- 1 -              Rev 1832/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1832/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, Damira Kontreca i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, pravnoj stvari tužitelja M. M., OIB … , iz D. S., kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B., A. K. i D. P., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., u Z., protiv tuženika D. z. p. z. d.o.o. Z., OIB … , kojeg zastupaju punomoćnici T. C. G. i M. E., odvjetnici u Odvjetničkom društvu C. G. & E. d.o.o., u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1598/2017-3 od 3. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda Zagrebu poslovnog broja Pr-172/17-15 od 29. rujna 2017., u sjednici održanoj 29. studenoga 2022.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Revizija se djelomično prihvaća u pogledu dijela pravnih pitanja koja se odnose na regres za korištenje godišnjeg odmora pa se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1598/2017-3 od 3. siječnja 2019. i presuda Općinskog radnog suda Zagrebu poslovnog broja Pr-172/17-15 od 29. rujna 2017. preinačuju u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu glavnice u visini 1.500,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 14. kolovoza 2012. do isplate te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              I. U preostalom dijelu revizija se odbacuje, kao nedopuštena.

 

              II. Preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1598/2017-3 od 3. siječnja 2019. u dijelu toč. II. izreke koja predstavlja rješenje o trošku žalbenog postupka tuženika za odbijeni iznos 1.262,25 kuna pa se rješava:

 

Nalaže se tužitelju nakaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u visini 1.262,25 kuna /167,53 eura/ (slovima: tisućudvjestošesdesetdvijekuneidvadesetpetlipa / stošesdesetsedameuraipedesettrieurocenta) , sve u roku 8 dana.

 

              III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak revizije u iznosu 187,50 kuna  /24,89 eura/ (slovima: stoosamdesetsedamkunaipedestlipa / dvadesetčetirieuraiosamdesetdeveteurocenti), u roku 8 dana.

 

              IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Nalaže se tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z., … , OIB: …. , da tužitelju M. M. iz D. S., … , OIB: … , isplati ukupan iznos od 20.258,36 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim:

 

- na iznos od 290,00 kn od 01.02.2012 .godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,00 kn od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.728,00 kn od 01.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn od 14.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 400,00 kn od 06.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 1.724,36 kn od 01.10.2012. godine do isplate,

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena do 31.07.2015.g., a od 01.08.2015.g. pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.125,00  kn, sa zakonskim zateznim kamatama po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, tekućoj od dana, 29. rujna 2017. godine, pa do isplate, u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.“.

 

2. Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-172/17-15 od 29. rujna 2017.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je, u smislu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14– dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19) i čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/2022) podnio tuženik te je postavio pravna pitanja koja smatra važim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

4. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio potvrditi nižestupanjske odluke te je zahtijevao trošak odgovora na reviziju.

 

5. Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao ustupljenog radnika, da mu tuženik, kao agencija za privremeno zapošljavanje, isplati naknadu troškova mjesnog prijevoza, naknadu troškova međumjesnog prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, uskrsnicu i naknadu za šest dana neiskorištenog godišnjeg odmora, sve u 2012., tužitelj smatra da ga ta prava pripadaju, kao i radnicima korisnika Z. h. d.o.o. na temelju Temeljnog kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. (dakle i kolektivnog ugovora korisnika).

 

7. Utvrđenje je nižestupanjskih sudova da je tužitelj bio zaposlen kao komunalni radnik kod korisnika Z. h. d.o.o., Podružnica Č., na koje poslove je upućen temeljem ugovora o radu sklopljenim s tuženikom kao agencijom za zapošljavanje, za privremeno obavljanje poslova u utuženom razdoblju.

 

8. Sud je u pobijanoj odluci u pogledu navedenih prava u potpunosti izjednačio položaj tužitelja kao ustupljenog radnika sa onim koja bi imao da je u radnom odnosu sa korisnikom ( Z. h. d.o.o., kojem je bio ustupljen), u pogledu navedenih prava koja bi ga pripadala sukladno spomenutom kolektivnom ugovoru te je, pozivom na odredbu čl. 26. stavku 5. i čl. 30. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12-dalje u tekstu: ZR/09), u vezi sa TKU za radnike u trgovačkom društvu Z. h. iz veljače 2002. godine s Dodacima I. – V. i izrazio pravno shvaćanje da je smisao navedenih relevantnih zakonskih odredbi da se izjednače ustupljeni radnici s radnicima korisnicima u svim novčanim primanjima po načelu jednakog postupanja, pa je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen.

