- 1 -              Rev 3421/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3421/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B., OIB ... , iz O., zastupan po punomoćniku N. M. odvjetniku u K., protiv tuženog R. B., OIB ... , iz K., zastupan po punomoćniku M. O. odvjetnici u Odvjetničkom društvu R.&O. u K., radi opoziva ugovora o darovanju, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-63/2018-2 od 22. svibnja 2019., kojom je preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1075/14-26 od 4. prosinca 2017., u sjednici održanoj 30. studenoga 2022.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tuženika podnesena protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-63/2018-2 od 22. svibnja 2019. u toč. I. i II. izreke.

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija podnesena protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-63/2018-2 od 22. svibnja 2019. u dijelu odluke o troškovima (toč. III. izreke) kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za opozivom ugovora o darovanju od 25. veljače 1998. u dijelu kojim tužitelj daruje svom sinu tuženiku R. B. ½ dijela svojih nekretnina upisanih u zk. ul. 1388 k.o. J. koje se sastoje od kč. br. 979/10 stambena građevina i dvorište u J. od 390 čhv (ranije kč. br. 979/10 šuma u površini 394 čhv) koji ugovor je ovjeren kod javnog bilježnika N. B. M. iz K. 9. ožujka 1998., kao i zahtjev za uspostavom ranijeg stanja u zemljišnim knjigama na darovanim nekretninama na način da se briše upis prava vlasništva na spornim nekretninama sa imena tuženika uz istovremeni upis na ime tužitelja, te zahtjev za naknadom parničnih troškova. Rješenjem sadržanim u istoj odluci naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove postupka od 21.376,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. prosinca 2017. pa do isplate.

 

2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i rješenje na način da je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen u cijelosti, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnične troškove od 18.593,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 14. prosinca 2017. pa do isplate u roku od 15 dana.

 

3. Tuženik podnosi reviziju pobijajući drugostupanjsku presudu pozivajući se na revizijske razloge – bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava propisane čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), dok iz sadržaja revizije proizlazi da istu podnosi temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

4. Predlaže da se revizija prihvati i preinači pobijana drugostupanjska presuda na način da se odbije žalba tužitelja i potvrdi prvostupanjska presuda te da se naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove, uz naknadu troškova povodom revizije.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija dijelom nije osnovana, a dijelom nije dopuštena.

 

7. Kako je u konkretnom slučaju vrijednost predmeta spora 230.000,00 kn, revizija je (u odnosu na meritum spora) dopuštena temeljem čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

8. Prema čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za opozivom darovanja izvršenog u korist tuženika u odnosu na nekretnine opisane u toč. 1. obrazloženja.

 

10. Suprotno navodima tuženika prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer sud drugog stupnja nije "drugačije utvrđivao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva" (kako to u reviziji tuženik navodi), a s obzirom da je predmetom ugovora o darovanju bila nekretnina koju je u cijelosti tužitelj darovao tuženiku, za donošenje valjane odluke o tom obveznom odnosu nije od utjecaja navod tuženika da bi dio te nekretnine eventualno predstavljao bračnu stečevinu i da supruga tužitelja – majka tuženika nije opozvala darovanje svog suvlasničkog dijela te nekretnine jer ona nije niti bila ugovorna strana ugovora o darovanju. Stoga revizija tuženika u odnosu na istaknut revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP nije osnovana.

 

11. Revizija je neosnovana i u odnosu na istaknut revizijski razlog iz čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP. Suprotno navodima tuženika sud drugog stupnja prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja nije postupao temeljem čl. 373.a ZPP već je svoju odluku temeljio na činjeničnim utvrđenjima suda prvog stupnja. U odnosu na utvrđivanje opsega izvršenog darovanja, a kao što je već navedeno, nije postojala obveza nižestupanjskih sudova da postupajući u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva (čl. 2. ZPP) razmatraju prigovor da je ugovorom o darovanju raspolagano u korist tuženika i sa dijelom nekretnine koji je bračna stečevina majke tuženika.

 

12. Tijekom postupka pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj tuženiku ugovorom o darovanju od 25. veljače 1998. darovao ½ dijela nekretnina opisanih u toč. 1. obrazloženja

- da se između istih parničnih stranaka vodi spor glede prava vlasništva u odnosu na istu nekretninu

- da je tuženik pravomoćnom presudom kaznenog suda od 17. rujna 2013. proglašen krivim zbog kaznenog djela prijetnje počinjenog 26. rujna 2011. u odnosu na tužitelja kao oštećenog kao i da iz činjeničnog opisa kaznene presude proizlazi da je kazneno djelo počinjeno na način da je tuženik tužitelju prijetio nožem veličine 40 cm

 

13. Sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev ocjenjujući da se u odnosu na predmet spora primjenjuju odredbe Općeg građanskog zakona (dalje: OGZ) jer je ugovor o darovanju sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), pa da temeljem čl. 1163. ZOO proizlazi da se za ovaj pravni odnos primjenjuje Zakon koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Međutim, ocjenjuje da je od izvršenja kaznenog djela prijetnje (26. rujna 2011.) pa do podnošenja tužbe (19. rujna 2014.) prošlo dulje vrijeme pa da taj događaj nije u svezi sa opozivom darovanja budući da tužitelj navodi da se tuženik unazad godinu dana nedostojno ponaša prema njemu. Nadalje, ocjenjuje da unazad godinu dana ponašanje tuženika nije moglo predstavljati grubu neharnost u smislu čl. 948. OGZ jer da iz iskaza samih stranaka proizlazi da u tom razdoblju uopće nisu bili u kontaktu, a prihvaćajući iskaz svjedoka A. M. B. koja iskazuje da se tužitelj svojevoljno iselio iz kuće u kojoj je živio i odselio na drugu lokaciju gdje živi sa drugom ženom, sud prvog stupnja zaključuje da ga tuženik svojim postupcima nije natjerao da se iseli iz kuće u kojoj je živio.

