1           Poslovni broj: 2 Us I-945/2022-6

                                                                Poslovni broj: 2 Us I-945/2022-6

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužiteljâ 1. I. A. i 2. mlt. L. A., oboje iz R., J. 1, koje zastupa opunomoćenica D. H., odvjetnica u R., M. G. 16, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Rijeka, Žrtava fašizma 3, kojeg zastupa službena osoba Ana Marković, radi prigovora - prijave prebivališta, 1. prosinca 2022.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, broj: 511-09-01/N-UP/I-3260/1-2022. od 30. lipnja 2022., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

              1.              Rješenjem tuženika, broj: 511-09-01/N-UP/I-3260/1-2022. od 30. lipnja 2022., odbijen je prigovor tužiteljâ izjavljen protiv obavijesti Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave primorsko-goranske, Sektora za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, broj: 511-09-19/1-149-174/1-2022. od 14. ožujka 2022. godine. Potonjim su aktom tužitelji obaviješteni da neće biti evidentirana njihova prijava prebivališta na adresi u R., J. 1 (podnesena 4. ožujka 2022.), budući da je utvrđeno da uz tu prijavu nije podnesena ovjerena suglasnost vlasnika navedene nekretnine M. P., zbog čega nije ispunjena pretpostavka za prijavu prebivališta propisana člankom 10. stavkom 3. Zakona o prebivalištu.

              2.              Tužitelji u tužbi i poslije tijekom spora osporavaju zakonitost tuženikove odluke, ukazuju na sudsku praksu za koju smatraju da ide u prilog njihovoj argumentaciji i tvrde, u bitnome, sljedeće. Prvotužiteljica I. A. u navedenoj nekretnini živi više od 30 godina i u njoj je trajno nastanjena. Tijekom tog razdoblja skrbila je za pok. R. P., prijašnju vlasnicu stana, koja je nekretninu prvotužiteljici i predala u posjed i vlasništvo. U zgradi u R., T. 30 živi brat prvotužiteljica i njezina bolesna majka, kojoj prvotužiteljica pomaže u svakodnevnim poslovima. Terenska provjera na potonjoj adresi bazira se samo na razgovoru s jednom susjedom, i to podstanarkom, koja u toj zgradi živi tek dvije i pol godine. M. P. nikada nije bio stanodavac tužiteljima, već je prvotužiteljica s njime u sporu radi predaje nekretnine u posjed i utvrđivanja prava vlasništva. Već sâma činjenica da je M. P. pokrenuo postupak pred redovnim sudom postupak zbog smetanja posjeda ukazuje da su tužitelji u posjedu stana u Rijeci, J. 1 i da su u tome stanu trajno nastanjeni, gdje prvotužiteljica prima pozive javnopravnih tijela i gdje ima svoj poštanski sandučić. Pritom prvotužiteljica smatra da je ona stvarna, izvanknjižna vlasnica sporne nekretnine. Odlučne činjenice pogrešno su utvrđene samo na temelju jedne, površno provedene terenske provjere. Tužitelji predlažu da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz vraćanje predmeta tuženiku na ponovni postupak. Traže i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 7.500,00 kuna (uvećano za PDV).

              3.              Tuženik u odgovoru na tužbu i u nastavku spora ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, sljedeće. U zemljišnim knjigama je kao vlasnik dotične nekretnine upisan M. P., koji nije dao suglasnost za prijavu prebivališta tužiteljâ u toj nekretnini. Terenskom provjerom utvrđeno je da prvotužiteljica I. A.r tridesetak godina živi na adresi u Rijeci, T. 30. Tužbeni navod o sudskome sporu potvrđuje činjenicu da tužiteljica nije nesporno dokazala vlasništvo nad nekretninom u odnosu na koju je podnijela prijavu prebivališta. Prvotužiteljica upire na stariju sudsku praksu, vezanu uz prijašnji Zakon o prebivalištu i boravištu građana, koji od 2012. nije na snazi, te koji Zakon nije sadržavao pretpostavku usporedivu sa člankom 10. stavkom 3. važećeg Zakona o prebivalištu. Ranija prijava tužiteljâ na adresu u Rijeci, J. 1 pravomoćno je poništena, zbog davanja lažnog iskaza od strane prvotužiteljice. Nezatjecanje tužiteljâ na spomenutoj adresi prilikom terenske provjere sâmo po sebi nije razlog odbijanja njihova zahtjeva. Uz to, ovdje nije riječ o nezatjecanju, već o utvrđenim činjenicama gdje tužitelji nisu, odnosno jesu nastanjeni. Nesporno je da prvotužiteljica nije vlasnica konkretne nekretnine, kao i to da je vlasnik nekretnine uskratio suglasnost za prijavu prebivališta. To je isključivi razlog za negativnu odluku tuženika o spornoj prijavi prebivališta. Žive li tužitelji stvarno ili ne na adresi u Rijeci, J. 1 nije odlučno, već je ta činjenica utvrđivana usputno, vezano uz izlaganje prvotužiteljice sadržano u predmetnom prigovoru protiv obavijesti tuženika od 14. ožujka 2022. godine. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