 

9. Nastavno na tako izraženo pravno shvaćanje tuženik je u reviziji, kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni postavio sljedeća pravna pitanja:

 

              „Predstavljaju li „druga materijalna prava radnika“ (odnosno druga primanja), i to: naknada troškova prijevoza, regres za korištenje godišnjeg odmora, božićnica, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon djetetu do 15 godina starosti u povodu Sv. Nikole „druge uvjete rada“, odnosno „plaću“ u smislu članak 26. stavka 5. zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?“ te

 

              „Jesu li agencije za privremeno zapošljavanje (bile) dužne radnicima koje ustupaju korisniku isplaćivati novčane iznose s osnova naknade troškova prijevoza, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice, nakade za neiskorišteni godišnji odmor, poklona djetetu do 15 godina starosti u povodu Sv. Nikole, a temeljem propisanog u članku 26. st. 5. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13)?“.

 

9.1. Kao na razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja u smislu čl. 382. st. 2. ZPP-a tuženik se poziva na odluke Županijskog suda u Zagrebu poslovnih brojeva Gž R 1603/12, Gž R 934/2013, Gž R 1970/2015, Županijskog suda u Osijeku poslovnih brojeva Gž R 2970/2013, Gž R 95/2016, Županijskog suda u Varaždinu Stalne službe u Koprivnici poslovni broj Gž 1801/14 i Županijskog suda u Splitu broj Gž  R-499/14, te revizijskog suda  poslovni broj Revr 49/2018, Revr 1771/2015.

 

10. Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/1010 i 5/2014) prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći, te odredbe čl. 61. ZR/09 kojom je zajamčeno pravo radnika na naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora.

 

11. Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive 2008/104/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. studenoga 2008. o radu preko agencija za privremeno zapošljavanje (dalje: Direktiva), donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

12. Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR/09, važeće u utuženom razdoblju, treba tumačiti u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio sa smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

13. U tom smislu relevantne su:

              - odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću";

              - odredba čl. 5. st. 1. Direktive, "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.";

              - odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.".

 

14. U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da ti uvjeti mogu biti:

              - fizičke prirode (oni koji se odnose na zaštitu i sigurnost zdravlja radnika i zaštitu na radu, radno vrijeme i njegov raspored (smjene, noćni rad, dvokratni rad i drugo); odmori i dopusti i njihovo reguliranje, realiziranje i zaštita);

              - organizacijske prirode (organizacija radnog mjesta – određivanje poslova i radnih zadataka pojedinog radnog mjesta, radna okolina te šira organizacija rada kod poslodavca);

              - socijalne prirode (ovise o svojstvima i karakteristikama pojedinog radnika i eventualno članove njegove obitelji, a koje zahtijevaju i poseban tretman na radu i u vezi s ra-dom (socijalne službe, medicina rada, psihologija rada, zdravstvena zaštita, zaštita majke i djeteta, zašita bolesnih i/ili starijih radnika, radnika sa smanjenim radnim sposobnostima, invalida i drugih) te naposljetku;

              - pravne prirode (reguliranje i ostvarivanje rada u radnom odnosu - na neodređeno ili određeno vrijeme; pitanje plaća i naknada, obrazovanja i napredovanja, nagrađivanja inovacija i stvaralaštva, nagrada ali i odgovornosti u svim povredama obveza na radu i sl.).

 

15. Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

16. Imajući sve navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime regresa za korištenje godišnjeg odmora (i uskrsnice, koja međutim nije obuhvaćena revizijskim pitanjima, pa ne može biti niti predmetom sudske intervencije u ovome postupku) nije pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu na ime prijevoza (mjesnog i međumjesnog) i naknadu na ime neiskorištenog godišnjeg odmora – pravilno.

 

17. Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09 da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini ("najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, kako ovdje drži drugostupanjski sud, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugih uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

18. Stoga, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na regres za godišnji odmor (ni uskrsnicu, koja, međutim, nije obuhvaćena revizijskim pitanjima), jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno "druge uvjete rada.".

 

19. Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

20. To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

21. S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se već opisano načelo poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09.

