Poslovni broj: 10 Kž-1108/2022-3

 

                                                                                        Poslovni broj: 10 Kž-1108/2022-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Renate Miličević, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Kornelije Mandić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika S. N. zbog kaznenog djela protiv sigurnosti cestovnog prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, broj: K-293/2019-41. od 13. listopada 2021., u sjednici vijeća, održanoj 6. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Žalba optuženog S. N. odbija se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.  

                           

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Čakovcu, broj: K-293/2019-41. od 13. listopada 2021., optuženi S. N. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti cestovnog prometa – izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 1. KZ/11., činjenično opisano u izreci pobijane presude pa je na temelju članka 227. stavka 1. KZ/11. za počinjeno kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. izrečena kazna zatvora zamijenjena je radom za opće dobro na način da je 1 (jedan) dan zatvora zamijenjen s 2 (dva) sata rada, što iznosi 480 (četiristoosamdeset) sati rada za opće dobro.

 

2. Na temelju članka 55. stavka 5. KZ/11. rad za opće dobro ima se izvršiti u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, a koji rok ne može biti kraći od 1 (jednog) mjeseca niti dulji od 2 (dvije) godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

 

3. Na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. ako optuženik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

 

4. Na temelju članka 148 stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. -  dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik S. N. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točka 1. i 6. ZKP/08. u iznosu od 7.152,50 kuna (sedamtisućastopedesetdvije kune i pedeset lipa) u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe.

 

5. Na temelju članka 72. stavka 1. u svezi sa stavkom 3. KZ/11. optuženiku S. N. je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom koja traje 2 (dvije) godine, a njeno izvršenje započinje s izvršnošću ove presude.

 

6. Žalbu protiv presude pravodobno je podnio optuženi S. N. po branitelju D. K., odvjetniku iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi optužbe.

 

7. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

8. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak (članak 474. stavka 1. ZKP/08.)

 

9. Žalba nije osnovana.

 

10. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik ističe da mu je u biti povrijeđeno pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju nalazi u povredi prava jednakosti oružja, jer tijekom postupka nije prihvaćen prijedlog da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja i da se u svojstvu svjedoka ispita S. G.  

 

11. Međutim, tijekom postupka prihvaćen je prijedlog da se provede rekonstrukcija na mjestu događaja, dok odbijanjem dokaznog prijedloga optuženika da se u svojstvu svjedoka ispita S. G., nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja, uslijed čega  nije došlo do povrede prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da bi time bila ostvarena povreda kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., na koju žalitelj upire, premda je izričito ne navodi, o čemu je prvostupanjski sud dao valjane i uvjerljive razloge, koje je osnovano prihvatio i ovaj sud.

 

12. Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona ali tu žalbenu osnovu zakonski ne označava, niti u tom pravcu bilo što obrazlaže, a kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada ga je proglasio krivim za kazneno djelo iz članka 227. stavka 1. KZ/11., onda nije osnovana žalba zbog ove žalbene osnove.

 

13. U žalbi optuženik presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, koje nalazi u pogrešnom utvrđenju i zaključivanju da je ostvario obilježja kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. Navodi da je prvostupanjski sud zanemario iskaz (nalaz i mišljenje) vještaka prometne struke S. D., na kojem je prvostupanjski sud trebao temeljiti presudu, a nije, iz kojeg proizlazi da je „oštećenik imao sve uvjete za pretjecanje, osim ako je na vozilu okrivljenog barem 5-6 sekundi prije sudara bio uključen lijevi pokazivač smjera. Ukazuje da tehničkim putem nije moguće utvrditi da li je, a pogotovo kada je upaljen lijevi pokazivač smjera na vozilu optuženika. Ovu činjenicu prvostupanjski sud isključivo temelji na iskazu oštećenog Z. K., koji je negirao da je optuženik na vozilu imao upaljen lijevi pokazivač smjera, iako je trebao prihvatiti obranu optuženika i iskaz svjedoka M. J., ako već ne, tada je morao primijeniti pravilo „in dubio pro reo“. Jer upravo o činjenici da li je bio ili nije bio upaljen lijevi pokazivač smjera ovisi kaznenopravna odgovornost optuženika. Smatra da je prvenstveno bilo „…bitno utvrditi osnovni uzrok prometne nezgode, a to je zanemarivanje lijevog pokazivača smjera. To i ništa drugo je jedina i odlučna činjenica u ovom predmetu“, dok „nije bitna ni alkoholiziranost ni druge okolnosti koje prvostupanjski sud pokušava objasniti u odluci“. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što je bilo nužno u svojstvu svjedoka ispitati S. G. ali ne navodi na koje okolnosti. Ovakvi žalbeni navodi ne navode ništa novog, što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene  prvostupanjskog suda, svode se na ponavljanje obrana optuženika dane tijekom postupka.

 

14. Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na raspravi izveo sve potrebne dokaze, obranu optuženika temeljito analizirao i savjesno ispitao, dovodeći je u međusobnu vezu sa svim drugim izvedenim dokazima te na temelju takve ocjene rezultata dokaznog postupka, obranu s pravom otklonio kao neosnovanu, navodeći u obrazloženju svoje presude za takvu ocjenu u svemu uvjerljive i logične razloge, koji ne ostavljaju mjesta nikakvoj dvojbi o postojanju kaznenih djela i njegove krivnje. Ništa nije ukazivalo na potrebu izvoditi dokaz na kojeg upire žalba. 

