1              Poslovni broj: I Kž-180/2022-13

Poslovni broj: I Kž-180/2022-13

 

 

 

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. S. zbog kaznenog djela iz članka 227. stavak 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog H. S. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. veljače 2021., broj K-59/2021., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog H. S. i njegovog branitelja, odvjetnika D. P.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Prihvaća se žalba optuženog H. S., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi H. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavak 1. i 4. KZ/11. činjenično i pravno opisanog u izreci te presude te je na temelju članka 227. stavak 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora 3 (tri) godine i 9 (devet) mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to za očevid i obdukciju 3.520,00 kuna, za vještake 9.890,00 kuna i paušalnu svotu 2.000,00 kuna, odnosno ukupan iznos 15.410,00 kuna.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi H. S. po branitelju D. P., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i troškovima postupka, s prijedlogom preinačiti prvostupanjsku presudu i optuženika osloboditi optužbe, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. U skladu sa zahtjevom optuženika, o sjednici drugostupanjskog suda obaviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik, a sjednici su nazočili optuženi H. S. i branitelj optuženika odvjetnik D. P., dok je sjednica, a sukladno članku 475. stavak 3. ZKP/08., održana u odsutnosti državnog odvjetnika, koji je uredno izvješten o sjednici.

 

6. Žalba optuženog H. S. je osnovana.

 

7. Iako optuženik uvodno u žalbi ističe da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, naznačujući da se radi o povredi iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer da "prvostupanjska presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su navedeni su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni", iz žalbenih navoda kojima argumentira tu žalbenu osnovu slijedi da je on nezadovoljan analizom i ocjenom izvedenih dokaza, a posebice ocjenom vjerodostojnosti iskaza svjedokinje D. V., te ocjenom i analizom prometnog vještačenja, a u odnosu na obranu optuženika. Međutim, nezadovoljstvo žalitelja ocjenom pojedinog dokaza, pa i svih dokaza, ne predstavlja bitnu postupovnu povredu, nego je riječ o prigovoru činjenične naravi, pa će osnovanost tog prigovora biti razmatrana u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.1. Nadalje, optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja počinio povredu prava na pravično suđenje povredom iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/09., 135/97., 113/00., 28/01., 55/01.-ispravak, 76/10. i 5/14. - dalje: Ustav RH), i članka 6.1. stavak 3. točka d. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) jer da je presuda utemeljena na iskazu svjedokinje D. V. koja je ispitana u prethodnom postupku, dok optuženik i branitelj nisu obaviješteni o tom dokaznom ročištu, pa da se radi o nezakonitom dokazu u smislu članka 10. stavak 2. točka 2. ZKP/08. koji je prvostupanjski sud trebao izuzeti iz predmeta i ne koristiti taj iskaz prilikom meritornog odlučivanja u ovom predmetu.

 

7.2. Niti u tome optuženik nije u pravu. Naime, neobavještavanje optuženika i njegova branitelja o ispitivanju svjedoka u tijeku državnoodvjetničke istrage ne čini zapisnike o njihovom ispitivanju nezakonitim dokazima u smislu članka 10. stavka 2. ZKP/08. Na taj način nije povrijeđeno pravo optuženika na pravično suđenje, a niti je povrijeđeno tzv. konfrontacijsko pravo, jer je to pravo optuženik ostvario u fazi rasprave kada mu je bilo omogućeno da u kontradiktornom postupku ispita svjedokinju V. i ostvari to svoje pravo. Dakle, obrana je na raspravi imala mogućnost ispitati svjedokinju optužbe, a sve uz poštivanje načela pravičnog suđenja i jednakosti oružja, kao njegove bitne sastavnice.

 

7.3. Stoga, što se tiče dijela žalbe vezano uz postupovne prigovore, optuženik iste isprepliće sa žalbenom osnovom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će, kao što je već navedeno, biti riječi u okviru te žalbene osnove.

