studenoga 1997. plaćeno 56.731,15 DEM

13. studenoga 1997. plaćeno 300.323,72 DEM

15. prosinca 1997. plaćeno 170.469,07 DEM

16. prosinca. 1997. plaćeno 56.769,80 DEM

17. prosinca 1997. plaćeno 72.619,99 DEM

18. prosinca 1997. plaćeno 99.977,28 DEM

29. prosinca 1997. plaćeno 90.797,10 DEM

31. prosinca 1997. plaćeno 113.830,39 DEM

29. siječnja 1998. plaćeno 199.693,35 DEM

30. siječnja 1998. plaćeno 100.244,22 DEM

31. siječnja 1998. plaćeno 142.166,62 DEM

24. veljače 1998. plaćeno 1.198.944,11 DEM

31. ožujka 1998. plaćeno 1.200.000,00 DEM

9. travnja 1998. plaćeno 1.127.300,40 DEM

15. travnja 1998. plaćeno 495.626,03 DEM (list 29, 39, 66-69, 79 spisa);

              - između stranaka je sporno koja se visina kamatne stope treba primijeniti na zakašnjelo plaćanje mjesečnih obroka, da li ugovorena zatezna kamata po stopi od 8%, kako tvrdi tužitelj, ili stopa zakonske zatezne kamate koja se obračunava na valutu DEM, kako to tvrdi tuženik, te da li je tuženik u obvezi platiti ugovorenu i zateznu kamatu u vremenskom razdoblju takozvanog dopuštenog prekoračenja;

-prema vještaku Č., ako se prihvati kao ispravno shvaćanje tuženika i primjeni kamatna stopa na devizne depozite po viđenju pravnih osoba u DEM u Z. b. d.d. obračunata na zakašnjenje od treće do desete rate tuženik duguje tužitelju ukupno 25.544,35 DEM (listovi 65-70 spisa) ;

              -ali ako bi se primijenila ugovorena stopa zatezne kamate od 8% tada bi, prema vještaku Č., dug iznosio 380.983,38 DEM (listovi 78-82 spisa) ;

-iz ovršnog prijedloga od 20. svibnja 1998., podneska tužitelja od 14. listopada 1999. u kojem se poziva na nalaz vještaka T. od 27. travnja 1998. (list 15-17 spisa), te samog nalaza vještaka T. od 27. travnja 1998. (listovi 28 do 32 spisa), vidljivo je kako je tužitelj izvršio obračun kamata po stopi od ugovorenih 8%, uračunao ga u svaku sljedeću uplatu, tako da smatra kako je preostao neplaćeni glavnični iznos od 380.983,38 DEM u kunskoj protuvrijednosti, uključujući i manje plaćenu prvu uplatu od 1.376,02 DEM, pa onda tužitelj taj iznos potražuje od tuženika, to jest 1.360,796,43 kuna (listovi 1-3 spisa) ;

              -rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od 7. rujna 1998. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.360.796,43 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od 20. svibnja 1998. do isplate, te mu naknaditi trošak ovršnog postupka u iznosu od 26.970,20 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 7. rujna 1998. do isplate;

-rješenjem Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od 20. siječnja 1999. stavljeno je izvan snage rješenje o ovrsi temeljem vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-8176/98 od 7. rujna 1998. te je postupak nastavljen po pravilima parničnog postupka;

              -tuženik je zadnju uplatu tužitelju izvršio 21. lipnja 1999. godine u iznosu od 1.880,36 DEM (7.305,18 kuna prema srednjem tečaju HNB) ;

-vještak R. u dodatnom financijskom vještačenju od 11. ožujka 2015. (list 399-403 spisa) navodi da je, u skladu s utvrđenjima i izračunima iz dodatnog nalaza, mišljenja kako zatezne kamate obračunate na zakašnjelo plaćene obroka u valuti DEM ugovorene kupoprodajne cijene po stupi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na uloge po viđenju iznose 28.348,99 DEM (14.494,61 EUR) ;

