- 1 -              I Kž-Us 17/2021-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 17/2021-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. V. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. , 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog I. V., optuženog V. N. i optuženog I. T. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. lipnja 2020. broj K-Us-12/16., u sjednici održanoj 30. studenog 2022.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Prihvaćaju se žalbe optuženog I. V. i optuženog V. N., a u povodu tih žalbi po službenoj dužnosti i u odnosu na optuženog I. T., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              II. Uslijed odluke pod točkom I., žalba optuženog I. T. je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivima:

 

- optuženog I. V. zbog tri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti u poticanju iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. KZ/11., opisana pod točkama 1., 3. i 4. izreke, za koja mu je, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jednu godinu za svako djelo; zbog tri kaznena djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07. i 152/08.; dalje: KZ/97.), opisana pod točkama 1., 3. i 4. izreke, za koja mu je, na temelju članka 311. stavka 2. KZ/97., utvrdio kazne zatvora u trajanju od po pet mjeseci za svako djelo; zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave u poticanju iz članka 311. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke, za koje mu je na temelju istih zakonskih propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je optuženi I. V., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine;

 

- optuženog V. N. zbog tri kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., opisana pod točkama 1., 3. i 4. izreke, za koja mu je, na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., utvrdio kazne zatvora u trajanju od po jedne godine za svako djelo; zbog kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisano pod točkom 1. izreke, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca pa je optuženi V. N., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora  u trajanju od dvije godine i šest mjeseci te mu je, na temelju odredbe članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne zatvora na koju je osuđen u trajanju od jedne godine izvršiti dok se preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo;

 

- optuženog I. T. zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti u pomaganju iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke presude, za koje mu je na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97., opisano pod točkom 2. izreke, za koje mu je, na temelju istog zakonskog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je optuženi I. T., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u vremenu provjeravanja od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom I. V. i optuženom V. N. je u izrečene jedinstvene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to optuženom I. V. u trajanju od 23. listopada 2012. do 2. siječnja 2013., a optuženom V. N. u trajanju od 23. listopada 2012. do 6. prosinca 2012.

 

1.2. Na temelju odredbe članka 79. KZ/11. prema optuženom V. N. je izrečena mjera oduzimanja predmeta i to službena javnobilježnička iskaznica izdana na njegovo ime te tri javnobilježnička štambilja od čega jedan štambilj s tekstom "Odobreno oslobođenje od plaćanja troškova - pristojbe Redni broj popisa pismena, ___________", te dva štambilja s tekstom "Ovaj je javnobilježnički akt izvršan dana_________ 19__ godine Ovlaštena javnobilježnička osoba __________". U skladu s odredbom članka 79. stavka 6. KZ/11., određeno je da će se navedeni oduzeti predmeti nakon pravomoćnosti presude uništiti.

 

1.3. Na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) od optuženog V. N. je oduzeta imovinska korist ostvarena počinjenjem kaznenih djela u ukupnom iznosu od 1.500,00 eura što predstavlja protuvrijednost 11.346,00 kuna od čega je iznos od 500,00 eura, a protuvrijednosti 3.782,00 kune ostvaren počinjenjem kaznenog djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanog pod točkom 1. izreke, dok je iznos od 1.000,00 eura, što predstavlja protuvrijednost od 7.564,00 kune, ostvaren počinjenjem kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 1. KZ/97. opisanog pod točkom 2. izreke presude. Utvrđeno je da novčani iznos od 500,00 eura, a što je protuvrijednost od 3.782,00 kune, predstavlja imovinsku korist koju je optuženi V. N. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanim pod točkom 1. izreke, dok novčani iznos od 1.000,00 eura, a što je protuvrijednost od 7.564,00 kune, predstavlja imovinsku korist koju je optuženi V. N. ostvario kaznenim djelom iz članka 311. stavka 1. KZ/97. opisanim pod točkom 2. izreke, te da je novčani iznos od 1.500,00 eura, što predstavlja protuvrijednost od 11.346,00 kuna, imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom V. N. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.500,00 eura, što predstavlja protuvrijednost od 11.346,00 kuna, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i pod prijetnjom ovrhe.

 

1.4. Na temelju odredbe članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08.-19. oštećenom trgovačkom društvu R. d.d. u stečaju je u odnosu na optuženog I. V. dosuđen zatraženi imovinskopravni zahtjev na način da je optuženi I. V. obvezan oštećenom trgovačkom društvu „R.“ d.d. u stečaju isplatiti ukupan iznos od 845.000,00 kuna od čega se iznos od 180.000,00 kuna odnosi na štetu počinjenu kaznenim djelima opisanim pod točkom 1. izreke; iznos od 100.000,00 kuna se odnosi na štetu počinjenu kaznenim djelima opisanim pod točkom 3. izreke, dok se iznos od 565.000,00 kune odnosi na štetu počinjenu kaznenim djelima opisanim u točki 4. izreke. Optuženi I. V. obvezan je ukupan novčani iznos od 845.000,00 kuna isplatiti oštećenom trgovačkom društvu R. d.d. u stečaju u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti presude, a pod prijetnjom ovrhe.

 

1.5. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1., 6. i 7. ZKP/08.-19. optuženici su obvezani da na ime troškova kaznenog postupka isplate sudu novčane iznose i to:

- optuženi I. V. ukupan iznos od 5.191,00 kuna od čega se iznos od

691,00 kuna odnosi na ime dijela naknade troškova za svjedoke, iznos od 1.500,00 kuna se odnosi na ime naknade za psihijatrijsko vještačenje, dok je iznos od 3.000,00 kuna određen na ime sudskog paušala,

- optuženi V. N. ukupan iznos od 4.491,00 kuna od čega se iznos od 691,00 kuna odnosi na ime dijela naknade troškova za svjedoke, iznos od 800,00 kuna se odnosi na ime naknade za sudskomedicinsko vještačenje, dok je iznos od 3.000,00 kuna određen na ime sudskog paušala,

- optuženi I. T. ukupan iznos od 25.816,00 kuna od čega se iznos od 691,00 kuna odnosi na ime dijela naknade troškova za svjedoke, iznos od 22.125,00 kuna se odnosi na ime naknade za branitelje po službenoj dužnosti, dok je iznos od 3.000,00 kuna određen na ime sudskog paušala.

