1                             Poslovni broj: I Kž-59/2022-8

 

Poslovni broj: I Kž-59/2022-8

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Marijana Bitange, predsjednika vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K. zbog kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, i 105/04. - dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 14. listopada 2021., broj K-2/2021., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.,

 

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog I. K. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženom I. K. za kazneno djelo iz članka 272. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/97. za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, na temelju članka 272. stavak 3. KZ/97., uz primjenu članka 69. stavka 1., 2. i 3. KZ/97., izriče uvjetna osuda te se kao utvrđena prihvaća po prvostupanjskom sudu  izrečena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, koja se neće izvršiti ako u roku od 3 (tri) godine optuženik ne počini novo kazneno djelo.

 

 

II U ostalom dijelu žalba optuženika se odbija kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom optuženi I. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnost ljudi i imovine i sigurnosti prometa - izazivanje prometne nesreće iz članka 272. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/97., činjenično i pravno opisano kao u izreci presude, te je na temelju članka 272. stavak 3. KZ/97., uz primjenu odredaba iz članka 57. stavka 1. i 2. alineja b) KZ/97. (odredbe o ublažavanju kazne) osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

 

2. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi s člankom 145. stavkom 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan da naknadi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 9.868,00 kuna, paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna, kao i nužne izdatke opunomoćenika oštećenika.

 

3. Protiv ove presude žalbu je pravodobno podnio optuženi I. K. po branitelju D. H., odvjetniku u D. iz svih žalbenih razloga, a sadržajno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka  iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i članka 468. stavak 3. ZKP/08., te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

4. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Na temelju članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća su izvješteni optuženik i njegov branitelj, koji su u žalbi to zahtijevali, kao i državni odvjetnik, a na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08., sjednica vijeća je održana u njihovoj odsutnosti.

 

7. Žalba je djelomično osnovana.

 

8. Nije u pravu žalitelj kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer pobijana presuda ne sadrži obrazloženje zbog čega je sud primijenio Kazneni zakon iz 1997. (KZ/97.), budući da se nakon počinjenja inkriminiranog kaznenog djela kazneni zakon više puta izmijenio tako da novi Kazneni zakon (KZ/11.) u općim odredbama uključuje mogućnost ublažavanja kazne, mogućnost izricanja uvjetne osude i mogućnost zamjene izrečene kazne zatvora radom za opće dobro. Naime, KZ/97. na koji žalitelj u žalbi upire, u odnosu na propisanu kaznu za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/97. (kazna zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina), a ni u odnosu na opće odredbe tog zakona, za počinitelja kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/97., nije blaži zakon. Prema tome, iako prvostupanjski sud nije obrazložio pitanje pravnog kontinuiteta i blažeg zakona, zbog iznesenih razloga to pitanje nije odlučno za presuđenje u ovom kaznenom predmetu.

 

8.1. Također, nije u pravu optuženik kad u okviru iste žalbene osnove navodi da prvostupanjski sud u razlozima presude nije obrazložio stupanj krivnje koji mu se stavlja na teret. Upravo suprotno, a kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude pod točkom 17., prvostupanjski sud s tim u vezi je naveo „…da je optuženik kritične zgode upravljao osobnim vozilom brzinom od 88 km/h, koja je znatno veća od dopuštene (50 km/h) pa je, s obzirom na tu brzinu i smanjenu preglednost iz njegova smjera kretanja (oko 52 m), na taj način, iako je bio svjestan da uslijed takve vožnje može nastupiti zabranjena posljedica, odnosno da može dovesti u opasnost život ili tijelo drugih sudionika u prometu, pristao je na to (neizravna namjera), dok se smrtni ishod pok. V. R. ima pripisati njegovom nehaju, zbog čega je počinio kazneno djelo iz članka 272. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/97. Dakle, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., na koju žalitelj upire u žalbi.

 

8.2. Nadalje, za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika da prvostupanjski sud u dokaznom postupku nije pročitao nalaze i mišljenja vještaka za promet B. i T., na koje se poziva u presudi, već je na raspravi samo saslušao te vještake, sugerirajući da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. Naime, u odnosu na izneseni prigovor, iz sadržaja raspravnog zapisnika od 14. listopada 2021., evidentno je da su vještaci za promet dipl. ing. V. B. i dipl. ing. P. T. iskazali da ostaju pri onome što su utvrdili u svojim pisanim nalazima i mišljenjima, s tim da optuženik i njegov branitelj za vještaka B. nisu imali daljnjih pitanja, dok je vještak T. usmeno dopunio svoj pisani nalaz i mišljenje. Prema tome, kako optuženik i njegov branitelj nisu stavili nikakve primjedbe na iskaze navedenih prometnih vještaka, nedvojbeno se može zaključiti da su vještaci odgovorili na sva važna činjenična pitanja vezana uz okolnosti nastanka prometne nesreće za koju se optuženik tereti, pa je promašen njegov žalbeni prigovor da kao dokaz nije pročitan pisani nalazi i mišljenja vještaka za promet.