              -sud je prvog stupnja 18. prosinca 2007. donio presudu poslovni broj P-5687/99 kojom je u točki I. naložio tuženiku platiti tužitelju 146.248,53 eura u kunskoj protuvrijednosti te naknaditi troškove postupka, u točki II. odbio protutužbeni zahtjev za utvrđenje kako su odredbe ugovora o kamati od 8% ništave, te u točki III. utvrdio neosnovanim prigovor prijeboja;

-povodom žalbi stranaka Županijski sud u Zagrebu potvrđuje ovu presudu u dijelu pod točkama II. i III. ali ju ukida u točki I izreke;

              -tuženik izjavljuje reviziju 7. svibnja 2012. u odnosu na potvrđujući dio drugostupanjske presude;

-Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Rev-x 1166/2015 od 30. rujna 2020. (list 619-623 spisa) odbija tuženikovu žalbu i potvrđuje presudu suda drugog stupnja u odnosu na točku III. izreke prvostupanjske presude, dok odbacuje reviziju tuženika u odnosu na odluku drugostupanjskog suda o točki II. izreke prvostupanjske presude (vrijednost predmeta spora je preniska za dopuštenost revizije).

 

10. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 10., čl. 279., čl. 313., čl. 372. i čl. 399. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ", broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, "Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/78), te čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, dalje: OZ) i odlučio kao u izreci.

 

11. Sud je prvog stupnja na temelju nalaza i mišljenja vještaka Z. R. utvrdio da visina ugovorene kamate po stopi od 8% godišnje, obračunate u skladu s odredbama Sporazuma, iznosi ukupno 80.547,95 DEM, a iskazano u valuti EUR, primjenom fiksnog konverzijskog tečaja važećeg od 1. siječnja 1999. godine (1 EUR=1,95583 DEM), radi se o iznosu od 41.183,51 EUR, pa kako je tuženik bio u obvezi platiti s osnova ugovorenih kamata po stopi 8% kunsku protuvrijednost na zakašnjelo plaćanje u ispunjenju obveze to je sud primjenom srednjeg tečaja HNB na dan podnošenja prijedloga za ovrhu utvrdio da je tuženik u obvezi s osnova ugovorenih kamata za zakašnjelo ispunjenje obveze dužan platiti tužitelju iznos u visini od 287.701,16 kuna.

 

12. Zato je sud prvog stupnja održao platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-8176/98 od 7. rujna 1998. godine na snazi za iznos od 287.701,16 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 21. lipnja 1999. godine pa do isplate, odlučivši kao pod točkom I. izreke osporene presude. Sud je prvog stupnja također ukinuo platni nalog pod točkom II. izreke presude za iznos od 1.073.095,27 kuna (preko iznosa od 287.701,16 kuna do iznosa od 1.360.796,43 kuna) sa zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 1998. godine pa do isplate te za zateznu kamatu na iznos od 287.701,16 kn tekuću od 20. svibnja 1998. godine pa do 21. lipnja 1999.

 

13. Ujedno sud prvog stupnja smatra kako je čl. 372. st. 1. ZOO/78 propisano da dospjela povremena potraživanja, među inim i kamata, zastarijevaju u roku od 3 godina, pa imajući u vidu da je tuženik izvršio zadnju uplatu 21. lipnja 1999. godine, a tužitelj zahtjeva preinačenim tužbenim zahtjevom iz podneska iz 2013. godine i zatezne kamate, to je zastara nastupila s osnova zateznih kamata danom 21. lipnja 2002. godine, time da je zastara nastupila i prema općem zastarnom roku od 5 godine dana 21. lipnja 2004.

