Poslovni broj: 62 P-372/2021-48

 

 

 

 

Poslovni broj: 62 P-372/2021-48

                

             Republika Hrvatska

           Općinski sud u Osijeku

  31000 Osijek, Europska avenija 7

         Stalna služba u Valpovu

31550 Valpovo, K. P. Krešimira IV br.3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sutkinji toga suda Tatjani Varžić, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz V., …, OIB: …, zastupan po punomoćniku S. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d., sa sjedištem u Z., …, OIB …, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva K.i p. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 27. listopada 2022., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetnika S. M. iz B. te zamjenika punomoćnika  tuženika, odvjetnika I. K. iz Valpova, na ročištu za donošenje i objavu presude 6. prosinca 2022.,

 

p r e s u d i o     j e

 

 

              I. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 528-50- 2979766 zaključenog između tužitelja D. P. kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d. Zagreb kao kreditora dana 03.08.2005. god., koji je potvrđen kod javnog bilježnika Mirjane Borić dana 04.08.2005. god. pod brojem OU-1650/05, a koja u čl. 1. predmetnog ugovora glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

 

              II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od ukupno 11.309,96 kn/1.501,09 EUR[1] zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tekućom od 01. 09. 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.100,00 kn/1738,66 EUR[2] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude, odnosno 6. prosinca 2022. pa sve do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 528-50-2979766 dana 3. kolovoza 2005., koji je potvrđen kod javnog bilježnika M. B. 4. kolovoza 2005. pod br. OU-1650/05, a kojim je ugovorom tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.150,31 CHF, po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja. Ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci, računajući od dana prijenosa kredita u otplatu. Tijekom otplate kredita početno ugovoreni anuiteti su se povećavali zbog dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram KN. Na dan zaključenja ugovora početna kamatna stopa iznosila je 5,50 % godišnje, a ista je bila promjenjiva sukladno odluci tuženika.

1.1. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti u rujnu 2012. godine.

1.2. Tužitelj ne raspolaže izlistanjima uplata iz kojih je vidljivo koliki dio uplaćenog iznosa svakog anuiteta se odnosi na glavnicu, a koliki na kamatu, niti koliko je iznosila uplata u HRK i CHF, te koliki je bio tečaj koji je banka primjenjivala na dan uplate niti kolika je bila kamatna stopa na dan uplate pa je tužbeni zahtjev postavio samo okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja bit će u mogućnosti specificirati tužbeni zahtjev.

1.3. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog broj Pž-7129/2013-4 od 16. srpnja 2014., u točki II. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik R. A. d.d. Z. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud RH svojom revizijskom presudom i rješenjem br. Revt-249/14-2 od 09.04.2015.

1.4. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. god. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih ovdje tuženik RBA d.d. Zagreb, u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008.  povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Ista je potvrđena odlukom VSRH-a br. Rev-2221/18-11 od 03.09.2019. godine.

1.5. Sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11), tuženik je dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u prema čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. ZOO-a.

1.6. Također, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni 3 kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“. Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN 41/14 i 110/15).              

1.7. Kako se radi o podacima kojima tužitelj kao laik ne raspolaže, niti raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno specificirani tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, stoga tek nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja te drugih predloženih dokaza na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će sukladno čl. 186.b st. 3. ZPP-a specificirati tužbeni zahtjev, kao i radi davanja mogućnosti i tuženiku da se očituje na predloženi dokaz vještačenja (načelo „ravnopravnosti oružja“).

1.8. Tužitelj pojašnjava kako je posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF (u naprijed citiranoj presudi VTS-a povodom kolektivne tužbe), a i u ovom predmetu, de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je tečaj za CHF  na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da su svi podmireni anuiteti u CHF plaćeni po tečaju za CHF na dan korištenja kredita upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, stoga mu je iznos preplate tečaja prilikom svake uplate banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

              1.9. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima su glavnica i kamate vezani uz CHF, i to: u čl. 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“. Također, tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku isplatu na ime preplate zbog razlike tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan korištenja kredita, a ukupan novčani iznos tužitelj će specificirati naknadno, nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

 

2. Tuženik u odgovoru na tužbu (list 32-36 spisa) prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, koji je prigovor ovaj sud odbio kao neosnovan.

