- 1 -              Rev 79/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 79/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Lovran, L., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici M. H.1 i M. H.2, odvjetnici iz O., protiv tuženice N. M. iz L., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u R., radi utvrđenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-2508/17-2 od 8. svibnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji br. P-4185/15-33 od 13. siječnja 2017., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje vlasništva tužitelja na suterenu zgrade u L., .... i za predaju u posjed, slobodnog od osoba i stvari spremišta i poslovnog prostora u suterenu iste zgrade, kao i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženici naknadi troškove postupka u iznosu od 27.187,50 kn (toč. II.).

 

2. Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda (toč. I.), a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova nastalih povodom pravnog lijeka (toč. II.).

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog svih zakonom predviđenih revizijskih razloga. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati, pobijana presuda, kao i presuda prvostupanjskog suda preinači na način da se usvoji zahtjev tužitelja, kao i da se tuženica obveže na naknadu cjelokupnih troškova postupka.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija prema vrijednosnom kriteriju, dakle revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

8. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da je tužitelj vlasnik spremišta i poslovnog prostora u suterenu zgrade u L., ..., kao i zahtjev za predaju u posjed tih dijelova, budući je utvrđeno da tužitelja nije vlasnik spornog dijela nekretnine i da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u smislu odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje: ZVDSP). Osim toga, drugostupanjski sud ističe da nedostatak aktivne legitimacije proizlazi i iz odredbe čl. 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02 – dalje: Zakon o naknadi). Naime, prema shvaćanju drugostupanjskog suda Republika Hrvatska, a ne jedinica lokalne samouprave, stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba Zakona o naknadi glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen. U konkretnom slučaju tužitelj niti ne dokazuje da je zahtjev za naknadu podnesen, odnosno da je pravomoćno odbijen.

 

9. Tužitelj u reviziji prije svega ukazuje na počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka i to bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, odnosno povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP.

 

10. Prema shvaćanju revizijskog suda navedene bitne povrede nisu počinjene, niti to proizlazi iz revizijskih navoda.

 

11. Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je cijela sporna nekretnine, osim stana tuženice, bila nacionalizirana,

 

- da su prednici tužitelja, organi prijašnje Općine Opatija raspolagali pojedinim etažama, odnosno poslovnim prostorima,

 

- da su ugovore o zakupu poslovnih prostorija zaključivale organizacije koje su imale pravo korištenja pojedinog posebnog dijela,

 

- da je tužitelj pravni sljednik bivše Općine Opatija na temelju zaključenog Sporazuma o preuzimanju nekretnina, pokretnina, financijskih sredstava, te prava i obveza dotadašnje Općine Opatija zaključenog 7. listopada 1993.,

 

- da se dostavljena dokumentacija u spis od strane tužitelja ne odnose na sporne dijelove nekretnine koja je predmet ovog postupka,

 

- da prijeporno skladište i poslovni prostor nije bio korišten od strane pravnih prednika tužitelja,

 

- da tužitelj nije niti upisani, niti predmnjevani vlasnik spornih dijelova nekretnine – spremišta i poslovnog prostora.

 

12. Revizijski navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir dopis prednika tužitelja Javnom pravobranilaštvu od 17. srpnja 1991., odnosno zakjučak Općinskog vijeća Općine Lovrana od 10. veljače 2000., da nije uzeo u obzir nalaz vještaka Hamera, odnosno iskaze svjedoka, zapravo ukazuje na pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a zbog tog razloga reviziju uopće nije moguće podnijeti.

 

13. Temeljna je tvrdnja tužitelja da je Općina Lovran orginarno stekla vlasništvo spornih dijelova nekretnine, odnosno da je po čl. 364. st. 6. ZVDSP ostala vlasnik svega što je nacionalizirano. Osim toga, tužitelj smatra da je doseg norme iz čl. 77. Zakona o naknadi bitno sužen, jer je 1. siječnja 1997. stupio na snagu ZVDSP koji „omogućuje da se dokazuje izvanknjižno vlasništvo nekretnina“.

 

14. Navedene tvrdnje tužitelja nisu osnovane. Naime, čl. 364. ZVDSP nosi naslov „upis neuknjiženih prava na nekretninama“. U st. 6. navedenog članka propisano je da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Prema shvaćanju revizijskog suda navedena odredba se ne može primijeniti u odnosu na tužitelja, budući da je sporna nekretnina bila nacionalizirana, te ista podliježe odredbama Zakona o naknadi.

 

15. Upravo iz čl. 77. Zakona o naknadi jasno proizlazi da nekretnina (ili za dijelove nekretnine) koja je nacionalizirana, a što je nesporno u ovom predmetu, postaje ex lege, dakle po samom zakonu, vlasništvo Republike Hrvatske pod uvjetom da za tu nekretninu nije podnesen zahtjev za povrat ili da je zahtjev za povrat pravomoćno odbijen.

 

16. Obzirom na navedeno pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu, odnosno da isti nije stekao vlasništvo spornih dijelova nekretnine, već da je vlasništvo po samom zakonu stekla Republika Hrvatska u smislu odredbe čl. 77. Zakona o naknadi.

 

 

17. Stoga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 6. prosinca 2022.