Poslovni broj: Gž-1769/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29 a

Poslovni broj: Gž-1769/2022-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. Ž. iz R., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. H., odvjetniku u R., protiv tuženika P. d.d., Z., OIB: …, zastupana po punomoćnicima iz OD Š., M., M., iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 34P-1567/2019-28 od 2. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2022.

 

r i j e š i o   j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 34P-1567/2019-28 od 2. rujna 2022.,u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III., izreke i predmet u navedenom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda suđeno je, kako slijedi:

 

"I. Nalaže se tuženiku P., d.d. Z., OIB …, isplatiti tužitelju E. Ž. iz R., OIB …, iznos od 8.714,16 kn (slovima: osamtisućasedamstočetrnaest kuna i šesnaest lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 104,32 kuna od 15.08.2007 do isplate

- na iznos od 103,45 kuna od 15.09.2007 do isplate

- na iznos od 102,58 kuna od 15.10.2007 do isplate

- na iznos od 101,66 kuna od 15.11.2007 do isplate

- na iznos od 100,75 kuna od 15.12.2007 do isplate

- na iznos od 99,83 kuna od 15.01.2008 do isplate

- na iznos od 230,86 kuna od 15.02.2008 do isplate

- na iznos od 228,84 kuna od 15.03.2008 do isplate

- na iznos od 226,69 kuna od 15.04.2008 do isplate

- na iznos od 224,58 kuna od 15.05.2008 do isplate

- na iznos od 222,38 kuna od 15.06.2008 do isplate

- na iznos od 220,18 kuna od 15.07.2008 do isplate

- na iznos od 217,98 kuna od 15.08.2008 do isplate

- na iznos od 215,74 kuna od 15.09.2008 do isplate

- na iznos od 213,45 kuna od 15.10.2008 do isplate

- na iznos od 211,20 kuna od 15.11.2008 do isplate

- na iznos od 208,87 kuna od 15.12.2008 do isplate

- na iznos od 206,53 kuna od 15.01.2009 do isplate

- na iznos od 204,15 kuna od 15.02.2009 do isplate

- na iznos od 201,77 kuna od 15.03.2009 do isplate

- na iznos od 199,29 kuna od 15.04.2009 do isplate

- na iznos od 196,86 kuna od 15.05.2009 do isplate

- na iznos od 194,39 kuna od 15.06.2009 do isplate

- na iznos od 191,87 kuna od 15.07.2009 do isplate

- na iznos od 189,35 kuna od 15.08.2009 do isplate

- na iznos od 186,78 kuna od 15.09.2009 do isplate

- na iznos od 184,22 kuna od 15.10.2009 do isplate

- na iznos od 181,56 kuna od 15.11.2009 do isplate

- na iznos od 178,95 kuna od 15.12.2009 do isplate

- na iznos od 176,25 kuna od 15.01.2010 do isplate

- na iznos od 173,54 kuna od 15.02.2010 do isplate

- na iznos od 170,80 kuna od 15.03.2010 do isplate

- na iznos od 168,09 kuna od 15.04.2010 do isplate

- na iznos od 165,30 kuna od 15.05.2010 do isplate

- na iznos od 162,41 kuna od 15.06.2010 do isplate

- na iznos od 159,62 kuna od 15.07.2010 do isplate

- na iznos od 156,68 kuna od 15.08.2010 do isplate

- na iznos od 153,80 kuna od 15.09.2010 do isplate

- na iznos od 150,82 kuna od 15.10.2010 do isplate

- na iznos od 147,89 kuna od 15.11.2010 do isplate

- na iznos od 144,86 kuna od 15.12.2010 do isplate

- na iznos od 141,80 kuna od 15.01.2011 do isplate

- na iznos od 138,77 kuna od 15.02.2011 do isplate

- na iznos od 135,66 kuna od 15.03.2011 do isplate

- na iznos od 132,50 kuna od 15.04.2011 do isplate

- na iznos od 129,33 kuna od 15.05.2011 do isplate

- na iznos od 126,13 kuna od 15.06.2011 do isplate

- na iznos od 122,87 kuna od 15.07.2011 do isplate

- na iznos od 119,58 kuna od 15.08.2011 do isplate

- na iznos od 116,28 kuna od 15.09.2011 do isplate

- na iznos od 112,98 kuna od 15.10.2011 do isplate

- na iznos od 109,59 kuna od 15.11.2011 do isplate

- na iznos od 49,53 kuna od 29.11.2011 do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku P., Z. d.d. Z., OIB …, isplatiti tužitelju E. Ž. iz R., OIB …, iznos od 28.451,18 kn (slovima: dvadesetosamtisuća četristopedesetjedna kuna i osamnaest lipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

