1                          Poslovni broj: 1 Us I-1009/2022-7

 

 

Poslovni broj: 1 Us I-1009/2022-7

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice M. B. iz D., ..., B. i H., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, radi razmjernog dijela starosne mirovine, 6. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 140-02/22-01/03089902252, URBROJ: 341-99-06/2-22-4280 od 19. kolovoza 2022.

 

II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška ovoga spora.

 

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 140-02/22-03/03089902252, URBROJ: 341-14-06/2-22-10349 od 7. travnja 2022. odbijen je zahtjev tužiteljice za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine podnesen 21. siječnja 2022. nadležnom nositelju mirovinskog osiguranja u Bosni i Hercegovini prema Ugovoru o socijalnom osiguranju između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine („Narodne novine, Međunarodni ugovori“, broj 3/01, dalje: Ugovor) s obrazloženjem da tužiteljica ne ispunjava uvjete za priznanje prava na razmjerni dio starosne mirovine prema čl. 33. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 i 84/2021, dalje: ZOMO) jer nema navršenih 15 godina mirovinskog staža, već 13 godina, 00 mjeseci i 00 dana (od čega u Republici Hrvatskoj ukupno 8 godina, 3 mjeseca i 12 dana, u Bosni i Hercegovini ukupno 4 godine, 8 mjeseci i 18 dana).

 

2. Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 140-02/22-03/03089902252, URBROJ: 341-99-06/2-22-4280 od 19. kolovoza 2022. odbijena kao neosnovana.

 

3. Tužiteljica je protiv navedenog rješenja tuženika podnijela tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost tog rješenja, ali i prvostupanjskog rješenja te u tužbi navodi, u bitnome, isto kao i u žalbi da se tuženik pogrešno poziva na čl. 17. Ugovora i pogrešno utvrđuje da tužiteljica nije ispunila uvjete za ostvarivanje prava na razmjerni dio mirovine te navodi da je rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Bijeljina, broj predmeta 9004/93-1.1-1810.0-797/22 od 2. veljače 2022. utvrđeno  da tužiteljica ima pravo na ostvarivanje prava na razmjerni dio mirovine počevši od 1. siječnja 2022. u iznosu od 46,06 KM mjesečno. Obrazlaže da sukladno čl. 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske propisano da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža, a da je čl. 107. st. 4. Zakona o radu Republike Srpske propisano da se ženi umanjuje potrebni staž za stjecanje prava na starosnu mirovinu za godinu manje za svako rođeno dijete. Nadalje, u postupku pred Fondom PIO Republike Srpske da je utvrđeno da tužiteljica ima dvoje djece tako da joj je svako dijete uračunato u staž. Radi navedenog da proizlazi da tužiteljica ima ukupno 13 godina staža i dvoje djece te da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na razmjerni dio starosne mirovine. Citira čl. 17. Ugovora te navodi da tužiteljica nema 15 godina staža, ali da prema pravnim propisima Bosne i Hercegovine, Republike Srpske je stekla pravo na razmjerni dio starosne mirovine, slijedom čega bi i Republika Hrvatska trebala po istom principu obračunati pravo na mirovinu. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i odluči o zahtjevu tužiteljice od 21. siječnja 2022., a podredno da predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Ujedno je zatražila naknadu troška ovog spora i to za sastav predmetne tužbe i za pristojbe.

 

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja, odnosno kod stava da se pravo na mirovinu ostvaruje u skladu s odredbama nacionalnog zakonodavstva o mirovinskom osiguranju, a ne na temelju odredaba o mirovinskom osiguranju druge države ugovornice. Radi navedenog da tužiteljica ne ispunjava uvjete iz čl. 33. ZOMO na temelju ukupno navršenog staža prema čl. 17. Ugovora. Stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

5. U ovome sporu nesporno je da tužiteljica ima 13 godina radnog staža te da po propisima Republike Hrvatske nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 33. ZOMO za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, sporno je pravno pitanje da li tužiteljica može ostvariti pravo na razmjerni dio starosne mirovine u Republici Hrvatskoj primjenom zakonskih odredbi mjerodavnih za stjecanje prava na mirovinu u Bosni i Hercegovini.