 

2. Ujedno je Županijski sud u Splitu prvostupanjskom presudom, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-19. optuženog V. N. oslobodio optužbe da je počinio dva kaznena djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisana pod točkama 5. i 6. izreke.

 

2.1. Na temelju odredbe članka 149. stavka 1. ZKP/08.-19. troškovi kaznenog postupa koji se odnose na oslobađajući dio presude pali su na teret proračunskih sredstava.

 

3. Protiv te presude žalbu su podnijeli optuženici I. V., V. N. i I. T..

 

3.1. Optuženi I. V. se žali putem branitelja, odvjetnika A. B., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o izrečenoj kaznenoj sankciji, odluke o imovinskopravnom zahtjevu i odluke o naknadi troškova kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred drugim predsjednikom vijeća, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije ili da se optuženog I. V. oslobodi optužbe.

 

3.2. Optuženi V. N. žali se protiv osuđujućeg dijela prvostupanjske presude putem branitelja, odvjetnika I. V., zbog apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP/08.-19., povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.-19. Predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3.3. Optuženi I. T. žalbu je podnio putem branitelja, odvjetnika G. R., zbog odluke o kaznenoj sankciji te odluke o troškovima kaznenog postupka. Predlaže da se pobijana presuda u osporavanom dijelu ukine, podredno da se preinači na način da se optuženika blaže kazni te da se smanji iznos odmjerenih troškova.

 

4. Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) podnio je odgovor na žalbu optuženog I. V. te odgovor na žalbu optuženog V. N., oba s prijedlogom da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-19., prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Žalbe optuženog I. V. i optuženog V. N. su osnovane, dok je žalba optuženog I. T. bespredmetna.

 

Na žalbe optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

7. Žaleći se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka optuženi I. V. prije svega ističe da se ovaj kazneni postupak nije smio voditi jer je nalogom USKOK-a od 30. siječnja 2015. broj K-US-234/2012. obustavljena istraga, a da je pod istim poslovnim brojem u ovom kaznenom predmetu podignuta optužnica.

 

7.1. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je nalogom USKOK-a za provođenje istrage od 24. listopada 2012. poslovni broj K-US-234/2012., osim za kaznena djela zbog kojih su optuženici I. V., V. N. i I. T. pobijanom presudom proglašeni krivima, protiv optuženika I. V., V. N., I. T. i I. K. istraga otvorena i zbog drugih kaznenih djela počinjenih izvan vremena inkriminacije u ovom kaznenom predmetu (28. kolovoza 2009. do 13. rujna 2012.). Premda je za ta djela, uslijed nedostatka dokaza koji bi potvrdili osnovanu sumnju da su počinjena, istraga obustavljena nalogom od 30. siječnja 2015., to, nasuprot žalbenim prigovorima optuženog I. V., ne predstavlja zapreku da se pod istim poslovnim brojem podigne optužnica za kaznena djela za koja je USKOK smatrao da postoje dokazi i osnovana sumnja da su počinjena.

 

8. U odnosu na daljnje žalbene tvrdnje kojima optuženi I. V. i dalje upirući na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ističe da je prekoračen zakonom propisani rok za podizanje optužnice treba reći sljedeće.

 

8.1. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je u ovom kaznenom postupku istraga, koja je pokrenuta nalogom USKOK-a od 24. listopada 2012., od strane Glavnog državnog odvjetnika produljena za još šest mjeseci, što znači da je trebala biti okončana najkasnije do 24. travnja 2014. Budući da je nalogom višeg državnog odvjetnika rok za podizanje optužnice u ovom kaznenom predmetu produljen za 30 dana, prva optužnica koja je na sudu zaprimljena 6. lipnja 2014. je, protivno žalbenim tvrdnjama, podignuta u zakonskom roku, kao uostalom i druga (nova i izmijenjena) optužnica, koja je na sudu zaprimljena 19. veljače 2015. (članak 365. stavak 2. ZKP/08.-19.).

 

9. Što se tiče daljnjih prigovora optuženog I. V., a kojima u dijelu žalbe  i nadalje upire na ostvarenje bitne postupovne povrede ističući da je presuda izrađena i otpremljena strankama nakon rokova propisanih člankom 458. ZKP/08.-19., treba ukazati da takve prigovore, kao uostalom i ranije iznesene žalbene tvrdnje optuženika o prekoračenju rokova za podizanje optužnice, nije moguće podvesti niti pod jednu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, a koje su jasno definirane odredbom članka 468. stavcima 1., 2. i 3. ZKP/08.-19. Stoga se, iako je točno da presuda nije otpremljena u roku od mjesec dana od njezine objave, ne radi o propustu u postupanju suda uz kojeg zakonodavac veže mogućnost pobijanja prvostupanjske presude.

 

10. Neutemeljeni su i daljnji žalbeni prigovori optuženog I. V. kojima bitnu postupovnu povredu nalazi u tome što zastupnik optužbe (zamjenik ravnatelja T. K.) u trenutku podizanja optužnice nije ispunjavao uvjete za zamjenika ravnatelja USKOK-a koji su propisani člankom 8. Zakona o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminaliteta ("Narodne novine" broj 76/09., 116/10., 57/11., 136/12., 148/13. i 70/17.; dalje: ZUSKOK), smatrajući da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 5. ZKP/08.-19., a koja se sastoji u tome što je postupak vođen bez zahtjeva ovlaštenog tužitelja.

 

10.1. Naime, imajući na umu da je u ovom kaznenom predmetu optužnicu podigao USKOK, kao posebno državno odvjetništvo koje obavlja poslove državnog odvjetništva u predmetima kaznenih djela iz Kaznenog zakona koja su izrijekom propisana člankom 21. ZUSKOK-a, očito je da je ovdje postojala optužba ovlaštenog tužitelja.

