Poslovni broj 34 Gž R-956/2020-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž R-956/2020-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Lidije Jelavić, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari tužitelja J. J. /OIB:…/ iz K. S., kojeg zastupa M. D., odvjetnik iz Z., protiv tuženice N. i s. k. /OIB:…/ iz Z., koju zastupa T. C. G., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i žalbi tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5529/2018-23 od 1. rujna 2020., u sjednici održanoj 6. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5529/2018-23 od 1. rujna 2020. pod stavkom II. izreke i dijelu stavka III. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 3.104,12 kn / 411,99 eura[1].

 

           II. Preinačuje se po žalbi tužitelja presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5529/2018-23 od 1. rujna 2020. u dijelu stavka III. izreke kojim je naloženo tužitelju naknaditi tuženici daljnji trošak prvostupanjskog postupka u iznosu 1.058,38 kn / 140,47 eura i dijelu kojim tužitelju nije priznat trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 2.000,00 kn / 265,45 eura sa zateznim kamatama i sudi:

 

               Odbija se zahtjev tuženice za naknadu daljnjeg iznosa od 1.058,38 kn / 140,47 eura po osnovi troškova prvostupanjskog postupka.

 

               Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove prvostupanjskog postupka u iznosu 2.000,00 kn / 265,45 eura, sa zateznim kamatama tekućim od 6. prosinca 2022. (donošenje drugostupanjske presude) do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

 

         III.  Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5529/2018-23 od 1. rujna 2020. pod stavkom I. izreke.

 

         IV.  Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

         V.  Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.337,07 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od: 107,73 kn od 13. veljače 2018.; 542,76 kn od 13. ožujka 2018.; 272,77 kn od 12. travnja 2018.; 207,02 kn od 12. svibnja 2018.; 375,61 kn od 12. lipnja 2018.; 161,18 kn od 11. srpnja 2018., sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena (stavak I. izreke).

 

Odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 8.907,65 kn sa zateznim kamatama tekućim: na iznos od 357,30 kn od 12. veljače 2015.; 403,67 kn od 13. ožujka 2015.; 287,11 kn od 14. travnja 2015.; 250,75 kn od 13. svibnja 2015.; 285,84 kn od 13. lipnja 2015.; 196,38 kn od 11. srpnja 2015.; 184,11 kn od 14. listopada 2015.; 403,67 kn od 12. studenog 2015.; 403,67 kn od 12. prosinca 2015.; 420,01 kn od 13. siječnja 2016.; 403,67 kn od 12. veljače 2016.; 115,29 kn od 12. ožujka 2016.; 291,83 kn od 13. travnja 2016.; 96,08 kn od 12. svibnja 2016.; 92,73 kn od 11. lipnja 2016.; 264,57 kn od 13. srpnja 2016.; 76,86 kn od 12. kolovoza 2016.; 524,46 kn od 13. listopada 2016.; 310,94 kn od 12. studenog 2016.; 357,30 kn od 13. prosinca 2016.; 385,55 kn od 13. siječnja 2017.; 261,08 kn od 11. veljače 2017.; 35,73 kn od 11. ožujka 2017.; 496,40 kn od 12. travnja 2017.; 90,02 kn od 11. svibnja 2017.; 255,01 kn od 10. lipnja 2017.; 219,39 kn od 10. kolovoza 2017.; 81,82 kn od 12. rujna 2017.; 424,12 kn od 11. listopada 2017.; 368,19 kn od 11. studenog 2017.; 234,10 kn od 13. prosinca 2017., sve do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena (stavak II. izreke).

 

Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 4.162,50 kn (stavak III. izreke).

 

2. Protiv presude pod stavkom II. i III. izreke i dijelu troškova s kojim nije uspio u prvostupanjskom postupku, žali se tužitelj iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

2.1. Tužitelj predlaže preinaku ili ukidanje pobijanog dijela prvostupanjske presude slijedom žalbenih navoda i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu 1.250,00 kn.

 

3. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

 

4. Protiv presude pod stavkom I. izreke žali se tuženica iz razloga određenog člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 3. ZPP-a.

 

4.1. Tuženica predlaže preinaku pobijanog dijela prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka u iznosu od 1.171,88 kn.

 

5. U odgovoru na žalbu tuženice, tužitelj predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijani dio prvostupanjske presude po tuženici. Tužitelj zahtijeva trošak odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn.

 

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

7. Žalba tuženice je neosnovana.