2.1.U odnosu na tužbeni zahtjev, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

2.2. Tuženik smatra da se tužitelj neosnovano poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda  RH broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018., jer su ove presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a takva se zaštita pruža na općenitoj razini. Stoga tuženik smatra da je na svakom pojedinom potrošaču  da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne.

2.3. Tuženik ističe da su tužitelju sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

2.4. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u čl. 9., tužitelj je izjavio da je potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, odnosno na promjenjivu kamatnu stopu). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika M. B., pod brojem OU-1650/05, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.

2.5. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina pa nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata.

 

3. Pored navedenog, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja, a naknadno je tijekom postupka osporavao tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Također, tuženik smatra da su tužbom trebale biti obuhvaćene sve ugovorne strane, pa tako i J. P., koji je bio jamac i sudužnik po predmetnom ugovoru o kreditu.

 

4. Tužitelj se tijekom postupka protivio svim navodima tuženika koji su u suprotnosti s tužbenim navodima, osporava tuženikov prigovor zastare te se vezano za isti poziva na stav Vrhovnog suda RH na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. .1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tužitelj tek ovom tužbom postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu, smatra da nije nastupila zastara za postavljanje kondemnatornog zahtjeva na restituciju zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi

 

5. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 5. srpnja 2022. u točci II/ tužbenog zahtjeva (razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike) nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog  vještačenja po Financije … d.o.o., vještaku L. B., na iznos od ukupno 11.309,66 kn, s pripadajućim zateznim kamatama kako je pobliže naznačeno kao u izreci presude. Naime, tužitelj je izostavio preplaćeni iznos po osnovi razlike kamate zbog zauzetog stava na sjednici Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020..

 

6. Nakon uređenja tužbenog zahtjeva tužitelja po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju tuženik je podneskom od 21. srpnja 2022. obavijestio sud da je uređenjem tužbenog zahtjeva tužitelj preinačio tužbu, jer je povećao tužbeni zahtjev, ali tuženik ne daje svoj pristanak na preinaku tužbenog zahtjeva. Također ukazuje da je tužitelj povukao dio tužbeno zahtjeva koji se odnosi na isplatu po osnovi promjenjive kamatne stope te se tuženik protivi i nadalje u cijelosti tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i obveže tužitelja na naknadu troška postupka tuženiku

             

7. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja i svjedokinju V. M. P. te pročitao dokumentaciju koju je tužitelj priložio uz tužbu na listu 7-26 spisa (otplatni plan, ugovor o kreditu i dr.), odgovor na tužbu tuženika na listu 32-36 spisa i izvršio uvid u priloge odgovora na tužbu na listu 37-42 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 13. svibnja 2021. na listu 43-47 spisa i izvršen je uvid u priloge tog podneska na listu 48-108 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 24. svibnja 2021. na listu 109-121 spisa i izvršen uvid u priloge tog odgovora odnosno sudsku praksu na listu 122-126 spisa. Pročitan je podnesak tužitelja od 7. lipnja 2021. na listu 127-131 spisa i izvršen uvid u sudsku praksu uz taj podnesak na listu 132-136 spisa. Pročitan je podnesak tuženika od 14. lipnja 2021. na listu 137-139 te podnesak tužitelja od 17. lipnja 2021. na listu 140-142,  podnesak tuženika od 1. srpnja 2021. na listu 143-144, rješenje ovog suda kojim je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti na listu 145-148 spisa, podnesak tužitelja od 19. srpnja 2021. na listu 150, žalba tuženika protiv rješenja o mjesnoj nenadležnosti na listu 151-155 spisa i izvršen uvid u priloge tog podneska na listu 156-197. Pročitano je rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici od 27. listopada 2021. na listu 206-209 spisa, podnesak tužitelja od 9.12.2021. na listu 211 te od 24.01.2022. na listu 212 i izvršen je uvid u priloženu sudsku praksu na listu 213-217. Pročitan je podnesak tuženika na listu 218-219 i izvršen uvid u priloženu sudsku praksu na listu 220-223. Pročitan je podnesak tužitelja od 7.2.2022. na listu 225,  podnesak tuženika od 21. veljače 2022. na listu 231, rješenje ovog suda od 16. veljače 2022. kojim je odbijen kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti na listu 234-237 spisa, žalba tuženika od 19. travnja 2022. na listu 245-251 spisa te je izvršen uvid u sudsku praksu na listu 252-310, pročitan je odgovor tužitelja na žalbu tuženika na listu 313-315 i izvršen uvid u priloge tužitelja na listu 316-325, pročitan je nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Financije LB d.o.o. za usluge Bilje izrađen po vještaku L.B. na listu 331-340 spisa, podnesak tuženika od 10. lipnja 2022. na listu 346-348, podnesak tuženika od 10. lipnja 2022. na listu 346-348, očitovanje vještaka na podnesak tuženika na listu 349, pročitan je podnesak tužitelja od 5. srpnja 2022.  kojim uređuje tužbeni zahtjev na listu 350-351, podnesak tuženika od 21. srpnja 2022. na listu 352-353 spisa te podnesak tužitelja od 9. kolovoza 2022. na listu 354 spisa.