 

11. Nadalje, iako je točno da uvod i izreka pobijane presude ne sadrže sve zakonom propisane elemente propisane člankom 459. ZKP/08.-19. jer u uvodu nije navedena naznaka tužitelja i optužnog akta, dok u izreci nedostaje podatak o imovinskom stanju kod navođenja osobnih podataka optuženika, ne radi se o takvim nedostatcima koji izreku presude čine nerazumljivom niti je riječ o takvim nedostatcima zbog kojih se presuda ne bi mogla ispitati pa niti na taj način nije ostvarena bitna postupovna povreda.

 

12. Također nije u pravu optuženi I. V. kada u žalbi, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 417.a i člankom 418. stavkom 2. ZKP/08.-19., ističe da je prvostupanjski sud propustio, unatoč tome što je optuženi I. T. izjavio da se osjeća krivim, tog optuženika saslušati na početku dokaznog postupka.

 

12.1. Naime, u skladu sa žalbom istaknutom odredbom članka 417.a stavka 1. ZKP/08.-19., obveza je predsjednika vijeća da optuženika koji se očitovao da se smatra krivim uputi da može odmah iskazivati o svim okolnostima koje ga terete i iznijeti sve činjenice koje mu idu u korist, a što je u ovom kaznenom postupku i učinjeno. Naime, iz sadržaja zapisnika s rasprave održane 3. travnja 2019. jasno proizlazi da je ovaj optuženik s takvom zakonskom mogućnosti upoznat, međutim, da istu nije prihvatio izjavivši da će "i on svoju obranu iznijeti na kraju postupka bez obzira što je priznao krivnju". Druga je stvar što optuženi I. V. smatra da je ispitivanje optuženika na početku dokaznog postupka bilo od ključne važnosti za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja, čime se u biti ističe žalbena osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojoj će biti više riječi u nastavku ove odluke.

 

13. Niti činjenica da je predsjednik vijeća u tijeku dokaznog postupka, osim obavljanja poslova suca prvog stupnja, bio raspoređen i na poslove suca istrage, ne predstavlja smetnju da kao predsjednik raspravnog vijeća i dalje postupa u ovom kaznenom predmetu, a posebice navedena okolnost ne predstavlja ostvarenje bitne postupovne povrede iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-19. u smislu nepropisnog sastava suda, kako se to nastoji prikazati u žalbi optuženog I. V..

 

14. I daljnjim žalbenim prigovorima kojima optuženi I. V., upirući na povredu konfrontacijskog načela, a time i načelo kontradiktornosti koje je jedno od bitnih sastojaka prava na pravično suđenje (članak 468. stavak 2. ZKP/08.-19.), ističe da je obrana tek na raspravi prvi puta došla u prigodu provjeriti istinitost iskaza optuženog I. T. , a da joj je to "onemogućeno stvaranjem vrlo čudnog ozračja o nepoželjnosti postavljanja pitanja, odnosno zabranom odgovora na postavljena pitanja“, zbog čega se iskaz optuženog I. T. sveo na iskaz dan u istrazi bez nazočnosti branitelja suoptuženika, na kojem se, sukladno sudskoj praksi, ne može zasnivati presuda, što u biti predstavlja prigovore kojima se kroz osporavanje istinitosti obrane optuženog I. T. prigovara pravilnosti činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud utemeljuje zaključke iz pobijane presude, a o čemu će  biti  više govora u nastavku ove odluke kod razmatranja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

14.1. Nasuprot tome, u pravu je optuženi I. V. kada u žalbi, upirući na bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19., ističe da presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Naime, točno je da je optuženi I. V. prema činjeničnom opisu kaznenog djela pod točkom 2. izreke proglašen krivim što je naložio sastavljanje ugovora o kupoprodaji na kojem je "u rubrici prodavatelj potpisao Ž. M., direktora trgovačkog društva u razdoblju od 2002. do 2003.", dok je u obrazloženju te iste presude (stranica 34., odlomak 5.) navedeno da se optuženi I. V. tereti da je naložio sastavljanje ugovora o kupoprodaji nekretnina "u kojemu je u rubrici prodavatelj stajao neistiniti potpis direktora T.D. R. d.d.". Opisana različitost kod navođenja predmeta inkriminacije za optuženog I. V., i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, predstavlja proturječje izreke i razloga presude zbog kojih se presuda u tom dijelu ne može ispitati.

 

15. I optuženi V. N. se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Tako, u žalbi, prije svega, smatra da je pobijanom presudom ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19. koja se ogleda u proturječnosti onoga što se navodi o sadržaju isprava danih u postupku i samih isprava.

 

15.1. U navedenom je optuženi V. N. u pravu.

 

15.2. Naime, uporište za takav stav optuženik nalazi u tome što je u činjeničnom opisu točke 3. izreke presude navedeno da je optuženi I. V. "naložio sastavljanje ugovora o kupoprodaji nekretnina oznake čest.zem. 10651, 10663, 10664 i 10689/1 K.O. S.", dok iz sadržaja tog Kupoprodajnog ugovora (čiji se original nalazi u posebnom omotu broj 3. odnosno spisu Općinskog suda u Metkoviću, Zemljišnoknjižnog odjela, broj Z-404/2006. koji je u dokaznom postupku razgledan) jasno proizlazi da je predmetom tog kupoprodajnog ugovora nekretnina koja je označena kao čestica zemlje 10650, čestica zemlje 10651, čestica zemlje 10663, čestica zemlje 10664 i čestica zemlje 10689/1, sve u K.O. S.. To jasno ukazuje na to da u izreci pobijane presude nije navedena odnosno da nedostaje jedna čestica zemlje (10650), a koja je prema sadržaju ugovora nedvojbeno bila predmetom tog kupoprodajnog ugovora.

