Poslovni broj: I Kž-395/2022-8

Poslovni broj: I Kž-395/2022-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Ivane Bujas, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. P. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18.; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 25. kolovoza 2022. broj K-1/2022., u sjednici vijeća održanoj 30. studenog 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja J. B., odvjetnika u Z.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog K. P. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici optuženi K. P. proglašen je krivim za tri kaznena djela protiv gospodarstva i to djelom pod točkom 1/ izreke te presude zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11., djelom pod točkom 2/ utaje poreza ili carine iz članka 256. stavak 1. KZ/11., a djelom pod točkom 3/ povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., sve činjenično i pravno pobliže opisano u izreci prvostupanjske presude.

 

1.1. Optuženom K. P. na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 1/ izreke utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 2/ utvrđena je  kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju članka 248. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 3/ utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa je temeljem članka 51. stavak 1. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 2 (dva) mjeseca.

 

1.2. Na temelju članka 77. stavak 1. KZ/11. od optuženog K. P. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 2.433.500,00 kuna tako da je utvrđeno da iznos od 2.433.500,00 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. te postaje vlasništvo Republike Hrvatske koji iznos je optuženik dužan uplatiti u korist državnog proračuna RH u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

1.3. Temeljem članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.), oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u iznosu od 452.213,40 kuna koji je optuženik dužan platiti u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude.

 

1.4. Na temelju članka 148. stavak 6. ZKP/08. optuženi K. P. oslobođen je obveze naknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točke 1. do 6. ZKP/08. te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti.

 

2. Protiv te je presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženom P. za svako pojedinačno djelo izrekne kaznu zatvora u dužem trajanju, te da potom izrekne jedinstvenu kaznu zatvora u dužem trajanju.

 

2.2. Optuženi K. P. žali se po branitelju J. B., odvjetniku u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke  9. i 11. ZKP/08., pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) te povrede kaznenog zakona, a žalbom predlaže „da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u skladu s člankom 483. stavak 1. i 484. a stavak 2. ZKP-a pobijanu presudu rješenjem ukine i sam provede raspravu i donese presudu'', a podredno da istu preinači na način da optuženika oslobodi od optužbe. U žalbi je ujedno zatraženo da se, u smislu članka 475. stavka 1. ZKP/08., optuženika i njegovog branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi, čemu je udovoljeno.

 

2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

3. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženog K. P. (čija je nazočnost osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu budući da se optuženik nalazi u Kaznionici u L.) i njegovog branitelja J. B., odvjetnika u Z., dok na sjednicu nije pristupilo uredno izviješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

5. Žalbe nisu osnovane.

 

6. Premda optuženi K. P. u uvodnom dijelu žalbe ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. i  11. ZKP/08., nakon čega parafrazira dio točke 11. stavka 1. članka 468. ZKP/08. da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza, iste ne obrazlaže i ne konkretizira, već se žalbeni razlozi u suštini većinom odnose na činjenična utvrđenja u presudi.

 

6.1. Tako optuženik smatra da prvostupanjski sud, ocjenjujući dokaze koji su izvedeni u ranijem kao i u ponovljenom dokaznom postupku, zaključuje da je optuženik ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja iako nije utvrđena niti jedna nova činjenica temeljem koje bi sud mogao razložiti svoje tvrdnje dok nije dokazana tvrdnja tužitelja da je optuženik organizirao i vodio poslove društva i na taj način imao namjeru na štetu društva ostvariti znatnu nepripadnu imovinsku korist.

 

6.2. Međutim, sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva presudu te dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio pri čemu ne postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

 

6.3. Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik ističe da niti jedan od ispitanih svjedoka nije direktno teretio optuženika da je u odnosu s njima nastupao kao voditelj poslova društva Benzinske postaje S. d.o.o. i kao odgovorna osoba s njihovim trgovačkim društvima potpisivao bilo kakve ugovore dok je jedini potpisnik dokumenta platnog prometa po bankovnim računima bio P. Č., osnivač i direktor društva, a nije utvrđeno postojanje punomoći kojom se ovlašćuje optuženik za vođenje društva. Drži da te navode potvrđuje i nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo K. P. u kojem se navodi da je jedini potpisnik dokumenata platnog prometa bio tadašnji direktor P. Č. koji je podizao sa žiro-računa gotovinu na ime pozajmica i troškova dok nije moguće utvrditi koje osobe i u kojem iznosu su podignule gotovinu u iznosu od 2.441.500,00 kuna. Nadalje, u odnosu na djela pod točkama 2. i 3. izreke smatra da optuženik nije bio stvarni voditelj društva pa onda nije imao niti obveze podnositi mjesečne obrasce PDV-a niti je bio u obvezi voditi poslovne knjige društva.