 

- na iznos od 1,15 kuna od 15.03.2007 do isplate

- na iznos od 20,32 kuna od 15.03.2008 do isplate

- na iznos od 7,24 kuna od 15.04.2008 do isplate

- na iznos od 8,67 kuna od 15.10.2008 do isplate

- na iznos od 58,66 kuna od 15.11.2008 do isplate

- na iznos od 166,87 kuna od 15.01.2009 do isplate

- na iznos od 168,01 kuna od 15.02.2009 do isplate

- na iznos od 117,76 kuna od 15.03.2009 do isplate

- na iznos od 124,75 kuna od 15.04.2009 do isplate

- na iznos od 130,67 kuna od 15.05.2009 do isplate

- na iznos od 100,13 kuna od 15.06.2009 do isplate

- na iznos od 113,33 kuna od 15.07.2009 do isplate

- na iznos od 90,47 kuna od 15.08.2009 do isplate

- na iznos od 115,22 kuna od 15.09.2009 do isplate

- na iznos od 88,21 kuna od 15.10.2009 do isplate

- na iznos od 109,50 kuna od 15.11.2009 do isplate

- na iznos od 101,94 kuna od 15.12.2009 do isplate

- na iznos od 149,90 kuna od 15.01.2010 do isplate

- na iznos od 178,31 kuna od 15.02.2010 do isplate

- na iznos od 171,40 kuna od 15.03.2010 do isplate

- na iznos od 207,31 kuna od 15.04.2010 do isplate

- na iznos od 261,07 kuna od 15.05.2010 do isplate

- na iznos od 266,37 kuna od 15.06.2010 do isplate

- na iznos od 339,75 kuna od 15.07.2010 do isplate

- na iznos od 339,20 kuna od 15.08.2010 do isplate

- na iznos od 468,24 kuna od 15.09.2010 do isplate

- na iznos od 390,60 kuna od 15.10.2010 do isplate

- na iznos od 409,55 kuna od 15.11.2010 do isplate

- na iznos od 495,44 kuna od 15.12.2010 do isplate

- na iznos od 502,85 kuna od 15.01.2011 do isplate

- na iznos od 471,99 kuna od 15.02.2011 do isplate

- na iznos od 490,43 kuna od 15.03.2011 do isplate

- na iznos od 499,04 kuna od 15.04.2011 do isplate

- na iznos od 549,59 kuna od 15.05.2011 do isplate

- na iznos od 667,34 kuna od 15.06.2011 do isplate

- na iznos od 794,07 kuna od 15.07.2011 do isplate

- na iznos od 956,74 kuna od 15.08.2011 do isplate

- na iznos od 717,04 kuna od 15.09.2011 do isplate

- na iznos od 637,07 kuna od 15.10.2011 do isplate

- na iznos od 642,31 kuna od 15.11.2011 do isplate

- na iznos od 16.322,67 kuna od 29.11.2011 do isplate , sve u roku od 15 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 11.730,00 kn (slovima: jedanaesttisućasedamstotridesetkuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koje teku počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

r i j e š i o  j e

 

Dopušta se preinaka tužbe."

 

2.              Protiv navedene presude u dijelu u dijelu pod točkom I., II. i III. izreke žalbu izjavljuje tuženik i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

 

3.              Na žalbu nije odgovoreno.

 

4.              Žalba je osnovana.

 

5.              Predmet spora čini zahtjev tužitelja za isplatu pretplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012272135 od 8.2.2007., čiji je sadržaj javnobilježnički potvrđen 8.2.2007. u R. od strane V. F., javnog bilježnika iz R., a koji je zaključen između parničnih stranaka.

 

6.              Tuženik u žalbi navodi da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, jer sud prvog stupnja nije proveo njegove dokazne prijedloge budući da je tijekom postupka predlagao saslušanje tužitelja, odnosno svjedoka na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, što prvostupanjski sud uopće u razlozima presude ne navodi, ali svoju odluku obrazlaže time što se poziva na direktan učinak odluke po kolektivnoj tužbi, a s obzirom na stav Vrhovnog suda RH.