 

8. Sud je na pripremnom ročištu od 16. veljače 2022. odbio, kao nepotreban i odugovlačeći, dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika M. B., kao nepotreban i odugovlačeći, obzirom da je nelogično  i neživotno obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (03.08.2005.) da bi se predložena svjedokinja sjećala svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

 

9. Svim izvedenim dokazima među strankama je, kao nesporno, utvrđeno sljedeće:

-da su tužitelj i tuženik 3. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-2979766, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 23.150,31 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 18-21 spisa);

-da je predmetni kredit odobren tužitelju za kupnju vozila;

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca, odnosno 7 godina;

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,50% te je člankom 2. ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva;

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužitelju slane obavijesti o promjenama kamatne stope;

-da kredit nije konvertiran;

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti u rujnu 2012.

 

10. Među strankama je sporno prvenstveno je li osnovan prigovor zastare koji ističe tuženik, jesu li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene, odnosno među strankama je sporna, kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva.  Također je sporno mogu li se na konkretan slučaj primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača, na koje se tužitelj u tužbi i tijekom postupka poziva te ima li tužitelj svojstvo potrošača, odnosno tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja i pasivnu legitimaciju tuženika. Dakle, među strankama je sporna, kako osnova – tako i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

11. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu  vezano za valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, koji glasi kao u izreci ove presude u točci I. osnovan, kao i zahtjev za isplatu iznosa od ukupno 11.309,96 kn, koji se odnosi na preplatu predmetnog kredita radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja CHF na dan isplate kredita, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa, kako je pobliže naznačeno u točci II. izreke presude.

 

12. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja kao u točci I. i II. izreke presude temelji se na odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15).

 

13. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka za koje nije nastupila zastara potraživanja (preplata zbog tečajne razlike kada je tečaj bio viši u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita). Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o  valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.             

 

              14. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženika, a vezano za konačno postavljen tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim odredaba ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu te isplatu preplaćenog iznosa po osnovi tečajne razlike (razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike),  sud je stava da ovaj prigovor nije osnovan. Naime, odredbom čl.214. st. 1. – 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Čl.215. st.1. istog Zakona propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo određeno. Nadalje, čl.241. istog Zakona propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru, dok je st.3. istog članka propisano da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

 

              15. Dakle, primjenom navedenih odredaba Zakona o obveznim odnosima o zastari, sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u naprijed navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare. Pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika zastara je počela teći iz početka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

 

              16. U dijelu ugovornih odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu presuda istog suda postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., pa obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 30. ožujka 2021. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa poseban zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl.225. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, proizlazi da je tužba za isplatu preplaćenih iznosa zbog većeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita podnesena u zastarnom roku, radi čega je ovaj prigovor tuženika sud ocijenio neosnovanim u tom dijelu.

 

              17. Za istaći je da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. zauzeto novije stajalište prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. To za konkretan slučaj znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi počinje teći tek od pravomoćnosti prvostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost.

