Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj Gž-140/2021-
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Rijeci Žrtava fašizma 7 51000 Rijeka |
Poslovni broj Gž-140/2021-
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Brankici Malnar, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. M. iz T., OIB …i 2. D. M., B. S., oboje zastupani po punomoćniku M. Ž., odvjetniku iz Z., protiv tuženika banke d.d. Lj. b. d.d. OIB …, zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5570/20-4 od 9. prosinca 2020., 6. prosinca 2022.
p r e s u d i o j e
Uvažanjem žalbe tužitelja ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5570/20-4 od 9. prosinca 2020. i predmet vraća istom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem Općinski građanski sud u Zagrebu oglasio se nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu.
2. Protiv tog rješenja žalbu su podnijeli tužitelji pozivajući se na žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. u vezi s člankom 381. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP/22) .
3. Žalbenim navodima ističu da nadležnost hrvatskog suda proizlazi iz odredbe članka 58. i 60. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08,57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) .
4. Predlažu ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.
5. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode tužitelja.
6. Žalba tužitelja je osnovana.
7. Ispitujući pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na apsolutno bitne procesne povrede temeljem odredbe članka 365. stavak 2. u vezi s člankom 381. stavak 1. ZPP/22, utvrđeno je da nije počinjena ni jedna od tih povreda zakona.
8. Sud prvog stupnja je utvrdio da su tužitelji podnijeli tužbu radi isplate temeljem Ugovora o oročavanju deviznih sredstava sa deviznim godišnjim obračunom kamate od 27. svibnja 1987. Utvrdivši nastavno da je sjedište tuženika u Lj., R. S., kao i da su predmetnim ugovorima stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda koji je nadležan za tuženika, sud prvog stupnja je pozivom na točku 15. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba Bruxelles 1 BIS) utvrdio da sud u Republici Hrvatskoj nije nadležan za odlučivanje u ovom postupku te je pozivom na odredbu članka 16. stavak 3. ZPP-a donio pobijano rješenje.
9. U donošenju pobijanog rješenja počinjena je relativno bitna procesna povreda iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 16. stavak 3. ZPP/22, kako s pravom tvrde tužitelji.
10. Budući da je 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala ravnopravnom članicom Europske Unije, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se o nadležnosti suda u ovom sporu sa međunarodnim elementom odlučuje primjenom Uredbe Bruxelles 1 BIS jer se ona sukladno odredbi članka 81. stavak 2. i 3. primjenjuje od 10. siječnja 2015. (osim članaka 75. i 76. koji se primjenjuju od 10. siječnja 2014.), u cijelosti je obvezujuća te se izravno primjenjuje u državama članicama u skladu sa Ugovorima, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta 12. studenog 2020.
11. Međutim, sud prvog stupnja je izgubio iz vida da iako Uredbom Bruxelles 1 BIS kao temeljno načelo u pogledu nadležnosti uistinu jest propisano da se nadležnost prosuđuje prema domicilu tuženika (članak 4. stavak 1.), to načelo trpi brojne izuzetke od kojih je jedan relevantan za pitanje nadležnosti u ovom sporu.
12. Naime, odredbom članka 5. stavak 1. Uredbe Bruxelles 1 BIS propisano je da osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. tog poglavlja, a odjeljak 4. sadrži posebna pravila o nadležnosti za potrošačke ugovore na način da je odredbom članka 18. stavak 1. propisano da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke bilo pred sudovima države članice u kojoj ta stranka ima domicil ili neovisno o domicilu druge stranke, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima domicil.
13. Sukladno citiranoj odredbi članka 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles 1 BIS za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj stoga je potrebno utvrditi jesu li tužitelji potrošači u smislu i dosegu europskog zakonodavstva te ukoliko jesu, imaju li tužitelji domicil u Republici Hrvatskoj.
14. Odredbom članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ) propisano je da „potrošač” znači svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.
15. Budući da tužitelji prilikom sklapanja predmetnih ugovora oročavanju deviznih sredstava nisu nastupali za potrebe svog obrta, poduzeća i profesije, isti se sukladno citiranoj odredbi članka 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ smatraju potrošačem, čime je ispunjen prvi uvjet za ocjenu nadležnosti hrvatskog suda iz odredbe članka 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles 1 BIS.
16. Nastavno, odredbom članka 62. stavak 1. Uredbe Bruxelles 1 BIS je propisano da radi utvrđivanja ima li stranka domicil u državi članici pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje svoje unutarnje pravo.
17 Odredbom članka 2. Zakona o prebivalištu („Narodne novine“ broj: 144/2012, 158/2013, i 115/14) je propisano da je prebivalište mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi. Isti kriteriji (nastanjenje i namjera) su osnova i autonomne definicija pojma prebivališta iz odredbe članka 4. ZOMPP-a kojom je propisano da je u smislu tog Zakona, prebivalište mjesto u kojem se fizička osoba nastanila u namjeri da u njemu trajno živi.
18. Budući da iz stanja spisa proizlazi da je 1. tužiteljica trajno nastanjena u Republici Hrvatskoj radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih za životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi, to je ispunjen i drugi uvjet za ocjenu nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj prema odredbi članka 18. stavak 1. Uredbe Bruxelles 1 BIS pa su tužitelji iskoristivši pravilo o izaberivoj nadležnosti iz te odredbe bili ovlašteni tužbu u sporu nastalu s predmetnim ugovorom podnijeti sudu u Republici Hrvatskoj.
19. Od utjecaja na odlučivanje nije ni činjenica što je ugovorima o oročavanju deviznih sredstava ugovorena nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Naime, iako je odredbom članka 25. Uredbe Bruxelles 1 BIS propisana mogućnost zaključenja sporazuma o nadležnosti za rješavanje sporova, odredbom članka 19. navedene Uredbe je propisano da se odredbi odjeljka 4. uredbe koji sadrži posebna pravila o nadležnosti za potrošačke ugovore može odstupiti samo sporazumom zaključenim nakon nastanka spora.
20. U konkretnoj situaciji sporazum o nadležnosti suda prema sjedištu tuženika zaključen je u trenutku sklapanja ugovora o oročavanju deviznih sredstava a ne nakon nastanka spora pa se taj sporazum sukladno citiranoj odredbi članka 19. Uredbe Bruxelles 1 BIS ne može primijeniti, niti se zbog njega može odstupiti od pravila o nadležnosti iz odredba članka 18. stavak 1. navedene Uredbe.
21. Slijedom navedenog, za zaključiti je da je u konkretnoj situaciji za suđenje nadležan hrvatski sud, pa je rješenje suda prvog stupnja ukinuto te je predmet vraćen na ponovni postupak sudu prvog stupnja pozivom na odredbu članka 380. točka 3. ZPP/20.
22. Sukladno odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a o troškovima postupka u povodu žalbe odlučiti će sud prvog stupnja u nastavku postupka.
U Rijeci, 6. prosinca 2022.
Sutkinja
Brankica Malnar