 

8. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 10.244,72 kn po osnovi razlike u naknadi troškova prijevoza na posao i povratka s posla od siječnja 2015. do srpnja 2018. (razlika između isplaćene naknade u visine mjesečne karte međumjesnog prijevoza /570,00 kn/ i naknade obračunate po prijeđenom kilometru osobnim vozilom) sa zateznim kamata i troškovima postupka sa zateznim kamatama.

 

9. Nije sporno da je:

 

-          tužitelj u predmetnom razdoblju bio zaposlen kod tuženice s mjestom rada u Z., …, na radnom mjestu službenik III. vrste - pomoćni k. u Odsjeku u središnjoj službi, a stanovao u K. S., …;

 

-          Izjavama o troškovima prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla od 19. studenog 2014. i 4. ožujka 2017. tužitelj naveo da za prijevoz na posao i povratak s posla koristi opciju pod D) - osobni automobil s obzirom na nedostatak dnevnih i večernjih međumjesnih linija javnim prijevozom na posao u popodnevnim smjena i subotom;

 

 

-          prema potvrdi autoprijevoznika S. cijena putne karte na relaciji G. V. - Z. u predmetnom razdoblju iznosila 570,00 kn mjesečno, koje iznose je tuženica isplaćivala tužitelju;

 

-          prijevoz putnika S. u radijusu od 3 km od prebivališta tužitelja (ne vozi iza 17,40 sati i subotom), ZET oko 4 - 5 km od kuće tužitelja, a HŽ oko 6,5 km od tužiteljeve kuće;

 

10. Nije sporan niti izbor materijalnog prava po prvostupanjskom sudu:

 

-          Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj: 14/2012., u daljnjem tekstu: TKU/2012) koji se primjenjivao od 1. siječnja 2013. i Zaključak Zajedničkog povjerenstva za tumačenje od 3. prosinca 2014., koji je sastavni dio TKU/2012 od donošenja /3. prosinca 2014./ Zaključka;

 

-          Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj: 24/2017., u daljnjem tekstu: TKU/2017) koji se primjenjivao od 9. ožujka 2017.;

 

-          Temeljni kolektivni ugovor za službenike i namještenike u javnim službama (Narodne novine, broj: 128/2017., u daljnjem tekstu: TKU/2017 II) koji se primjenjivao od 1. prosinca 2017.

11. Sporno je, pripada li tužitelju pravo na razliku naknade troškova prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla od siječnja 2015. do lipnja 2018., između 570,00 kn mjesečno koliko je iznosila cijena karte javnim prijevozom na relaciji G. V. - Z. prijevoznika S., koja je tužitelju isplaćivana i naknada po prijeđenom kilometru osobnim automobilom, zavisno o vremenskom razdoblju, u visini 0,75 kn i 1,00 kn po prijeđenom kilometru.

 

12. Polazeći od činjenice:

 

-          da je za razdoblje do prosinca 2017. (od siječnja 2015. do prosinca 2017.) vezano za naknadu troškova dolaska na posao i povrataka s posla bila ugovorena mogućnost da poslodavac, ako je to za njega povoljnije, isplati zaposleniku naknadu za troškove dolaska na posao i povratak s posla u visini 0,75 kn (razdoblje do 30. studenog 2017.) po prijeđenom kilometru (članak 67. stavak 6. TKU/2012, članak 66. stavak 6. TKU/2017), pod uvjetom da je zaposlenik predao ispunjen i potpisan formular na kojem je evidentirao stvarne dolaske na posao osobnim automobilom i drugim prijevoznim sredstvom te prijeđene kilometre za dolazak na posao i povratak s posla u prošlom mjesecu do trećeg (3) dana u mjesecu, osim u slučaju spriječenosti kad ga predaje naknadno, nakon prestanka razloga spriječenosti (članak 67. stavak 12. TKU/2012., članak 66. stavak 12. TKU/2017 za razdoblje od 9. ožujka do 30. studenog 2017.);

 

-          da prijevoz autobusnom linijom S. nije omogućavao tužitelju dolazak na posao i odlazak s posla u drugoj smjeni i vikendom, (da je bio neodgovarajući);

 

-          da tuženik nije odabrao opciju plaćanja troškova puta po prijeđenom kilometru, budući mu to očito nije bilo povoljnije (obzirom da tužitelj traži razliku), već mjesečne karte  prijevoznika S.,

 

