REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Rev 882/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka
Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja,
Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki
članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Županijska uprava za ceste Varaždinske
županije, Varaždin, Gajeva 4, OIB: 74640705361, zastupan po punomoćniku
Tomislavu Kneževiću, odvjetniku u ZOU Plavetić-Knežević-Kriković-Vujić iz Novog
Marofa, protiv tuženika Valenta Kopjara, vl. obrta Termolakirnica Valent Kopjar iz
Novog Marofa, Željeznička 1, OIB: 67733565754, zastupan po punomoćniku Franji
Šebijanu, odvjetniku u Varaždinu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv
presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1485/2016-3 od 10.
prosinca 2019., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-
42/2015-17 od 27. studenoga 2015., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika, preinačavaju se presuda Visokog trgovačkog
suda Republike Hrvatske broj Pž-1485/2016-3 od 10. prosinca 2019. u toč. I. i toč.
II.2. izreke i presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru broj P-42/2015-17 od 27.
studenog 2015. u toč. I. izreke, i sudi:

„Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa
od 66.737,25 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana
dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je
vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj
za pet postotnih poena, i to: - 1.483,05 kn od 31. siječnja 2010. - 1.483,05 kn od 28.
veljače 2010. - 1.483,05 kn od 31. ožujka 2010. - 1.483,05 kn od 30. travnja 2010. -

1.483,05 kn od 31. svibnja 2010. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2010. - 1.483,05 kn od

31. srpnja 2010. - 1.483,05 kn od 31. kolovoza 2010. - 1.483,05 kn od 30. rujna

2010. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2010. - 1.483,05 kn od 30. studenog 2010. -

1.483,05 kn od 31. prosinca 2010. - 1.483,05 kn od 31 siječnja 2011. - 1.483,05 kn
od 28. veljače 2011. - 1.483,05 kn od 31. ožujka 2011., - 1.483,05 kn od 30. travnja

2011. - 1.483,05 kn od 31. svibnja 2011. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2011. - 1.483,05
kn od 31. srpnja 2011. - 1.483,05 kn od 31. kolovoza 2011. - 1.483,05 kn od 30. rujna

- 2 - Rev 882/2022-2

2011. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2011. - 1.483,05 kn od 31. listopada 2011. -

1.483,05 kn od 30. studenog 2011. - 1.483,05 kn od 31. prosinca 2011. - 1.483,05 kn
od 31 siječnja 2012. - 1.483,05 kn od 28. veljače 2012. - 1.483,05 kn od 31. ožujka

2012. - 1.483,05 kn od 30. travnja 2012. - 1.483,05 kn od 31. svibnja 2012. -

1.483,05 kn od 30. lipnja 2012. - 1.483,05 kn od 31. srpnja 2012. - 1.483,05 kn od

31. kolovoza 2012. - 1.483,05 kn od 30. rujna 2012. - 1.483,05 kn od 31. listopada

2012. - 1.483,05 kn od 30. studenog 2012. - 1.483,05 kn od 31. prosinca 2012. -

1.483,05 kn od 31 siječnja 2013. - 1.483,05 kn od 28. veljače 2013. - 1.483,05 kn od

31. ožujka 2013. - 1.483,05 kn od 30. travnja 2013. - 1.483,05 kn od 31. svibnja

2013. - 1.483,05 kn od 30. lipnja 2013. - 1.483,05 kn od 31. srpnja 2013. - 1.483,05
kn od 31. kolovoza 2013. - 1.483,05 kn od 30. rujna 2013., a od 1. kolovoza 2015. pa
do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja
kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena.“

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od

66.737,25 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to precizirano u toč.
I. izreke presude. Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužitelju troškove parničnog
postupka u iznosu od 6.420,44 kn (toč. II. izreke), dok je rješenjem utvrđeno da je
tužba povučena za iznos od 13.114,75 kn.

