- 1 -              Rev 3675/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3675/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. G. iz Z., OIB: …, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž-164/2017 od 9. svibnja 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. broj Pn-1401/13-50 od 1. prosinca 2016., na sjednici održanoj 30. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja podnesena 10. rujna 2018. dopunjena podneskom od 17. rujna 2018. glede glavne stvari odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Revizija tužitelja glede odluke o troškovima postupka odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tužena Republika Hrvatska dužan je tužitelju D. G. na ime naknade štete platiti 220.000,00 kn, naknaditi parnični trošak, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od utuženja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju D. G. iz Z., …, OIB: … naknaditi tuženiku Republici Hrvatskoj, OIB: … trošak ovog postupka u iznosu od 2.500,00 kn (slovima: dvijetisućepetstokuna) u roku od 15 dana."

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč.1. i 2. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava, pa predlaže pobijanu presudu preinačiti podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Tužitelj je naknadnim podneskom dopunio podnesenu reviziju ističući da reviziju podnosi i na temelju čl. 382. st. 2. ZPP ističući pet pravnih pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

 

6.1. Revizijski sud je prije ocjene o osnovanosti revizije ispitao dopuštenost revizije, imajući na umu da je tužitelj podnio i reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP i reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, te da je ta, tzv. izvanredna revizija dopuštena samo ako protiv drugostupanjske presude nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP. U ovom slučaju vrijednost predmeta spora pobijane presude iznosi 220.000,00 kuna te budući da prelazi vrijednost od 200.000,00 kuna, dozvoljena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

6.2. Postupajući u skladu s odredbom čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog nezakonitog postupanja Općinskog suda u Zagrebu u predmetu poslovnog broja I – 1918/91, kasnije I – 1663/93, sada Ovr – 1663/93, odnosno zbog po njemu u tom predmetu donesenih nezakonitih odluka i postupanja suda te neizvršavanja privremene mjere određene u tom predmetu, a uslijed kojeg neizvršavanja privremene mjere je tužitelj pretrpio štetu na ime izgubljene zarade u iznosu od 220.000,00 kn.

 

8. U postupku koji je prethodio revizijskom utvrđeno je da je sud po prijedlogu vjerovnika, ovdje tužitelja donio rješenje o izvršenju privremene mjere, po kojem je dužnik postupio i vratio tužitelja na poslove i radne zadatke pravnika slijedom čega u postupanju suda nema nezakonitog i nepravilnog rada. Nadalje, utvrđeno je da je privremena mjera izgubila svoj učinak pravomoćnim okončanjem postupka u kojem je je zahtjev za vraćanjem ovdje tužitelja na rad na mjesto pravnika pravomoćno odbijen. Nižestupanjski sudovi zaključuju da nezadovoljstvo takvom odlukom i mišljenje tužitelja da je trebao biti vraćen na rad ne može dovesti do zaključka da je sud u svom postupanju počinio nezakonitosti i nepravilnosti. Tim više što u ovom postupku naknade štete, odluke suda donesene u tim predmetima, zbog učinaka njihove pravomoćnosti vežu nižestupanjske sudove i iste se smatraju zakonitima te ih nižestupanjski sudovi nisu ovlašteni mijenjati, ukidati ili ih na drugi način ocjenjivati nezakonitima (tako i revizijski sud u Rev – 2377/12 od 17. studenoga 2015.).

 

9. Obzirom na vezanost učincima pravomoćnih odluka donesenim u tom predmetu, nižestupanjski sudovi su utvrdili da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu tuženice Republike Hrvatske jer iste nije bilo moguće ocijeniti sa značajem kako ih tužitelj kvalificira (nezakonite i nepravilne), te stoga nije prihvaćen dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem sutkinja D. B., J. T. i R. Š., kao ni zaposlenika suda koji su radili u odvjetničkim pretincima u razdoblju od 1990. do 1995., saslušanjem tužitelja te provođenjem knjigovodstvenog vještačenja jer se provođenjem tih dokaza ne bi utvrdile činjenice bitne za donošenje odluke u ovom predmetu.