 

15.3. Slično tome, optuženi V. N. u žalbi tvrdi da je u činjeničnom opisu točke 4. izreke presude navedeno da je optuženi I. V. "naložio sastavljanje ugovora o kupoprodaji nekretnina oznake čest.zem. 5953/10, 5953/17, 5853/21, 5953/22, 5953/23, 5953/24, 5953/25, 5953/26, 5659/9, 5965/10, 5976/12, 5976/29, 5961/1, 5961/5, 5961/7, 5961/8 i čest.zgr. 718/1, 718/2 K.O. M.", iako iz sadržaja Kupoprodajnog ugovora (čiji se original nalazi u posebnom omotu broj 2. odnosno spisu Općinskog suda u Metkoviću, Zemljišnoknjižnog odjela, broj Z-942/2008. koji je u dokaznom postupku razgledan) jasno proizlazi da je predmetom kupoprodaje nekretnina koja je označena kao čestica zemlje 5953/10, 5953/17, 5853/21, 5953/22, 5953/25, 5953/26, 5956/9, 5965/10, 5976/12, 5976/29 5961/1, 5961/5, 5961/7, 5961/8 te č.zgr. 718/1, 718/2 sve K.O. M.. Navedeno, jasno ukazuje da su u izreci pobijane presude navedene dvije čestice zemlje (5953/23, 5953/24) koje su višak i koje uopće nisu bile predmetom tog kupoprodajnog ugovora.

 

15.4. Stoga je na opisani način, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvarena žalbom istaknuta postupovna povreda.

 

16. Daljnji oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženi V. N. nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama u odnosu na točku 2. izreke presude, zbog čega se presuda u tom dijelu  također ne može ispitati.

 

17. I u tome je žalitelj u pravu.

 

17.1. Naime, optuženi V. N. je točkom 2. izreke pobijane presude proglašen krivim što je izradio lažnu ispravu s ciljem da takvu ispravu uporabi kao pravu i to na način da je u veljači 2012., na traženje optuženog I. V. s datumom 17. siječnja 2013. i pod poslovnim brojem ..., ovjerio da potpis na kupoprodajnom ugovoru potječe upravo od Ž. M..

 

17.2. Obrazlažući razloge kojima se rukovodio prilikom utvrđivanja kaznenopravne odgovornosti optuženog V. N. za poduzimanje protupravnih radnji opisanih pod točkom 2. izreke, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, najprije, upirući da je modus operandi istovjetan kao i kod ostalih inkriminacija iz točaka 1., 3. i 4. izreke,  vrlo šturo navodi da je obrana optuženog I. T. , pa tako i u dijelu da su za solemnizaciju ugovora optuženici otišli kod optuženog V. N., potkrijepljena iskazom svjedoka Ž. M. koji je izrijekom naveo da predmetni ugovor nije vidio ni potpisao.

 

17.3. Međutim, optuženi V. N. s pravom, upirući na istaknutu bitnu postupovnu povredu, u žalbi upire na zapisnik koji je priložen spisu i koji je sastavljen kod Općinskog suda u Metkoviću 2. siječnja 2012. broj Su-400/2011. (list 1368) iz čijeg sadržaja nedvojbeno proizlazi da je V. N. iz javnobilježničke službe otpušten s danom 31. prosinca 2011., a da je na sud pristupio radi zaključenja knjiga, popisa službenih spisa, predmeta, upisnika, poduzimanja mjera za čuvanje istih, ali i preuzimanja pečata, žigova i štambilja, te da je sudu predao i zadnji Javnobilježnički upisnik koji se vodi uz elektronički upisnik o ovjerama i potvrdama.

 

17.4. Naime, propustom prvostupanjskog suda da se prilikom analize i ocjene cjelokupne dokazne građe, osvrne i na sadržaj tog zapisnika, čime bi se s više pažnje pristupilo ocjeni cjelokupne obrane optuženog V. N., posebice u dijelu u kojem se tvrdi da u vrijeme počinjenja kaznenog djela opisanog točkom 2. izreke ne samo da više nije bio javni bilježnik, već da kod sebe više nije imao štambilj s oznakama njegovog ureda, što bi ukazivalo da inkriminacija pod točkom 2. izreke nije bila objektivno izvediva, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja ostvarenje istaknute bitne postupovne povrede, kako to s pravom tvrdi optuženi V. N. u žalbi.

 

Na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

18. Prigovori optuženog I. V. i optuženog V. N. kojima se nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima prvostupanjski sud utemeljuje zaključak o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika poglavito su usmjereni na osporavanje ispravnosti ocjene o vjerodostojnosti i uvjerljivosti obrane optuženog I. T. , smatrajući ocjenu prvostupanjskog suda, da je riječ o istinitom iskazu, pogrešnom, dok se žalbom optuženog V. N. dodatno upire i na to da je prvostupanjski sud kod takvog zaključivanja o kaznenopravnoj odgovornosti optuženog I. V. i optuženog V. N. pogrešno promatrao kompletnu situaciju „iz istog kuta gledanja“.

 

19. U tom pravcu optuženi I. V. u žalbi ističe da je kod ocjene vjerodostojnosti obrane optuženog I. T. svakako trebalo imati na umu i činjenicu da je optuženi I. T. najprije u postupku koji se vodio pred Županijskim državnim odvjetništvom u Dubrovniku (dalje: ŽDO u Dubrovniku) pod poslovnim brojem K-DO-1/2012. negirao počinjenje kaznenog djela te iscrpno izlagao o okolnostima kupovine predmetnih nekretnina nakon čega je "sam sebe prijavio" davanjem izjave u USKOK-u u Zagrebu 18. lipnja 2012., pravdajući se da je bio u zabludi u pogledu važnih činjenica. Zatim u nastavku navodi da je optuženi I. T. tijekom istrage u USKOK-u dao dva iskaza (21. prosinca 2012. i 7. siječnja 2015.), nakon čega je na raspravi prvo izjavio da se ne osjeća krivim, a potom da se osjeća krivim. Budući da se, prema mišljenju ovog žalitelja, svaki od iskaza optuženog I. T. razlikuje u bitnim elementima, posebice u pogledu uloge suoptuženika u sačinjavanju ugovora, mjesta i načina unošenja potpisa na predmetne ugovore, broja odlazaka kod javnog bilježnika, sudjelovanja u ovjeri potpisa na ugovorima, nazočnosti trećih osoba, optuženi I. V. smatra da je optuženi I. T. na taj način nastojao osigurati privilegirani položaj za sebe i izbjegavanje podmirenja imovinskopravnog zahtjeva oštećenika, zbog čega je od velikog značaja bilo da se obrana optuženog I. T. cijeni s posebnom pozornošću.

