Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1048/22-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te više sudske savjetnice Žanet Vidović, zapisničake, u upravnom sporu tužiteljice V. S., Z., koju zastupa opunomoćenik I. C., odvjetnik u G₁., G₂., P. i Partneri odvjetničko društvo d.o.o., Z., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Z., radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2521/21-7 od 31. siječnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 6. prosinca 2022.
I Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-2521/21-7 od 31. siječnja 2022.
II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za ponišenje rješenja tuženika Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/21-01/284, URBROJ: 338-01-06-05-21-02 od 30. lipnja 2021., kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeno je rješenje Hrvatskoga zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Z., KLASA: UP/I-502-03/20-02/4450, URBROJ: 338-21-02-02-21-4 od 11. ožujka 2021., kojim se tužiteljici, zaposlenoj kod poslodavca B.-E. d.o.o., ozljeda nastala dana 7. prosinca 2020., izražena dijagnozama šifri prema MKB-10 klasifikaciji S82 i S92.5, ne priznaje ozljedom na radu (točka 1. izreke rješenja) te se tužiteljici u vezi s tom ozljedom ne priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu (točka 2. izreke rješenja).
3. Tužiteljica žalbom pobija presudu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 66. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS). Ponavljajući utvrđenja iz upravnog postupka i upravnog spora, smatra da članak 66. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, 80/13. i 137/13. – dalje: ZOZO) sadrži vrlo jasne i precizne kriterije kojima se određuje što se ima smatrati ozljedom na radu, a što je u ovom slučaju ozljeda koju je tužiteljica zadobila na redovnom putu od stana do mjesta rada. Citirajući članak 2. stavak 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20.), kojim je definiran pojam stan, smatra da se predmetna ozljeda ima smatrati ozljedom u smislu ZOZO-a i drugih relevantnih propisa jer je istu zadobila nakon što je izašla iz prostora kakav je predmetnim zakonom definiran kao stan. Nejasnim smatra obrazloženje pobijane presude u kojem se navode dodatni kriteriji za određivanje ozljede na radu. Ističe da se kriterij stupanja na javnu površinu, kao jedan od nužnih uvjeta za priznanje zadobivene ozljede kao ozljede na radu, ne spominje u članku 66. ZOZO-a. Nejasan joj je i dio obrazloženja prema kojem se stubište stambene zgrade, kao suvlasništvo etažnih vlasnika, ne može smatrati javnom površinom jer bi u protivnom značilo da se ozljeda koju najmoprimac zadobije na stubištu na redovnom putu od unajmljenog stana do mjesta rada ima smatrati ozljedom na radu jer stubište nije u njegovom suvlasništvu. Predlaže poništiti prvostupanjsku presudu i priznati joj ozljedu na radu, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je u cijelosti suglasan s presudom Upravnog suda u Zagrebu i predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 73. stavku 1. ZUS-a, Sud nije utvrdio osnovanim razloge zbog kojih tužiteljica pobija presudu, a ne postoje niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u sudskom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno u pravilno provedenom upravnom postupku, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo valjane razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev, odgovorivši pritom na sve tužbene navode. Time je sud postupio u skladu sa člankom 60. stavkom 4. ZUS-a.
8. Imajući na umu mjerodavnu odredbu materijalnog prava, odnosno članak 66. točku 3. ZOZO-a, koja odredba je citirana u pobijanoj presudi, pravilno je prvostupanjski sud obrazložio i razloge zbog kojih se tužiteljici ozljeda koja se dogodila 7. prosinca 2020. ne može priznati kao ozljeda na radu.
9. Iz spisa predmeta proizlazi da je poslodavac tužiteljice, B.-E. d.o.o., podnio prijavu o ozljedi na radu u kojoj je naveden datum ozljede 7. prosinca 2020., međutim nije navedeno mjesto i način ozljeđivanja, već isto proizlazi iz izjave tužiteljice od 4. ožujka 2021. prema kojoj se ozljeda dogodila na način da je prilikom odlaska na posao (na adresu Z. 3), izašavši iz stana i spuštajući se stubištem, proklizala i pala na stepenicama tog stubišta u zgradi stanovanja (C. k. 4).
10. Tužiteljica se pri odlasku na posao, na stubištu stambene zgrade u kojoj živi poskliznula i pala prije nego što je izašla na javnu površinu i zaputila se prema mjestu rada. Imajući na umu činjenicu da provedeni dokazi upućuju na zaključak da je ozljeda tužiteljice nastala unutar stambene zgrade u kojoj živi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ozljeda tužiteljice nastala u okolnostima koje se ne mogu prostorno povezati s redovitim putom od stana do mjesta rada, a kako to propisuje članak 66. točka 3. ZOZO-a. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je u brojnim odlukama ovog Suda, na koje se poziva prvostupanjski sud (primjerice Usž-2516/17 od 6. rujna 2017., Usž-2846/20 od 6. studenoga 2020.) iz čega proizlazi da se radi o ustaljenoj sudskoj praksi u tumačenju mjerodavnog materijalnog prava.
11. Sud ocjenjuje neosnovanim žalbene navode tužiteljice u odnosu na primjenu definicije iz Zakona o najmu stanova, kao i u odnosu na vlasništvo stubišta, jer se prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja po osnovi ozljede na radu ostvaruju pod pretpostavkama propisanim ZOZO-m. U tom pravcu se ozljeda na putu od stana do mjesta rada ili obratno ima smatrati ozljedom na radu, u pravilu, ako se slučaj koji je uzrokovao ozljedu dogodio na redovitom putu na kojem bi njezina sigurnost mogla biti ugrožena.
12. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da je činjenično stanje u upravnom sporu pravilno utvrđeno u postupku provedenom sukladno članku 33. ZUS-a te je prvostupanjski sud na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavne odredbe ZOZO-a ocjenjujući osporeno rješenje tuženika zakonitim i odbio tužbeni zahtjev na temelju članka 57. stavka 2. ZUS-a.
13. Sud stoga žalbene navode smatra neosnovanim i bez utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja, zbog toga Sud iste nije ni uzeo u obzir pri donošenju presude (članak 75. stavak 4. ZUS-a).
14. Kako je žalba odbijena, tužiteljica nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 79. stavak 4. ZUS-a).
15. Trebalo je stoga, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. i stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 6. prosinca 2022.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan, v.r.