 

18. Povodom dvojbi i nedoumica u praksi, u odnosu na pravno pitanje: "Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.", zauzeto je objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici od 31. siječnja 2022. prema kojemu – ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

19. Upravo nakon objedinjenog pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH vezano za pitanje zastare, tužitelj je, vezano za isplatu preplaćenih iznosa, tužbeni zahtjev specificirao samo u odnosu na tečajnu razliku, kako je naprijed u obrazloženju navedeno, dok isplatu zbog preplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope ne potražuje. Za napomenuti je da pravo na isticanje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ne zastarijeva.

 

20. Vezano za prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, sud je na prijedlog tuženika izveo dokaz saslušanjem tužitelja na glavnoj raspravi od 11. travnja 2022. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio 3.8.2005. za kupnju osobnog automobila Renault Megane, jer mu je automobil trebao isključivo u privatne svrhe. Tužitelj nije imao otvoren nikakav obrt u to vrijeme niti se bavio kakvom profesionalnom djelatnošću, već je kao fizička osoba kupio taj automobil za potrebe obitelji. Radi kupnje automobila je bio u Auto kući L. u O., gdje su mu rekli da oni rade sve što se tiče obrade kredita te su mu ponudili kredit isključivo u švicarcima, navodeći kako je za te kredite dobra kamata i da su super povoljni. Tužitelja je zanimalo samo koja će mu biti kamata i iznos kredita za kupnju automobila pa mu je odgovaralo kad su mu izračunali da bi mu mjesečna rata za otplatu kredita iznosila oko 1.400,00 kn, budući je to odgovaralo njegovim mjesečnim primanjima. U banci nije ni bio, već je sve što se tiče kredita rješavao u auto-kući, gdje je bio 2 do 3 puta prije potpisivanja predmetnog ugovora. Tužitelj nije dobio nikakva upozorenja vezano za rizik promjene kamatne stope i rizik promjene tečaja. Nije mogao birati ni banku u kojoj će podići kredit, jer su mu u auto-kući rekli da oni rade isključivo s Raiffeisen bankom. Nakon što su mu porasle rate kredita bio je u tuženoj banci pitati do kada će mu rate kredita tako rasti i da li se može što promijeniti, ali su mu u banci rekli da se tu ništa ne može i da je on pristao na takvu kamatnu stopu koja je promjenjiva. Tužitelj je svaki mjesec plaćao ratu kredita u banci te je svaki puta pitao da li se može što srediti da kamata ne raste, budući je rata kredita bila sve veća, no uvijek je dobio odgovor da se ne može ništa učiniti. Na upit tužitelj je izjavio da ni prije sklapanja ugovora o kreditu, a ni u vrijeme sklapanja istog, nitko mu nije rekao koji bi sud bio nadležan ako dođe do spora, niti je mogao pregovarati o uvjetima kredita. Bio bi mu problem putovati u Zagreb da se postupak vodi pred tim sudom, jer je u radnom odnosu te bi imao veće troškove i morao bi izdvojiti puno više vremena da se postupak vodi pred sudom u Zagrebu, tako da nije siguran da li bi uopće podnosio tubu da se postupak mora voditi pred sudom u Zagrebu. Na upit tužitelj je izjavio da su mu u auto-kući rekli da surađuje upravo s tuženom bankom te kad je trebao potpisati ugovor o kreditu, isti je već bio ovjeren i potpisan od strane banke, a tužitelj ga je preuzeo u auto-kući. Knjižicu vozila je morao odnijeti kod tuženika te je ista bila u banci sve dok nije otplatio kredit. Prilikom potpisivanja ugovora u auto-kući je bila prisutna jedna ženska osoba te je moguće da je ista bila iz banke i rekla da je to super kamata te da je moguće da će čak biti i niža. Tužitelj tada nije sasvim razumio što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i vjerovao je da će sve biti u redu. Ugovor je potpisao svojom voljom, jer mu je odgovarala i kamata i iznos kredita.

Pun. tuženika je stavio primjedbu na iskaz tužitelja u dijelu gdje je tužitelj iskazao da je ovo bila jedina opcija koju je mogao realizirati kao kredit. Tužitelj je nakon toga izjavio da je istinito iskazivao u cijelosti, a nikakav drugi kredit mu nije bio ni ponuđen, osim ovog koji je potpisao za kupnju auta 3.8.2005.