 

7.1. Suprotno žalbenim navodima optuženika, iz iskaza svjedoka P. Č. proizlazi da je bila 2009. kada ga je optuženik pitao bi li mogao na njegovo ime osnovati firmu koja bi se bavila naftom jer je on imao nekakvih poreznih dugova zbog kojih nije mogao osnovati firmu na svoje ime, što je i učinio za 7.000 kuna i još neke manje novčane iznose te je na šalteru E. banke u više navrata, a na zahtjev optuženika, podizao određene, veće novčane iznose, kojom prilikom bi mu optuženik dao već ispisanu isplatnicu ili ju je ponekad sam ispisivao u njegovoj prisutnosti, a svaki puta je optuženik čekao da podigne novac koji mu je svjedok odmah po izlasku iz banke i predavao. Iz iskaza svjedoka J. O. proizlazi da poznaje optuženoga P. K. koji je od njega kupio stan na adresi … u V. te je od optuženoga P. čuo da će opremiti taj stan i da će to biti ured dok mu osoba imena P. Č. nije poznata. Iz iskaza svjedoka Ž. F., tada zaposlenika financijske policije, proizlazi da se sjeća se da su P. Č. pitali neke detaljnije stvari o poslovanju na koje nije znao odgovoriti već je rekao da će sve ugovore i svu poslovnu dokumentaciju donijeti K. P.. Iz iskaza svjedokinje G. S. R. proizlazi da je sklopila ugovor o kratkoročnoj pozajmici, te je optuženik donio već potpisan ugovor, a prije toga je zvao prijatelja koji ima poduzeće u kojem on radi, ali ne zna detalje. Iz iskaza svjedoka A. B. proizlazi da je s optuženikom imao poslovnu suradnju dok mu ime P. Č. ništa ne govori. Slijedom takvih utvrđenja, neosnovano optuženik prigovara da niti jedan od svjedoka ne tereti optuženika da je nastupao kao voditelj poslova trgovačkog društva jer upravo suprotno iskazuju naprijed citirani svjedoci pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je P. Č. osnovao trgovačko društvo "Benzinske postaje S." d.o.o. na nagovor optuženoga K. P. tako da je samo formalno bio evidentiran kao osnivač i direktor navedenog poduzeća. Dakle, cjelokupno poslovanje trgovačkog društva vodio je optuženik što slijedi iz suglasnih, međusobno dopunjujućih iskaza svjedoka i  lokacija na kojoj je poslovalo društvo (R.) i na kojoj je živio P. Č. (Z.), pri čemu je indikativan nedostatak bilo kakve vjerodostojne isprave iz koje bi proizlazilo da je optuženik zaposlen u tom društvu, da je primao plaću ili najamninu za stan u kojem je poslovalo trgovačko društvo, a nasuprot tome, utvrđeno je postojanje izlaznih računa (listovi 115,132,136,137,138,144,152,165,166,168 spisa) potpisanih imenom K. P..

 

7.2. U konkretnom slučaju, s aspekta predmetnog kaznenog djela iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., nema nikakve dvojbe da je optuženik kao stvarni voditelj cjelokupnog poslovanja trgovačkog društva Benzinske postaje S. d.o.o. koje obavlja gospodarske poslove, koji je povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa tog društva jer je podizanjem novca s računa društva i zadržavanjem novca za sebe, time društvu čije bi interese kao faktički direktor trebao štititi, prouzročio štetu, a sebi ostvario znatnu imovinsku korist.

 

7.3. Sve naprijed izneseno u vezi s optuženikovim prigovorima u pogledu njegovog statusa odgovorne osobe u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, jednako tako se odnosi na takve prigovore u pogledu kaznenih djela iz članka 256. i  248. KZ/11., jer je osoba koja faktički vodi poslove društva u kaznenopravnom smislu odgovorna i za utvrđenje porezne obveze i za nevođenje poslovnih knjiga društva, bez obzira na to što je druga osoba formalno upisana u sudskom registru kao direktor društva.

