- 1 -              Rev 400/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 400/2021-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.d. u stečaju S., OIB: ... , zastupanog po punomoćniku V. S., odvjetniku u S., protiv tuženika M. J. iz R. S., J. d., zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku u S., radi utvrđenja nepostojanja tražbine, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-311/2018-2 od 12. ožujka 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-284/2013 od 1. lipnja 2018., u sjednici  održanoj 6. prosinca 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-311/2018-2 od 12. ožujka 2020. te predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je osnovanim osporavanje tužitelja (toč. I. izreke), utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju po tražbini tuženika u iznosu od ukupno 258.290,85 kn dok je za iznos od 19.653,19 kn tužbeni zahtjev odbijen (toč. II. izreke) te je obvezan tuženik naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 31.250,00 kn (toč. III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

3. Rješenjem ovog suda broj Revd-1501/2020-2 od 25. studenoga 2020., dopuštena je revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-311/2018-2 od 12. ožujka 2020. zbog pravnog pitanja:

 

„Na temelju kojih propisa se utvrđuje mjerodavno materijalno pravo u sporu koji je pokrenuo, kao stečajni dužnik - poslodavac sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, koji osporava postojanje tražbina radnika iz radnog odnosa, radi utvrđenja nepostojanja tih tražbina, koji radnik ima prebivalište u Republici Sloveniji, gdje se rad i obavljao, u situaciji kada je osporena tražbina nastala, te kada je stečajni postupak pokrenut, prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, odnosno ima li mjesta u toj situaciji primjeni Uredbe Vijeća br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku ili Uredbe Europskog parlamenta i vijeća br. 593/2008 o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I)?“,

 

uz obrazloženje da je pitanje važno za odluku u konkretnom slučaju, ali i za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer o tom pitanju koje se odnosi na primjenu ratione temporis Uredbe Vijeća broj 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku, na temelju koje je utvrđeno mjerodavno pravo prilikom donošenja pobijane presude, a u situaciji kada je stečajni postupak nad tužiteljem pokrenut prije nego je Republika Hrvatska stupila u Europsku uniju 1. srpnja 2013. revizijski sud još nije izrazio pravno shvaćanje.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači nižestupanjske odluke u dosuđujućem dijelu, podredno ukine, uz naknadu troškova revizije.

 

5. Na reviziju nije odgovoreno.

 

6. Revizija tuženika je osnovana.

 

7. Predmet spora u ovom stadiju postupka je osporavanje tražbine tuženika kao stečajnog vjerovnika u iznosu od 304.944,04 kn (s osnova naknade plaće, otpremnine i regresa), a koju tražbinu je tuženik kao stečajni vjerovnik prijavio u stečajnom postupku koji je otvoren nad tužiteljem kao stečajnim dužnikom, i koju je tražbinu stečajni upravitelj tužitelja osporio.

 

8. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tuženik faktično prestao raditi kod tužitelja s danom 29. veljače 1992. zbog ukidanja poslovnice u Republici Sloveniji ali je utvrđeno da je radni odnos trajao do 29. kolovoza 1992.,

 

- da se tražbina tuženika temelji na pravomoćnoj i ovršnoj presudi Suda za radne odnose u Mariboru broj Pd-929/95 od 30. lipnja 1997. ispravljenoj rješenjem od 30. lipnja 1997. koja je djelomično preinačena presudom Višeg radnog i socijalnog suda Republike Slovenije broj Pdp-1548/97 od 7. listopada 1999., koje su odluke priznate rješenjem Općinskog suda u Splitu broj Ovr-1337/01 od 29. siječnja 2003.,

 

- da je tim odlukama obvezan tužitelj isplatiti tuženiku naknade plaća za razdoblje ožujak - kolovoz 1992., otpremninu i regres za godišnji odmor, sve u visini sukladno odredbama slovenskog Zakona o radnim odnosima i s zateznim kamatama,

 

- da je u ovršnom postupku broj Ovr-1337/01 rješenjem o ovrsi od 29. siječnja 2003. sud odredio ovrhu u visini minimalnih plaća prema podacima u Republici Hrvatskoj, sve s zateznim kamatama, a za ostalo prijedlog odbio,

 

- da je tuženik u ovršnom postupku naplatio iznos od 40.793,46 kn dok je u odnosu na dio za koji je odbijen prijedlog za ovrhu postupak po žalbi tuženika prekinut rješenjem od 11. prosinca 2012. zbog otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem rješenjem Trgovačkog suda u Splitu broj St-49/2011 od 6. rujna 2012., da je tuženik prijavio predmetno potraživanje i da je ono osporeno,

 

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je, u odnosu na iznos koji je naplaćen u ovršnom postupku, potrebno platiti još 19.653,19 kn, da je obračun plaća tuženiku glasio na valutu HRD dok je isplata mogla biti i u SIT, vještak je naveo i da se moralo primjenjivati hrvatsko radno zakonodavstvo jer da je tako propisano prema Zakonu o službi ("Narodne novine", broj 53/99).

 

9. Prvostupanjski sud je slijedom navedenih utvrđenja djelomično prihvatio tužbeni zahtjev navodeći da se u konkretnom slučaju ima primijeniti kao mjerodavno, radno zakonodavstvo Republike Hrvatske.