 

21. Iz iskaza svjedokinje V. M. P. (koju je tuženik predložio saslušati umjesto svjedoka Ivana Olujića) proizlazi da je kod tuženika zaposlena od 2007. godine na kreditima pa joj je poznato kako teče postupak od zahtjeva za kredit do realizacije kredita. O konkretnom ugovoru o kreditu svjedokinja nema saznanja, već je ista iskazivala o postupanju banke nakon podnošenja zahtjeva za kredit, odnosno da se ispituje kreditna sposobnost klijenta te mu se predoče sve vrste kredita ili ponude te su se klijentima nudili kredite u švicarcima i u eurima, a kasnije i u kunama, s tim da djelatnik banke nije sugerirao potrošaču koji kredit da podigne, već je to ostavljeno na volju potrošača. Otplatni plan se trebao dati potrošaču na uvid i u jednoj i u drugoj valuti. Što se tiče pregovaranja, banka je već unaprijed pripremila sadržaj ugovora o kreditu pa klijent nije mogao utjecati na visinu kamatne stope, ali je mogao izabrati koju će valutu. Upozoravalo se klijente vezano za rizik promjene tečaja te da HNB ne štiti tečaj švicarca kao što štiti tečaj eura. Klijent je mogao promijeniti u auto kreditu valutu obveze na način da ako je kredit u švicarcu bez ikakve naknade može izvršiti promjenu u valutu euro ili u kune, a ta promjena je bila moguća tek od 2011. godine.  Oni koji su podizali kredite u švicarcima mogli su podići veći kredit, obzirom da su ti krediti bili povoljniji u to vrijeme kada je tužitelj zaključivao ugovor o kreditu, nego krediti u eurima. Klijenti su upozoreni na rizik promjene kamatnih stopa, a taj rizik je manji kod kratkoročnih kredita, a veći kod dugoročnih kredita. Tijekom otplate kredita s klijentima se nije ništa pregovaralo vezano za promjene kamatnih stopa, već su im samo slane obavijesti o promjeni kamatne stope. Klijenti koji su podizali kredit za kupnju automobila su ponude za kredit rješavali u auto kući u kojoj su kupovali automobil te se ne može izjasniti kako je tužitelj u konkretnom slučaju sklapao ugovor, odnosno da li u banci ili u autokući. Na upit je izjavila da je anuitet u CHF bio manji, jer je bila manja kamatna stopa na te kredite u vrijeme kada je tužitelj podizao kredit, u odnosu na euro. Ako bi se klijent od 2011. odlučio na promjenu valute iz CHF u euro za auto kredite, ne bi mogao zadržati istu kamatnu stopa koja je bila za valutu u CHF, već bi kamatna stopa bila viša, kao za kredite u eurima. Na upit svjedokinja da se ne sjeća obzirom na protek vremena da li su klijentima slane obavijesti o mogućnosti promjene valute kredita od 2011. za auto kredite ili je to bilo samo u internim aktima banke.

Na iskaz svjedokinje nije bilo primjedbi, no punomoćnik tužitelja je stavio primjedbu da svjedokinja nema neposrednih saznanja o konkretnom ugovoru o kreditu.

Budući da svjedokinja V. M. P. nije bila zaposlenica tužene banke u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ista nema saznanja o navedenom pa sud njezin iskaz nije posebno niti cijenio, jer nije odlučan za odluku o zahtjevu tužitelja.

 

22. Sud prihvaća u cijelosti iskaz tužitelja kao vjerodostojan dokaz jer je iskazivao uvjerljivo i razložno te sukladno materijalnoj dokumentaciji u spisu. Dakle, i u konkretnom slučaju se radi o ugovoru o kreditu koji je sastavila banka, a nedvojbeno je utvrđeno u pravomoćno okončanom sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na koji se tužitelj poziva u tužbi i tijekom postupka, kako je u obrazloženju ove presude naprijed navedeno, da je između ostalih i tuženik, u razdoblju koje obuhvaća i vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tog tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje i protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

23. Jednako su tako identične i posljedice u pogledu odluke iz istog spora, koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača, vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, među kojima i tužena banka, u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 povodom revizije i u odnosu na tuženika.