 

7.4. Pravilni zaključci prvostupanjskog suda nisu dovedeni u dvojbu činjenicom, koju žalbom apostrofira optuženik, da nije pronađena punomoć koju je optuženiku potpisao P. Č., prema njegovom iskazu, obzirom je valjano prvostupanjski sud prihvatio njegov iskaz, koji je suglasan i s ostalim provedenim dokazima, pa nema razloga ne prihvatiti i taj dio neovisno o činjenici da predmetna punomoć nije pronađena. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik imao i kartice PBZ i E. banke pomoću kojih je podizao novac na bankomatima, kako to iskazuje svjedok P. Č., pri čemu su određeni novčani iznosi podignuti u O. kamo je optuženik, prema vlastitom iskazu, išao poslovno, dok je neupitno da vještak, u slučaju podizanja gotovine na bankomatu, ne može utvrditi tko je podignuo gotovinu jer vještak izrađuje nalaz na temelju vjerodostojne dokumentacije koje, po prirodi stvari, nema prilikom dizanja gotovine na bankomatu pa pogrešno optuženik te činjenice tumači na način da upravo potvrđuju njegov iskaz.

 

7.5. Nadalje, a u odnosu na žalbene tvrdnje o propustu prvostupanjskog suda da u odnosu na kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. primjeni načelo in dubio pro reo, optuženiku treba ukazati na pravilnu primjenu članka 3. stavka 2. ZKP/08. Naime, ta odredba sadrži pravno logičko pomagalo (ne načelo) in dubio pro reo koje se primjenjuje samo i onda ukoliko dvojbe oko postojanja neke odlučne činjenice nije moguće otkloniti pa se (ne)postojanje takve činjenice uzima u korist optuženika. Dvojba u smislu članka 3. stavka 2. ZKP/08. postoji tek kada iz dokaza nije moguće izvesti zaključak o (ne)postojanju neke pravno odlučne činjenice ili kada dokaz dopušta mogućnost zaključiti da neka činjenica postoji, ali i da ne postoji. Međutim, to ovdje nije slučaj.

 

7.6. Optuženik smatra i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno jer je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optuženika da se u ovom ponovljenom postupku ponovno ispita svjedokinja G. S. R., a na okolnost da je vratila pozajmicu trgovačkom društvu ne ističući posebno optuženika kao osobu s kojom je pozajmicu kompenzirala, međutim, ta okolnost ne predstavlja odlučnu činjenicu u ovom postupku niti utječe na potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.  

 

7.7. Iz svih naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

8. Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08., optuženik obrazlaže nepostojanjem pravnog kontinuiteta između kaznenog djela iz članka 337. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje: KZ/97.) i članka 246. KZ/11. jer KZ/11. proširuje krug osoba koje mogu počiniti navedeno djelo, dok djelo iz članka 337. KZ/97. može počiniti samo ''službena ili odgovorna osoba'' slijedom čega je povrijeđeno načelo primjene blažeg zakona.

 

8.1. Točno je da kazneno djelo iz članka 246. KZ/11. može počiniti bilo koja osoba u okviru gospodarske djelatnosti jer je prema odredbama KZ/11. za ovo djelo počinitelj definiran kao „tko“, a ne kao osoba s određenim svojstvom pri čemu je prvostupanjski sud u točki 1. izreke presude pravilno utvrdio da ga je optuženi P. počinio kao stvarni voditelj poslovanja trgovačkog društva Benzinske postaje S. d.o.o., dakle, kao osoba koja je, premda nije formalno imala svojstvo odgovorne osobe u trgovačkom društvu čije je imovinske interese bila dužna štititi, stvarno obavljala poslove iz djelokruga tog trgovačkog društva.

 

8.2. Međutim, optuženiku se ukazuje da je pitanje kaznenopravne odgovornosti osobe koja nije formalno upisana u registru trgovačkog suda kao odgovorna osoba, ali faktično obavlja poslove uprave društva umjesto formalno postavljene osobe koja samo figurira kao voditelj društva (tzv. „slamnati čovjek“), bilo i prije stupanja na snagu KZ/11. razriješeno u dosljednoj dugogodišnjoj sudskoj praksi na način da je prihvaćeno da je faktički voditelj društva mogao biti proglašen krivim za kaznena djela koja može počiniti odgovorna osoba, bez obzira na to što je druga osoba upisana u registru trgovačkog suda.