-          i da tužitelj nije tvrdio niti dokazao da je tuženiku (poslodavcu) predao ispunjeni i potpisani formular, na kojem je evidentirao stvarne dolaske na posao osobnim automobilom te prijeđene kilometre za dolazak na posao i povratak s posla, u skladu sa člankom 67. stavkom 12. TKU/2012, odnosno člankom 66. stavkom 12. TKU/2017 (za razdoblje od 9. ožujka do 30. studenog 2017.),

 

prvostupanjski je sud zaključio da tužitelj od siječnja 2015. do 30. studenog 2017. nema pravo na razliku u naknadi troškova za dolazak na posao i povratak s posla, između isplaćenih mu naknada troškova u visini mjesečne karte javnog prijevoza (570,00 kn mjesečno) i naknade po prijeđenom kilometru osobnim automobilom iz razloga što tuženica (poslodavac koji može, a ne mora prema TKU/2012 i TKU/2017) nije odabrao opciju plaćanja troškova puta po prijeđenom kilometru, budući mu to očito nije bilo povoljnije (obzirom da tužitelj traži razliku), da tužitelj nije dokazao da bi isplata troškova puta po prijeđenom kilometru za tuženicu (poslodavca) bila povoljnija od isplate troškova puta po cijeni mjesečne autobusne karte, da je vodio evidenciju o dolascima na posao i odlascima na posao, kao i o prijeđenim kilometrima, niti da je takvu evidenciju predavao tuženici kao temelj za isplatu troškova puta.

 

13. Osporavajući zakonitost prvostupanjske presude pod stavkom II. izreke kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 8.907,65 kn po osnovi razlike u naknadi troškova za dolazak na posao i povratak s posla od siječnja 2015. do 30. studenog 2017. tužitelj tvrdi:

 

-          da je neodređena odredba da poslodavac može isplatiti radniku naknadu troškova neodgovarajućeg prijevoza po prijeđenom kilometru ako je to za njega povoljnije u izravnoj koliziji sa odredbom članka 9. stavkom 3. Zakona o radu (Narodne novine, broj: 93/2014., 127/2017., 98/2019., u daljnjem tekstu: ZR-a) prema kojoj se "uopće ne može primijeniti pravilo in favorem poslodavca";

 

-          da za odluku o tom dijelu zahtjeva nije odlučno što nije vodio evidenciju jer da "kod tuženika u tom smislu nikakav formular ne postoji … niti mu je tuženik ponudio bilo kakav formular za mjesečnu evidenciju";

 

-          da je tuženica s obzirom na dane izjave znala da za dolazak na posao i povratak s posla koristi osobni automobil,

 

-          i da mu je u računovodstvu tuženice rečeno da samo može ostvariti pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza S. u visini mjesečne karte (570,00 kn).

 

14. Drugostupanjski je sud suglasan sa odlukom prvostupanjskog suda da tužitelju za razdoblje od siječnja 2015. do 30. studenog 2017. ne pripada razlike u naknadi troškova za dolazak na posao i povratak s posla (između isplaćene naknade u visini mjesečne karte javnim prijevozom /570,00 kn/ i naknade obračunate po prijeđenom kilometru osobnim vozilom).

 

15. Naime, pravilima o dužnosti poštivanja propisa u vezi s radnim odnosnom je propisano da se na sklapanje, valjanost ili druga pitanja u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ZR-a ili drugim zakonom, primjenjuje u skladu s naravi tog ugovor, opći propisi obveznog prava (članak 8. stavak 4. ZR-a).

 

16. Pravilima o slobodi ugovaranja je propisano da se primjenjuje za radnika povoljnije pravo ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, te ako ZR-a ili drugim zakonom nije drukčije uređeno (članak 9. stavak 3. ZR-a). Ista odredba podrazumijeva komparaciju dva ili više prava (a/ radnik ima određeno pravo po zakonu ali ne i po kolektivnom ugovoru, b/ radnik ima određeno pravo na temelju kolektivnog ugovora koje je izričito isključeno zakonom, c/ radnik ima određeno pravo po kolektivnom ugovoru o kojem zakon nije normirao ništa, d/ radnik ima određeno pravo po zakonu i kolektivnom ugovoru).