 

22. S time u svezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi regresa za korištenje godišnjeg odmora (o pravu na uskrsnicu se u revizijskom stadiju postupka zapravo ni ne može govoriti jer to prvo nije obuhvaćeno revizijskim pitanjima), iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili "druge uvjete rada", a ustupljeni radnici se ne mogu izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

23. Međutim, zahtjev tužitelja za isplatu s osnove naknade za neiskorišteni godišnji odmor kod prestanka ugovora o radu treba vezati uz pravo tužitelja na godišnji odmor kao ustupljenom radniku, tj. uz pravo koje tužitelju pripada kao pravo iz skupine "drugih uvjeta rada", priznato takvim i ranije navedenim odredbama čl. 3. st. 1.f Direktive, prema kojoj u osnovne uvjete rada i zapošljavanja ulazi i pravo koje se odnosi, uz ostalo, i na odmore.

 

24. Stoga, kada se ustupljenom radniku ne omogući korištenje godišnjeg odmora, kao osnovnog prava priznatog radnicima korisnika, valja mu priznati nešto što je tome godišnjem odmoru najbliže, dakle ono čime se to neiskorišteno pravo jedino i može razumno nadomjestiti, a to je pravo na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, koje u tim uvjetima stječe značaj navedenog "osnovnog prava" pripadajućeg "drugim uvjetima rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

25. Nadalje, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR u smislu odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim, i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima, prema shvaćanju ovog suda tužitelju pripada pravo i na isplatu s osnove prijevoza (mjesnog i međumjesnog od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici korisnika.

 

26. Prethodno izraženo pravno shvaćanje predstavlja već ustaljenu pravnu praksu revizijskog suda (tako v. Revr 338/18 od 3. rujna 2019., Revr 362/18 od 9. siječnja 2019., Rev 322/18 od 17. srpnja 2019., Revr 258/18 od 6. ožujka 2019. itd.), koja se i ovom odlukom reafirmira.

 

27. Iz svega iz svega proizlazi da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, a u pogledu postavljenih pravnih pitanja (pa u tom smislu i tužbenog zahtjeva) u dijelu koji se odnosi na trošak prijevoza i na naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, podudarno sa pravnim shvaćanjem ovoga suda, čime u tom dijelu ta pitanja nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a također proizlazi i da postavljena pravna pitanja u dijelu koji se odnosi na božićnicu i poklon djetetu do 15 godina starosti za Sv. Nikolu nemaju utjecaja na odluku u sporu, jer ta potraživanja ne predstavljaju dio tužbenog zahtjeva, pa je revizija u tim dijelovima ocijenjena nedopuštenom te je sukladno čl. 392.b st. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja, pod toč. I.

 

28. Iz obrazloženog također proizlazi da je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u pogledu dijela postavljenih pravnih pitanja (pa i dijela tužbenog zahtjeva) koji se odnosi na regres za korištenje godišnjeg odmora u neskladu sa praksom revizijskog suda te je u tom dijelu reviziju tuženika valjalo prihvatiti i preinačiti nižestupanjske odluke pa odbiti za taj dio tužbeni zahtjev i to u visini (nižestupanjskim odlukama utvrđenoj, a, uostalom, žalbom nesporenoj) 1.500,00 kuna sa zateznim kamatama od 14. kolovoza 2012., sve temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a, tj. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

29. S obzirom da je tim preinačenjem tuženik uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva, a nisu nastali dodatni troškovi u pogledu toga dijela, nije bilo mjesta intervenciji na troškove prvostupanjskog postupka (čl. 154. st. 3. ZPP-a).

 

30. Međutim, valjalo je tuženiku priznati trošak žalbe i revizije (tbr. 10.1. i tbr. 10. 6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i čl. 154. u svezi čl. 166. ZPP-a) razmjerno uspjehu u tim stadijima parničnog postupka (gledajući to ne samo u kvantitativnom omjeru, nego i kvalitativnom, pa taj uspjeh ovaj sud cijeni na 10%), u iznosima od 156,25 kuna (20,74 eura) za žalbu, što je valjalo uvećati za trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u visini 1.106,00 kuna (146,79 eura) i 187,50 kuna (24,89 eura) za reviziju (sve sa uračunatim troškovima PDV-a na te podneske) pa je u tom dijelu, za taj iznos, izrečeno kao pod toč II. i III. izreke ovoga rješenja.

 

31. Temeljem odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, kako u valuti Hrvatske kune, tako i u valuti Eura, pri čemu je preračunavanje iz kunskog u iznos eura izvršeno uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz tog Zakona (1 € = 7,53450 kuna).

 

32. Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (toč. IV. izreke rješenja).

 

Zagreb, 29. studenoga 2022.

 

              Predsjednik vijeća:

              dr. sc. Jadranko Jug, v.r.