Poslovni broj: Gž-996/2022-2

 

Poslovni broj: Gž-996/2022-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Puli-Pola, po sutkinji Mirni-Nadi Terlević Sebastijan, u pravnoj stvari tužitelja Z. d.o.o., Z., Z. OIB:..., protiv tuženice V. P., vl. odjavljenog obrta „L.“, Z., I. M. , OIB:..., zastupane po punomoćniku B. Š., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-1642/2021-7 od 18. srpnja 2022., 6. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o     j e

 

I.              Prihvaća se žalba tužitelja pa se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv-1642/2021-7 od 18. srpnja 2022.:

- preinačuje u toč. I. izreke tako da se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika I. A. iz Z. poslovni broj: Ovrv-1381/2020 od 29. listopada 2020. godine za iznos od 240,08 kn sa zakonskom zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine tražbine i to: na iznos 74,58 kn od 21. studenog 2017., na iznos 95,80 kn od 21. prosinca 2017. te na iznos 69,70 kn od 16. siječnja 2018., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- preinačuje u toč. II. izreke tako da se nalaže tuženici nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 175,00 kuna u roku od 15 (petnaest) dana.

 

              II.              Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja, u toč. I. izreke, ukinuto je rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-1381/2020 od 29. listopada 2020. u dijelu pod točkom I za iznos od 240,08 kn sa zakonskom zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine tražbine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kako slijedi: na iznos 74,58 kn počev od 21. studenog 2017., na iznos 95,80 kn počev od 21. prosinca 2017., na iznos 69,70 kn počev od 16. siječnja 2018., pa do isplate, te sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom. U toč. II. izreke naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 881,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 12. veljače 2021. po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

              2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare trebalo primijeniti odredbe čl. 228. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., dalje: ZOO) o roku zastare od tri godine, pa u tom slučaju ne bi bile u zastari pojedinačne tražbine tužitelja u iznosu od 74,58 kn s dospijećem 20. studenog 2017., 95,80 kn s dospijećem 20. prosinca 2017. i 69,70 kn s dospijećem 15. siječnja 2018. Ukazuje da je sud je pogrešno primijenio odredbu čl. 232. st 1. toč. 1. ZOO-a prema kojoj zastarijevaju za jednu godinu tražbine naknade za održavanje čistoće kad je usluga obavljena za potrebe kućanstva, dok se u ovom sporu radi o otpadu iz gospodarstva, a ne o otpadu iz kućanstva, na temelju članka 2. Općih uvjeta isporuke javne usluge sakupljanja, prijevoza i deponiranja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada broj: 3970/14., te je korisnik razvrstan u kategoriju „gospodarstvo-ostali korisnici“ na temelju članka 31. navedenih Općih uvjeta. Pojašnjava da se ovdje ne radi o kućanstvu, već o isporuci komunalne usluge za potrebe gospodarske djelatnosti tuženice u smislu čl. 6. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/2013., 99/2013., 148/2013., 153/2013., 143/2014., 115/2016., 106/2018., 121/2019., 138/2020., 39/2022., 113/2022., dalje: ZPDV), što proizlazi iz priloženog izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga, tehničke kartice prodajnog mjesta, izvatka iz obrtnog registra, usporedbe cjenika komunalnih usluga i prijepisa računa iz kojih isprava proizlazi da je obrt imao sjedište na adresi potrošačkog mjesta, bio je u radu tijekom tužbenog razdoblja, što znači da se usluga koristila za potrebe obrta, te da je obrt odjavljen 7. lipnja 2019., dakle poslije tužbenog razdoblja. Komunalna usluga je obračunata za potrebe obrta po tarifi za ''gospodarstvo'', a ne za kućanstvo, a tuženica nikada nije prigovarala na iznos cijene usluge. Radi navedenog smatra da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava danim u postupku i samih tih isprava. Smatra da je ispunjen uvjet iz odredbe čl. 228. ZOO-a za primjenu trogodišnjeg roka zastare, budući da se radi o ugovoru između tuženice kao trgovca i tužitelja kao trgovačkog društva i tijela javne vlasti. Izjavljuje žalbu i protiv odluke o trošku, budući da je tuženici neosnovano dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu, a sudsku pristojbu na presudu plaća tužitelj. Predlaže prihvaćanje ove žalbe, ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno, preinačenje prvostupanjske presude na način da se usvoji tužbeni zahtjev.

 

              3. U svom odgovoru na žalbu tuženica osporava žalbene navode te predlaže odbijanje žalbe tužitelja kao neosnovane te potražuje trošak žalbenog postupka.