 

17. Pravilima obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011.,78/2015., 126/2021., u daljnjem tekstu: ZOO-a/) je ustanovljeno slobodno uređivanje obveznih odnosa (osim onih uređenje koja bi bila suprotna Ustavu Republike Hrvatske, prisilni propisima i moralu društva /članak 2. ZOO-a/), dužnost pridržavanja načela savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a), suradnje radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima (članak 5. ZOO-a), te ispunjenje obveze i odgovornost za njezino ispunjenje (članak 9. ZOO-a).

 

18. Kako je ugovaranje naknade troškova dolaska na posao i povratka s posla po prijeđenom kilometru za slučajeve kad je takva visina naknade povoljnija za poslodavca, odraz suglasne volje ugovornih strana TKU/2012 i TKU/2017 (članak 67. stavak 6. TKU/2012, članka 66. stavak 6. TKU/2017), to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tužitelj tvrdi da bi odredbe članka 67. stavka 6. TKU/2012 i članka 66. stavka 6. TKU/2017 bile u koliziji sa odredbom članka 9. stavkom 3. ZR-a, budući da tom odredbom nije isključena mogućnost ugovaranja ispunjenja određene obveze koja je u konkretnim okolnostima za poslodavca povoljnija i da takva ugovorna odredba ne podliježe komparaciji prava u smislu odredbe članka 9. stavka 3. ZR-a, kako to pogrešno tumači tužitelj.

 

19. Naime, pravo tužitelja (zaposlenika), odnosno obveza tuženice (poslodavca) na naknadu troškova prijevoza na posao i povratka s posla nije priznato (određeno) ZR-a, ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, već je ugovoreno TKU/2012 i TKU/2017. i to za razdoblje do 30. studenog 2017. kao pravo odnosno obveza tuženice koja je povoljnija za tuženicu (poslodavca). 

 

20. Osim toga, a kako je to apostrofirao i prvostupanjski sud, tužitelj iako dužan prema odredbi članka 67. stavku 12. TKU/2012 i članku 66. stavku 12. TKU/2017 nije dostavljao tuženiku (poslodavcu) potpisanu evidenciju stvarnih dolazaka na posao i povratka s posla osobnim automobilom i drugim prijevoznim sredstvom te prijeđenim kilometrima za dolazak na posao i povratak s posla u prošlom mjesecu do trećeg dana u mjesecu, navodio eventualne razloge o spriječenosti, a niti dokazao da je za tuženicu bila povoljnija opcija naknade prijevoza prema prijeđenom kilometru. S tim u vezi se ne mogu prihvatiti razlozi ne postupanja tužitelja po 67. stavku 12. TKU/2012 i članku 66. stavku 12. TKU/2017, s obzirom da za suradnju radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava ugovorenih člankom 67. TKU/2012 i člankom 66. TKU/2017 tužitelju nije bio potreban nikakav poseban formular.

 

21. U prilog navedenom treba imati u vidu i da je Zajedničko povjerenstvo za tumačenje TKU, radi jedinstvene primjene prava, na sjednici održanoj 3. prosinca 2014. utvrdilo načela primjene članak 67. prema kojima zaposleniku u slučaju da mjesni javni prijevoz nije organiziran na način da zaposleniku omogućava redoviti dolazak na posao i povratak s posla, pripada pravo na naknadu troškova u visini cijene mjesečne karte prijevoza (najpovoljnije) koji je u tom mjestu organiziran, odnosno u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru, ako je to za poslodavca povoljnije (istovjetno i u Zaključku broj 154/2015).

 

22. Prema tome, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 8.907,65 kn po osnovi razlike u naknadi troškova za dolazak na posao i povratak s posla za razdoblje od siječnja 2015. do studeni 2017. sa zateznim kamatama, zbog čega se suprotni žalbeni navodi tužitelja vezano za odluku o glavnom tužbenom zahtjevu pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude ne mogu prihvatiti.

 

23. Neosnovano tuženica osporava prvostupanjsku presudu pod stavkom I. izreke.

 

24. U razdoblju od 1. prosinca 2017. bio je na snazi TKU/2017 II, kojim je u odredbi članka 66. ugovoreno da/da se:

 

-          zaposlenik ima pravo na naknadu troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta, odnosno boravišta do mjesta rada najmanje dva kilometra (stavak 1.);

 

-          pod organiziranim javnim prijevozom u smislu članka 66. smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuju redoviti dolazak na posao i povratak s posla (stavak 8.);

 

-          naknada troškova isplaćuje u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru u dane kad organizirani javni prijevoz ne prometuje, uvećana za troškove mostarine i tunelarine, ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje (stavak 12.);

 

-          zaposlenik o načinu korištenja prava na naknadu troškova prijevoza treba pisano izjasniti na početku kalendarske godine, odnosno tijekom kalendarske godine, ako dođe do promjene načina korištenja toga prava, ili ako dođe do promjene prebivališta odnosno boravišta zaposlenika (stavak 15.).

