1

Poslovni broj: UsI-2095/2022-5

 

 

                        

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-2095/2022-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje Gordane Katarine Ronyi, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice D. M.-P. iz K., OIB: …, koju zastupa opunomoćenik Z. K., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. K. i Z. K., K., OIB: …, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., OIB: …, radi prisilne naplate poreza, 1. prosinca 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-01/22-01/216, URBROJ: 513-04-22-2 od 7. lipnja 2022. i rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00262, URBROJ: 513-007-06/2022-01 od 17. ožujka 2022.

              II.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-415-01/22-01/216, URBROJ: 513-04-22-2 od 7. lipnja 2022. odbijena je žalba tužiteljice protiv rješenja o ovrsi Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, KLASA: UP/I-415-02/2022-001/00262, URBROJ: 513-007-06/2022-01 od 17. ožujka 2022., kojim je utvrđeno da tužiteljica, kao ovršenik, na dan 17. ožujka 2022., na ime poreznog duga i ostalih proračunskih prihoda duguje iznos od 221.470,90 kuna te je naloženo Financijskoj agenciji da provede ovrhu na novčanim sredstvima ovršenika sa svih ovršenikovih računa i na oročenim novčanim sredstvima, sukladno Zakonu o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima. Spomenuti novčani iznos za koji je ovrha određena i koji se dostavom rješenja Financijskoj agenciji plijeni ovršeniku, uplaćuje se u korist računa pobliže navedenih u izreci osporenog rješenja.

2.              Tužiteljica u tužbi ističe kako je žalbu podnijela samo protiv dijela prvostupanjskog rješenja o ovrsi - onog u kojem je u svim točkama izreke rješenja određena ovrha radi naplate duga s osnove poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi (prema toč. 3. izreke rješenja i toč. 3. obrazloženja rješenja iznos od ukupno 200.543,41 kn), a temeljem ovršne isprave navedene pod AD 3) obrazloženja rješenja o ovrsi - rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, Ispostave Koprivnica KLASA: UP/I-410-23/2014-02/4031, URBROJ: 513-07-06-01-19-4 od 19. lipnja 2019. (dug u ukupnom glavničnom iznosu od 175.497,19 kn s pripadajućom kamatom), što iz obrazloženja pobijane odluke nije vidljivo, već se ista bavi žalbom kao da se prvostupanjsko rješenje o ovrsi osporava u cijelosti. Navodi kako je osnovni argument koji iznosi u žalbi, u vezi osporavanog dijela rješenja o ovrsi, nastup zastare utvrđenja i naplate predmetnog potraživanja, što je materijalno-pravni prigovor za koji nije odlučno postoji li ili ne zakonita ovršna isprava, već je li na temelju iste moguća naplata potraživanja s obzirom na zastaru potraživanja. U obrazloženju pobijanog rješenja o tome se ne navodi baš ništa, zbog čega je isto također nezakonito.

2.1.              Obrazlaže kako se radi o naplati poreza i prireza na dohodak za 2013. godinu temeljem naznačene ovršne isprave - prvostupanjskog rješenja od 19. lipnja 2019., koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-18/19-01/554, URBROJ: 513-04-21-2 od 22. travnja 2021., u vrijeme donošenja kojeg drugostupanjskog rješenja je nastupila zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze, zbog proteka roka od 6 godina iz čl. 108. st. 1. u vezi sa st. 2. OPZ-a, s obzirom da u tom zastarnom roku predmetna obveza nije konačno utvrđena. Obrazlaže kako je zastara prava na utvrđenje predmetne porezne obveze počela teći 1. siječnja 2015., što znači da je nastupila 1. siječnja 2021., dakle par mjeseci prije donošenja drugostupanjskog rješenja od 22. travnja 2021., a na nastup zastare prava na utvrđenje porezne obveze dužna su po službenoj dužnosti paziti i drugostupanjska tijela do donošenja i dostave rješenja o žalbi, slijedom čega je, umjesto donošenja rješenja od 22. travnja 2021., kojim je odbijena žalba, a s obzirom na nastup zastare na utvrđenje ove porezne obveze, trebalo temeljem čl. 109. st. 4. OPZ-a utvrditi nastup zastare i obustaviti postupak. Pri tom osobito naglašava kako su ovakva shvaćanja u skladu s relevantnim odlukama Ustavnog suda RH (u predmetnima U-III-3069/2017, U-III-4541/2016, U-III-566/2016, U-III-4792/2017 i U-III-3552/2016 od 9. srpnja 2019.) i Vrhovnog suda RH u presudi broj: Uzz -31/11-5 od 18. studenoga 2014. da se pravo utvrđenja porezne obveze ne odnosi samo na prvostupanjsko, već i na drugostupanjsko tijelo koje je također vezano institutom zastare, odnosno svoju odluku mora donijeti unutar zakonom propisanog roka.

