1

Poslovni broj 48 Gž-2730/2020-3

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 48 Gž-2730/2020-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, kao predsjednice vijeća, Dubravke Burcar, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Ines Kovačević, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. R., OIB:…, iz K. Š., zastupane po punomoćniku D. B., odvjetniku u K. K., protiv tuženika S. P., OIB:…, iz Z., zastupanog po punomoćniku Z. S., odvjetniku u T., radi činidbe, odlučujući o žalbama obiju stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5625/2016 od 17. kolovoza 2020., u sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-5625/2016 od 17. kolovoza 2020. u stavku I. izreke, te u stavku II. izreke do iznosa od 6.325,00 kn / 839,47 eura[1].

 

              II. Uvažava se žalba tužiteljice i djelomično preinačuje odluka o trošku iz stavka II. izreke za osporeni iznos od 1.389,40 kn / 184,41 eura i sudi:

 

     Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška za iznos od 1.389,40 kn / 184,41 eura.

 

III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda u stavku II. izreke u dijelu kojim tuženiku nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 7.714,40 kn / 1.023,88 eura.

             

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom odlučeno je:

 

"I.Odbijaju se kao neosnovani glavni i podredni tužbeni zahtjevi koji glase:

 

''1.Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Splitu, Posebnom zemljišnoknjižnom odjelu u K. L. izvršiti brisanje-ispravak upisa prava suvlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. s imena tuženika za 6/30 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva na ime tužiteljice za 6/30 dijela.

 

2. Utvrđuje se da je tužiteljica u odnosu na tuženika isključiva vlasnica za cijelo dijela nekretnine označene kao čest. zem. 2487 z.u. 2815 k.o. K. Š. i to baš dijela koji je u dopuni nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. Č. od 1. lipnja 2018. g. označen slovima A, B, C, J, H, I i A, ukupne površine 6 m2.''

 

II.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 7.714,40 kn."

 

2. Protiv presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019. - dalje: ZPP), uz prijedlog preinačenja presuda i usvajanja tužbenog zahtjeva u cijelosti, a podredno predlaže ukinuti presudu i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sve uz dosudu troška žalbe.

 

3. Protiv odluke o trošku iz stavka II. izreke, u dijelu kojim tuženiku nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 7.714,40 kn, žalbu je izjavio tuženik, ne navodeći određeno zakonom predviđene žalbene razloge, uz prijedlog preinačenja odluke o trošku u smislu žalbenih navoda.

 

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

 

5. Tužiteljica je prvotno u tužbi (18. studenog 2016.) ustala zahtjevom za brisanje-ispravak upisa prava suvlasništva na čest.zem. 2487, upisane u zk.ul.br. 2815 k.o. K. Š., sa imena tuženika za 1/3 dijela uz istovremeni upis suvlasništva na ime tužiteljice za 1/3 dijela.

 

6. Konačnim zahtjevom iz podneska od 11. listopada 2018. tužiteljica naprijed navedeni zahtjev označava kao glavni zahtjev, te uz njega ističe, kako navodi, podredni zahtjev (eventualno kumulirani) kojim predlaže utvrditi da je tužiteljica naspram tuženika isključivi vlasnik za cijelo dijela nekretnine označene kao čest.zem. 2487, upisane u zk.ul.br. 2815 k.o. K. Š., i to dijela koji je u dopuni vještva stalnog sudskog vještaka P. Ć. od 1. lipnja 2018. označen slovima A, B, C, J, H, I, A, ukupne površine 6 m².

 

7. Oba zahtjeva tužiteljica temelji na tvrdnji da je tuženik u postupku obnove zemljišnih knjiga koji je vođen pod brojem Z-1655/08 upisan kao vlasnik u cijelosti, što je ona prigovorom osporila (ali je prigovor odbijen) jer su njezini roditelji kupili dio predmetne nekretnine od A. P., a potom isključivim i poštenim posjedovanjem dijela te nekretnine kroz period od više od 50 godina stekli vlasništvo dosjelošću.