 

9. Nije u pravu žalitelj ni kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje koje on prije svega vidi u tome što su vještaci pogrešno utvrdili brzinu kretanja (88 km/h) osobnog vozila kojim je kritične zgode upravljao, a kao dokaz tome je priložio nalaz i mišljenje koje je pribavio naknadno, u stadiju žalbenog postupka, a koji je sačinio prometni vještak dipl. ing. Z. I..

 

9.1. Naime, s obzirom da sud, prema članku 450. stavku 1. ZKP/08., presudu može temeljiti samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi, u skladu s citiranom zakonskom odredbom i ovaj drugostupanjski sud je kao relevantne cijenio samo dokaza koje je tijekom dokaznog postupka, na raspravi, izveo prvostupanjski sud te činjenice koje su u svezi nastale prometne nesreće za koju se tereti optuženik, utvrdili prometni vještaci Z. B. i P. T.. B. da su vještaci B. i T. u pogledu brzine kojom je kritične zgode kretalo osobno vozilo kojim je upravljao optuženik gotovo identično utvrdili da je isti vozio brzinom od 90,5 km/h (vještak B.), odnosno 88 km/h (vještak T.), što je zanemariva razlika, sud je ispravno, idući u korist optuženiku, utvrdio da je ta brzina iznosila 88 km/h.

 

9.2. Osim toga, a budući da su naprijed navedeni prometni vještaci i u odnosu na ostale okolnosti prometne nesreće - načina kretanja vozila kojim su upravljali optuženik i pok. Đ. P., mjesta sudara tih vozila na kolniku i kretanja teretnog vozila nakon toga, sve do naleta na pješakinju V. R., u bitnom identično iskazivali, prvostupanjski sud je opravdano ta utvrđenja vještaka cijenio kao vjerodostojna, pa su neutemeljeni žalbeni prigovori optuženika koji smatra da su utvrđenja navedenih vještaka netočna i pogrešna.

 

9.3. Također, nije u pravu žalitelj kad u žalbi ističe da je za nastanak prometne nesreće koja mu se stavlja na teret isključivo odgovoran pok. Đ. P. koji je, upravljajući teretnim vozilom, kritične zgode prešao na njegovu prometnu traku. S tim u vezi treba navesti da je državno odvjetništvo, osim u odnosu na optuženika, prvotno podiglo optužnicu i protiv Đ. P., ali, s obzirom da je isti u međuvremenu umro, protiv njega je postupak obustavljen. Međutim, kao odgovor na naprijed iznesenu tvrdnju optuženika, valja navesti da u situaciji kad uslijed nepropisne vožnje dva vozila, od kojih je vozilo kojim je upravljao pok. Đ. P. zbog zaobilaženje pješakinje V. R. prednjim dijelom vozila prešao na prometni trak kojim je upravljao optuženik, a optuženik je tom prilikom kretao nepropisnom brzinom (88 km/h a dopušteno 50 km/h), uslijed koje se nije mogao zaustaviti već je prednjim lijevim dijelom vozila naletio na prednji lijevi dio teretnog vozila kojim je upravljao pok. Đ. P., u tom slučaju nepropisna vožnja jednog sudionika u prometu, a to je u konkretnom slučaju bio pok. Đ. P., ne isključuje kaznenu odgovornost drugog sudionika te prometne nesreće, odnosno optuženika. Prema tome, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik, vozeći u naseljenom mjestu brzinom koja je bila znatno veća od dopuštene, također (zajedno s pok. Đ. P.) izazvao prometnu nesreću u kojoj je došlo do ugrožavanja sigurnost drugih sudionika u prometu, pa je tako nepropisno upravljanje vozilom od strane optuženika u uzročno-posljedičnoj vezi s nastupjelom posljedicom odnosno pogibijom pješakinje V. R..