 

15. Naime, prvostupanjski sud je iz sadržaja prihvaćenog iskaza svjedoka oštećenika Z. K. i iskaza svjedoka S. M., posebno iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka S. D. (dan na temelju pročitanih i pregledanih isprava) proizlazi da je optuženik zbog alkoholiziranosti (s koncentracijom od 1,28 g/kg alkohola u krvi) s osobnim automobilom poduzeo radnju skretanja u lijevo na zemljani put, gledano u pravcu njegovog kretanja, a da se prethodno nije uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, uslijed čega je prednjim lijevim djelom, udario u desni bočni dio teretnog vozila s kojim je upravljao oštećenik. U trenutku skretanja u lijevo optuženik se je kretao brzinom oko 20 km/h, ne dajući lijevi pokazivač smjera, a oštećenik oko 48 km/h, nalazeći se u fazi pretjecanja, kojom prilikom je zadobio teške tjelesne ozljede opisane u izreci pobijane presude.

 

16. U trenutku kada je optuženik započeo skretanje na lijevu traku kolnika, oštećenik je sa svojim automobilom cijelom širinom nalazio na lijevoj strani  kolnika, nalazeći se u fazi pretjecanja teretnog vozila s kojim je upravljao optuženik, kako je o toj odlučnoj činjenici iskazao i sam oštećenik, a to je sasvim jasno prikazano i na skici mjesta događaja, koja je sačinjena od strane prometnog vještaka i taj međusobni položaj vozila u trenutku započetog skretanja u lijevo teretnog vozila optuženika (list 63. spisa).

 

17. Stoga, prvostupanjski sud je sa sigurnošću utvrdio da se je oštećenik nalazio u fazi pretjecanja teretnog vozila s kojim je upravljao optuženik u trenutku kada je započeo skretati u lijevu stranu kolnika i na zemljani put, zbog čega opravdano nije prihvatio obranu optuženika, kada je tvrdio da je dao lijevi pokazivač smjera na vozilu. S tim u vezi bio je u obvezi pogledom na retrovizor i okretanjem glave, prethodno se uvjeriti da tu radnju može uraditi na siguran način, sve u smislu odredbe članka 43. stavka 1. i 2. Zakona o sigurnosti na cestama, a nije. Trebao je prethodno provjeriti je li može poduzeti radnju skretanja u lijevo bez opasnosti za druge sudionike u prometu, što znači i bez opasnosti za oštećenika, koji je upravljao s automobilom, vršeći radnju pretjecanja teretnog vozila optuženika.

 

18. Pri tome, žalitelju valja ukazati da je (inače) uključivanje pokazivača smjera samo najava neke buduće radnje koju želi poduzeti vozač takvog vozila i uključeni pokazivači smjera ne oslobađaju vozača da neposredno prije poduzimanja namjeravane radnje provjeri da li tu radnju može poduzeti bez opasnosti po ostale sudionike u prometu. Optuženik je bio dužan s potpunom sigurnošću utvrditi da li može započeti sa skretanjem u lijevo, to je mogao učiniti provjerom prometne situacije iza sebe pogledom u vanjsko bočno ili unutarnje ogledalo ili pak okretanjem glave. Iz sadržaja same žalbe je razvidno da optuženik skreće u lijevo, a da uopće ne provjerava prometnu situaciju iza sebe, odnosno ne provjerava da li ga već pretječe neko drugo vozilo, što je prvostupanjski sud valjano i argumentirano obrazložio, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Zbog toga, nije bilo razloga za primjenom pravila „in dubio pro reo“, koje pravilo je usko povezano s pitanjem pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja, što u konkretnom slučaju nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima.

 

19. Kod tako utvrđenog stanja stvari, osnovni uzrok ove prometne nesreće je postupanje optuženika protivno odredbi članka 199. stavka 1. i članka 43. stavka 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

 

20. Iako se optuženik ne žali zbog odluke o kazni ali je ta žalbena osnovana sadržana u njegovoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

21. Razmatrajući odluku o kazni, prvostupanjski sud je pri odmjeravanju kazne u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža.

 

22. Odmjeravajući kaznu optuženiku prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve olakotne okolnosti da je dosad neosuđivan, životnu dob te iskazano žaljenje, dok mu kao otegotno ništa nije našao utvrđenim, a koje okolnosti je u dostatnoj mjeri cijenio i vrednovao, kako prilikom određivanja kazne zatvora, tako i prilikom njene zamjene radom za opće dobro.

 

23. Pri tome je prvostupanjski sud očito uzeo u obzir i jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra, pobude iz kojih je kazneno djelo počinio, težinu i posljedice djela, kao i njegovu društvenu opasnost, što sve to u svojoj ukupnosti opravdava da mu  se odredi kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, nakon čega je opravdano na temelju članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro, na način kako je to opisano u izreci pobijane presude i upravo sve iznesene okolnosti opravdavaju zamjenu kazne zatvora radom za opće dobro.

 

24. Upravo zbog iznesenih razloga, samo izrečenom kaznenopravnom sankcijom, koju je izrekao prvostupanjski sud, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na njega i na druge da ne čine kaznena djela, tzv. specijalna i generalna prevencija).

 

25. Kako nije utvrđeno postojanje povreda zakona koje ovaj sud, sukladno članku 476. stavka 1. točka 1. i 2. ZKP/08., ispituje po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 482. ZKP/08., žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

 

U Zagrebu, 6. prosinca 2022.

 

 

Predsjednica vijeća:

 

                                                                                                  Dušanka Zastavniković Duplančić, v.r.