 

              4. Žalba tužitelja je osnovana.

 

              5.1. Prije svega, u ovom postupku valja istaknuti da se, s obzirom na vrijednost predmeta spora od 499,34 kn, radi o postupku u sporu male vrijednosti, na koji se primjenjuju odredbe čl. 457. do 467.a ZPP-a.

 

              5.2. Odredbom čl. 467. ZPP-a propisano je da se presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnoga prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a te da se na te sporove ne primjenjuju odredbe čl. 370. ZPP-a, što znači da ovaj sud ne može ispitivati utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja.

 

              6.1. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja kojim od tuženice, kao vlasnice odjavljenog obrta „L.“, traži isplatu iznosa od 499,34 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koja novčana tražbina se odnosi na komunalnu uslugu zbrinjavanja otpada na adresi u Z., I. M. , koju uslugu tuženica nesporno nije platila.

 

              6.2. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti ukinuto rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-1381/2020 od 29. listopada 2020. u dijelu pod točkom I za iznos od 240,08 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svake pojedine tražbine do isplate, uz obrazloženje da je prigovor zastare tuženice osnovan jer se radi o tražbini koja zastarijeva za godinu dana prema odredbi čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a, budući da tužitelj potražuje naknadu pojedinačnih iznosa koji su dospjeli 20. studenog 2017., 21. prosinca 2017. te 16. siječnja 2018., a prijedlog za ovrhu je podnesen 20. listopada 2020.

 

              7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći dodatno, po službenoj dužnosti, na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ocjena je ovog suda da takva odluka nije pravilna ni zakonita.

 

              8. Nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se poziva i tužitelj u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              9. Ostvaren je, međutim, žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.

 

              10. U konkretnom je slučaju sud prvog stupnja utvrdio da je tuženica vlasnica obrta za trgovinu i poslovno posredovanje, i, kao takva, korisnica tužiteljevih usluga održavanja čistoće i odlaganja komunalnog otpada te da nije platila uslugu u razdoblju dospjelosti od studenog 2017. do siječnja 2018. u ukupnom iznosu od 240,08 kn, koji je određen na temelju Odluke o cijeni javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog otpada.

 

11. Prema odredbi čl. 232. st. 1. toč. 1. ZOO-a tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva, zastarijevaju za jednu godinu.

 

12. No, kako je sud prvog stupnja u postupku utvrdio da je tuženica bila korisnica tužiteljevih usluga održavanja čistoće i odlaganja komunalnog otpada kao vlasnica obrta za trgovinu i poslovno posredovanje „L.“, prijavljenog na toj adresi, koji je odjavljen 7. lipnja 2019., dakle, bio je aktivan u vrijeme nastanka predmetnog dugovanja, pogrešna je ocjena suda prvog stupnja da se radi o naknadi za održavanje čistoće za potrebe kućanstva. Naime, radi se o tražbini iz trgovačkog ugovora o predmetu usluga između trgovačkog društva koje obavlja uslugu skupljanja i odvoza komunalnog otpada i obrtnika koji je svoj poslovni prostor imao i obavljao djelatnost u njemu u navedenom razdoblju. Stoga je, pravilnom primjenom materijalnog prava - odredbe čl. 228. st. 1. ZOO-a, valjalo utvrditi da nije osnovan tuženičin prigovor zastare jer nisu protekle tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog iznosa koji tužitelj potražuje do podnošenja prijedloga za ovrhu.

 

13. Sukladno preinačenju odluke, valjalo je odlučiti o cjelokupnom parničnom trošku (u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a). Parnični troškovi tužitelja sastoje se od javnobilježničke nagrade u iznosu od 75,00 kuna (Pravilnik o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku - "Narodne novine" broj: 8/2011., 112/2012.), te troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 100,00 kuna (Tar. br. 2/1. Tarife sudskih pristojbi kao sastavnog dijela Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi - "Narodne novine" broj: 53/2019.), što ukupno iznosi 175,00 kuna.

 

14. Slijedom navedenoga, valjalo je kao osnovanu prihvatiti žalbu tužitelja i na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. u vezi odredbe čl. 457. ZPP-a pobijanu presudu preinačiti i presuditi kao u izreci ove presude.

 

15. Tuženici nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer navedena radnja nije bila potrebna (po čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

                                                                     

U Puli, 6. prosinca 2022.

 

 

S u t k i nj a :

 

Mirna-Nada Terlević Sebastijanv.r.