 

25. Dakle, kako je to zaključio i prvostupanjski sud, nakon 1. prosinca 2017., za pravo, odnosno obvezu naknade troškova dolaska na posao i vraćanje s posla prema odredbi članka 66. točki 12. TKU/2017 II (ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza i ako organizirani javni prijevoz ne prometuje) za poslodavca nije ugovorena mogućnost izbora povoljnije opcije kad je u pitanju pravo zaposlenika odnosno obveza poslodavca da naknadi troškova prijevoza na posao i povratak s posla zaposlenicima, kao što je to bilo do 30. studenog 2017. prema TKU/2012 i TKU/2017.

 

26. Iz rezultata raspravljanja i stanja spisa proizlazi:

 

-          da je udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja (K. S., …) do mjesta rada (Z., …), više od dva kilometra;

 

-          da se tužitelj ponovljeno u 2017. obraćao tuženici sa zahtjevom da mu se isplati i isplaćuje naknada prijevoza po prijeđenom kilometru s obzirom da se za dolazak na posao i povratak s posla koristi osobnim automobilom, na što nije dobio odgovor, da je u listopadu 2017. dostavio tuženici i tumačenje TKU na što mu je odgovoreno da se to tumačenje primjenjuje do 31. listopada 2017.;

 

-          da je predmetna tužba podnesena 23. studenog 2018.;

 

-          da je tuženica znala da je međumjesni prijevoz S. jedini prijevoznik u radijusu od 3 km od prebivališta, da ne vozi poslije 17:40, niti subotom, odnosno da se tužitelj u 2018. godini za dolazak i povratak s posla koristio osobnim automobilom,

 

-          i da razlika između isplaćene naknade prijevoza (570,00 kn mjesečno) i naknade obračunate po prijeđenom kilometru za razdoblje siječanj - lipanj 2018. iznosi 1.337,07 kn (siječanj - 107,73 kn, veljača - 542,76 kn, ožujak - 272,77 kn, travanj - 207,02 kn, svibanj - 375,61 kn, lipanj - 161,18 kn).

 

27. Suprotno navodima tuženice, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tuženice  dužan po osnovi razlike u naknadi troškova prijevoza na posao i povratka s posla od siječnja do srpnja 2018. isplatiti tužitelju iznos od 1.337,07 kn.

 

28. Naime, neosnovano je pozivanje tuženice na stavak 12. i 15. članka 66. TKU/2017 II budući da stavkom 12. članka 66., koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju nije ugovorena povoljnija opcija za poslodavca, kako to pogrešno tvrdi tuženica (povoljnija opcija je ugovorena člankom 66. točkom 11. /kad postoji više prijevoznika/ i točkom 13. TKU/2017 II /nema organiziranog prijevoza na dijelu udaljenosti od prebivališta / boravišta do mjesta rada, što nije slučaj u konkretnom sporu), da je tuženica raspolagala podacima da je međumjesni prijevoz S. jedini javni prijevoznik u radijusu od 3 km od prebivališta tužitelja, da ne vozi poslije 17:40, niti subotom, da se tužitelj u 2018. godini za dolazak i povratak s posla koristio osobnim automobilom i da joj nije moglo ostati nepoznato da se tužitelj mogao koristiti "starom cestom", za korištenje koje se ne plaća cestarina.

 

29. Osim toga, tuženica, koja je dužna voditi evidenciju o radnicima (članak 5. stavak 1. i 2. ZR-a) i radnom vremenu (članak 8. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima /Narodne novine, broj: 73/2017/) nije osporavala da rad tužitelj u razdoblju od siječanj - lipanj 2018. nije bio organiziran u popodnevnim smjenama i subotom, kad nesporno međumjesni prijevoz S. kao jedini prijevoznik u radijusu od 3 km od prebivališta tužitelja, nije vozio.