 

24. Saslušanjem tužitelja nedvojbeno je utvrđeno da nije osnovan tuženikov prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača, kao što nije osnovan prigovor koje tuženik, opreza radi, ističe glede nedostatka aktivne legitimacije tužitelja i pasivne legitimacije tuženika. Ovo stoga što je predmetni ugovor o kreditu zaključio upravo tužitelj kao korisnik kredita (u privatne svrhe za kupnju automobila), kao slabija strana s tuženom bankom (trgovcem) te je vršio  otplatu kredita upravo tuženiku. Iz samog ugovora je razvidno da je zaključen s tužiteljem kao fizičkom osobom. Tužitelj nije imao otvoren nikakav obrt, a automobil financiran sredstvima kredita kupio je za potrebe obitelji, u privatne svrhe. Sud je, dakle, utvrdio da je tužitelj kao slabija stranka potrošač, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga – banku. Podređenost tužitelja proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

 

25. U konkretnom slučaju sud smatra da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe bez obzira na činjenicu što je otplatio predmetni kredit  2012. godine, obzirom da je s tuženikom sklopio isti ugovor 03. kolovoza 2005., dakle u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. Za napomenuti je i da prema praksi Suda Europske Unije proizlazi da za pojam „potrošača“ nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao, primjerice ispunjenjem, jer korisnici kredita koji su otplatili kredit, redovno ili prijevremeno, i koji traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove (jer su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi) zadržavaju svojstvo potrošača, iako je ugovor prestao (ispunjenjem).

 

26. U odnosu na prigovor tuženika da je tužbom trebao biti obuhvaćen i sudužnik J.P., sud isti smatra neosnovanim. Ovo stoga što su stranke ugovora o kreditu u smislu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima upravo tužitelj kao korisnik kredita i banka kao davatelj kredita. Naime, prema čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je to ugovoreno. Dakle, sudužnik i tužitelj nemaju  položaj nužnih i jedinstvenih suparničara iz čl. 201. ZPP-a i u ovom postupku sudužnik nije ni trebao biti obuhvaćen tužbom.

 

27. Nadalje, po stavu ovog suda, tužba je dopuštena i po njoj se može postupati, jer je podnesena sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19), a tužitelj tužbeni zahtjev nije mogao točno i precizno postaviti bez provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja radi isplate svakog preplaćenog iznosa s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obzirom da ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem za isto. U tužbi je samo okvirno naznačena vrijednost predmeta spora iznosom od 10.000,01 kn, a po provedenom financijsko knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je postavio određen tužbeni zahtjev za isplatu u toč. II. podneskom od 05. srpnja 2022. (list 350-351 spisa).

 

28. U ovom predmetu je sud vezan temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača/14 i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, budući se tužitelj u ovoj parnici poziva na iste. Naime, citirane odredbe propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a. st. 1. ZPP-a. Svrha čl. 88. Zakona o zaštiti potrošača/03 odnosno čl. 138. a. Zakona o zaštiti potrošača/07 te čl. 118. Zakona  o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/11) je da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ostvarili konkretnu zaštitu svojih prava pa sud smatra da je volja zakonodavca bila da u parničnim postupcima kao što je ovaj, a u kojem se suštinski traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, obvezuje odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, a čemu u prilog govori i odluka Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/2018-4 od 13. lipnja 2014. koja ne ograničava individualnu  zaštitu samo na postupke radi naknade štete.

 

29. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pružena je apstraktna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača,  koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, a nije pružena zaštita svakog potencijalnog potrošača pa tužitelj u ovom sporu ima pravni interes zahtijevati i isplatu preplaćenih iznosa koje je preplatila temeljem ništetnih ugovornih odredbi o o valutnoj klauzuli.

 

30. Iz pravnih utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a koja utvrđenja se primjenjuju i u ovom postupku, posebice uzevši u obzir iskaz tužitelja, slijedi zaključak da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužitelj, kao korisnik kredita, imao utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede ugovorene promjenjive kamatne stope. Time je tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na tuženika, kao banku i trgovca, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava.