 

7.               Međutim, iz recentne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U- III4372/2021 od 30. lipnja 2022. u bitnom proizlazi da je u tom kontekstu Ustavni sud, kada je razmatrao prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio, imajući u vidu narav i predmet kolektivnog spora (i u skladu s tamo citiranim stajalištima S. E. unije o potrebi uvažavanja razlike između kolektivnih sporova i pojedinačnih potrošačkih sporova), da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Stoga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika (točke 91. - 91.1. i 94. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

 

8.               Slijedom navedenoga, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, jer nije zadaća Ustavnog suda utvrđivati činjenice i ocjenjivati dokaze umjesto sudova (odluka i rješenje Ustavnog suda broj: U-III-4820/2010 od 1. listopada 2015., www.usud.hr).

 

9.               Ako tuženiku nije bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj (i očito jedinoj, s obzirom na tumačenje Vrhovnog suda o direktnom učinku presuda iz kolektivnog spora) okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

10.               Drugim riječima, odluke sudova temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (usporedi, u odnosu na uskratu prava na dokazivanje ili osporavanje jedine i odlučne okolnosti na kojoj se temelje osporene presude, s povredom prava na jednakost oružja utvrđenom odlukom Ustavnog suda broj: U III1285/2021 od 15. srpnja 2021., www.usud.hr, točkama 18. - 18.1.; te u odnosu na uskratu prava stranke da dokazuje kako nisu ispunjene zakonske pretpostavke čija primjena vodi do lišenja imovine, prvo u postupku sanacije banke, a poslije u svim naknadnim postupcima koje je po okončanju postupka sanacije vodila pred hrvatskim sudovima, vidi razloge za utvrđenu povredu prava na pristup sudu u predmetu P. d.o.o. protiv Hrvatske, br. 1920/14, §§ 62. - 65., 72. - 73., presuda od 19. studenog 2020.).

 

11.               Na temelju dosad riješenih ustavnosudskih predmeta, ali i više desetaka ustavnosudskih postupaka koji su s istovrsnim ili bitno sličnim prigovorima banaka o povredi prava na jednakost oružja u tijeku pred Ustavnim sudom, Ustavni sud utvrđuje da na razini prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova postoji neujednačena sudska praksa o pitanju proceduralne obveze izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu i obaviještenosti potrošača. Naime, u nekim pojedinačnim potrošačkim sporovima sudovi su prihvaćali dokazne prijedloge za saslušanjem zaposlenika banaka koji su sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu te u skladu s danim iskazom ocijenili njegovu dokaznu vrijednost za donošenje odluke u konkretnom sporu i utvrdili povredu prava potrošača na obaviještenost (u ustavnosudskim predmetima brojeva U-III-4934/2019, U-III-2751/2019 i U III4934/2019). Tako primjerice, u predmetu broj: U-III-3673/2019 u kojem zaposlenik banke potvrđuje da se ne sjeća da bi davao bilo kakve obavijesti potrošačima s kojima je sklapao ugovore pa tako ni konkretnom korisniku kredita, zaključeno je da banka nije dokazala da bi u postupku sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti potrošaču. Navedeno upućuje da u nekim potrošačkim sporovima sudovi nisu apriorno doveli u sumnju dokaznu vrijednost iskaza zaposlenika banaka i da su pravilo o teretu dokazivanja na okolnost obaviještenosti potrošača primjenjivali nakon što je dokaz saslušanjem zaposlenika banaka doista i izveden. Isto tako, u predmetu broj: U-III-3662/2019, osobni bankar koji je sklapao ugovor s potrošačem izrijekom potvrđuje da potrošačima nije davao nikakve obavijesti o osporenim ugovornim odredbama (pored toga, i da potrošači u postupku pregovaranja nisu mogli utjecati na uvjete ugovora, izuzev roka otplate), što je omogućilo sudu da do razine potpune izvjesnosti utvrdi kako je nedvojbeno da tužena banka nije dala obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama.

 

12.               Ustavni sud dalje ističe da su neki sudovi dodatno izvodili i dokaze saslušanjem drugih zaposlenika banaka koji nemaju saznanja o sklapanju potrošačkog ugovora, već su iskazivali o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora (kao u predmetu broj: U-III-2267/2019) i koji po svojoj dokaznoj vrijednosti stoga nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora, zbog čega, s aspekta načela jednakosti oružja, i da je takav dokazni prijedlog koji nema utjecaja na ishod postupka odbijen, navedeno ne bi dovelo u pitanje pravičnost postupka u cjelini. Slično tome, Ustavni je sud već u predmetu broj: U-III-1085/2021 utvrdio da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.