 

14. Žalbeni razlog tužitelja kako je sud glede prigovora zastare pogrešno utvrdio činjenično stanje i posljedično pogrešno primijenio materijalno pravo, osnovan je. Tužitelj ističe kako je sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata ustao još podnošenjem ovršnog prijedloga temeljem vjerodostojne isprave 20. svibnja 1998., te da podneskom od 15. srpnja 2013., kog sud računa kao trenutak kad je preinačio tužbeni zahtjev te ustao i sa zahtjevom za isplatom zateznih kamata, on uopće nije preinačavao svoj tužbeni zahtjev niti je tad prvi put zatražio isplatu zateznih kamata.

 

15. Prema shvaćanju ovog višeg suda tuženik u ovršnom prijedlogu temeljem vjerodostojne isprave od 20. svibnja 1998. zahtijeva isplatu jedne glavnične svote od 1.360.796,43 kune pozivom na račun broj … od 29. travnja 1998. za kog tvrdi da je dospio 7. svibnja 1998. (list 1 spisa). Zahtijevao je zatezne kamate na taj glavnični iznos tekuće nakon 7. svibnja 1998. I s takvim zahtjevima je započeo ovaj parnični postupak.

 

16. Podneskom od 15. srpnja 2013. (listovi 351-353 spisa) tužitelj ističe kako se dio njegovog potraživanja odnosi i na "zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog ugovorenog iznosa kupovnine do dana plaćanja." Ali ovaj podnesak se ne može smatrati preinakom tužbenog zahtjeva jer po čl. 191. st. 3. ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Stoga, prema shvaćanju ovog višeg suda, tužitelj nije u zastari potraživati isplatu s osnova zatezne kamate na ugovorene obroke isplate kupovnine.

 

17. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava kao i na ništetnost/ništavost ugovornih odredbi, ovaj viši sud je zaključio kako je ugovorna odredba iz čl. 5.2. njihovog ugovora od 10. siječnja 1997. kojom su stranke sadržajno ugovorile visinu stope zatezne kamate različitu od zakonom propisane, bila protivna prinudnim propisima. Naime, ovdje se ne radi, primjerice, o zajmu pa da bi stranke ugovarale redovnu ugovornu kamatu. Ugovorna kamata je pojmovno vezana uz naknadu za upotrebu novca ili drugih zamjenjivih stvari. Ovdje se radi o kamatama koje teku nakon zakašnjenja s isplatom, a ta vrsta kamata se zove zatezne kamate. Naime, čl. 277. st. 1. ZOO/78 propisivao je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. Prema sudskoj praksi iz vremena primjene starog ZOO/78, propis o zateznim kamatama je po svojoj prirodi prisilni propis i stranke ne mogu drugačije ugovoriti od zakonom propisanog, niti se pravovaljano unaprijed odreći prava na zahtijevanje plaćanja te kamate, niti ugovoriti manju ili višu stopu od propisane.

 

18. Makar u ugovoru od 10. siječnja 1997. stranke to nazivaju "redovnom kamatom" iz sadržaja čl. 5. ugovora vidljivo je kako se radi o zateznim kamatama koje teku od dospijeća ugovorenih obroka otplate kupovnine, i to samo zadnjih devet, ne i prvog koji se smatra kaparom. Kako stranke nisu smjele ugovoriti tijek zateznih kamata i visinu njihove stope drugačije no što je propisano zakonom, sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kad je tuženiku naložio isplatu po ovoj osnovi, to jest po stopi od 8% kamate na zakašnjenje u plaćanju pojedinih isplata dijelova kupovnine.

 

19. Danas važeća odredba čl. 29. st. 3. ZOO dozvoljava da se kod trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava strane mogu ugovoriti drukčije stope zateznih kamata, ali uz stanovita ograničenja. U tom smislu je i shvaćanje zauzeto u odluci Županijskog suda u Zagrebu kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 1166/2015-2 od dana 30. rujna 2020. godine, a koje spominje prvostupanjski sud u osporenoj presudi. Međutim, na predmetni slučaj, zato što je ugovorni odnos nastao u vrijeme važenja starog ZOO/78, valja primijeniti taj zakon, a slijedom odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO.