 

9.4. U svezi naprijed navedenog, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika koji smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno budući da nije provedeno kombinirano medicinsko-prometno vještačenje kako bi se nedvojbeno utvrdilo je li pok. V. R. stradala naletom teretnog vozila na nju ili je ozljede od kojih je preminula zadobila ispadanje miješalice i drugog alata koji se nalazio u tovarnom sanduku kamiona.

 

9.5. Naime, s obzirom na to da nije sporno da je V. R. tjelesne ozljede od kojih je preminula u kolima hitne pomoći na puti prema bolnici, zadobila nakon što se teretno vozilo od naleta na vozilo optuženika prevrnulo na desnu bočnu stranu, na mjestu gdje se ista nalazila u tom trenutku, u tom slučaju za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela i krivnju optuženika nije odlučno je li V. R. tom prilikom tjelesne ozljede zadobila direktno od naleta kamiona, ili ih je zadobila ispadanjem predmeta koji su se nalazili u tovarnom sanduku tog kamiona.

 

9.6. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi, potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice te je ispravno zaključio da se u ponašanju optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 272. stavka 3. u svezi stavka 1. KZ/97., za koje ga je proglasio krivim.

 

10. Za inkriminirano kazneno djelo prvostupanjski je sud optuženog I. K., primjenom odredbi o ublažavanju kazne, osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci.

 

10.1. Pri izboru vrste i mjere kazne sud je optuženiku kao olakotno cijenio dob, dosadašnju neosuđivanost, protek vremena od počinjenja djela, znatan doprinos vozača teretnog vozila pok. Đ. P. nastanku prometne nesreće, izraženo žaljenje i odnos optuženika prema obitelji pok. V. R., dok otegotnih okolnosti nije bilo.

 

10.2. Iako optuženik nije izjavio žalbu zbog odluke o kazni, s obzirom na to da, sukladno članku 478. ZKP/08., žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadržava i žalbu zbog odluke o kazni, ovaj drugostupanjski sud je imajući u vidu sve prethodno navedene olakotne okolnosti, ispitao je li prvostupanjski sud optuženiku izrekao prestrogu kaznu.

 

10.3. Naime, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pri izboru vrste kazne, a imajući na umu načelo individualizacije kazne, prvostupanjski sud optuženiku nije dovoljno valorizirao sve utvrđene olakotne okolnosti, a posebno nije dovoljno cijenio ličnost optuženika, budući da iz podataka iz kaznene evidencije proizlazi da isti prije, a niti kasnije, nije bio kazneno osuđivan, pa je prometna nesreća za koju ga je prvostupanjski sud proglasio krivim, očito jedan ekscesni događaj u njegovom životu. U tom kontekstu, a imajući u vidu višegodišnji protek vremena od počinjenja djela (17 godina) te iskazano kajanje i odnos prema obitelji žrtve pok. V. R., kao i značajan doprinos pok. Đ. P. nastanku prometne nesreće, stav je ovog drugostupanjskog suda da se svrha kažnjavanja može ostvariti i bez izvršenja kazne od šest mjeseci koju mu je izrekao prvostupanjski sud, a koju je kaznu, preinačujući prvostupanjsku presudu u odluci o kazni mu je izrekao i ovaj drugostupanjski sud, a nakon toga, sukladno članku 67. stavak 3. KZ/97. optuženiku je izrečena uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

10.4. U svezi naprijed iznesenog treba navesti, iako je za inkriminirano kazneno djelo iz članka 272. stavka 3. KZ/97. u vrijeme počinjenja djela bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, da je uvjetnu osudu bilo moguće izreći budući da su primijenjene odredbe tog zakona o ublažavanju kazne (NN broj: 110/97., 27/98., 50/00 – Odluka Ustavnog suda RH, 129/00, 51/01., 111/03., 190/03 – Odluka Ustavnog suda RH, 105/04. i 84/05.), a tek u Zakonu o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona – KZ/97. (NN broj: 71/06.) je to promijenjeno na način da se u tom slučaju uvjetna osuda mogla izreći samo kad su primijenjene odredbe o „zakonskom ublažavanju kazne.“

 

10.5. Prema tome, imajući na umu sve ono što je naprijed izneseno, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da će se izrečenom uvjetnom osudom postići svi oni ciljevi specijalne i generalne prevencije, kao i sve druge svrhe kažnjavanja koje su predviđene u članku 50. KZ/97.

 

11. Budući da prilikom ispitivanja žalbe optuženika nije utvrđeno postojanje povreda odredbi kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., kao i da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 486. stavak 1. i 482. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 6. prosinca 2022.