 

8. Povodom žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud je u skladu s obvezom iz članka 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08. ispitao pobijanu presudu i utvrdio je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

9. Međutim, u pravu je optuženik da je činjenično stanje, za sada, pogrešno i nepotpuno utvrđeno te kada u svojoj žalbi prigovara ocjeni provedenih dokaza, kako u odnosu na iskaze svjedoka tako i u odnosu na ocjenu nalaza i mišljenja vještaka za cestovni promet, a u odnosu na mjesto na kojem se dogodila prometna nesreća.

 

9.1. Tako iz obrazloženja pobijane presude proizlazi kako prvostupanjski sud odluku o krivnji optuženog H. S. temelji na iskazu svjedokinje D. V., koja je iskazala da je optuženik ušao u raskrižje kada je za njen i njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo na semaforu, jer da prema mišljenju prometnog vještaka S. H. proizlazi, "…da je iskaz svjedokinje D. V. u pogledu iskazanog svjetlosnog signala na semaforu moguć…", te kako je upravo to i bio neposredan uzrok ove prometne nesreće, odnosno naleta na pješakinju.

 

9.2. Međutim, iako prvostupanjski sud ispravno reproducira sadržaj nalaza i mišljenja prometnog vještaka, iz pisanog i usmenog nalaza vještaka, kao i analize dinamike kretanja vozila optuženika, a neposredno prije naleta na pješakinju, proizlaze nešto drugačija utvrđenja u odnosu na zaključak prvostupanjskog suda. Tako je vještak iskazao da je iz zapisnika o očevidu prometne nesreće razvidno da su kritične zgode semafori navedenog raskrižja radili ispravno, ali da s obzirom na rad semafora, tehnički nije bilo moguće utvrditi pod kojim svjetlom semafora je optuženik ušao u raskrižje, jer video nadzor ne pokriva niti jedan od semafora na križanju B. i Z. ulice.

 

9.3. Naime, iz prometnog vještačenja proizlazi da je nalet na pješakinju uslijedio kada je optuženik već u potpunosti izašao iz raskrižja sa Z. ulicom i to u desnoj prometnoj traci B. ulice, za oko 14 metara sjevernije od sjevernog pješačkog prijelaza. Osobno vozilo kojim je upravljao optuženik u trenutku naleta bilo je kočeno i skretano u lijevo, a kretalo se brzinom od oko 39 km/h. Točnu brzinu kretanja prije nesreće nije bilo moguće utvrditi s time da bi video zapis dozvoljavao da je kočenje poduzeto neposredno prije samog naleta, kada se optuženik mogao kretati brzinom od oko 40 km/h, nalazeći se za oko 11,1 metar ispred mjesta naleta, krećući se desnom voznom trakom B. ulice. Kada se uzme u obzir moguća prilazna brzina osobnog vozila od 40 km/h, u trenutku kada pješakinja stupa na lijevu voznu traku, vozilo je udaljeno 33,3 metra ispred mjesta naleta, a nalazi se u prelasku južnog kolnika Z. ulice, pa budući da zaustavni put snažnim kočenjem iznosi 18,2 metra, a da se na putu od 33,3 metra optuženi može zaustaviti laganim prikočivanjem, proizlazi da je optuženik nesreću mogao izbjeći bilo prikočivanjem u trenutku kada pješakinja započinje prelazak lijeve vozne trake, bilo snažnim kočenjem kada je ista već u prelasku preko lijeve vozne trake, a ukoliko se nalet na pješakinju promatra kao izolirani događaj koji se dogodio izvan raskrižja, tada je svejedno o kakvom svjetlu semafora se na križanju Z. i B. radilo.

 

9.4. Stoga je u pravu optuženik kada u žalbi ističe da vještak očito na temelju pravila i struke nije mogao isključiti kao tehnički moguće, niti obranu optuženika koji tvrdi da je ušao u raskrižje kada je za njega još bilo uključeno zeleno svjetlo, kao niti iskaz svjedoka F. B.-B., čiji iskaz nije posve isključio, već ga samo ocijenio "kao manje vjerojatan", a u odnosu na iskaz svjedokinje V. koji je ocijenio samo "kao moguć", jer nije sa sigurnošću i nedvojbeno utvrđeno da je optuženik prošao kroz crveno svjetlo, a niti to, da bi upravo to bio neposredan uzrok nesreće koja se dogodila izvan raskrižja.