 

8. U odnosu na prvopostavljeni zahtjev sud ne daje posebne razloge zašto ga odbija već raspravljajući o eventualno kumuliranom zahtjevu i ocjenjujući ga neosnovanim, odbija i prvopostavljeni glavni zahtjev.

 

9. No unatoč tome što sud o prvopostavljenom zahtjevu nije dao posebne razloge (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a) odnosno što proizlazi da ocjenu o (ne)osnovanosti glavnog zahtjeva temelji na odluci o neosnovanosti eventualnog kumuliranog zahtjeva o kojem sud u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a odlučuje tek ako nađe da prvi zahtjev nije osnovan (u protivnom o drugom zahtjevu ne odlučuje) primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP-a ovaj sud ocjenjuje da žalba u odnosu na stavak I. izreke nije osnovana.

 

10. Naime, iz priloženog rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj Z-1360/15 od 20. lipnja 2016. (list 4. i 5. spisa) proizlazi da je prigovor tužiteljice odbijen kao neosnovan te je ista upućena da svoja prava ostvaruje u parničnom postupku podnošenjem tužbe na ispravak, a sve uz obrazloženje da je protustranka S. P. (ovdje tuženik) uknjižen u zemljišnoj knjizi na predmetnoj čestici na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. oca V. P., pa da u smislu čl. 188. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama (Narodne novine, broj: 91/1996., 114/2001., 100/2004., 107/2007., 152/2008., 55/2013. i dr. - dalje: ZZK) prijave i prigovori moraju biti utemeljeni na javnim ili privatnim ispravama kojima se čini vjerojatnim postojanje knjižnog prava čiji se upis zahtjeva.

 

11. Tužiteljica u ovom postupku osim činjeničnih tvrdnji o stjecanju vlasništva dosjelošću, zahtjev iz stavka I. izreke ne temelji ni na jednoj drugoj tvrdnji ili dokazu, pa kako iz provedenih dokaza proizlazi da njezine tvrdnje o stjecanju vlasništva dosjelošću nisu opravdane i osnovane, a što s obzirom na činjenične navode tužbe predstavlja ujedno i prethodno pitanje za odluku iz stavka I. izreke, to žalba tužiteljice protiv stavka I. točka 1. izreke nije osnovana (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

12. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev iz stavka II. izreke pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim zahtjev da je tužiteljica vlasništvo dijela predmetne čestice stekla dosjelošću. Naime, iz kupoprodajnog ugovora od 21. rujna 1964., zaključenog između roditelja tužiteljice i A. P., proizlazi da je izvršena prodaja isključivo čest.zem. 1443/1 (sada ta nekretnina nosi oznaku čest.zem. 2489) k.o. K. Š. (koju je tužiteljica stekla od roditelja nasljeđivanjem i temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju), a ne i dijela nekretnine 1443/2 (sada predmetne čest.zem. 2487) koja je u vlasništvu ovdje tuženika i koju je on naslijedio od svog pokojnog oca V. P., dok je vlasnik i prodavatelj tužiteljičine nekretnine bio sada pokojni A. P..

 

13. Kraj činjenice da tužiteljica i ne tvrdi da je A. P. bio vlasnik sporne čestice ili njezinog dijela (niti kako ga je stekao) odnosno da ne navodi na čemu temelji tvrdnju da je kupljena, s obzirom da nije bila predmet kupoprodajnog ugovora od 21. rujna 1964., pravilno je sud zaključio da je prodavatelj A. P. mogao eventualno biti posjednik prava stvarne služnosti ili ovlaštenik prava stvarne služnosti prolaza preko spornog dijela nekretnine tuženika, današnje oznake čest.zem. 2487 k.o. K. Š., i da tužiteljica vlasništvo dijela zemljišta koje je bilo u isključivom vlasništvu prednika tuženika nije mogla steći dosjelošću, jer ni njezini pravni prednici nisu bili savjesni posjednici budući su preko spornog dijela nekretnine (u vlasništvu tuženika) prolazili samo da bi pristupili na svoju nekretninu, znajući da prolaze spornim putem i crpe vodu iz bunara koji se na njemu nalazio, preko nekretnine u tuđem vlasništvu, kao i ostali sumještani (uključujući i njihovog prodavatelja A. P.).