 

6. Budući da su pravno odlučne činjenice među strankama nesporne, da tužiteljica osporava samo primjenu prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zatražile održavanje rasprave, Sud je bez održavanja rasprave, primjenom odredbe čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS), donio odluku u ovom sporu.

 

7. Čl. 33. ZOMO propisano je da u Republici Hrvatskoj pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža.

 

8. Čl. 24. ZOMO propisano je da mirovinski staž, prema tom Zakonu, na temelju kojega se ostvaruju prava iz mirovinskog osiguranja obuhvaća razdoblje: 1. provedeno u osiguranju, prema odredbama tog Zakona, 2. navršeno do 31. prosinca 2013. koje se, prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana, računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i posebni staž.

 

9. Odredbom čl. 17. st. 1. Ugovora propisano je da ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice stjecanje, očuvanje ili ponovno priznanje prava na davanje u novcu, uvjetovano navršenjem određenog razdoblja osiguranja, nositelj te države ugovornice uzima u obzir, ako je to potrebno i razdoblje osiguranja, navršeno  prema pravnim propisima druge države ugovornice, kao da je navršeno prema pravnim propisima koje on primjenjuje, pod uvjetom da se to razdoblje ne poklapa s razdobljem osiguranja prve države ugovornice.

 

10. Odredbom čl. 22. st. 1. Ugovora propisano je da ako, uzimajući u obzir odredbe čl. 17.  Ugovora, nisu istovremeno ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na davanje, prema pravnim propisima obiju država ugovornica, pravo na davanje određuje nadležni nositelj svake države ugovornice posebno, u vrijeme kada su ispunjeni prema njenim pravnim propisima.

 

11. Iz prethodno navedenih zakonskih odredbi proizlazi da osnovano tuženik utvrđuje da tužiteljici nisu ispunjeni uvjeti za stjecanje prava na razmjerni dio starosne mirovine u Republici Hrvatskoj. Nije sporno da tužiteljica nije stekla 15 godina mirovinskog staža, a što je sukladno citiranom čl. 33. ZOMO jedan od uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu u Republici Hrvatskoj. Pogrešno tužiteljica smatra da se stjecanje prava na starosnu mirovinu u Republici Hrvatskoj može steći primjenom odredbama za stjecanje prava na starosnu mirovinu u Bosni i Hercegovini, Republici Srpskoj. Naime, nesporno je da je sukladno citiranom čl. 17. st. 1. Ugovora za potrebe stjecanja prava na mirovinu tužiteljici uračunato i razdoblje osiguranja navršeno u Bosni i Hercegovini. Međutim navedena odredba ne propisuje da bi se za stjecanje prava u jednoj državi članici trebalo primijeniti pravo druge države članice. Štoviše, u tom slučaju, sukladno citiranom čl. 22. Ugovora pravo na davanje određuje nadležni nositelj svake države ugovornice posebno. Dakle potrebno je razlikovati obvezu uračunavanja staža stečenog u drugoj državi ugovornici od primjene materijalno pravnih odredbi te države ugovornice za stjecanje predmetnog prava. Stoga, stjecanje prava na razmjerni dio mirovine u Republici Hrvatskoj i zadovoljavanje uvjeta godina staža ne utvrđuje se sukladno odredbama prava Bosne i Hercegovine.

 

12. Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocijenjeno je zakonitim pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

13. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

 

14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužiteljica nije pozvana na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođena plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18).

 

U Rijeci 6. prosinca 2022.

 

                                                                                                                                               Sutkinja                                                                          

                                                                                                                                            Vesna Perić

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje osporavane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).