 

20. Razmatrajući razloge kojima se prvostupanjski sud rukovodio prilikom ocjene i analize u tijeku postupka izvedenih dokaza, očito je da je prvostupanjski sud pobijanu presudu u poglavitom dijelu utemeljio na obrani optuženog I. T., smatrajući ju ključnim dokazom za sve inkriminacije, pritom nalazeći da je takvo okolnosno i detaljno priznanje počinjenja djela kojim je ujedno jasno opisano i sudjelovanje ostalih suoptuženika potkrijepljeno nizom drugih, kako personalnih, tako i materijalnih dokaza.

 

21. Prije detaljnije provjere pravilnosti ocjene prvostupanjskog suda i to kako obrane optuženog I. T. same za sebe tako i u odnosu s ostalim dokazima, od važnosti je napomenuti da je većinom dokaza u kojima prvostupanjski sud nalazi potkrijepljenost tvrdnji obrane optuženog I. T. vezano uz poduzimanje protupravnih radnji svakog od suoptuženika, dakle, dokaza na kojima je utemeljena odluka o njihovoj kaznenopravnoj odgovornosti, u biti potvrđena činjenica da je do krivotvorenja predmetnih kupoprodajnih ugovora praćenih lažnom solemnizacijom tih ugovora doista došlo, međutim, ne i činjenica umiješanosti optuženika u protupravne radnje.

 

22. Tako, iz iskaza svjedoka direktora trgovačkog društva R. d.d. od 2002. do 2003. Ž. M. proizlazi da on nije potpisao predmetne kupoprodajne ugovore, iako je njegovo ime navedeno u rubrici prodavatelja. Potom, iz sadržaja iskaza svjedoka direktora trgovačkog društva R. d.d. od travnja 2003. A. L. te predsjednika Komisije za prodaju nekretnina trgovačkog društva R. d.d. S. V. proizlazi da se u inkriminiranom razdoblju za nekretnine koje su predmetom tih kupoprodajnih ugovora nisu vršile nikakve uplate na račun tog trgovačkog društva. Također, iz sadržaja iskaza svjedoka šefa unutarnje kontrole trgovačkog društva R. d.d. M. B. i stečajnog upravitelja u trgovačkom društvu R. d.d. proizlazi da predmetne nekretnine nisu prodane niti su mogle biti prodane 2003., iako je na svim ugovorima koji su predmetom inkriminacije kao dan solemnizacije naveden 10 . siječanj 2003.

 

22.1. Prema tome, niti jedan od pobrojanih personalnih dokaza na koje prvostupanjski sud upućuje kod davanja bezrezervne vjere obrani optuženog I. T. u biti ne potvrđuje važan dio te obrane u kojoj kao na počinitelje protupravnih radnji, čijim je poduzimanjem došlo do bespravnog prijenosa vlasništva nekretnina trgovačkog društva R. d.d., upire na optuženog I. V. i optuženog V. N..

 

23. Jedini svjedok koji je, iskazujući o radnjama koje se inkriminiraju optuženom I. V. i koji je naveo da je upravo optuženi I. V. od njega nekoliko godina nakon što je trgovačko društvo R. d.d. otišlo u stečaj (tijekom 2006.) u više navrata tražio da sastavi ugovore o kupoprodaji nekretnina, čime je u biti potvrdio dio obrane optuženog I. T. u kojoj opisuje poduzimanje protupravnih radnji od optuženog I. V., je svjedok F. V., koji je u inkriminiranom razdoblju bio zaposlen kao pravnik u trgovačkom društvu R. d.d. Međutim, treba napomenuti kako je riječ o svjedoku koji je iskazivao o saznanjima koja se odnose na protupravno postupanje optuženog I. V., dok eventualnih saznanja kojima bi bio potkrijepljen i dio obrane optuženog I. T. u odnosu na protupravne radnje poduzete od strane optuženog V. N., ovaj svjedok nije imao.

 

24. Što se pak tiče materijalnih dokaza u čijem sadržaju prvostupanjski sud nalazi potkrijepljenost obrane optuženog I. T. treba reći sljedeće.

 

24.1. Premda je činjenica da iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk.ul. broj 2852 od 3. studenog 2004. proizlazi da je u odnosu na nekretnine opisane u točkama 1. i 4. izreke bilo upisano pravo vlasništva radi osiguranja tražbine na ime S. b. d.d. koje pravo je brisano 8. rujna 2004., što ukazuje da su podaci navedeni u predmetnim kupoprodajnim ugovorima u smislu datuma njihove solemnizacije doista bili neistiniti, to istovremeno ne dokazuje da su optuženici I. V. i V. N. poduzeli protupravne radnje zbog kojih su pobijanom presudom proglašeni krivima.

 

24.2. Također, činjenica da iz sadržaja preslike dijela javnobilježničkog upisnika optuženog V. N. proizlazi da je pod brojem pod kojim je kupoprodajni ugovor iz točke 1. izreke navodno solemniziran u stvarnosti solemniziran posve drugi ugovor sklopljen između trećih osoba, ponovno ukazuje samo na to da je riječ o ugovorima na kojima su navedeni neistiniti podaci.

 

24.3. Konačno, činjenica da iz rezultata grafološkog vještačenja proizlazi da je optuženi I. V. vjerojatno skriptor potpisa I. T. u rubrici predlagatelj na prijedlogu za upis uknjižbe od 13. travnja 2006. za Kupoprodajni ugovor sklopljen 10. siječnja 2003. te na prijedlogu za upis uknjižbe od 13. travnja 2006. za Kupoprodajni ugovor sklopljen 16. siječnja 2003., daje potvrdu navodima iz obrane optuženog I. T. , ali samo u odnosu na dio inkriminacije kod pojedinih točaka izreke presude (točke 1. i 3. izreke) i to samo u odnosu na optuženog I. V..

 

25. Nadalje, s pravom optuženi I. V. u žalbi, i dalje u nastojanju da dovede u pitanje pravilnost ocjene obrane optuženog I. T. , upire na različitosti u obranama optuženog I. T. danima tijekom postupka (vezano uz znanje o detaljima u svim ugovorima, okolnost je li optuženi I. V. pred njim stavljao svoj potpis na ugovore, je li za svaki ugovor s optuženim I. V. išao kod javnog bilježnika) kao i na evidentne nepodudarnosti obrane tog optuženika s iskazom u tijeku postupka ispitanih svjedoka, koje prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje.