 

9.5. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda za sada se ukazuje ispravan prigovor optuženika da je pogrešno i nepotpuno razjašnjeno pitanje da li je eventualni prolazak optuženika kroz crveno svjetlo u raskrižje doista u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom ove prometne nesreće koja se dogodila izvan raskrižja, odnosno da li bi se ista dogodila, ako je optuženik, kako on to tvrdi, kao i njegov suputnik, ušao u raskrižje kada je za njegov smjer bilo upaljeno zeleno svjetlo, odnosno eventualno na prijelazu zelenog, koju mogućnost vještak također dopušta. Upravo o toj analizi i izračunu vještaka, a u odnosu na sve druge provedene dokaze, ovisi pravilno utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda, da li se eventualno kršenje propisa o sigurnosti prometa iz članka 59. stavka 1. točke 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj: 67/08., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 65/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22., dalje: ZSPC-a) i nalet na pješakinju nalazi u uzročno posljedičnoj vezi, odnosno da li bi ulazak optuženika u raskrižje kroz crveno svjetlo bio bi samo u zoni prekršaja, ako se ima u vidu da se nesreća nije dogodila u raskrižju, jer se za nastanak ove prometne nesreće i nalet na pješakinju mora imati u vidu da se ista dogodila izvan raskrižja i to na dijelu kolnika koji je namijenjen isključivo za prolaz vozila, pri čemu treba uzeti u obzir brzinu i način vožnje optuženika, kao i kretanje oštećene koja je već prešla dio kolnika te mogućnost izbjegavanja naleta na pješakinju, pa da li se sve prethodno može povezati sa kršenjem neke druge blanketne norme ZSPC-a (uočavanje pješaka na kolniku, neprilagođena brzina ili slično tome!!), a ne one, koja je za sada, optuženiku stavljena na teret.

 

10. Kako je optuženik u pravu da je činjenično stanje za sada nepotpuno i pogrešno utvrđeno, to se osnovano u žalbi ukazuje i u odnosu na iznesene razloge o subjektivnom elementu djela. Naime, prvostupanjski sud smatra "…da grubo i bezobzirno kršenje temeljnih prometnih propisa…ukazuje…da je optuženik bio svjestan da ovakvim kršenjem propisa može prouzročiti prometnu nesreću i….neovisno o takvoj spoznaji….svjesno odlučio ući u raskrižje kada nije smio...pa je na to pristao…pa je djelo počinio s neizravnom namjerom…", iako u obrazloženju navodi da se prometna nesreća dogodila izvan raskrižja, kako to i proizlazi iz prometnog vještačenja, kada vještak utvrđuje da je optuženik posve bio izvan raskrižja, a na dolazak pješakinje na kolniku s lijeve strane reagirao skretanjem prema samoj pješakinji i da je to skretanje ulijevo pokušaj reakcije optuženika da prođe iza leđa pješakinji, odnosno da je mogao izbjeći nalet na pješakinju, bilo laganim prikočivanjem u trenutku kada pješakinja započinje prelazak lijeve vozne trake, bilo snažnim kočenjem kada je pješakinja već u prelasku preko lijeve vozne trake, ali je sa time zapravo izravno naletio središnjim dijelom vozila na pješakinju, (pri dopuštenoj brzini!), a što bi onda ukazivalo i na neki drugi, blaži oblik krivnje.

 

11. Prvostupanjski sud je dužan utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i s jednakom pažnjom utvrditi i činjenice koje terete optuženika i one koje mu idu u korist, što je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud propustio učiniti.

 

11.1. Sud je dužan objektivno i savjesno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve zajedno, te određeno i potpuno, izložiti koje se sporne činjenice i iz kojih razloga uzimaju dokazanim ili nedokazanim. Osobito treba cijeniti vjerodostojnost dokaza, navodeći jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, a pogotovo, pažljivije vrednovati iskaze svjedoka te vještačenje i obranu optuženika. Treba iscrpno razmotriti dinamiku nastanka ove prometne nesreće, u kontekstu iskaza svjedoka i utvrđenja iz provedenog vještačenja, te utvrditi sve odlučne činjenice značajne za utvrđenje i subjektivnog elementa kaznenog djela.

