- 1 -              Rev 2220/2019-2

Broj: Rev 2220/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. K. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik E. S., odvjetnik u S., protiv tuženika S. H. A. d.o.o., P., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu br. Gž R-957/18-3 od 6. studenoga 2018., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu br. Pr-566/16 od 13. travnja 2018., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,

p r e s u d i o   i   r i j e š i o   j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik isplati naknadu za neisplaćene plaće, zajedno sa zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. I.). Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 12.868,75 kn, dok se za više traženi iznos od 16.256,25 kn tuženik odbijen (toč. II.). Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja u dijelu u kojem je tužitelj tražio da se utvrdi nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu sklopljenog između stranaka 27. listopada 2014. na neodređeno vrijeme, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao kao i da se tužitelja vratiti natrag na radno mjesto voditelja brodice (toč. I. rješenja). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove u iznosu od 2.760,25 kn, bez obzira na ishod postupka (toč. II.).

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u toč. I. izreke, te u dijelu toč. II. izreke kojom je tužitelju naloženo da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 12.868,75 kn. Rješenjem suda prvoga stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda, te je odbijen kao neosnovana zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

3. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka. Predlaže se da revizijski sud presudu ukine.

4. Na reviziju nije odgovoreno.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Prije svega tužitelj u reviziji ističe da je drugostupanjski sud u potpunosti zanemario činjenicu da su iskazi svjedoka M. O. i zakonskog zastupnika tuženika subjektivni i da nisu vjerodostojni, kao i da su paušalni navodi drugostupanjskog suda da tužitelj nije bio ovlašten isticati u žalbi sumnju u objektivnost iskaza tih svjedoka.

8. U tom dijelu valja ukazati da takvi revizijski navodi zapravo predstavljaju osporavanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti u smislu odredbe čl. 385. ZPP.

9. Isto tako, neosnovano tužitelj ukazuje da nije saslušan kao stranaka u postupku, budući da je utvrđeno da se tužitelj dva puta nije odazvao pozivu suda, da je tim isti propustio aktivno sudjelovati u postupku. Stoga nije počinjena niti bitna povreda na koju se opisno ukazuje u reviziji time što tužitelj nije saslušao tužitelj kao stranku u postupku.

10. Revizijski navodi kojima osporava zakonitost naloga tuženika, a zbog kojih je došlo do izvanrednog otkaza ugovora o radu irelevantni su u ovom slučaju, budući je tužba tužitelja radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu odbačena kao nepravovremena. Naime, nižestupanjski sudovi su ocijenili da tužitelj nije pravovremeno tražio sudsku zaštitu, budući je tuženik odluku o otkazu donio 22. travnja 2016., da je tužitelj 11. svibnja 2016. preporučenom pošiljkom podnio zahtjev za zaštitu prava, te da je tuženik 20. svibnja 2016. odgovorio na taj zahtjev na način da je isti odbio. Kako je tužitelj tužbu u ovom predmetu podnio 9. lipnja 2016., to je tužba podnesena van roka od 15 dana iz čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14 i 127/17 – dalje: ZR).

11. Iz revizijskih navoda jasno proizlazi da tužitelj niti jednom riječju ne osporava takva činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa slijedom toga nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbačena tužba tužitelja. Stoga nije osnovana revizija tužitelja protiv rješenja kojim je tužba tužitelja radi utvrđenja nedopuštenost odluke o otkazu ugovora o radu odbačena, a drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da time što je odbačena tužba tužitelja u dijelu u kojem se tražilo vraćanje na rad, da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

12. Isto tako, kako tužitelj nije pravovremeno tražio sudsku zaštitu glede dopuštenosti odluke o otkazu ugovora radu, pravilno je primijenjeno materijalno prava kada je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća.

13. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP, te čl. 400. st. 1. i 3. ZPP.

Zagreb, 29. studenoga 2022.