 

13.               Ustavni sud ipak primjećuje da u nekim predmetima sudovi sami pažljivo pristupaju ocjeni relevantnosti i odlučnosti ovog dokaznog prijedloga za predmet i ishod spora tako što prije svega od tužene banke ili zaposlenika banke koji pristupi raspravi traže da se očituju je li predloženi svjedok sudjelovao u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu. Tako primjerice u predmetu broj: U-III-2661/2021 Ustavni sud nije našao ništa proizvoljno u primjeni pravila o teretu dokazivanja i ocjeni redovnog suda o tome da banka nije dokazala je li potrošaču dala odgovarajuće obavijesti prije sklapanja konkretnog ugovora jer je na raspravi saslušani zaposlenik banke izjavio da nema saznanja o okolnostima sklapanja konkretnog ugovora s obzirom na to da nije sudjelovao u njegovom sklapanju, kao ni u predmetu broj: U-III-2381/2021 u kojem je predložena zaposlenica banke izjavila da je u mjerodavno vrijeme bila regionalni direktor za poslovanje sa stanovništvom i da "nije bila nadležna za područje na kojem je taj ugovor sklopljen".

 

14.               S druge strane, neki sudovi apriorno smatraju da dokaze saslušanjem zaposlenika banaka nije potrebno izvoditi i da se odlučne i relevantne okolnosti pojedinačnih potrošačkih sporova mogu utvrditi samo na temelju predočenih isprava (materijalnih dokaza) te primjenom presuda iz kolektivnog spora koje imaju direktni učinak u ovim parnicama (tako primjerice u ustavnosudskim predmetima brojeva UIII- 40/2020 i U-III-727/2020, u kojima nisu bile ispunjene pretpostavke za ispitivanje prigovora o odbijanju dokaznih prijedloga u biti stvari zbog neiscrpljenja dopuštenog pravnog puta u smislu članka 62. stavka 2. Ustavnog zakona; ili su bili supstancijalno neobrazloženi jer podnositeljica ustavnom tužbom nije obrazložila na koju je okolnost odbijeni dokazni prijedlog predložen i od kakvog je utjecaja na ishod i pravičnost postupka).

 

15.               Nadalje, Ustavni sud ističe da je u odluci broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. također prihvatio kao neproizvoljno stajalište Trgovačkog suda u Zagrebu o tome da iskaze zaposlenika banaka, s obzirom na to da su egzistencijalno ovisni o svojim poslodavcima, valja tumačiti "restriktivno", pri čemu je Ustavni sud imao u vidu da je u skladu s člankom 5. stavcima 1. i 2. Direktive 2008/48/EZ od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima ("Službeni list" L 133, 22. svibnja 2008.), člancima 13. stavku 1. i 14. stavcima 2. i 3. kasnije donesene Direktive 2014/17/EU od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite ("Službeni list" L 60, 28. veljače 2014.), te člancima A.2. i A.4. Europskog standardiziranog informativnog obrasca koji čini prilog Direktivi 2014/17/EU, određeno da se obavijesti potrošačima o promjenjivoj kamatnoj stopi (EKS koji uključuju referentnu stopu, kamatnu maržu i troškove) i valutnoj klauzuli (detaljni podatci o zaduženju s valutnom klauzulom i utjecaju fluktuacije tečaja na određivanje maksimalne novčane obveze i njezinom rasponu) daju prije sklapanja ugovora na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju (vidi detaljnije točke 90.1. - 90.2. odluke broj: U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021.).

 

16.               Međutim, navedeni standardi o obavještavanju potrošača u pisanom obliku ili na nekom drugom trajnom mediju uspostavljeni navedenim dvjema direktivama nisu bili izravno primjenjivi u Republici Hrvatskoj u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu koji su obuhvaćeni izrekama presuda iz kolektivnog spora (razdoblje od 2003. do najkasnije prosinca 2008.) zbog čega ni Sud Europske unije nije vremenski nadležan odgovoriti na pitanja o tumačenju prava na obaviještenost uspostavljenom tim direktivama, koja se odnose na ugovore o kreditu sklopljene u Republici Hrvatskoj prije pristupanja Europskoj uniji (vidi, u povodu prethodnog pitanja hrvatskog suda, rješenje S. E. unije od 26. rujna 2019. u predmetu broj: C-277/19 - Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg). Dalje, primjena Direktive 2008/48/EZ svakako je isključena u odnosu na ugovore o kreditu koji već postoje na dan stupanja na snagu nacionalnih provedbenih mjera (čl. 30. st. 1.), a prvi domaći provedbeni propis koji je uveo obvezu prethodnog obavještavanja potrošača samo u odnosu na EKS bio je članak 5. Odluke Hrvatske narodne banke od 2. siječnja 2009. o efektivnoj kamatnoj stopi kreditnih institucija i kreditnih unija te ugovaranju usluga s potrošačima ("Narodne novine", broj 1/09.) i koji stoga nije primjenjiv na ranije zaključene ugovore. Dodatno, Direktiva 2014/17/EU izrijekom propisuje isključenje od primjene na ugovore o kreditu koji već postoje prije 21. ožujka 2016. (čl. 43. st. 1.).