 

8.3. Stoga je pravilno prvostupanjski sud osudio optuženika za kazneno djelo iz KZ/11. kao blaže za počinitelja. Naime, za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, i to za kvalificirani oblik tog kaznenog djela koji je ostvaren pribavljanjem drugome znatne protupravne imovinske koristi, je odredbom članka 337. stavka 4. KZ/97. bila propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, jednako kao i sada za odgovarajući oblik kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Međutim, odredbom članka 89. stavkom 29. KZ/11. propisano je da je vrijednost imovinske koristi i štete velika ako prelazi 60.000,00 kuna, a to ovo kazneno djelo, unatoč jednakoj propisanoj kazni od jedne do deset godina zatvora, čini blažim od kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/97., kod kojeg je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. kvalificirani oblik tog kaznenog djela bio ostvaren kada je vrijednost koristi protupravne imovinske koristi prelazila 30.000,00 kuna pa je sada za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., potrebna veće kriminalna količina.

 

8.4. Ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08., i po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

9. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnosti pod kojima je djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. (beskrupuloznost i proračunatost) te osobnost optuženika koji je osuđivan za istovjetna kaznena djela koja nisu sva nabrojana u pobijanoj presudi, pa i na kazne zatvora koje očito na njega nisu utjecale da ne čini nova kaznena djela dok se protiv njega vode i drugi kazneni postupci.

 

9.1. Kako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to njegova žalba sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08.

 

9.2. Protivno tim žalbenim navodima, proračunatost i beskrupuloznost nisu posebno izraženi pri počinjenju kaznenog djela iz članka 246. KZ/11. koje u sebi, zbog prirode kaznenog djela, obuhvaća i proračunatost i motiviranost isključivo vlastitim interesima bez obzira na štetu drugima.  Nadalje, dosadašnja kaznena osuđivanost optuženika zaista ukazuje na upornost optuženika u protupravnom postupanju i potrebu izricanja bezuvjetne kazne zatvora te je ispravno prvostupanjski sud, u nedostatku olakotnih okolnosti, utvrdio kazne zatvora koje su iznad zakonskih minimuma za sva tri kaznena djela tako da je optuženom K. P. na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 1/ izreke utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, na temelju članka 256. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 2/ kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, a na temelju članka 248. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo iz točke 3/ kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, pa je temeljem članka 51. stavak 1. KZ/11. optuženik osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 2 mjeseca.

 

9.3. Naime, ocjena je drugostupanjskog suda da je upravo ova jedinstvena kazna zatvora primjerena težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika te je za očekivati da će se njome ostvariti svi vidovi svrhe kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

10. U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi koja se žalbom ne pobija, prvostupanjsku je presudu trebalo, ispitati po službenoj dužnosti u smislu članka 478. ZKP/08., te je utvrđeno da je imovinska korist pravilnom primjenom zakona ispravno oduzeta.

 

11. Neosnovane su i žalbene tvrdnje optuženika da prvostupanjski sud nije imao uvjeta dosuditi oštećeniku imovinskopravni zahtjev jer, po mišljenju žalitelja, nije utvrđeno je li optuženik svojim postupanjem ostvario sve subjektivne i objektivne elemente bića kaznenog djela iz točke 2/ izreke prvostupanjske presude pa je prvostupanjski sud neosnovano dosudio imovinsko pravni zahtjev. Ovo stoga što je optuženik, nakon ispravnog utvrđenja da je svojim radnjama ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 265. stavak 1. KZ/11., pobijanom presudom i proglašen krivim, pa je prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 158. stavka 2. ZKP/08., na koju se poziva u izreci pobijane presude, a kojom je propisano da sud može u presudi kojom optuženika proglašava krivim oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili djelomično, a za ostatak ga uputiti u parnicu, ispravno i na zakonu osnovano odlučio o imovinskopravnom zahtjevu u kojem nije obuhvatio zakonske zatezne kamate, kako to pogrešno tvrdi optuženik u žalbi. Isto tako, pogrešno je pozivanje optuženika na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: I Kž 395/2019-9 od 21. prosinca 2021., kojim je ukinuta ranija presuda u ovom kaznenom postupku, na način da je dana uputa o potrebi umanjena iznosa kamata kao prihoda i iznosa poreza na kamatu kao prihoda, jer takva uputa prvostupanjskom sudu citiranim rješenjem nije dana.

 

12. Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe nisu osnovane, trebalo ih je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zagrebu 30. studeni 2022.