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke
u dijelu kojim je obvezan tuženik isplatiti tužitelju iznos od 66.737,25 kn sa zateznom
kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015.
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske
narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena (toč. I. izreke), dok je ista preinačena za
uvećanje kamatne stope više od pet postotnih poena i zahtjev tužitelja u tom dijelu
odbijen (toč. II. izreke) te je za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate dosuđena
pripadajuća zatezna kamata s uvećanjem od tri postotna poena (toč. II.2. izreke).
Rješenjem je odbačena žalba tuženika kao nedopuštena.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-386/2021-2 od 20. listopada 2021., dopuštena je
revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj
Pž-1485/2016-3 od 10. prosinca 2019. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda
u Bjelovaru broj P-42/2015-17 od 27. studenoga 2015. zbog pravnog pitanja važnog
za odluku o sporu a o kojem nema prakse revizijskog suda a praksa
drugostupanjskih sudova nije jedinstvena, koje pitanje glasi:

„Je li korisnik priključka, odnosno prilaza na javnu cestu koji obavlja djelatnost
na nekretnini koja međaši s javnom cestom dužan plaćati naknadu za prilaz na javnu
cestu, odnosno naknadu za korištenje cestovnog zemljišta temeljem čl. 46. st. 1.
Zakona o javnim cestama, odnosno čl. 73. st. 1. Zakona o cestama?“

- 3 - Rev 882/2022-2

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju temeljem
odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92,
112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP)
zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj
sud ukine pobijane presude odnosno donese odluku o pravnom pitanju.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tuženika je osnovana.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu naknade za korištenje prilaza i priključka na
javnu cestu oznake ŽC 25131 za kčbr. 153/1 9 kčbr. 152 K.O. Novi Marof, sukladno
odredbama Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih
djelatnosti ("Narodne novine", broj 119/07 i 39/11 - dalje: Pravilnik o korištenju) i
Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i
naknade za obavljanje pratećih djelatnosti ("Narodne novine", broj 119/07, 91/08 i
39/11 – dalje: Pravilnik o mjerilima), a sve to u razdoblju siječnja 2010. pa do rujna

2013.

8. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev navodeći da je nesporno da
tuženik koristi cestovno zemljište radi ostvarivanja prilaza i priključka na županijsku
cestu broj 25131, da tuženik nije potpisao ponuđeni Ugovor broj 615/11-DR o
korištenju cestovnog zemljišta a da je istoga trebao potpisati, da iz nalaza i mišljenja
vještaka mjernika proizlazi da tuženik koristi za prilaz i priključak 111,3 m2 (87,6 m2 i
23,7 m2) cestovnog zemljišta, te da njegova obveza s te osnove sukladno
odredbama čl. 9. i 10. Pravilnika o korištenju mjesečno iznosi 1.483,05 kn. Pritom se
pozivaju na odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj
35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) smatrajući da je tuženik tuđu stvar uporabio u
svoju korist.

9. Tuženik u reviziji smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili
materijalno pravo, jer nisu pravilno primijenili odredbu čl. 46. st. 1. Zakona o javnim
cestama ("Narodne novine", broj 180/04, 82/06, 138/26, 146/08, 152/08, 38/09,
124/09 i 153/09 - dalje: ZJC) te čl. 73. Zakona o cestama ("Narodne novine", broj
84/11, 18/13, 22/13, 54/13 i 148/13 - dalje: ZC) iz kojih bi proizlazilo da se pod
korištenjem cestovnog zemljišta podrazumijeva građenje pratećih uslužnih objekata
na javnoj cesti i obavljanje djelatnosti ugostiteljstva, trgovine, usluga, opskrbe
gorivom, servisnih usluga i slično, kao i obavljanje navedenih djelatnosti u već
izgrađenim objektima, radi pružanja usluga korisnicima javnih cesta.

10. Dajući odgovor na revizijom postavljeno pitanje ovaj sud upućuje da je već u
odluci broj Rev 831/2022 od 27. srpnja 2022. u činjeničnopravnoj situaciji podudarnoj
s ovopredmetnom izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

„10.2. U svom čl. 1. ZJC propisuje da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi u
vlasništvu Republike Hrvatske (st. 1.) te da se cestovno zemljište može dati na
korištenje radi obavljanja pratećih djelatnosti (ugostiteljstvo, trgovina, benzinske
postaje i dr.) na način propisan Zakonom (st. 4.).