 

14. Tužiteljica tijekom postupka a ni žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost takvog zaključka pozivajući se na iskaze svjedoka T. M. (svog rođaka) i S. P. (sina prodavatelja A. P.) da su roditelji tužiteljice kupili sporni dio nekretnine tuženika (što nedvojbeno nisu, niti su mogli kupiti od nevlasnika), te ukazujući na nespornu činjenicu da su preko spornog dijela tuženikove nekretnine imali prilaz do svoje nekretnine. Naime, sve i da su se roditelji tužiteljice smatrali vlasnicima spornog dijela nekretnine i kad bi se takva zabluda mogla smatrati ispričivom, tužiteljica nije dokazala da je posjedovanje prolaženjem do njihove nekretnine i crpljenjem vode iz bunara vršeno kroz rok od 20 godina, koliko je bilo potrebno za stjecanje vlasništva dosjelošću u smislu čl. 28. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj: 53/1991.), jer iz provedenih dokaza proizlazi da je takav način posjedovanja bio prekinut već oko 1974. (80-tih godina) kada su roditelji tužiteljice izgradili kuću na sjevernom dijelu svoje parcele iz koje imaju direktan izlaz stepenicama na ulicu, te su na jugozapadnom dijelu svoje nekretnine posjekli šipak i napravili veliki kolni ulaz na nekretninu, dok je sporni dio tuženikove nekretnine još od tog vremena zapušten i zarastao a bunar zatrpan (napunjen smećem i bocama).

 

15. Slijedom navedenog žalbu tužiteljice valjalo je odbiti kao neosnovanu te potvrditi presudu i u pobijanom stavku I. točke 2. izreke (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

 

16. U pravu je tužiteljica da tuženik nema pravo naknadu putnih troškova od Z. do S. vlastitim automobilom (koji se sastoji od troška goriva i troška cestarine), već prema cijeni troškova javnog prijevoza najkraćim putem i najekonomičnijim prijevoznim sredstvom, kako to propisuje čl. 6. i 7. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima (Narodne novine, broj: 8/1988., 3/1994. i 150/2005. - dalje: Pravilnik). Kako međutim tuženik nije predlagao dokaze za utvrđivanje visine troškova prijevoza javnim prometnim sredstvima u vrijeme održavanja ročišta 7. veljače 2019., na koje se taj trošak odnosi, valjalo je uz djelomično preinačenje odluke o trošku iz stavka II. izreke uvažiti žalbu tužiteljice i odbiti zahtjev tuženika za trošak za osporeni iznos od 1.389,40 kn (čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi s čl. 373. toč. 3. ZPP-a).

 

17. Neosnovano tuženik osporava odluku o trošku iz stavka II. izreke u dijelu kojim mu nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa na ime troškova putovanja na još dva ročišta i na ime dnevnica i izgubljene dobiti. To stoga što na ročišta 22. rujna 2017. i 8. svibnja 2019. nije bio osobno pozvan, niti je bio dužan pristupati, pa nema pravo na naknadu troškova putovanja. Također, pravilno sud nije dosudio tuženiku ni troškove dnevnice i izgubljene dobiti, budući tuženik tu štetu nije dokazao. Stoga je njegovu žalbu protiv stavka II. izreke u dijelu kojim mu nije priznat trošak preko dosuđenog iznosa od 7.714,40 kn (koji nakon djelomičnog preinačenja odluke o trošku i odbijanja zahtjeva tuženika za trošak za iznos od 1.389,40 kn, iznosi 6.325,00 kn, valjalo odbiti (čl. 380. toč. 2. ZPP-a).

 

             

U Zagrebu 6. prosinca 2022.

 

   Predsjednica vijeća:

                    Ines Smoljan, v.r.