 

10. Nadalje, na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94, 100/96, 115/97, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02, 101/03, 17/04, 141/04, dalje ZS), kojom je propisano da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, te obzirom da tužitelj nije dokazao nezakonit odnosno nepravilni rad sudaca kao niti ostale pretpostavke za naknadu štete (protupravnost, uzročnu vezu između štetne radnje i štetu) tužbeni zahtjev je odbijen.

 

11. Iako se u navedenoj odredbi izričito ne navodi da se radi o objektivnoj odgovornosti države to bez daljnjega proizlazi iz cilja i svrhe tog propisa, koji je takav prije svega radi zaštite trećih osoba u odnosu na nezakoniti ili nepravilan određenih pravosudnih dužnosnika. To znači da odgovornost države postoji i u onim slučajevima kada na strani suca nije postojala volja, namjera ili pristanak da se određenim postupanjem nanese šteta trećim osobama (tako revizijski sud u odluci Rev-1248/2014-3 od 11. lipnja 2019.).

 

12. Međutim, za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu članka 67. ZS moraju biti kumulativno ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete propisane odredbama u to vrijeme važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

 

13. Opće pretpostavke odgovornosti države za štetu jesu nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je zbog toga nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete. Te pretpostavke moraju se kumulativno ispuniti.

 

14. Pritom se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt. Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje suprotno propisanom ili uobičajenom načinu obavljanja djelatnosti.

 

15. Međutim, u konkretnom slučaju nije dokazano da je postupak I – 1918/91, kasnije I – 1663/93, sada Ovr – 1663/93  bio vođen protivno zakonskim pravilima ili da je došlo do propusta u primijeni zakona. Osim toga, nije dokazano niti postojanje uzročne veze između rada sudaca u naznačenom predmetu i štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala jer, uz ostalo, iza njihovih postupaka stoje pravomoćne sudske odluke, pri čemu su iste prošle kontrolu svih stupnjeva sudbene vlasti.

 

16. Prema tome, kako u postupku nije utvrđeno da je tužitelju nastala šteta kao posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada sudaca, to nema osnove za odgovornost tuženice, kako su to pravilno ocijenili i nižestupanjski sudovi.

 

17. Nadalje, revident ističe da su u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno revizijskim navodima tužitelja prvostupanjska i drugostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti s jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

 

18. Neosnovano revident u reviziji ističe da je tijekom drugostupanjskog postupka počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer je drugostupanjski sud prema ocjeni ovoga suda ocijenio sve one žalbene navode tužitelja koji su bili odlučni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, iznosi činjenice i daje vlastitu, subjektivnu ocjenu provedenog postupka I – 1918/91, kasnije I – 1663/93, sada Ovr – 1663/93  treba istaknuti da takvi prigovori predstavljaju činjenične prigovore, a revizijski sud činjenične prigovore stranaka iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje niti ispitivati njihovu osnovanost jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

19. Nadalje, revident ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske prilikom donošenja odluke kojom je odbijen prijedlog tužitelja za svrhovitom delegacijom odstupio od svoje prakse prema kojoj postoje pretpostavke za svrhovitom delegacijom u smislu čl. 68. ZPP u slučaju kad oštećenik zahtijeva naknadu štete za koju tvrdi da je nastala nezakonitim ili nepravilnim radom sudaca, odnosno da je postojao razlog da se za postupanje odredi drugi stvarno nadležni općinski sud umjesto Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Međutim, treba istaknuti da se revizija kao izvanredni pravni lijek podnosi protiv drugostupanjske presude koju je u ovom slučaju donio Županijski sud u Rijeci pri čemu revident nije iznio nikakve navode koji bi mogli pobuditi sumnju u nepristranost sudaca koji su donijeli drugostupanjsku presudu, i to ne samo sumnju podnositelja nego i sumnju svakog objektivnog promatrača.

 

20. S obzirom na izneseno predmetnu reviziju tužitelja u odnosu na odluku o glavnoj stvari valjalo je odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

21.1. U odnosu na odluku o troškovima postupka treba reći da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/2015-15 održanoj 16. studenog 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

21.2. Prigodom zauzimanja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenje kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/11 od 17. studenoga 2015.).

 

21.3. Zbog svega rečenog revizija tužitelja glede odluke o troškovima postupka nije dopuštena pa je valjalo u tom dijelu na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP odbaciti reviziju.

 

Zagreb, 30. studenoga 2022.