 

25.1. Naime, suprotno tvrdnjama obrane optuženog I. T. , iz iskaza svjedoka J. M. proizlazi da je optuženi I. T. godinama prije dolaska u Saveznu Republiku Njemačku živio u kući u vlasništvu optuženog I. V. u naselju S., čime je potvrđena obrana optuženog I. V. u dijelu u kojem tvrdi da je optuženi I. T. šest godina živio kod njega, ali i otvorena mogućnost da dokumentacija koja je pronađena pretragom navedene kuće (predmetni kupoprodajni ugovori navedeni u točkama 1., 3. i 4. izreke), a na koju se poziva i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane odluke, potječe od optuženog I. T. .

 

25.2. Za pravilnu ocjenu istinitosti obrane optuženog I. T. , od velikog je značaja iskaz svjedoka D. S.. Naime, taj je svjedok iskazujući i u istrazi i na raspravi decidirano izjavio da su nekretnine od strane trgovačkog društva „O.“ d.o.o. kupovane od njihovih vlasnika B. J. (točka 1. izreke) i optuženog I. T. (točka 4. izreke) kao i da su novčani iznosi za kupoprodajne cijene nekretnina isplaćene u gotovini na ruke prodavatelju. Iako je takav iskaz svjedoka D. S. u potpunosti u suglasju s Ugovorom od 28. kolovoza 2008. sklopljenim između optuženog I. T. , kao prodavatelja, i trgovačkog društva O. d.d., kao kupca (list 225-227), iz čijeg sadržaja proizlazi da je kupac prodavatelju kupoprodajnu cijenu isplatio prilikom ovjere potpisa na tom ugovoru (Članak 3. ugovora), prvostupanjski ga sud ne prihvaća iz razloga jer je u „direktnoj kontradikciji s detaljnom, okolnosnom i uvjerljivom obranom trećeoptuženika koja je potkrijepljena s više drugih dokaza“, premda tvrdnju obrane optuženog I. T. da na ime predmetnih kupoprodajnih ugovora nije primio nikakav novac ne potvrđuje niti svjedok B. J. koji je, iskazujući doduše samo u istrazi, izjavio da je nekretninu opisanu pod točkom 1. izreke kupio od optuženog I. T. i da je upravo njemu na ime kupoprodajne cijene predao novac u gotovini (190.000,00 ili 200.000,00 kuna).

 

25.3. Nadalje, što se tiče već naprijed spomenutog iskaza svjedoka F. V., optuženi I. V. s pravom u žalbi tvrdi da je iskaz tog svjedoka trebalo cijeniti s puno više kritičnosti, posebice s obzirom na to da je riječ o jednom od ukupno dva dokaza kojim je potvrđen dio obrane optuženog I. T. , a u kojem isti opisuje poduzimanje protupravnih radnji od strane optuženog I. V.. U tom je smislu, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osobito imajući na umu da je svjedok F. V. takvim iskazivanjem u biti sam sebe izložio kaznenom progonu, a što je u ovom kaznenom postupku ostalo nezamijećeno, u svrhu cjelovite analize i ocjene dokazne građe, u dokaznom postupku trebalo pročitati i iskaz tog svjedoka dan pred Županijskim državnim odvjetništvom u Dubrovniku (dalje: ŽDO Dubrovnik) od 6. ožujka 2012. (list 209-211), kao što je to opravdano tijekom ovog kaznenog postupka predlagala obrana.

 

26. Naime, nije sporno da je ovaj kazneni predmet USKOK-u, kao nadležnom državnom odvjetništvu, proslijeđen od strane ŽDO u Dubrovniku. Tako, iz spisu priležećeg dopisa ŽDO u Dubrovnika od 18. lipnja 2012. broj K-DO-1/2012. (list 174) proizlazi da je u predmetu tog državnog odvjetništva vođenom protiv optuženog I. T. zbog kaznenog djela prijevare i drugih, nakon provedenih izvida i dokaznih radnji, utvrđena sumnja u počinjenje kaznenog djela iz nadležnosti USKOK-a i to u postupanju prijavljenog optuženog I. T. i tada javnog bilježnika, V. N. iz razloga jer se učin kaznenog djela koji se stavljao na teret optuženom I. T. mogao ostvariti jedino činjenjem kaznenog djela od strane javnog bilježnika V. N. i eventualno drugih osoba i to zlouporabom položaja i krivotvorenjem isprava, a koja djela su iz nadležnosti USKOK-a. U cilju obrazlaganja takvog utvrđenja, u dopisu se također navodi da "... isprave-kupoprodajni ugovori kojim je I. T. od R. d.d. navodno kupio nekretnine ovjereni su od javnog bilježnika V. N., a da iste ovjere nisu evidentirane u odgovarajućoj knjizi ovjera, upotreba tih isprava uslijedila je nakon tri i više godina od navodne ovjere potpisa na ugovorima, a osobe koje su trebale biti na strani prodavatelja R. d.d. opovrgavaju da je predmetnih prodaja nekretnina uopće bilo".

 

26.1. Iz navedenog sadržaja dopisa očitim proizlazi da je riječ o istom modusu operandi kao kod kaznenih djela zbog kojih su optuženici pobijanom presudom proglašeni krivima te da je riječ o jednom kaznenom postupku započetom od strane ŽDO u Dubrovniku, koje je, po utvrđenju da je riječ o kaznenim djelima iz nadležnosti USKOK-a, predmet proslijedilo na daljnje nadležno postupanje USKOK-u. Takav zaključak, uostalom, vrlo jasno proizlazi i iz sadržaja zapisnika o iskazima svjedoka S. G., M. M. i F. V. danih u prostorijama USKOK-a budući da su svi oni tijekom iskazivanja potvrdili da su o toj istoj tematici već bili ispitivani pred ŽDO u Dubrovniku, pri čemu su se pojedini od tih svjedoka, objašnjavajući razlike u iskazivanjima, čak i referirali na određene dijelove iskaza koje su prethodno dali pred ŽDO u Dubrovniku.

