- 1 -              Rev 685/2022-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 685/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (u daljnjem tekstu: tužitelja) M. Š., OIB: ..., iz D. M., kojega zastupa K. R., odvjetnik u O., protiv tuženika-protutužitelja (u daljnjem tekstu: tuženika) K. V. d.d., OIB: ..., sa sjedištem u D. M., kojega zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3594/2021-2 od 25. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-124/2020-13 od 5. studenoga 2021., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 9. ožujka 2020. ništetna i nedopuštena i da radni odnos između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca temeljem Ugovora o radu od 12. kolovoza 2015. nije prestao (točka I. izreke). Naloženo je tuženiku vratiti tužitelja na posao i priznati mu sva prava iz radnog odnosa (točka II. izreke) te mu naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna (točka III. izreke). Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu s danom 9. ožujka 2020 te zahtjev za naknadu troškova postupka, oba kao neosnovani (točka IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke) te je odbijen kao neosnovan i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška povodom žalbe (stavak II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije u iznosu od 5.650,00 kn.

 

4. Na reviziju nije odgovoreno.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onim dijelovima u kojima se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Nije ostvaren revizijski razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP, na koju revident ukazuje.

 

7.1. Kod utvrđivanja relevantnih činjenica ocijenjen je svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP, a ne samo iskaz ranije direktorice tuženika S. J., kako to revident tvrdi. Pritom valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta (da je savjetovanje s radničkim vijećem provedeno na zakonit način), drugostupanjski sud nije počinio povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 8. ZPP.

 

8. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi ništetnom i nedopuštenom tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, kao i da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na rad. Ujedno je predmet spora i protutužbeni zahtjev kojim tuženik traži sudski raskid ugovora o radu.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu 12. kolovoza 2015. za radno mjesto

voditelja operative i zamjenika direktora društva,

 

- da je u razdoblju od 6. prosinca 2015. do 13. veljače 2020. tužitelj je obnašao funkciju direktora društva kada je opozvan odlukom Nadzornog odbora i vraćen na radno mjesto sukladno Ugovoru o radu,

 

- da je Odlukom o izvanrednom otkazu, koja je tužitelju dostavljena 9. ožujka 2020., tuženik izvanredno otkazao ugovor o radu tužitelju koji je protiv te odluke podnio zahtjev za zaštitu prava koji je odbijen,

 

- da je u odluci o otkazu je uz njen poslovni broj naznačen datum 9. ožujka 2020., dok iz njenog uvoda proizlazi da je donesena 6. ožujka 2020.,

 

- da je M. P. predsjednik Radničkog vijeća bio i član Nadzornog odbora koji je opozvao tužitelja sa mjesta direktora te stoga direktorica tuženika nije smatrala potrebnim savjetovati se sa Radničkim vijećem,

 

- da se Radničko vijeće izjavom od 5. ožujka 2020., prije nego što je to od njega traženo, dalo suglasnost o namjeravanoj odluci tuženika,

 

- da je tuženik, nakon smjene tužitelja sa mjesta direktora, proveo referendum među radnicima sa pitanjem: "Želite li da/ne bivši direktor ostane zaposlenik K. V. d.d. nakon svih događanja i optužbi za koje ga se tereti?",

 

- iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da je poslodavac dana 24. veljače 2020. po traženju radnika organizirao referendum među radnicima na kojem se 81% svih zaposlenih radnika koji su glasovali izjasnilo da je radnik, ovdje tužitelj, nepoželjan u društvu te su radnici protiv njegovog povratka na posao i radno okruženje, a obzirom da se radi o javno izraženom mišljenju i stavu velike većine radnika njegov ostanak u radnom odnosu na mjestu voditelja operative prouzročio bi brojne probleme u vidu poremećaja radne atmosfere i međuljudskih odnosa te se evidentno radi o trajnom nepovjerenju ostalih radnika prema njemu, a što predstavlja osobito važnu i ozbiljnu činjenicu koja utječe na poslovanje zbog koje poslodavac smatra da nema potrebe za davanjem raniku prava na iznošenje obrane te postoje okolnosti zbog kojih nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