 

10. Drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja i materijalno pravo koje je primijenio prvostupanjski sud dodatno navodeći da su u konkretnom slučaju, za ocjenu primjene mjerodavnog materijalnog prava, od značaja odredbe Uredbe Vijeća (EZ) br. 1346/2000 od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku (dalje: Uredba  o stečaju), koja je stupila na snagu 31. svibnja 2002., i to čl. 3. st. 1. i čl. 4. st. 1. kojim su utvrđena pravila o nadležnosti suda i o primjeni prava države na čijem području je pokrenut stečajni postupak.

 

11. Uredba  o stečaju međutim, u toč. 28. navodi: „S ciljem zaštite zaposlenika i radnog odnosa, posljedice stečajnog postupka na nastavak ili okončanje radnog odnosa i prava i obveze svih strana u takvom odnosu moraju se urediti pravom koje se primjenjuje na ugovor, u skladu s općim pravilima o koliziji prava. Bilo koja druga pitanja o stečajnom pravu, kao što su ona o tomu jesu li tražbine zaposlenika zaštićene pravima prvenstva i koji status mogu imati ta prava prvenstva, trebalo bi odrediti pravom države u kojoj se postupak pokreće.“, a u čl. 10. određuje da se učinci stečajnog postupka na ugovore o radu i radne odnose uređuju isključivo pravom države članice koji se primjenjuju na ugovor o radu.

 

12. S druge strane, Uredba (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) - dalje: Uredba Rim I, stupila je na snagu 24. srpnja 2008., a primjenjuje se na ugovore sklopljene nakon 17. prosinca 2009. (čl. 28.), dok je predmetni radnopravni odnos stranaka vezan za razdoblje od veljače do kolovoza 1992. godine. Odredba čl. 8. st. 2. Uredbe Rim I određuje da, ako se mjerodavno pravo ne može utvrditi na temelju st. 2., ugovor podliježe pravu države u kojoj, odnosno iz koje zaposlenik uobičajeno izvršava svoj posao na temelju ugovora.

 

13. Pritom, i Uredba o stečaju i Uredba Rim I su, za Republiku Hrvatsku, stupile na snagu tek danom njezina pristupa Uniji, 1. srpnja 2013. (prema čl. 2. Akta o uvjetima pristupanja Republike Hrvatske i prilagodbama ugovora o Europskoj uniji, ugovora o funkcioniranju Europske unije i ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, od dana pristupanja odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Republici Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu), pa se sukladno ustavnom načelu zabrane retroaktivnosti u primjeni prava, u Republici Hrvatskoj primjenjuju tek nakon toga datuma.

 

14. Slijedom navedenog, mjerodavno pravo za ugovore o radu sklopljene prije 1. srpnja 2013. ocjenjuje se primjenom kolizijskih normi koje su vrijedile u Republici Hrvatskoj do tog datuma odnosno prema odredbi čl. 20. st. 1. toč. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“, broj 53/1991 - dalje: ZRSZ), ako nije izabrano mjerodavno pravo i ako posebne okolnosti slučaja ne upućuju na drugo pravo, kao mjerodavno pravo primjenjuje se za imovinska potraživanja iz ugovora o radu, pravo države u kojoj se rad obavlja ili se obavljao.

 

15. Dakle, sve kada bi i bilo mjesta primjeni Uredbe o stečaju kako to navodi drugostupanjski sud, i tada bi se primjenjivale odredbe države koje se primjenjuju na ugovor o radu a to je u relevantnom razdoblju, i prema odredbi čl. 10. Uredbe o stečaju i prema odredbi čl. 8. st. 2. Uredbe Rim I i prema odredbi čl. 20. st. 1. toč. 19. ZRSZ, pravo Republike Slovenije jer je za ugovore o radu mjerodavno pravo države u kojoj radnik izvršava svoje obveze u okviru ugovora o radu.

 

16. Stoga, prema citiranom posebnom pravilu, mjerodavno materijalno pravo u sporu koji je pokrenuo, kao stečajni dužnik - poslodavac sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, koji osporava postojanje tražbine radnika iz radnog odnosa, koji radnik ima prebivalište u Republici Sloveniji, gdje se rad i obavljao, u situaciji kada je osporena tražbina nastala te kada je stečajni postupak pokrenut prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, u konkretnom slučaju u odnosu na njenu visinu (a što je glavni predmet prijepora između stranaka), je kolizijski propis iz ZRSZ, i to odredba čl. 20. (primjena zakonodavstva Republike Slovenije), što je uostalom, u skladu i s citiranim odredbama Uredbe o stečaju i Uredbe Rim I.

 

17. Nižestupanjski sud se, zbog navedenog pogrešnog pristupa, nije bavio odlučnim činjenicama u svjetlu primjene odredbe čl. 20. ZRSZ zbog čega nema uvjeta za preinaku presude, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje te će u ponovljenom postupku taj sud, vodeći računa o izraženom shvaćanju, o tužbenom zahtjevu odlučiti novom odlukom. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 6. prosinca 2022.