 

20. Kako je ugovorena dinamika isplate kupovnine jasno definirana ugovorom i sporazumom, te je utvrđeno kad i koliko je tuženik platio ispunjavajući ugovorne obveze, onda je potrebno izračunati iznos zateznih kamata do časa kad je tužitelj isplatio zadnji obrok, i do tog bi iznosa zahtjev tužitelja bio osnovan (s osnova zateznih kamata).

 

21. Dakle, shvaćanje suda prvog stupnja kako tuženika obvezuju samo ugovorene kamate od 8% mjesečno nije prihvatljivo, niti se u ovom slučaju mogu razdvajati "redovne kamate od 8%" i "zatezne kamate koje su zastarjele", kako smatra sud prvog stupnja. Stoga ni varijante izračuna visine duga po trojici financijskih vještaka koje se temelje na ovim postavkama, ili na nekima od njih, nisu prihvatljive niti zakonite.

 

22. Kako je tuženik nakon prve dvije rate koje je platio u roku, dospio u docnju s trećom ratom, stranke su iznova ugovorile neke ugovorne odredbe oko dospijeća tih preostalih osam obroka i to sporazumom zaključenim 28. svibnja 1997. Tu su ugovorili kako treća rata dospijeva 10. svibnja 1997. (mjesec kasnije no u osnovnom ugovoru), a prestale svakog sljedećeg 10.-og u mjesecu. Još su ugovorile, na nejasan način, da se "omogućuje kupcu pasti u zakašnjenje" maksimalno 60 dana od dospijeća, pa da nakon toga dolazi do "dopuštenog zakašnjenje" od 60 dana od dospijeća, pa da se u prvom slučaju plaća kamata od 8%, a u slučaju "dopuštenog zakašnjenja" zakonska zatezna kamata. Sve te ugovorne odredbe valja protumačiti u svijetlu gore rečenog kako stranke nisu smjele ugovoriti zatezne kamate drugačije od propisanih, i tako primijeniti materijalno pravo.

 

23. U meritornom razdoblju od 10. svibnja 1997. (dospijeće 3 rate po sporazumu), i 7. rujna 1998. (donošenje rješenja o ovrsi), i zadnje uplate 21. lipnja 1999., zapravo sve do stupanja na snagu novog ZOO 1. siječnja 2006. godine, na snazi je bila odredba čl. 277. ZOO/78 koja regulira pojam i stopu zatezne kamate, a nadopunjena pratećim zakonima i sudskom praksom. Što se tiče glavnice u stranoj valuti, a to se odnosi i na kunski iznos s valutnom klauzulom, kao u predmetnom slučaju, vjerovnik ima pravo na zatezne kamate po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju (stav XXI od 25. do 27. svibnja 1988.).

 

24. Mada je nakon stupanja na snagu ZOO 1. siječnja 2006. moguće u trgovačkim ugovorima i ugovorima između trgovaca i osoba javnog prava ugovarati zatezne kamate po stopi manjoj ili većoj od one koja je propisana (čl. 29. st. 3. ZOO/05), u meritornom razdoblju to nije bilo moguće ni kod ovih kategorija ugovora.

 

25. Prema tome, zahtjev tužitelja da mu tuženik plati zatezne kamate na zakašnjele isplate po stopi od 8% nije u cijelosti osnovan. Njegov je zahtjev osnovan samo do iznosa "stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju". A to je mnogo niža stopa. U meritornom razdoblju je varirala između 0,00 do 2,00, prema vještaku R. Koliki je to iznos, izračunato je i u nalazu vještaka Č. To je, po njemu iznos kunske protuvrijednosti deviznog iznosa od 25.544,35 DEM (listovi 65-70 spisa).