 

31. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

 

32. Dakle, navedenim presudama, a što je bitno za konkretan slučaj, je pravomoćno utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke te su tužitelju samo upućene obavijesti o promjeni, što nije u skladu sa Zakonom o zaštiti potrošača i temeljnom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnost stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope, koja je kao takva, ništetna.

 

33. U obrazloženju svoje odluke broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Vrhovni sud Republike Hrvatske povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13,  u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je  isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Iz obrazloženja citirane odluke Vrhovnog suda se također navodi: "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicima tuženih banaka),  nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji i trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

 

34. Iz naprijed citiranog obrazloženja odluke Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u Ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita – kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku – kao trgovca, obzirom da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali samo kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se kamatna stopa kretati tijekom budućeg kreditnog razdoblja.

 

35. Temeljem takvih ugovornih odredbi, osim precizno uređene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva.

 

36. Odredbom čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st.2. je propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.  Opći uvjeti ugovora ne mogu valjano nadomjestiti pojedinačno pregovaranje o promjeni kamatnih stopa i valutnoj klauzuli.  

 

37. Prema odredbi čl.82. naprijed citiranog Zakona o zaštiti potrošača ugovorne odredbe, koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl.81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima, jesu npr. odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenjanje ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.  Člankom 87. istog Zakona propisno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

 

38. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine sadrži iste odredbe u čl.96. tog Zakona, dok je čl.138.a. Zakona o zaštiti potrošača propisan obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje potrošač pojedinačno pokrene. 

 

39. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju je superiorno u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača te su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što oni nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz naprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je – kao takva – potrošačima ostala nerazumljiva. Banke su takvo nezakonito postupanje kasnije otklonile nakon što je odredbom čl.11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredbe, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

40. Naime, odredbom čl.11.a. citiranog Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametre iz točke "a" ovoga  stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.".

 

41. U odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike ista preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Naime, sukladno odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., za koju je ovaj sud vezan, proizlazi da je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustio informirati tužitelja o tome koliki je rizik preuzeo ugovaranjem valutne klauzule, odnosno da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezan za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF kako to čini u odnosu prema EUR. Stoga tužitelj s pravom traži isplatu po osnovi preplate zbog rasta, odnosno promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita.

 

42. Naime, u konkretnom slučaju je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze po predmetnom ugovoru o kreditu mijenjana jednostranom Odlukom Banke – ovdje tuženika te je na takav način tuženik, prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika – ovdje tužitelja i samostalnom promjenom kamatne stope na odobreni kredit, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Unošenje ovakve odredbe u ugovor o kreditu je suprotan načelima obveznog prava, jer je od samog početka tog ugovornog odnosa tužitelj, kao korisnik kredita, u odnosu na tuženika – kao banku, doveden u neravnopravan položaj. I u konkretnom slučaju se o odredbama ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli nije pojedinačno pregovaralo, jer su te odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik i tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj tih odredbi, kojima mu je nametnuta obveza, a koju obvezu tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu, radi čega takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na banku. 

 

43. Prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama proizašlih iz ugovora (st.1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st.2.). U presudi Suda EU donesenoj u predmetu broj C-26/13, zauzet je pravni stav vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

 

44. Slijedom iznijetoga, osnovan je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti. Stoga je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o kreditu i to: čl. 1. koji glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u čl. 2. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u čl. 7. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u čl. 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donešenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora.“.

 

45. Radi utvrđenja preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku L. B.(Financije .. d.o.o. ..), koje vještačenje je izvršeno u skladu s pravilima struke.

 

46. Vještačenjem su utvrđene razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram početno ugovorene kamatne stope, razlike tečaja za CHF kojega je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF na dan isplate kredita te je vještak prikazao i manje plaćene anuitete (tzv. negativna razlika).

 

47. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 11.309,96 HRK. Ukoliko se u obzir uzmu samo preplate, odnosno samo više plaćeni iznosi anuiteta (pozitivne stavke), preplata iznosi 13.498,85 HRK, dok manje plaćeni iznosi, odnosno negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 2.189,19 HRK. Razlika anuiteta, koja sadrži razliku anuiteta temeljem promjena kamatnih stopa i razliku anuiteta temeljem tečajne razlike prikazana je u koloni 21 tablice 4, a uključujući i negativne stavke tečajne razlike ista iznosi ukupno 15.213,39 HRK.

