- 1 -              Rev 3668/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3668/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ž. iz K., OIB: ... , zastupanog po punomoćniku Z. H., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Zavod za hitnu medicinu Karlovačke županije, K., OIB: ... , zastupanog po punomoćnici I. Z., odvjetnici iz K., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-619/2018-2 od 8. studenog 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-101/16 od 19. travnja 2018., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Odbija se revizija tužitelja, kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

1) Utvrđuje se da je između stranaka – tužitelja Ž. Ž. iz K., ... OIB: ... i tuženika Zavoda za hitnu medicinu Karlovačke županije, K., ... OIB: ... , sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto vozača kola hitne pomoći s datumom 10. rujna 2015., što je tuženik dužan priznati.

 

2) Tuženik Zavod za hitnu medicinu Karlovačke županije, K., ... OIB: ... , je dužan vratiti tužitelja Ž. Ž. iz K., ... OIB: ... , na rad i rasporediti ga na poslove i radne zadatke vozača kola hitne pomoći sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3) Tuženik Zavod za hitnu medicinu Karlovačke županije, K., ... , OIB: ... , je dužan naknaditi tužitelju Ž. Ž. iz K., ... , OIB: ... , troškove parničnog postupka, sve u roku od 8 dana.“,

a naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u visini 3.000,00 kuna.

 

2. Drugostupanjskom presudom je potvrđena prvostupanjska presuda i odlučeno o trošku žalbenog postupka stranaka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da revizijski sud preinači nižestupanjske presude na način da prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik je podnio odgovor na reviziju. Predložio je odbiti reviziju te je zahtijevao trošak sastava odgovora na reviziju.

 

5. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a koja se u ovom odlučivanju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Kao revizijske navode postupovnopravne naravi ovaj sud prepoznaje navod tužitelja da je drugostupanjski sud propustio dati razloge za svoju ocjenu neosnovanosti žalbenih razloga „navedenih na str. 2.i 3. žalbe“, međutim , pritom ne ukazuje na određene navode u pogledu koje je taj sud to (navodno) propustio učiniti pa se na tako uopćene i supstancijalno neodređene revizijske razloge ovaj sud ne može obazirati (arg. ex čl. 392.a st. 1. ZPP-a).

 

6.1. Nadalje, revizijskim navodima da drugostupanjski sud izvodi pogrešan zaključak čiji da je objektivan sadržaj kontradiktoran sadržaju izvedenih dokaza (opet, ne navodeći kojih određeno) tužitelj smjera na pobijanje po nižestupanjskim sudovima utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud, u ovom stadiju postupka svoju odluku donosi u okviru činjeničnih utvrđenja učinjenih po nižestupanjskim sudovima i u njih ne intervenira; pobijanje činjeničnog stanje ne spada u dopuštene revizijske razloge.

 

6.2. Ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

6.3. Čak i kad bi se prihvatila revizijska tvrdnja da je nižestupanjski sud došao do zaključka da je u konkretnom slučaju sklopljen ugovor o dijelu iako niti jedna od značajki tog ugovora nije ostvarena, to ne bi značilo da bi time došlo do postupovne povrede u smislu čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a (kako to navodi tužitelj u reviziji), nego bi se ta povreda odnosila na pogrešno utvrđenje činjeničnog stanja i, nastavno tome, pogrešnu (materijalnopravnu) kvalifikaciju ugovornog odnosa.

 

6.4. Pozivanje tužitelja na postupovnopravnu povredu pri nižestupanjskim sudovima s obzirom na utvrđenje da ugovor o radu ne postoji, dok je iz ugovora o radu na str. 98. i 99. spisa razvidno da je sklopljen, također je neosnovano, jer je jasno su se nižestupanjski sudovi referirali na utvrđenje da ugovor o radu ne postoji između tužitelja i tuženika, dok se ugovor o radu na navedenim stranicama odnosi na ugovor o radu između tužitelja i treće osobe (Dom zdravlja O.).

