Poslovni broj: Gž-1891/2022-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1891/2022-2

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Dragice Samardžić, kao članice vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. Ć. OIB…iz M., zastupana po punomoćniku D. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika Ž. S. OIB.:. iz P., zastupan po punomoćnici L. K. S., odvjetnici iz V.,  radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj  7 P-158/2016-21 od 24. studenoga 2017., u sjednici održanoj dana 1. prosinca 2022.

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženika pa se ukida presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj  7 P-158/2016-21 od 24. studenoga 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke i u tom se dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 

 

Obrazloženje

 

1.     Pobijanom je presudom suđeno:

 

''I. Nalaže se tuženiku Ž. S. OIB: … iz P., L. 2, da tužiteljici A. Č. OIB: … iz M., plati iznos od 26.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 1. 7. 2014., a što predstavlja iznos od 196.560,00 kuna (slovima: stotinudevedesetšesttisućapetstotinašezdesetkuna), zajedno sa zateznom kamatom počev od 2. 7. 2014. do isplate,  po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II.              Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva  u dijelu koji se odnosi na ugovorenu kamatu po stopi od 4,5% godišnje, za razdoblje od 1. svibnja 2012. do 1. srpnja 2014.godine.

 

III.              Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.537,50 kuna, a sve to u roku od 15 dana.“

 

2.              Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu, te u odluci o troškovima postupka žali se tuženik zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. toč. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07, 96/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se  presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.              Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženika i predložila da se žalba odbije kao neosnovana.

 

4.              Žalba je osnovana.

 

5.              U provedenom postupku nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365.st.2. ZPP-a, dok tuženik na druge postupovne povrede u žalbi posebno ne ukazuje.

 

6.              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 26.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 1. 7. 2014., a što predstavlja iznos od 196.560,00 kuna, sa pripadajućom zateznom kamatom.

 

7.              Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku u bitnome utvrdio sljedeće:

 

-  da je 4. prosinca 2007. sklopljen  kupoprodajni ugovor između A. Ć. kao prodavateljice i V. S., supruge tuženika, kao kupca, kojim prodavateljica prodaje, 1/5 suvlasničkog dijela  nekretnine označene kao čkbr. 2198/6 kuća i dvor u selu sa 24 čhv, z.u. 6255 k.o. P., te da je ugovorena kupoprodajna cijena od 2.100,00 kuna,

-  da je predmet kupoprodaje po ovom ugovoru u naravi lokal površine cca 30 m2 u kojem je tužiteljica obavljala optičarsku djelatnost,

-  da navedeni ugovor sadrži klauzulu intabulandi, te da je temeljem istoga V. S. upisana u zemljišnim knjigama na navedenom suvlasničkom dijelu ove nekretnine,

-  da je tuženik pisanom izjavom na kojoj je njegov potpis ovjeren kod javnog bilježnika 4. prosinca 2007. broj OV-9769/2007. potvrdio da je ugovor sklopljen između tužiteljice A. Ć. i njegove supruge V. S. sastavljen isključivo u svrhu podnošenja zahtjeva i  ishođenja dopune lokacijske dozvole  i uporabne dozvole na čkbr. 2198/6 kuća i dvor u selu sa  24 čhv, te se obvezuje nakon izvršenog etažiranja izvršiti povrat dijela koji će odgovarati suvlasničkom dijelu tužiteljice,

-  da je tužiteljica koristila suvlasnički dio kojeg je vlasništvo prenijela na V. S. 2007.  ( optičku radnju i trgovinu) do svibnja 2012.,

-              da je tužiteljica početkom 2012. pregovarala o prodaji iste nekretnine sa potencijalnim kupcem (gđa. V.), te je dogovorena cijena od 32.000,00 EUR-a,

-              da je nakon saznanja za pregovore tužiteljice sa potencijalnim kupcem, tuženik  zaključio ugovor o prodaji sa tužiteljicom 24. travnja 2012., te se obvezao platiti kupovninu od 32.000,00 EUR-a od čega je na ime kapare predao  5.000,00 EUR-a i 2.000,00 kuna, iako je ugovoreno 6.000,00 EUR-a,

-  da se u ugovoru navodi kako se ova nekretnina  od 4. prosinca 2007. nalazi u vlasništvu V. S., supruge  Ž. S., radi ishođenja dopune lokacijske dozvole,

-  da se po tom ugovoru tuženik obvezao preostali iznos kupoprodajne cijene od 26.000,00 EUR-a platiti do 1. srpnja 2014.,

-  da tuženik nakon dospijeća nije isplatio preostali iznos ugovorene kupoprodajne cijene.

 

8.              Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud smatrao da je pri sklapanju ugovor o kupoprodaji od  4. prosinca 2007. sa V. S., suprugom tuženika, kao kupcem, tužiteljica od strane tuženika bila dovedena u zabludu, te je kod sklapanja tog ugovora kod nje bio prisutan svjestan nesklad između volje i očitovanja, jer je smatrala da je predmetnu nekretninu prepisala na V. S. samo privremeno radi  legalizacije i etažiranja.

 

9.              Stoga su u konkretnom slučaju, prema zaključku prvostupanjskog suda  ispunjeni uvjeti iz članka 284. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO) za naknadu štete, pri čemu prema ocjeni tog suda nije od utjecaja činjenica da ugovor koji je sklopljen uslijed prevare nije prethodno poništen.

 

10.              Budući da sud nije vezan pravnim shvaćanjem stranaka, to je prvostupanjski sud smatrao da nije relevantna činjenica da je tužiteljica tražila isplatu temeljem ugovora iz 2012. a ne naknadu štete.