 

27. Obrane optuženika I. V. i V. N. su tijekom postupka, upravo u pravcu osporavanja istinitosti obrane optuženog I. T. , a time i dokazanosti kaznenih djela, predlagale da se u dokaznom postupku pročitaju iskazi svjedoka F. V. i S. G. dani pred ŽDO u Dubrovniku (listovi 209-211 i 215-217), upirući da su iskazi tih svjedoka dani pred ŽDO u Dubrovniku u znatnom proturječju s njihovim iskazima danima pred USKOK-om. Pri tome ponovno treba naglasiti da je riječ o svjedocima koji jedini potvrđuju tvrdnje iz obrane optuženog I. T. o navodnom sudjelovanju optuženog I. V. u protupravnim radnjama zbog kojih je i proglašen krivim. Također, optuženici su predlagali da se s istim ciljem u dokaznom postupku pročita i zapisnik o ispitivanju I. T. dan pred ŽDO u Dubrovniku u svojstvu okrivljenika (list 206).

 

28. Prvostupanjski je sud takve prijedloge obrane, bez prethodne pribave te uvida u spis ŽDO u Dubrovniku poslovni broj K-DO-1/2012., odbio ocijenivši ih kako nevažnima tako i dokaznim prijedlozima kojima se odugovlači kazneni postupak, i to s obrazloženjem da „…se iskazi svjedoka F. V., S. G. i J. M. dati u drugim kaznenim predmetima nisu mogli koristiti u ovom kaznenom postupku….“., dok je u odnosu na prijedlog obrane da se pročita zapisnik ŽDO u Dubrovniku o ispitivanju I. T. u svojstvu okrivljenika sud naveo da su „….vezani (su) za kaznena djela prijevare iz čl. 224. st. 4. u svezi sa st. 1. KZ/97 i krivotvorenje isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ/97, za koja kaznena djela se I. T. kao jedini okrivljenik tereti. Dotični se konkretno teretio da je dvojici fizičkih osoba i jednoj pravnoj osobi prodao nekretnine lažno predočivši kako je vlasnik tih nekretnina, a svjestan da su iste u stvarnom vlasništvu TD R. d.d. u stečaju“, te da je na taj način pribavio sebi protupravnu imovinsku korist u iznosu od 750.000,00 kuna. Međutim, u ovom konkretnom kaznenom postupku trećeoptuženik I. T. se kao jedan od trojice optuženika tereti za bitno drugačija kaznena djela pa je nesumnjivo riječ o dva potpuno odvojena kaznena postupka koji se diferenciraju kako različitim inkriminacijama tako i različitim okrivljenicima. Kod postojećeg stanja stvari, materijali drugog spisa, koji su po navodima zastupnika optužbe omaškom uvršteni u ovaj spis i prethodno omaškom navedeni kao dokazi u optužnici, nisu se mogli pročitati, odnosno reproducirati kao dokazi, iako te materijale nije bilo potrebe izdvajati iz sudskog spisa“.

 

29. Međutim, kada se ima na umu naprijed citirani sadržaj dopisa ŽDO u Dubrovniku kojim je ovaj kazneni predmet proslijeđen u rad USKOK-u, zajedno s činjenicom da je optuženi I. T. u ovom kaznenom postupku, pored ostalog, proglašen krivim što je fizičkoj osobi B. J. (točka 1. izreke) te pravnoj osobi trgovačkom društvu „O.“ d.o.o. (točka 4. izreke) prodao nekretninu za koju je unaprijed znao ne samo to da za istu nije isplatio kupoprodajnu cijenu nego i da je kupoprodajni ugovor na temelju kojeg je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik tih nekretnina nevaljan, ostaje nejasno na temelju kojih podataka iz spisa predmeta prvostupanjski sud crpi takav naprijed izneseni zaključak.

 

30. Nadalje, osnovano optuženi I. V., u cilju dovođenja u pitanje pravilnosti ocjene obrane optuženog I. T. odnosno njezinog neupitnog i nekritičnog prihvaćanja od strane prvostupanjskog suda, ukazuje i na sljedeće.

 

31. Spisu prileže i uplatnice (list 1556, 1557) iz čijeg sadržaja proizlazi da je upravo optuženi I. T. 16. siječnja 2003. trgovačkom društvu R. d.d. "za zemljište" uplatio iznos od 160.000,00 kuna te iznos od 180.000,00 kuna, pri čemu je istinitost sadržaja tih uplatnica u svom iskazu potvrdio i svjedok J. R., čiji iskaz je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u cijelosti propustio analizirati. Taj je svjedok, naime, na raspravi iskazao da je upravo on vlastoručno ispisao i potpisao spomenute uplatnice te dodao da je bilo uobičajeno prilikom neposrednih uplata na blagajni društva upravo na takav način ispisivati uplatnice.

 

32. Stoga sve naprijed navedeno dovodi u sumnju obranu optuženog I. T. , a time je dovedena u pitanje i pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o identitetu stjecatelja protupravne imovinske koristi pa tako i pravilnost odluke o dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, kako se to s pravom upire žalbom optuženog I. V..

 

33. Pritom, vezano uz pravilnost odluke o imovinskopravnom zahtjevu svakako treba ukazati i na sljedeće. Iz iskaza svjedoka A. L. proizlazi da je nekretnina opisana pod točkom 3. izreke, nekoliko godina prije vremena počinjenja djela (13. listopada 2003.) prodana trgovačkom društvu J. d.o.o. i to za iznos od 4.444.444,00 kuna, dok iz dokumentacije koja prileži spisu (list 713-718) proizlazi da je kupoprodajna cijena trebala biti plaćena u roku od sedam dana od popisivanja ugovora. Takvim je sadržajem iskaza svjedoka A. L., kojeg prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća, ostalo neodgovoreno na pitanje je li poduzimanjem inkriminiranih radnji opisanih pod točkom 3. izreke šteta nastala na strani trgovačkog društva R. d.d. ili na strani trgovačkog društva J. d.o.o., što je u pobijanoj presudi u cijelosti ostalo nezamijećeno.