 

6.5. Nije počinjena niti postupovnopravna povreda odredbe čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a prilikom ocjene naravi pravnog odnosa među strankama, nego taj revizijski navod samo može (i to samo eventualno) podvesti pod revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

6.6. Tako su otklonjeni revizijski razlozi postupovnopravne prirode.

 

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa danom 10. rujna 2015., slijedno čemu i zahtjev za vraćanje tužitelja na rad te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (u bitnom i u obimu potrebnom za odlučivanje ovome stupnju postupka):

              - da je tuženik sklopio 28. veljače 2012. s Domom zdravlja O. Ugovor o poslovnoj suradnji kojim su ugovorne strane dogovorile da će Dom zdravlja O. pomoći u organizaciji dežurstava i pripravnosti tuženiku, a tuženik će za naknade sudionika u dežurstvu i pripravnosti osigurati mjesečne novčane iznose;

              - da su Ugovorom o poslovnoj suradnji od 1. siječnja 2015. Dom zdravlja O. i tuženik definirali svoju suradnju kako bi se osigurao javni interes Republike Hrvatske za kontinuirano obavljanje zdravstvene djelatnosti i pružanje zdravstvenih usluga tako što će zbog nedostatka radne snage, posebice doktora medicine, međusobno koristiti raspoložive ljudske resurse pod propisanim uvjetima za obavljanje navedenih djelatnosti i smanjenja rizika od nepružanja zdravstvenih usluga;

              - da su u navedenim ugovorima suglasno dogovorili kako će to postići na način što će Dom zdravlja O. ustupati radnike i zdravstvene suradnike s kojima ima sklopljen ugovor o radu, tuženiku izvan njihovog radnog vremena, time da će im se naknada isplaćivati temeljem ugovora o djelu i obračunavati kao drugi dohodak, a priložen je i popis tih radnika, među kojima je naveden i tužitelj kao vozač,

              - da je tužitelj od 7. siječnja 2014. do 3. veljače 2015. bio u radnom odnosu sa Domom zdravlja O.;

              - da je tužitelj za vrijeme toga radnog odnosa, 1. veljače 2014., sa tuženikom zaključio (temeljem članka 11. Ugovora o poslovno tehničkoj suradnji od 28. veljače 2012.) ugovore (sada sporne pravne kvalifikacije) o poslovnoj suradnji za punkt pripravnosti Ž. te za punkt dežurstva O.;

              - da je za vrijeme trajanja tog ugovora o poslovnoj suradnji, u lipnju 2015., tužitelju prestao radni odnosa kod poslodavca – Doma zdravlja O., a započeo (i u istom navedenom mjesecu završio) radni odnos kod poslodavca U. A. z. p. z. d.o.o.

 

7.1. Polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelj sa tuženikom ugovor o poslovnoj tehničkoj suradnji sklopio u vrijeme kad je nesporno bio u radnom odnosu sa trećom osobom, što je bilo poznato i tuženiku, drugostupanjski sud je izrazio pravno shvaćanje da za vrijeme trajanja tog ugovora o radu sa trećom osobom nije mogao biti sklopljen ugovor o radu sa tuženikom, čak i ako se radilo o ugovoru koji po svojoj naravi načelno odgovara radnom odnosu, u smislu čl. 10. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/2014, dalje: ZR). Samim time, a s obzirom da među strankama nije sklopljen (pa niti u usmenom obliku) ugovor o radu, da je neprimjenjiva odredba čl. 14. ZR-a po kojoj izostanak pisanog oblika ugovora o radu ne bi imalo utjecaj na postojanje tog ugovora.

 

8. U okviru činjeničnih okolnosti ovoga, konkretnog slučaja, pravilnom je primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev i po pravnom shvaćanju ovoga suda, trebalo odbiti.