 

26. Nešto drugačije je ovaj iznos izračunao vještak R. On u svom dopunskom nalazu i mišljenju izračunava kako tako izračunata zatezna kamata, po "stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju", obračunavajući po stopama Z. b. d.d. iz Z., iznosi, preračunata u eure prema fiksnom kursu pretvorbe (1 EUR=1,95583 DEM), 14.494,61 eura (listovi 399-403 spisa). Razlika između rezultata izračuna vještaka Č. i T. od izračuna vještaka R. jest i u tome što je R. kapitalizirao ove zatezne kamate do zadnje isplate koja je usljiedila 21. lipnja 1999., a prethodni vještaci nešto prije. Ovaj viši sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka R. te utvrđuje gore navedenu činjenicu po čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP.

 

27. Prema tome, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je doneseni platni nalog održati na pravnoj snazi samo do kunske protuvrijednosti iznosa od 14.494,61 eura. Stranke su u točci 5.3 svog ugovora od 20. prosinca 1996. ugovorile i da se kamate obračunavaju u deviznom iznosu te pretvaraju u protuvrijednost kuna na dan isplate (list 22 spisa).

 

28. Tužitelju pripada i pravo na procesnu kamatu, to jest kamatu na uglavničenu dospjelu zateznu kamatu, i to po čl. 279 st. 2. ZOO/78 od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njezinu isplatu. Prema konačnom postavljenom tužbenom zahtjevu od 28. rujna 2017. (list 503 spisa) zatezna kamata na uglavničene kamate se zahtjeva od 21. lipnja 1999. Pa kako se i ovdje radi o deviznom iznosu, visina stope te kamate koja teče od isteka dana 21. lipnja 1999. jest (prema propisima i sudskoj praksi vezanoj uz primjenu ZOO/78) "stopa koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju". Nakon stupanja na snagu novog ZOO 1. siječnja 2006., koji je izjednačio kamatne stope neovisno o valuti u kojoj je novčana obveza izražena (čl. 22. st. 4. ZOO), ta stopa zateznih kamata određena je čl. 29. st. 2. ZOO.

 

29. U međuvremenu je valuta u kojoj su ugovarane isplate-dem prestala postojati (Uredba Vijeća (EZ) br. 974/98 od 3. svibnja 1998. o uvođenju eura (SL L 139,11.5.1998.) i drugi propisi EZ te zemalja članica) te je određen fiksni kurs njenog preračuna u novu valutu euro od jedan eura za 1,95583 dem. Također je u međuvremenu donesen i domaći Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj: 57/22) prema kojem je određena konverzija Hrvatske kune u valutu euro koja stupa na snagu 1. siječnja 2023., s dvojnim iskazivanjem valuta od 5. rujna 2022. Stoga je i iznos od 14.494,61 eura valjalo preračunati u kune po fiksnom kursu konverzije od 7,53450, a sukladno zahtjevu tužitelja, nalogu za isplatu i odluci suda prvog stupnja, te presuditi kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

30. Sporazumom od 28. svibnja 1997., u točci 1.2 stranke su se suglasile kako je do tad kupac isplatio prodavatelju prve dvije rate u cijelosti (list 101 spisa). Stoga sve kalkulacije vještaka u kojima oni uključuju u visinu kupčevog dugovanja prema prodavatelju i tražbinu s osnova dijela druge rate koju prema podacima o isplatama kupac nije isplatio prodavatelju (1.376,92 DEM), nisu pravilne.

 

31. Radi svega rečenog, valjalo je po čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP presudom odbiti žalbe stranaka i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 22. lipnja 1999. do isplate, najprije od 22. lipnja 1999. do 31. prosinca 2004. po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, zatim od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, kao i pod točkom II. izreke.

 

32. Istodobno je valjalo po čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP presudom preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju viši iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, i ondje dosuđenog iznosa od 287.701,16 kuna sa zateznom kamatom u smislu odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate tekućom od 21. lipnja 1999. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. ZOO, kao i u dijelu u kojem je održano na snazi rješenje o ovrsi Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-8176/98 od dana 7. rujna 1998. godine u dijelu platnog naloga kojim je naloženo tuženiku platiti zatezne kamate na iznos od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura za dan 21. lipnja 1999. te odbiti tužitelja s tim dijelom zahtjeva.