 

48. Tuženik je nakon provedenog vještačenja stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, koje su pravne prirode, budući da u podnesku od 10.lipnja 2022. (list 346-348 spisa) tuženik samo ponavlja navode iz odgovora na tužbu i tijekom postupka vezano za odredbe predmetnog ugovora o kreditu o  promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, odnosno da su ove odredbe tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o istima pojedinačno pregovaralo, kao i da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

 

49. Vještak L. B. se podneskom od 7. veljače 2022. (list 162 spisa) očitovala da su primjedbe i prigovori tuženika iz naprijed navedenog podneska pravne prirode te se na iste ne može očitovati, tako da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja.

 

50.  Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak stručan i nepristran, te je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 11.309,96 kn koji predstavlja više plaćeni iznos radi porasta važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama za razdoblje koje tužitelj potražuje, počevši od 1. rujna 2012. pa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

 

51. Tužitelju pripada na preplaćenih iznosa i zatezna kamata kako to tužitelj potražuje od dana otplate kredita pa do isplate. Naime, tužitelju primjenom odredbe čl. 346. u vezi čl. 349. i čl. 1085. te čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, pripada pravo na isplatu zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, budući je tuženik kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, tj. od dana kada je tužitelj plaćao mjesečne anuitete, no sud ne može ići preko zahtjeva tužitelja.

 

              52. Uređenje tužbenog zahtjeva tužitelja nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja je bilo opravdano, jer je tužitelj već u tužbi, kao i tijekom postupka naveo da će tužbeni zahtjev specificirati sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPP-a nakon provođenja financijsko vještačenja. Sud smatra da tužitelj nije mogao valjano specificirati tužbeni zahtjev, jer ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem prije provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, pa je dopustio preinaku tužbe, unatoč protivljenju tuženika, jer je to svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka.

 

              53. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelja u cijelosti uspio s tužbom i tužbenim zahtjevom.

 

              54. Tužitelj potražuje troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema troškovniku na listu 366 spisa, kako slijedi: za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 13. svibnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 7. lipnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, sastav podneska od 17. lipnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn i za sastav podneska od 5. srpnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn te za zastupanje tužitelja na ročištima od 16. veljače 2021. u iznosu od 1.000,00 kn, od 11. travnja 2022. u iznosu od 1.000,00 kn i 27. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kn te za pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, a sve uvećano za PDV 25% na taj trošak u iznosu od 2.125,00 kn. Pored navedenog, tužitelj potražuje trošak

sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 200,00 kn i presudu u iznosu od 400,00 kn, te trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn. Dakle, tužitelj na ime troška postupka sveukupno potražuje iznos od 13.725,00 kn/1821,62 EUR.

 

                           

              55.  U odnosu na trošak tužitelja isti je zatražen u cijelosti sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sukladno vrijednosti predmeta spora tijekom postupka. Međutim, vezano za trošak tužitelja koji se odnosi na pristup punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude u iznosu od 500,00 kn, za napomenuti je da je u trenutku zaključenja glavne rasprave i donošenja presude bilo neizvjesno da li će tužitelju nastati taj trošak pa će sud o tom trošku odlučiti tek nakon ročišta za objavu presude posebnim rješenjem, ukoliko tužitelju taj trošak nastane, odnosno ako punomoćnik tužitelja pristupi na ročište za objavu presude.

             

              56. Stoga je sud dosudio tužitelju trošak postupka koji je nastao do zaključenja glavne rasprave u iznosu od ukupno 13.100,00 kn/1738,66 EUR.

             

              57. Preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu troška postupka za pristup na ročište za objavu presude odbijen je kao neosnovan, te će sud o eventualnom trošku pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude odlučiti posebnim rješenjem.

 

U Valpovu 6. prosinca 2022.

 

 

                                                                                                                         Sutkinja

                                                                                                                              Tatjana Varžić

 

 

 

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude stranke imaju pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

                          

Dostaviti:                                                                     

1.Punomoćniku tužitelja,                                                                       

2.Punomoćniku tuženika.