 

11.              Slijedom iznesenog prvostupanjski je sud temeljem odredbe članka 284. stavka 2. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev i tužiteljici na ime naknade štete dosudio iznos zatražen tužbom.

 

12.              Naprijed navedeni pravni zaključak prvostupanjskog suda nije moguće prihvatiti.

 

13.              Naime, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da je za razrješenje spora među strankama potrebno, kao o prethodnom pitanju, odlučiti o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora kojega je tužiteljica 4. prosinca 2007. zaključila sa V. S., suprugom tuženika, jer je na to prvostupanjski sud ovlašten primjenom odredbe članka 12. stavka 1. i 2. ZPP-a.

 

14.              Prvostupanjski je sud na temelju rezultata provedenih dokaza i njihove valjane ocjene u smislu odredbe članka 8. ZPP-a s pravom zaključio da je navedeni ugovor prividan (simuliran) u smislu odredbe članka 285. ZOO-a kojom je propisano da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi ugovor vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.).

 

15.              Naime, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je prilikom sklapanja navedenog ugovora došlo do svjesnog nesklada između volje i očitovanja stranaka, jer stranke nisu imale namjeru sklopiti ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, nego omogućiti kupcu, supruzi tuženika, ishođenja dopune lokacijske dozvole i uporabne dozvole na čkbr. 2198/6 kuća i dvor, k.o. P.. Na pravilnost ovoga zaključka upućuje ne samo sadržaj izjave tuženika koju je ovjerio kod javnog bilježnika istoga dana kada je sastavljen sporni ugovor, već i sadržaj ugovora o kupoprodaji kojega su tužiteljica i tuženik sklopili 24. travnja 2012.

 

16.              Prividan, simuliran ili fiktivan je  onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid - fikcija pri sklapanju ugovora. Posljedica prividnosti (simulacije) je da prividan ugovor nije niti nastao, niti proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama.

 

17.              Kako u konkretnom slučaju predmetni prividni ugovor ne prikriva neki drugi ugovor, to kupoprodajni ugovor kojega je tužiteljica 4. prosinca 2007. zaključila sa V. S., suprugom tuženika nije  nastao niti je proizveo pravne učinke.

 

18.              Slijedom navedenog, u situaciji kada je prvostupanjski sud utvrdio da je ugovor od 4. prosinca 2007. prividan i nije proizveo pravne učinke među strankama, tada takav ugovor nije mogao ponovo kvalificirati kao ugovor koji je sklopljen uslijed mana volje, odnosno ugovor sklopljen u zabludi koju regulira odredba članka 284. st. 1. ZOO-a, jer je posljedica takve mane volje pobojnost ugovora.

 

19.              Nastavno tome, prvostupanjski sud nije mogao pozivom na odredbu stavka 2. članka 284. ZOO-a tužiteljici dosuditi naknadu štetu, jer se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru sklopljenom pod prijevarom, već o fiktivnom ugovoru koji ne proizvodi pravne učinke.

 

20.              Međutim, sve kad bi i dolazila u obzir primjena navedene zakonske odredbe, za navesti je da tužiteljica niti u činjeničnim navodima tužbe, niti pak tijekom postupka, sve do zaključenja glavne rasprave, nije tražila isplatu naknade štete, niti isplatu kupoprodajne cijene po ugovoru od 4. prosinca 2007., već svoj zahtjev temelji isključivo na ugovoru o kupoprodaji kojega je sa tuženikom sklopila 24. travnja 2012.

 

21.              Naime, tužiteljica tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije tvrdila niti dokazivala da bi joj zbog neispunjenja ugovorne obveze tuženika nastala šteta, i u čemu se ona sastoji, niti je u tom pravcu predložila izvođenje relevantnih dokaza, već je tražila da tuženik ispuni svoju ugovornu obvezu po ugovoru o kupoprodaji od 24. travnja 2012., te da joj isplati ugovorenu kupoprodajnu cijenu po tom ugovoru.

 

22.              Točno je da prema odredbi članka 186. stavka 3. ZPP-a sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo u tužbi. Međutim sud je vezan činjeničnim supstratom tužbe, a koji određuje tužitelj, odnosno činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima, a koje tužitelj može isticati i nakon podnošenja tužbe u okviru ovlaštenja propisanih ZPP-om.

 

23.              Kako tužiteljica niti u tužbi, a niti tijekom postupka nije tražila isplatu naknade štete, niti je dokazivala pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženika, to  prvostupanjski sud nije bio ovlašten upuštati se u utvrđivanje činjeničnog supstrata različitog od onoga na kojega se tužiteljica pozivala u tužbi i tijekom postupka, odnosno utvrđivati jesu li ispunjeni uvjeti za odgovornost tuženika za štetu, jer je takvo postupanje protivno odredbi članka 2. stavka 1. ZPP-a. Budući da je prvostupanjski sud postupio upravo na opisani način, time je izišao iz okvira zahtjeva koji je stavljen u postupku.

 

24.              S obzirom da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrdio je li tuženik dužan ispuniti ugovornu obvezu preuzetu sklapanjem ugovora o kupoprodaji od 24. travnja 2012., to činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari nije potpuno ni pravilno utvrđeno, radi čega nije moguće ispitati ni pravilnost primjene materijalnog prava.

 

25.              Stoga je trebalo prihvatiti žalbu tuženika, te na temelju odredbe članka 370. ZPP-a ukinuti  presudu u pobijanom dijelu, a na temelju odredbe članka 380. toč.3. ZPP-a i odluku o troškovima postupka i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

26.              U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će dopuniti činjenično stanje u skladu s uputama iz ovoga rješenja, pa će potom pravilnom ocjenom provedenih dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o tužbenom zahtjevu.

 

U Splitu 1. prosinca 2022.