10. Nižestupanjski sudovi, polazeći od utvrđenih činjenica, zaključuju da iz obrazloženja u pobijanoj odluci tuženika ne proizlazi da je tužitelj počinio ikakvu povredu obveze iz radnog odnosa iz odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR), a niti je tuženik na kome leži teret dokaza sukladno odredbi čl. 135. st. 3. ZR tijekom postupka to dokazao. Nadalje, zaključuju da je za odluku o postojanju opravdanih razloga otkaza ugovora o radu irelevantan referendum odnosno rezultati glasovanja radnika o pitanju koje je glasilo: "želite li da/ne bivši direktor ostane zaposlenik K. V. d.d. nakon svih događanja i optužbi za koje ga se tereti" jer je radni odnos tužitelja zasnovan ugovorom o radu s tuženikom kao poslodavcem te su prema odredbama ZR jedino oni kao ugovorne strane ovlašteni otkazati taj ugovor, pod pretpostavkama koje taj Zakon propisuje za pojedine vrste otkaza. Pored navedenog zaključuju ni da savjetovanje sa radničkim vijećem nije provedeno u skladu sa odredbom čl. 150. ZR, jer je suglasnost radničkog vijeća sastavljena i potpisana kao puka formalnost, a ne kao rezultat stvarne rasprave, a što je prema odredbi st. 12. toga zakonskog članka isto razlog ništetnosti odluke o otkazu. Slijedom svega navedenog prihvaćaju tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti pobijane Odluke o otkazu. Nadalje, prihvaćaju tužbeni zahtjev i u dijelu kojim se traži uspostava radnopravnog statusa tužitelja kakav je bio prije donošenja te nezakonite odluke jer zaključuju da je to posljedica utvrđenja nedopuštenosti otkaza u smislu odredbe 124. st. 1. ZR. Polazeći od ocjene da tuženik u ovom postupku nije dokazao navode o počinjenim povredama obveza iz radnog odnosa, primjenom odredbe čl. 125. st. 2. ZR ocjenjuju neosnovanim protutužbeni zahtjev za sudski raskid Ugovora o radu.

 

11. Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava sadržajno se prvenstveno svodi na ocjenu jesu li sudovi, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR te materijalno pravo iz odredbe čl. 150. st. 1. i 2. ZR.

 

12. Odredbom čl. 116. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

13. Odredbom čl. 150. st. 1. ZR propisano je da prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Nadalje, stavkom 2. istog čanka propisano je da u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac je radničkom vijeću na njegov zahtjev, prije konačnog očitovanja o namjeravanoj odluci poslodavca, dužan omogućiti održavanje sastanka radi dodatnih odgovora i obrazloženja na njihovo izneseno mišljenje.

 

14. Polazeći od utvrđenja u ovom postupku, i prema ocjeni ovoga suda tuženik nije dokazao da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ili neku drugu osobito važnu činjenicu iz odredbe čl. 116. ZR radi koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Rezultat glasovanja na provedenom referendumu kojim je nova Uprava društva tuženika tražila od radnika tuženika odgovor na pitanje: "Želite li da/ne bivši direktor ostane zaposlenik K. V. d.d. nakon svih događanja i optužbi za koje ga se tereti?", a posebno ga cijeneći u okolnostima konkretnog slučaja, odnosno cjelokupnog događanja oko smjene tužitelja iz Uprave društva i postavljanja nove Uprave koja više tužitelja ne želi u društvu, zasigurno ne može predstavljati osobito važnu činjenicu iz odredbe čl. 116. ZR, jer tuženik ničim nije dokazao da je baš to objektivna činjenica koja utječe na potpuno narušavanje radnog odnosa među strankama a radi koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa više ne bi bio moguć. Sijedom navedenog u pobijanoj presudi pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz odredbe čl. 116. st. 1. ZR kada su sudovi tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim.

 

15. S obzirom na navedeno, odnosno kako je po ocjeni ovoga suda pobijana odluka već nedopuštena iz razloga što tuženik nije dokazao da su ispunjene pretpostavke iz odredbe 116. st. 1. ZR, nije relevantno za dopuštenost iste da li je savjetovanje s radničkim vijećem provedeno na zakonit način sukladno odredba čl. 150. st. 1. i 2. ZR, koji zaključak suda tuženik osporava u reviziji.

 

16. Revident dijelom navoda iznesenih i u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, osporava i pravilnost navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, a što sukladno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP ne predstavlja revizijski razlog, pa se takvi navodi nisu mogli uzeti u razmatranje.

 

17. Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 29. studenoga 2022.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.