 

17.               Stoga banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti. Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi potrošač pristao na sklapanje ugovora i mogao se smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama, stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

 

18.               Međutim, članak 29. stavak 1. Ustava sudovima nameće dužnost da na primjeren način razmotre podneske, argumente i dokaze koje su stranke predočile sudu. U tom smislu, Ustavni je sud ovlašten, razmatrajući postupak kao cjelinu, ispitati je li primjena pravila o teretu dokazivanja bila arbitrarna ili na drugi način nerazumna, odnosno je li nametnula nedostižan (prekomjeran) teret dokazivanja (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda broj: U-III-4004/2021 od 13. travnja 2022., www.usud.hr, točke 21. - 21.4.), osobito u situaciji u kojoj se konačna odluka o zahtjevu postavljenom u sudskom sporu temelji na pravilima o teretu dokazivanja (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-2443/2016 od 18. travnja 2019., www.usud.hr, točku 27. i tamo citirani predmet Khamidov protiv Rusije, br. 72118/01, §§ 174. i 175., presuda od 15. studenoga 2007.), jer primjena pravila o teretu dokazivanja, sagledavajući postupak koji je posrijedi kao cjelinu, također mora biti u skladu s načelom jednakosti oružja (Turek protiv Slovačke, br. 57986/00, § 116., presuda od 14. veljače 2006.).

 

19.               U tom smislu, Ustavni sud ističe da članak 221.a ZPP-a ovlašćuje parnični sud zaključiti o postojanju neke činjenice koja se ne može sa sigurnošću utvrditi primjenom pravila o teretu dokazivanja, međutim, postavlja uvjet da se ta činjenica ne može utvrditi "na temelju izvedenih dokaza" i pritom upućuje na obvezu savjesne i brižljive ocjene svih dokaza u skladu s člankom 8. ZPP-a (tako i Vrhovni sud u predmetu broj: Rev 2221/11). Stoga je Vrhovni sud u svojoj dosljednoj praksi, u pogledu ovlaštenja suda da odluči o postojanju neke činjenice ili o tužbenom zahtjevu primjenom pravila iz članka 221.a ZPP-a uspostavio sljedeći proceduralni zahtjev: "... da bi se mogla primijeniti odredba čl. 221.a/ ZPP-a, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: 1. da je sud izveo (predložene) dokaze i 2. da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi neku (odlučnu) činjenicu. U procesnopravnoj situaciji kad sudovi nisu izveli dokaze kojima bi se utvrdilo postojanje odnosno nepostojanje odlučnih činjenica, a koje je tužitelj predložio, odredba čl. 221.a/ ZPP-a nije se mogla primijeniti." (vidi ukidna rješenja Vrhovnog suda u predmetima broj: Rev 204/07, Rev-x 1128/15, Rev 950/21, i dr.).

 

20.               Slijedom navedenoga, ako je u pojedinačnom potrošačkom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženoj banci, i odluka u tom sporu se temelji upravo na okolnosti da zaposlenik banke prije sklapanja ugovora nije obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, a sud odluku temelji na zaključku da tu okolnost banka nije dokazala u smislu odredbe čl. 221.a ZPP-a, onda primjena pravila iz članka 221.a ZPP-a podrazumijeva obvezu suda da na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača i tužitelja, a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvede dokaze koje je banka predložila u pojedinačnom potrošačkom sporu i tek na temelju izvedenih dokaza ocijeni ima li mjesta primjeni članka 221.a ZPP-a.

 

21.               Drugim riječima, u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, a ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

 

22.               Što se pak tiče prigovora zastare prema shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

 

23.               Stoga je valjalo, temeljem čl. 369. st. 1. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženika i ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, time da će u nastavku postupka prvostupanjski sud vodeći računa o svemu iznesenom u prvom redu otkloniti bitnu povredu na koju je ukazano, upotpuniti  činjenično stanje prema uputi ovoga suda izvođenjem po tuženiku predloženih dokaza, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu presudu.

 

Splitu 1. prosinca 2022.