 

9. Naime, u okolnostima ovoga, konkretnog slučaja – a kada su stranke sklopile ugovor (sada) sporne (radno)pravne kvalifikacije, pritom uz obostranu (nespornu) svijest da je u trenutku sklapanja toga ugovora tužitelj bio u radnom odnosu s trećom osobom (Domom zdravlja O.), koji radni odnos se nastavio i koji se radni odnos (sa trećom osobom), prema intenciji ovopredmetnih stanaka (nesporno), nije ni trebao okončati sklapanjem spornog ugovora, koji je radni odnos (sa trećom osobom) tijekom trajanja spornog ugovornog odnosa među ovopredmetnim strankama prestao, a potom je zasnovan novi radni odnos sa daljnjom osobom (U. A.) pa je i potonji u međuvremenu prestao – ne može govoriti da je namjera ijedne od stranaka ovoga postupka prilikom sklapanja Ugovora o poslovnoj suradnji bila uspostavljanje radnog odnosa tj. sklapanje ugovora o radu pa će se njihov odnos sagledavati kroz druge institute obveznog prava.

 

10. Stoga, u konkretnom slučaju, protivno revizijskim navodima, nema mjesta primjeni odredaba čl. 14. st. 2. i st. 4. ZR-a, jer se one tiču oblika ugovora o radu, a ovdje ugovor o radu među ovopredmetnim strankama nikada nije niti nastao.

 

11. Činjenica da su u jednom trenutku tužitelju prestali svi ostali, nekoć postojeći radni odnosi sa trećim osobama (Domom zdravlja O., a kasnije i sa U. A.) ne dovodi do toga da pravni odnos između ovopredmetnih stranka mijenja svoj pravno-formalni karakter i postaje drugo od onoga kakav je bio inicijalno ugovoren.

 

12. Ukazivanje tužitelja na sličnosti obavljanih poslova temeljem spornog ugovora sa poslovima svojstvenih ugovoru o radu, sve u smislu čl. 10. st. 2. ZR-a, a uz utvrđenja i iz toč. 9. do 11. ovoga obrazloženja, nemaju utjecaj na odluku u sporu.

 

13. Uz utvrđenje i ocjenu iz toč. 9. do 11. ovoga obrazloženja, neodlučnim za odluku u sporu se ukazuju revizijski navodi kojima se osporava kvalifikacija ugovora o djelu predmetnom ugovoru, jer, neovisno o tome je li se (ili nije) radilo o ugovoru o djelu sklopljenom između ovopredmetnih stranaka, pravno je shvaćanje ovoga suda da se nikako ne radi o ugovoru o radu.

 

14. Također, uz pravno shvaćanje izraženo u toč. 9. do 11. ovoga obrazloženja (ugovor o radu uopće nije sklopljen niti nastao među ovopredmetnim strankama), a u okviru ovdje relevantnog činjeničnog stanja, nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 12. st. 1. i st. 7. ZR-a, a iz istog razloga se neutjecajnim za odluku ukazuje revizijsko obrazlaganje tužitelja da u konkretnom slučaju ne bi bilo mjesta niti primjeni odredbe čl. 61. st. 3. i 62. st. 3. ZR-a.

 

15. S obzirom na to da odluka u ovoj pravnoj stvari niti ne temelji na kvalifikaciji ugovora sklopljenog između tuženika i treće osobe (Doma zdravlja O.) kao ugovora o privremenom ustupanju radnika, neodlučnim za odluku u sporu se ukazuje problematizacija odnosa u smislu čl. 10. st. 3. ZR-a. Samo je za nadodati da takav revizijski razlog sasvim sigurno nije postupovnopravne prirode, iako se prilikom obrazlaganja u tom smislu tužitelj poziva na čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP-a, dakle u tom smislu nije učinjena povreda te procesne odredbe u okviru izloženog u reviziji.

 

16. Slijedom navedenog, ovaj sud utvrđuje da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju, kao neosnovanu, odnosno odlučiti kao u izreci, pod toč. I.

 

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 6. prosinca 2022.