 

34. Kraj iznesenih rezultata dokazne građe, s pravom optuženi I. V. u žalbi dovodi u pitanje i opravdanost bezrezervnog vjerovanja obrani optuženog I. T. u dijelu u kojem opisuje sudjelovanje optuženog V. N. u poduzimanju inkriminiranih radnji.

 

34.1. Prije svega, niti iz jednog dijela obrane I. T. koje je iznio tijekom predmetnog kaznenog postupka, kako u istrazi tako ni na raspravi, ne proizlazi da je optuženi I. T. osobno svjedočio davanju optuženom V. N. 500,00 eura od strane optuženog I. V., što čini nejasnim navod prvostupanjskog suda da je optuženi I. T. bio "neposredni akter" kaznenog djela primanja mita opisanog pod točkom 1. izreke. Naime, prema tvrdnjama obrane optuženog I. T. , s optuženim I. V. je dolazio u javnobilježnički ured optuženog V. N. u kojem su bile dvije prostorije, nakon čega bi optuženici I. V. i V. N. sami otišli u jednu od tih prostorija gdje je optuženi V. N. ovjerio ugovor, pri čemu je optuženi I. V. izvan tog ureda pričao optuženom I. T. da je optuženom V. N. svaki put za ovjeru davao po 500,00 eura.

 

35. Kraj takvog stanja stvari i ovaj drugostupanjski sud, u odnosu na kazneno djelo opisano pod točkom 2. izreke, nalazi neživotnim i nelogičnim da bi, premda je prema obrani optuženog I. T. optuženi I. V. uvijek bio taj koji je optuženom V. N. davao po 500,00 eura za solemnizaciju ugovora, optuženi I. V. 2012. optuženom I. T. dao dvije novčanice od po 500,00 eura da ih dade optuženom V. N. i to netom nakon što se optuženi I. V.  s optuženim V. N. osobno sastao u javnobilježničkom uredu.

 

36. S obzirom na količinu i kvalitetu dokaza kojima je (ne)potkrijepljena tvrdnja obrane optuženog I. T. o involviranosti optuženog V. N. u inkriminiranim radnjama, i ovaj drugostupanjski sud nalaz upitnim istinitost i preostalog dijela obrane optuženog I. T. kojom tvrdi da je optuženi I. V. svaki put optuženom V. N. za ovjeru krivotvorenih kupoprodajnih ugovora davao po 500,00 eura. Uostalom, niti sam prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri povjerovao tom dijelu obrane optuženog I. T. s obzirom na to da ju je ocijenio nedostatnom kod odlučivanja o kaznenopravnoj odgovornosti optuženog V. N. za kaznena djela primanja mita opisana u točkama 3. i 4. izreke. Čak, štoviše, prvostupanjski ga je sud, upirući na nedostatak dokaza, u tom dijelu oslobodio optužbe.

 

37. Pored navedenog, opravdanim se ukazuju i žalbeni prigovori optuženog V. N. kojima ističe da je za pravilno utvrđenje odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku bilo potrebno provesti grafološko vještačenje vjerodostojnosti dokumenata – kupoprodajnih ugovora na temelju kojih je odobren upis prava vlasništva optuženog I. T. na nekretninama trgovačkog društva R. d.d. i to kako u cjelini, tako i u pojedinim dijelovima tih dokumenata (pečata/žiga, potpisa/parafa), a sve s obzirom na sve napredniju mogućnost korištenja informatičke tehnologije (skenera) kod krivotvorenja dokumentacije. Naime, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je riječ o dokaznom prijedlogu obrane kojeg je prvostupanjski sud preduhitreno kao nevažan odbio, šturo obrazloživši da se i samim običnim pregledom dokumenata može utvrditi radi li se o izvornicima ili o preslikama izvornika. Ovo tim više kada se ima na umu iskaz svjedoka J. P. koji je u inkriminirano vrijeme bio zaposlen kao prisjednik u javnobilježničkom uredu optuženog V. N. iz čijeg sadržaja proizlazi da su i prije odlaska optuženog V. N. u mirovinu izradili kompjuterski obrazac javnobilježničkog štambilja, kojeg i danas koriste.

 

38. Slijedom svega navedenog, očito je da rezultati dokazne građe na kojima prvostupanjski sud temelji pobijanu presudu, nisu dostatni da bi se bez ikakve dvojbe moglo zaključiti da su optuženici počinili terećena kaznena djela na način na koji im se to stavlja na teret odnosno da su optuženici I. V. i V. N. u pravu kada u žalbi tvrde da je prvostupanjski sud trebao opreznije i kritičnije pristupiti analizi i ocjeni obrane optuženog I. T. , a potom i potkrijepljenosti te obrane drugim provedenim dokazima.

 

39. Stoga, budući da je prvostupanjski sud svoja utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica i zaključke utemeljio na nedovoljnoj analizi i kritičnoj ocjeni svih tijekom postupka izvedenih dokaza, ukazuje se da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno pa je pobijanu presudu trebalo prihvaćanjem žalbi optuženika I. V. i V. N. ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

40. Budući da su razlozi za ukidanje pobijane presude u odnosu na optuženike I. V. i V. N. od koristi i za optuženog I. T. koji se u tom smislu nije žalio, trebalo je uz primjenu načela beneficium cohaesionis iz članka 479. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08.-22.) u povodu žalbi optuženika I. V. i V. N., a po službenoj dužnosti, prvostupanjsku presudu ukinuti i u odnosu na optuženog I. T., uslijed čega je žalba optuženog I. T. postala bespredmetna.

 

41. U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud uzeti u obzir primjedbe iznesene u ovom rješenju i provesti sve do sada izvedene dokaze kao i one na koje mu je ovom odlukom ukazano, ali i sve druge dokaze koje smatra potrebnim. Potom će pažljivo i savjesno analizirati sve dokaze pojedinačno i u njihovom međusobnom odnosu vodeći računa o ovom odlukom istaknutim propustima, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će potom valjano i potpuno obrazložiti u svim segmentima koje propisuje odredba članka 459. stavka 5. ZKP/08.-22.

 

42. Slijedom svega navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 30. studenoga 2022.