2.2.              Kako se pravo na utvrđenje porezne obveze odnosi i na drugostupanjsko tijelo koje je također vezano institutom zastare o kojoj mora voditi računa po službenoj dužnosti, ali koju u vezi utvrđenja predmetne porezne obveze nije utvrdilo, unatoč nastupu zastare u vrijeme donošenja drugostupanjskog rješenja od 22. travnja 2021., tužiteljica zaključuje da je rješenje nezakonito temeljem čl. 109. st. 8. OPZ-a, pa tvrdi da takvo rješenje ne može biti zakonita osnova ni u vezi nastupa konačnosti tj. izvršnosti prvostupanjskog rješenja od 19. lipnja 2019. (koje pak stoga nije ni pravovaljana ovršna isprava), a time niti bilo kakva relevantna podloga za utvrđenje početka tijeka zastare prava na naplatu predmetnog poreznog duga.

2.3.              Neovisno i o prethodno navedenom, ističe kako je predmetna porezna obveza za 2013. godinu dospjela podnošenjem porezne prijave tužiteljice kao porezne obveznice, odnosno najkasnije do 28. veljače 2014. kao krajnjeg roka za obvezu podnošenja iste. U vezi s tim, a ispravnom primjenom čl. 108. st. 4. OPZ-a, prema kojoj zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći, ne samo istekom godine u kojoj je rješenje o utvrđenju porezne obveze postalo izvršno, već alternativno i istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu, odnosno godine u kojoj je porezna obveza dospjela, tužiteljica smatra da je u predmetnoj stvari ponovno 1. siječnja 2015. počela teći zastara prava na naplatu porezne obveze za 2013. godinu te je 1. siječnja 2021. i nastupila. Predlaže poništiti osporeno i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troška.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da riješi spor bez rasprave te odbije tužbeni zahtjev.

4.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5.              Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

6.              Sud je riješio spor bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje ZUS), jer među strankama nisu sporne činjenice, nego samo primjena prava, a stranke u tužbi i u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.

7.              Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja o ovrsi je razvidno da, u dijelu u kojem tužiteljica osporava rješenje, je utvrđeno da duguje porez i prirez na dohodak po godišnjoj prijavi u iznosu od 192.635,60 kn (glavnica) i 7.907,81 kn (kamate), ukupno 200.543,41 kn. Navedeno dugovanje utvrđeno je na temelju ovršne isprave - rješenja Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, Ispostave Koprivnica KLASA: UP/1410-23/2014-02/4031, UR. BROJ: 513-07-06-01-19-4 od 19. lipnja 2019.

8.              Spisu je priložena ovršna isprava rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda Koprivnica, Ispostave Koprivnica KLASA: UP/1410-23/2014-02/4031, UR. BROJ: 513-07-06-01-19-4 od 19. lipnja 2019., s klauzulom ovršnosti prema kojoj je rješenje postalo izvršno 31. svibnja 2021.

9.              Odredbom članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona (Narodne novine broj 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20, dalje OPZ) propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći. 

10.              Stavkom 4. istog članka OPZ-a propisano je kako zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela. 

11.              Člankom 109. stavcima 7. i 8. OPZ-a propisano je da su drugostupanjska tijela dužna po službenoj dužnosti paziti je li u trenutku donošenja prvostupanjskog rješenja nastupila zastara prava na naplatu. Rješenje o utvrđivanju ili naplati porezne obveze, kamata i troškova ovrhe doneseno nakon nastupa zastare je nezakonito.

12.              Budući da je rješenje od 19. lipnja 2019. kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate postalo izvršno 31. svibnja 2021., to je sukladno članku 108. stavku 4. OPZ-a zastara prava na naplatu poreza počela teći istekom 2021. godine, dakle 1. siječnja 2022., iz čega proizlazi da u trenutku donošenja rješenja o ovrsi od 17. ožujka 2022., nije protekao rok iz članka 108. stavka 1. OPZ-a te nije nastupila zastara prava na naplatu.

13.              S obzirom da se u predmetnom sporu ocjenjuje zakonitost rješenja o naplati poreza, relevantan je samo prigovor zastare prava na naplatu porezne obveze, ali ne i prigovor zastare prava na utvrđenje porezne obveze koji tužiteljica ističe u tužbi, budući da se prema članku 142. stavku 7. OPZ-a žalbom na rješenje o ovrsi doneseno na temelju ovršne isprave ne može pobijati zakonitost ovršne isprave. Stoga sud u ovome sporu ne može ocjenjivati zakonitost drugostupanjskog rješenja od 22. travnja 2021., kojim je odbijena žalba protiv ovršne isprave i predmetna porezna obveza konačno utvrđena, a tužiteljica je imala mogućnost pokretanja upravnog spora radi poništenja tog rješenja, u kojem je mogla isticati prigovor zastare prava na utvrđenje porezne obveze.

14.              Slijedom navedenoga, prigovori tužiteljice nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja te prema ocjeni suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

15.              Stoga je sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

16.              Odluka o trošku temelji se na članku 79. stavku 4. ZUS-a.

 

U Zagrebu 1. prosinca 2022.

 

Sutkinja

Lidija Prica, v.r.

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (četiri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.