 

30. Međutim, djelomično osnovano tužitelj prigovora odluci o parničnim troškovima.

 

31. Budući da je tužitelj u konačnici uspio u predmetnoj parnici 14,6% (osnova 16,21% + visina 13,00% = 29,21% : 2 = 14,60%), a tuženica 85,40 %, to je prema odredbi članka 154. stavku 2. ZPP-a, pravilno izabranoj po prvostupanjskom sudu, tužitelj dužan naknaditi tuženici 70,80% od pripadajućeg troška (85,40% - 14,60% = 70,80 %) zastupanja po punomoćniku, a ne 74% kako je to zaključio prvostupanjski sud, ispuštajući iz vida da je s osnovom tužitelj uspio 16,21% (od ukupno potraživanih 37 mjesečnih iznosa uspio sa 6).

 

32. Prema stanju spisa, odredbi članka 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  (Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., u daljnjem tekstu: OT) potrebni su bili troškovi zastupanja tuženice po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 4.031,25 kn (sastav odgovora na tužbu - 75 bodova /Tbr. 8/1. OT/, zastupanje na ročištu 13. veljače 2019. - 22,5 bodova /Tbr. 9/2. OT/, 16. travnja 2019., 4. veljače 2020., 7. srpnja 2020. od po 75 bodova /Tbr. 9/1. OT/ = 322,5 bodova x 10,00 kn /Tbr. 50. OT/ = 3.225,00 kn + 806,25 kn po osnovi poreza na dodanu vrijednost od 25% /Tbr. 42. OT/ = 4.031,25 kn), a što znači da je tužitelj u skladu sa navedenim materijalnim pravom dužan naknaditi tuženici troškove zastupanja u prvostupanjskom postupku u iznosu 2.854,12 kn (70,80% od 4.031,25 kn), a ne i daljnji iznos.

 

33. Preko iznosa os 4.031,25 kn do iznosa od 5.625,00 kn, zahtjev tuženice za naknadu troškova prvostupanjskog postupka na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku nije u skladu sa poduzetim radnjama i mjerodavnom OT-om, a u prilog čemu treba imati u vidu da odredba članka 155. ZPP-a u svojoj podlozi ne podrazumijeva podneske kojima se dopunjuju činjenični navodi vezano za iznesene prigovore i ponavljaju već izneseni navodi o činjenicama, odnosno da tuženici ne pripada nagrada za sastav podneska po punomoćniku odvjetniku od 31. srpnja 2019. (list 169. - 170. spisa).

 

34. Potreban je bio i trošak izvođenja dokaza financijskim vještačenjem koji je podmirio tužitelj u iznosu od 2.000,00 kn (list 160. spisa) i tuženica u iznosu od 250,00 kn (list 185. spisa), budući da su izvođenjem tog dokaza utvrđene činjenice bez kojih nije bilo moguće donijeti meritornu odluku.

 

35. Stoga, tužitelj je dužan naknaditi tuženici trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.104,12 kn (nije tražena zatezna kamata), a tuženica naknaditi tužitelju trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama od 6. studenog 2022. /donošenja drugostupanjske presude/ do isplate (članak 151. stavak 3. u vezi s člankom 107. stavkom 2. ZID ZPP-a/2022 i člankom 29. stavkom 1., 2/2., 7. i 8. ZOO-a).

 

36. Strankama nije priznati trošak žalbenog postupka jer nisu uspjeli sa žalbama protiv odluke o glavnom tužbenom zahtjevu (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 35. ZPP-a).

 

37. Radnja odgovora na žalbu nije bila potrebna u vođenju predmetne parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), zbog čega trošak iste nije priznat tužitelju.

 

38. Zaključno, tuženica je dužan isplatiti tužitelju:

 

-          iznos od 1.337,07 kn sa zateznim kamatama tekućim na iznos od 107,73 kn od 13. veljače 2018.; 542,76 kn od 13. ožujka 2018.; 272,77 kn od 12. travnja 2018.; 207,02 kn od 12. svibnja 2018.; 375,61 kn od 12. lipnja 2018.; 161,18 kn od 11. srpnja 2018., sve do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu,

 

-          i naknaditi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 2.000,00 kn sa zateznim kamatama od 6. studenog 2022. do isplate po istoj stopi,

 

-          a tužitelj naknaditi tuženici troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.104,12 kn,

 

zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I. i III., članak 373. točka 3. ZPP-a za stavak II. i članak 166. ZPP-a za stavak IV. i V.).

 

 

U Zagrebu 6. prosinca 2022.

 

                                                                                                       Predsjednica Vijeća:

Lidija Jelavić, v.r.