 

33. U konačnici se razmjer uspjeha tuženika povećao. Prema shvaćanju ovog višeg suda on je uspio s 89,31% (konačno postavljen glavni zahtjev iznosi 1.021.667,92 kune dok je tužitelj uspio s iznosom od 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura što odgovara uspjehu od 10,69%). Nije pravilan žalbeni razlog tužitelja kako je on, tužitelj, uspio s osnovom zahtjeva u cijelosti i to iz razloga jer je on potraživao glavnicu, redovne kamate od 8% i zatezne kamate, a uspio je samo sa zateznim kamatama a vista, pa je tu uspjeh podjednak. Po čl. 154. st. 2. ZPP valjalo postotku uspjeha tuženika oduzeti postotak uspjeha tužitelja što iznosi 78,62%.

 

34. Sud je prvog stupnja utvrdio visinu potrebnog troška tuženika s iznosom od 607.260,63 kune ali je pritom, kako osnovano ukazuje tužitelj u žalbi, pogrešno primijenio materijalno pravo jer je protivno odredbi Tbr. 8./1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, dalje: Tarifa) priznao tuženiku 24 podneska iz Tbr. 8/1 umjesto najviše 4 kako propisuje ova odredba. Kad se zbir priznatih troškova umanji za tih 20 podnesaka viška (20 x 10.216,67 kuna = 204.333,40 kune) rezultat jest 402.927,23 kuna.

 

35. Pa kad se iznos od 402.927,23 kuna umanji za gore navedeni razmjer dobije se rezultat od 316.781,39 kune. Pa kako je u točci III. osporene odluke sud prvog stupnja dosudio tuženiku 352.211,16 kuna pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je taj iznos umanjiti za 35.429,77 kuna.

 

36. Radi svega rečenog, valjalo je po čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP odluku o trošku postupka pod točkom III. izreke potvrditi do iznosa od 316.429,77 kuna, a preinačiti i odbiti dio tuženikovog zahtjeva za iznos od 35.429,77 kuna.

 

37. Tužitelj je uspio sa svojom žalbom samo u odnosu na trošak postupka, što je u odnosu na ožalbljeni dio prvostupanjske presude razmjerno neznatnom dio, pa je po čl. 166. st. 2. ZPP, u svezi čl. 154. st. 5. ZPP, valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova žalbe.

 

38. Tuženik je djelomično uspio sa svojom žalbom. Uzimajući u obzir da je djelomično uspio u odnosu na ožalbljeni glavni zahtjev (ožalbljeno 287.701,16 kuna, nije uspio sa 109.209,64 kuna / 14.494,61 eura, a uspio sa 178.491,52 kune), ovaj viši sud zaključuje kako je uspjeh njegove žalbe 62,04%. Trošak tuženika se sastoji od nagrade odvjetniku za sastav žalbe koja je izračunata prema visini ožalbljenog iznosa i odredbama Tbr. 10./1. Tarife, te iznosi 3.600,00 kuna (ožalbljeno 287.701,16 kuna, broj bodova 288 umnožen vrijednošću boda od 10,00 kuna = 2.880,00 kuna, uvećano za PDV od 720,00 kuna, u zbiru 3.600,00 kuna). Razmjer od 62,04% ovog iznosa jest 2.233,44 kuna. Tuženik je tražio i naknadu troškova pristojbe na žalbu ali u spisu nema dokaza da bi on ovu pristojbu ikad platio. Stoga mu se ovaj zatraženi trošak ne naknađuje.

 

39. Zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu protivne strane valjalo je odbiti kao neosnovane, jer se ne radi o troškovima potrebnom za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

 

U Zagrebu 6. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                                Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević, v.r.