 

11.2. Naime, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neprihvatljivo je, barem za sada, da se utvrđenje o krivnji optuženika za ovako teško kazneno djelo izazivanja prometne nesreće sa smrtnom posljedicom, svodi na zaključak prvostupanjskog suda, kako je "...prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka S. H., a u pogledu iskazanog svjetlosnog signala na semaforu…iskaz svjedokinje D. V. …da je optuženik ušao u raskrižje kada je za njen i njegov smjer kretanja bilo upaljeno crveno svjetlo na semaforu, moguć…te da je upravo to bio neposredan uzrok ove prometne nesreće i naleta na pješakinju…", a bez da se uzmu u obzir sve činjenice i okolnosti nastanka iste, a naročito da se prometna nesreća dogodila nakon što je optuženik u potpunosti izašao iz raskrižja i to na dijelu kolnika koji je predviđen isključivo za prolazak vozila, kako to optuženik i apostrofira u svojoj žalbi.

 

11.3. Pri tome će prvostupanjski sud imati u vidu i objektivno ocijeniti cjelokupnost dokazne građe, pa tako i iskaze svjedoka u cjelini. Naime, iako je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio iskaz svjedokinje V. kao objektivan i dosljedan, u pravu je optuženik kada prigovara takvoj ocjeni u cjelini. Naime, ne umanjujući istinitost njenog iskaza, da je kao očevidac nesreće bila u šoku, ipak dio iskaza ove svjedokinje ne potvrđuje one činjenice koje su utvrđene prometnim vještačenjem. Tako svjedokinja tvrdi da je optuženik "…velikom brzinom projurio kroz raskrižje kada se upalilo crveno svjetlo…", iako iz vještačenja proizlazi da se optuženik 33,3 metra ispred mjesta naleta kretao brzinom od 40 km/h, a što znači da je tada bio u raskrižju i da je vozio u granicama dopuštene brzine, pa i ispod te granice, a što ne ukazuje baš na "…veliku brzinu i jurnjavu kroz crveno". Stoga, optuženik s pravom ističe, da je prometnim vještačenjem trebalo obuhvatiti u izračunu i one činjenice koje proizlaze iz iskaza ove svjedokinje "…da se ne može precizno očitovati koliko je vozač Caddyja bio ispred nje…možda 10 metara, možda 20 metara…nije u to sigurna… kada je vidjela da se upalilo crveno svjetlo…a ona se zaustavila u lijevoj traci jer se na semaforu upalilo crveno svjetlo…i dok je stajala na semaforu da je vidjela nalet na pješakinju…koja je na kolnik B. ulice došla iza terase kafića…", koje okolnosti i činjenice svakako imaju utjecaja i ostavljaju prostor da se vještačenjem razjasne sve okolnosti na koje se upire u žalbi, pa i one koje vještak za sada "…teoretski dopušta da je bilo moguće da je u križanje ulazio kada se gasilo zeleno i upalilo žuto…", pri čemu se mora posebno imati u vidu mjesto nastanka prometne nesreće izvan raskrižja te doprinos oštećene.

 