 

14. Sud drugog stupnja prihvaća pravno shvaćanje suda prvog stupnja da se za rješenje spora primjenjuju odredbe OGZ, međutim prihvaća tužbeni zahtjev iz razloga što je iz činjeničnog opisa kaznenog djela za koje je tuženik proglašen krivim razvidno da isti prema tužitelju postupa sa grubom neharnošću, te da je pogrešna pravna ocjena suda prvog stupnja da ovaj događaj koji se desio tri godine prije podnošenja tužbe nije razlogom za opoziv darovanja budući da tužitelj u tužbi upravo ovaj događaj navodi kao razlog za opoziv darovanja, te primjenom čl. 373. ZPP preinačuje prvostupanjsku presudu.

 

15. Suprotno navodima tuženika nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da se na sporan pravni odnos – opoziv darovanja primjenjuju odredbe bivšeg Općeg građanskog Zakonika (dalje: OGZ), a koji se primjenjuje na konkretni slučaj pozivom na Zakon o načinu primjene pravih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91) kao pravno pravilo kojim je u vrijeme kada je tužitelj izvršio darovanje u odnosu na tuženika taj ugovor bio reguliran (tako ovaj sud u Rev 1118/06-2 od 4. travnja 2007., Rev 1073/10-2 od 7. veljače 2012.).

 

16. Naime, na pravnu valjanost i učinke pravnog posla primjenjuju se odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je taj pravni posao sklopljen jer su prema odredbama toga Zakona ugovorne strane imale svoja legitimna očekivanja koja su namjeravala ostvariti.

 

17. Kako je ugovor o darovanju jednostrani pravni posao (iako se obdarenik prihvaća dara), pravne posljedice tog pravnog posla treba sagledati iz položaja darovatelja i namjere koju je želio ostvariti i koja su pritom bila njegova legitimna očekivanja i pobude, dok tuženik (obdarenik) ovim pravnim poslom nije vršio nikakvu protučinidbu osim što se prihvatio dara.

 

18. Stoga se i postupanje tuženika kao obdarenika treba sagledati u kontekstu ponašanja koje se od njega očekivalo u trenutku kada je darovanje izvršeno a koje je bilo regulirano tada važećim odredbama OGZ kao jedinog mjerodavnog propisa, a na isti način se treba ocjenjivati i pretpostavke za opoziv darovanja koje su bile poznate u vrijeme kada je darovanje izvršeno.

 

19. U odnosu na navode tuženika kojima tvrdi da je odlukom suda drugog stupnja povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva i da je ista protivna njegovim legitimnim očekivanjima u dijelu kojim se nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije sklapanja ugovora o darovanju valja odgovoriti da je stjecanje njegovog prava vlasništva na darovanim nekretninama derivativan način stjecanja prava vlasništva, dakle vlasništvo je stekao voljom darovatelja i to besplatnim i bezuvjetnim pravnim poslom i da tužitelj ima zakonom priznato legitimno pravo na opoziv darovanja pod zakonom propisanim pretpostavkama, a posljedica tog opoziva je uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja – dakle prijenosa prava vlasništva na ime darovatelja.

 

20. Iako je odredbom paragrafa 1487 OGZ propisan zastarni rok od tri godine za opoziv darovanja, u konkretnom slučaju ova okolnost nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer je tuženik kazneno djelo na štetu tužitelja (darovatelja) počinio  26. rujna 2011., dok je tužba u ovom predmetu podnesena 19. rujna 2014., dakle prije isteka zastarnog roka.

 

21. Navodi tuženika kojima osporava da bi njegovo postupanje prema tužitelju bilo neharno, kao i da bi osuda zbog kaznenog djela prijetnje bila opravdani razlog za opoziv darovanja predstavljaju njegovo viđenje i ocjenu provedenih dokaza a pravo ocjenjivanja provedenih dokaza pridržano je za sud (čl. 8. ZPP).

 

22. Sud drugog stupnja je u svojoj odluci iznio jasne i argumentirane razloge na kojima temelji ocjenu da je ovakvo postupanje tuženika spram tužitelja bilo grubo neharno, a osobito u okolnostima kada je tuženik sin tužitelja te se unutar tako bliskog srodstva očekuje odnos međusobnog poštovanja i uvažavanja a ne postupanje koje je pravomoćnom presudom kaznenog suda utvrđeno kao kazneno djelo prijetnje počinjeno upotrebom noža, dakle u odnosu na roditelja i darovatelja sporne nekretnine.

 

23. Slijedom navedenog a temeljem čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci presude.

 

24. U odnosu na reviziju protiv rješenja o troškovima postupka:

 

24.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

24.2. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

25. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tuženika protiv rješenja o troškovima parničnog postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

 

Zagreb, 30. studenog 2022.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

              Mirjana Magud, v.r.