1

Poslovni broj:12 Gž-1570/2022-2

Poslovni broj:12 Gž-1570/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji toga suda Dubravki Bosilj kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja H. z. za z. o., OIB:… R. u. Z., protiv tuženika Ž. Ć. iz V. G., OIB:…, radi isplate povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-363/2021-6 od 18. svibnja 2022., dana 5. prosinca 2022.,

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj: P-363/2021-6 od 18. svibnja 2022.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvog stupnja odlučeno je:

"Nalaže se tuženiku Ž. Ć. iz V. G., OIB:…, platiti tužitelju H. z. za z. o., OIB: …, R. u. Z., iznos od 6.941,08 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 01.09.2021. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu pravodobno žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08, – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 – Odluka USRH, 80/22 - dalje: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba usvoji, pobijana presuda preinači i tužitelja odbije s tužbenim zahtjevom uz platež troškova postupka tuženom.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet postupka zahtjev je tužitelja da mu tuženik koji je u razdoblju od 28. prosinca 2013. do 28. prosinca 2018. neopravdano koristio zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja u iznosu od 6.941,08 kn, iako mu je sa danom 31. listopada 2001. prestao status obvezno zdravstveno osigurane osobe kao osobe u radnom odnosu kod poslodavca S. d.o.o. zasnovanog 1. siječnja 1998., podmiri navedenu novčanu tražbinu.

6. Sud obrazlažući pobijanu presudu citira odredbu čl. 137. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 80/2013, 137/2013, 98/2019 - dalje: ZOZO) kojom je propisano da osigurana osoba kojoj je iz sredstava Zavoda, odnosno državnog proračuna isplaćen novčani iznos na koji nije imala pravo, obvezna je vratiti primljeni iznos uvećan za zakonsku zateznu kamatu te ga uplatiti na račun Zavoda, odnosno državnog proračuna u roku od osam dana od dana zaprimljene pisane obavijesti Zavoda o utvrđenim okolnostima, dok je odredbom čl. 135. st. 1. istog Zakona određeno da je osigurana osoba dužna Z. prijaviti svaku promjenu u roku od 8 dana od dana nastanka okolnosti koje utječu na korištenje priznatog prava te Z. odnosno državnom proračunu nadoknaditi štetu ukoliko je ostvarila primanja iz sredstava Z. uslijed toga što nije prijavila promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a znala je ili morala znati za tu promjenu ili ako je ostvarila primanje iz sredstava Z., odnosno sredstava državnog proračuna na osnovi neistinitih ili netočnih podataka za koje je znala ili je morala znati da su neistiniti, odnosno netočni ili je primanje ostvarila na drugi protupravni način, odnosno u većem opsegu nego što joj pripada.

6.1. Kako je odredbom čl. 147. st. 1. ZOZO-a propisano da tražbine naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 – dalje: ZOO), time da rokovi zastare počinju teći u slučajevima iz čl. 135. i čl. 138. st. 1. ZOZO-a, od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu, a u slučajevima iz čl. 137. i čl. 139. tog Zakona, od dana kada je postalo ovršnim rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz sredstava Z., to kako je rješenje kojim je tuženiku utvrđen prestanak statusa osigurane osobe od 10. rujna 2018. (koje je priloženo uz tužbu) postalo pravomoćno 31. listopada 2019., a tužba je podnijeta sudu 8. listopada 2021., sud utvrđuje da zastara nije nastupila. Obzirom na navedeno, utvrđujući da jedini prigovor tuženika istaknuti u postupku, prigovor zastare, nije osnovan, sud je usvojio tužbeni zahtjev.

6.2. Nije sporno da ZOZO u pogledu rokova zastare upućuje na ZOO pa je odredbom čl. 147. st. 1. ZOZO propisano da tražbine naknade štete, u smislu ZOZO zastarijevaju istekom rokova određenih ZOO.

6.3. Odredbom čl. 215. st.1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a čl. 230. st. 1. ZOO-a da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ta tražbina zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala (st. 2. ). Iz prethodno navedenog razvidno je da ZOO pravi razliku između rokova u kojima tražbina naknade štete zastarijeva (3 godine subjektivni rok i 5 godina objektivni rok) te vremena od kada ti rokovi počinju teći, a ZOZO upućuje na odredbe ZOO-a samo i isključivo u pogledu duljine rokova zastare, dok u pogledu početka tijeka tih rokova odredbe ZOZO su lex specialis u odnosu na potraživanja naknade štete prema tom Zakonu.

7. Obzirom na navedeno, a kako ZOZO u čl. 147. st. 2. propisuje da rokovi zastare tražbine naknade štete u slučajevima iz čl.135. i 138. tog Zakona teku od dana pravomoćnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno primanje nije pripadalo ili je pripadalo u manjem opsegu, a da je rješenje kojim je utvrđeno da isplaćeno potraživanje nije pripadalo tuženiku svojstvo pravomoćnosti steklo 13. kolovoza 2019., to je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da zastara potraživanja tužitelja naknade štete od tuženika nije u zastari.

8. Kako je predmet ovog postupka zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji ne prelazi iznos od 10.000,00 kn to se primjenjuju odredbe ZPP-a kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti, što znači obzirom na odredbu čl. 467. st. 1. ZPP-a koja određuje da se presuda u sporovima male vrijednosti može pobijati samo zbog točno određenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. istog Zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te da se presuda u sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka, a niti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa kako ispitivanjem pobijane presude nije utvrđeno počinjenje po sudu prvog stupnja ni jedne bitne povrede odredaba ZPP-a na koju se pazi po službenoj dužnosti, time da je sud pravilno primijenio materijalno pravo, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu, 5. prosinca 2022.

Sutkinja

Dubravka Bosilj v.r.