              4.              Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu ovog spora. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužiteljâ, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

              5.              Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 30. studenoga 2022., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

              6.              Prebivalište je mjesto i adresa u Republici Hrvatskoj na kojoj se osoba trajno nastanila radi ostvarivanja svojih prava i obveza vezanih uz životne interese kao što su obiteljski, profesionalni, ekonomski, socijalni, kulturni i drugi interesi (čl. 2. st. 1. Zakona o prebivalištu, „Narodne novine“, broj 144/12 i 158/13).

              7.              Osoba koja prijavljuje prebivalište ili boravište na adresi stanodavca dužna je priložiti i ovjerenu izjavu stanodavca kojom on daje suglasnost za prijavu, a stanodavac može suglasnost dati i neposredno kod nadležnog tijela koje evidentira prijavu (čl. 10. st. 3. Zakona o prebivalištu). 

              8.              U osporavanom rješenju citirane su i ostale mjerodavne pravne norme. Te su odredbe tužiteljima, stoga, poznate.

              9.              Odredbom članka 10. stavka 3. Zakona o prebivalištu uravnotežuju se ustavno pravo na slobodno biranje boravišta (čl. 32. st. 1. Ustava Republike Hrvatske) i ustavno jamstvo prava vlasništva (čl. 48. st. 1. Ustava). 

              10.              U smislu članka 10. stavka 3. Zakona o prebivalištu, stanodavac je vlasnik odnosne nekretnine. Suglasnost stanodavca mora postojati u vrijeme prijave prebivališta, neovisno o mogućim s time povezanima spornim odnosima. Ako stranka kasnije pribavi navedenu suglasnost ili ako stranka kasnije stekne vlasništvo nad nekretninom, može podnijeti novu prijavu prebivališta. No, možebitne kasnije promjene u pogledu vlasništva nad nekretninom odnosno suglasnosti stanodavca ne utječu na ocjenu zakonitosti negativne odluke javnopravnog tijela donesene zbog neispunjavanja pretpostavke iz članka 10. stavka 3. Zakona o prebivalištu u vrijeme prijave prebivališta. Za rješavanje ovog spora odlučno je, dakle, stanje stvari u vrijeme sporne prijave prebivališta tužiteljâ na adresi u R., J. 1 (podnesene 4. ožujka 2022.).

              11.              Nesporno je da u to vrijeme tužitelji za rečenu prijavu nisu imali suglasnost stanodavca, tj. M. P., kao upisanog vlasnika nekretnine. Pretpostavka propisana člankom 10. stavkom 3. Zakona o prebivalištu kumulativna je, pa je njeno neispunjenje dovoljno za negativnu odluku o predmetnoj prijavi prebivališta, kao i za odbijanje tužbenog zahtjeva u ovom upravnom sporu. 

              12.              Na koncu, osnovano tuženik otklanja primjenjivost upravnosudske prakse razvijene u razdoblju drukčijeg uređenja pretpostavki za prijavu prebivališta. Usto, na ishod ovog spora ne utječe ni upravnosudska praksa vezana uz terenske provjere, jer se odluka Suda ni ne temelji na rezultatima terenskih provjera obavljenih u upravnom postupku, već se temelji na razlozima iz točaka 10. i 11. ovog obrazloženja.

              13.              Ishod ovog spora nije zapreka za ponovnu prijavu tužiteljâ na adresu u R., J. 1, ako i kada budu za budu ispunjavali propisane pretpostavke. 

              14.              Uzevši u obzir navedeno, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. U Rijeci 1. prosinca 2022.

U Rijeci 1. prosinca 2022.

                                                                                                                   S u d a c

            dr. sc. Alen Rajko

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.