- 4 - Rev 882/2022-2

10.3. Odredba čl. 3. Pravilnika o korištenju propisuje da se ugovorom o korištenju
cestovnog zemljišta ili na druge Zakonom dozvoljene načine, cestovno zemljište
može povjeriti na korištenje pravnim i fizičkim osobama (korisnicima) davanjem u
zakup, najam, osnivanjem prava građenja, i na druge dozvoljene načine.

10.4. Obzirom da su javne ceste javno dobro u općoj uporabi njima je slobodno
koristiti se, pa i njihovim dijelom - priključkom na javnu cestu koji je izgrađen na
cestovnom zemljištu. Samo izuzetno cestovno zemljište, ali ne i priključci na javnu
cestu izgrađeni na cestovnom zemljištu, mogu se povjeriti na korištenje javnim i
fizičkim osobama, korisnicima, radi obavljanja pratećih djelatnosti, ugostiteljstva,
trgovine, prodaje naftnih derivata i dr.

10.5. U situaciji kada osoba obavlja svoju komercijalnu djelatnost izvan cestovnog
zemljišta, korisnici tih usluga dolaze na to zemljište priključkom na javnu cestu koja je
izgrađena na cestovnom zemljištu, zapravo, koriste se javnim dobrom u općoj
uporabi.

10.5. Slijedom navedenog, neosnovano tužitelj potražuje naknadu od tuženika u ovoj
pravnoj stvari, jer zakonom nije predviđena obveza plaćanja naknade za prilaz na
cestu već je propisana naknada za obavljanje pratećih djelatnosti na cestovnom
zemljištu.

10.6. Da bi nastala neka obveza plaćanja na temelju zakona, takva obveza mora biti
na nedvojben način u zakonu i propisana što u ovom slučaju nije riječ. Obzirom na
karakter javne ceste, ne može se pravilnikom pa niti Pravilnikom o mjerilima za
izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih
djelatnosti, propisati da se naknada za korištenje cestovnog zemljišta odnosi i na
pravne i fizičke osobe za korištenje priključka odnosno prilaza na javnu cestu
izrađenih na cestovnom zemljištu kada obavljaju komercijalnu djelatnost u objektima
izvan cestovnog zemljišta. To zato jer pravilnik kao podzakonski pravni akt ne može
stvarati prava i obveze ukoliko to nije propisano zakonom.

10.7. Osim toga takvo shvaćanje bi predstavljalo diskriminaciju vlasnika zemljišta,
odnosno osoba koja obavljaju poduzetničku djelatnost neposredno uz javnu cestu u
odnosu na sve ostale vlasnike i poduzetnike koji posredno ili neposredno koriste
uslugu javnih cesta za svoju poduzetničku djelatnost a čije nekretnine nisu
neposredno uz nju.“.

11. Uzimajući u obzir navedeno, revizijski sud u ovoj odluci reafirmira citirano, već
izraženo pravno shvaćanje pa, slijedom toga ocjenjuje da je pravilnom primjenom
materijalnog prava, konkretnih odredaba čl. 46. st. 1. ZJC i čl. 73. ZC tužbeni zahtjev
valjalo ocijeniti neosnovanim (u tom smislu i Rev 1075/2022-2 od 17. studenog

2022., Rev 2308/2018-2 od 22. veljače 2022.).

12. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da korisnik priključka, odnosno prilaza na javnu cestu koji obavlja djelatnost na nekretnini koja međaši s javnom cestom nije

- 5 - Rev 882/2022-2

dužan plaćati naknadu za prilaz na javnu cestu, odnosno naknadu za korištenje
cestovnog zemljišta temeljem čl. 46. st. 1. ZJC, odnosno čl. 73. st. 1. ZC.

13. Slijedom navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je prihvatiti
reviziju tuženika i preinačiti presude nižestupanjskih sudova te odbiti tužbeni zahtjev
u cijelosti temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Zagreb, 6. prosinca 2022.

Predsjednik vijeća:
Branko Medančić

Broj zapisa: eb316-38d92

Kontrolni broj: 05590-8e24b-18800

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=BRANKO MEDANČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.