11.4. Optuženik je u pravu i u tome da se doista radi o velikom i frekventnom raskrižju, te da bi se vještačenjem u izračunu trebalo obuhvatiti i vrijeme uključivanja zelenog svjetla iz Z. ulice, budući se u vrijeme prolaska optuženika kroz raskrižje nisu uključila vozila iz tog smjera, a kojima bi bilo upaljeno zeleno svjetlo, ako je tada za optuženika bilo na snazi crveno svjetlo. Što se tiče iskaza svjedoka F. B.-B., prvostupanjski sud navodi da njegov iskaz "…ne može prihvatiti…jer je pažnja svjedoka tijekom vožnje bila usmjerena na pretraživanje društvenih mreža na mobitelu,…tako da očito nije pratio prometnu situaciju…", ali prvostupanjski sud pri tom zanemaruje dio njegovog iskaza da je "…povremeno pratio prometnu situaciju…te u nekom trenutku "bacio oko" na semafor…i vidio… da je u trenutku prolaska njihovog vozila bilo upaljeno zeleno svjetlo…", što bi prije ukazivalo na iskrenost ovog svjedoka kao suputnika, da je samo povremeno pratio vožnju, a ne i na težnju da izričito pogoduje obrani optuženika, kako to ocjenjuje prvostupanjski sud, pri čemu treba imati u vidu, da ponašanje ovog svjedoka, kao suputnika i suvozača u vozilu, prema općepoznatim činjenicama, ne odstupa od prosječno uobičajenog ponašanja većine suvozača, koji pretražuju mobitel i samo povremeno obraćaju pažnju na vožnju vozača.

 

12. Stoga će prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, ponovnim provođenjem već provedenih dokaza, te prometnog i sudsko-medicinskog vještačenja, a po potrebi i nakon provedene rekonstrukcije na licu mjesta, utvrditi način vožnje optuženika kroz raskrižje i nakon izlaska iz raskrižja, a nakon toga uzeti u obzir mjesto gdje se prometna nesreća dogodila i mjesto gdje je oštećena prelazila kolnik kao i mogućnost izbjegavanja naleta optuženikova vozila na pješakinju te njegovu obranu i iskaz svjedokinje V., da je oštećena "stupila na kolnik iza terase kafića", a potom utvrditi adekvatnost njegove reakcije radi izbjegavanja naleta na pješakinju, naročito u odnosu uočavanje pješakinje na kolniku, te mogućnost izbjegavanja naleta na nju, odnosno utvrđenje stvarne uzročno-posljedične veze u ovoj prometnoj nesreći. Pri tome će imati u vidu da je optužnica već izmijenjena, pa neće provoditi one dokaze koji se više ne odnose na izmijenjenu optužnicu, a niti je iste, kao i nesporne činjenice, potrebno posebno obrazlagati.

 

12.1. Dakle, nakon ukupno provedenih dokaza i savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih zajedno, utvrditi da li je kršenje za sada terećene blanketne norme o sigurnosti prometa iz članka 59. stavak 1. ZSPC-a u uzročno posljedičnoj vezi sa nastankom iste ili se radi o kršenju nekog drugog prometnog propisa iz ZSPC-a, o čemu će jasno ovisiti i utvrđenje u pogledu subjektivnog elementa djela tj. utvrdit će da li je postupao s neizravnom namjerom, kako ga se tereti (za sada) podnesenom optužnicom ili drugim oblikom krivnje, pri čemu će tada voditi računa i o institutu reformatio in peius, s obzirom da žalba državnog odvjetnika nije izjavljena (članak 13. ZKP/08. zabranom preinačenja na gore!).

 

12.2. Nadalje, drugostupanjski sud je uočio, da prvostupanjski sud uopće nije pozivao, a niti u postupak uključio oštećenike iza pokojne V. M., sukladno članku 51. stavak 1. točka 11. ZKP/08., zbog čega su se obraćali ovom drugostupanjskom sudu u vrijeme žalbenog postupka. Naime, kćerke iza pokojne oštećenice imaju zakonsko pravo znati, da li optuženik, je ili nije, odgovoran za prometnu nesreću u kojoj je nastradala njihova majka te pravo na eventualni imovinskopravni zahtjev, kao i očitovati se u pogledu okolnosti iz obrane optuženika.

 

13. Nakon što prvostupanjski sud provede sve već provedene dokaze, po potrebi i one na koje je ukazano u ovoj odluci, te druge po prijedlozima stranaka, kao i one za koje sam odluči da ih je potrebno izvesti, nakon njihove svestrane ocijene donijet će novu na zakonu osnovanu presudu koju će i valjano obrazložiti u skladu s člankom 459. stavkom 5. ZKP/08.-19.

 

14. S obzirom na izloženo, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu 6. prosinca 2022.