Poslovni broj: 13 Gž-3525/2022-2

 

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 13 Gž-3525/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Sabine Dugonjić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Ksenije Grgić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. Č. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćnici M. J. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika C. o. d.d. iz Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3847/2020-32 od 29. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 29. studenog 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3847/2020-32 od 29. travnja 2022. u točki I. izreke kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 32.150,00 kn/4.267,03 €[1] sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. studenog 2018. do isplate kao i pod točkom III. izreke kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 13.350,00 kn/1.771,84 € s pripadajućim kamatama tekućim od 29. travnja 2022. te se sudi:

 

Odbija se zahtjev tužiteljice da joj se isplati iznos od 32.150,00 kn/4.267,03 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2.11.2018. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 13.350,00 kn/1.771,84 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao neosnovani.

 

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu i sudske pristojbe na odgovor na žalbu kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 32.150,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. studenog 2018. do isplate, dok je pod točkom II. izreke odbijena tužiteljica sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 3.000,00 kn. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 13.350,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2022. do isplate.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode u cijelosti i predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti uz naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u ukupnom iznosu od 2.250,00 kn.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog posljedica pretrpljene ozljede dana 5. studenog 2015. koju potražuje od tuženika kao osiguratelja svog poslodavca, koji s poslodavcem tužiteljice ima sklopljen ugovor o osiguranju odnosno zaključenu policu osiguranja od izvanugovorne odgovornosti, a što među strankama nije sporno.

 

6. Ispitujući pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao i žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su razlozi na kojima se temelji zaključak prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva nejasni te pobijana presuda sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama kako to osnovano ističe tuženik. Stoga je ovaj žalbeni sud primjenom odredbe čl. 373. a ZPP kroz ocjenu izvedenih dokaza utvrdio bitne činjenice te izveo drugačiji zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

7. Tijekom prvostupanjskog postupka na temelju izvedenih dokaza utvrđeno je:

- da je tužiteljica zaposlena kao odgojiteljica u dječjem vrtiću „V.“ i da je na dan štetnog događaja po nalogu svoga poslodavca D. v. V. vodila djecu na klizanje na Š., za provođenje programa škole klizanja za predškolski uzrast, a koja škola klizanja je trajala od 02. do 13. studenoga 2015.;

- da je tužiteljica samoinicijativno obukla klizaljke i uputila se na led da bi djeci bila podrška, pri čemu je iskazala da nije bila dužna klizati s djecom, ali da nije zabranjeno niti je bila upozorena od poslodavca da to ne smije da bi se nakon pada vratila s djecom u vrtić, ali kako joj je gležanj oticao odvezao ju je suprug u kliniku;

- da iz iskaza ravnateljice vrtića M. Z. proizlazi da su odgajatelji skupina bili zaduženi pratiti djecu na klizalište i bili su odgovorni za svako pojedinačno dijete do dolaska na teren Š. Š., a nakon toga su djecu preuzimali stručni suradnici Š. Š. dok su odgajatelji bili dužni biti prisutni cijelo vrijeme, ali ne na terenu, već ako dijete želi ići na WC treba ga voditi odgajatelj. Dakle, odgajatelji u sklopu radne obveze moraju pratiti djecu do sportskog terena odnosno do leda i onda ih predaju instruktorima koji provode program, a fotografiranje djece nije dozvoljeno i odgajatelji ne mogu fotografirati djecu na terenu osim ako im to nisu pismeno odobrili roditelji djece;

- da iz iskaza V. O. koja je bila organizator programa i koordinator sportskih programa vrtića, proizlazi da po njenim saznanjima tužiteljica je po vlastitom nahođenju izašla na led i pala s time da bi tek nakon 5,6 dana programa imala pravo uopće izaći na led, ali mora postojati dozvola za ulazak na led što tužiteljica nije imala, a isto tako tužiteljica nije nikoga pitala za izlazak na led.

 

8. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje odlučujući o odgovornosti nakon saslušanja svjedoka i tužiteljice da je tužiteljica ozljedu za koju potražuje naknadu štete u ovom postupku zadobila upravo za vrijeme obavljanja svoga rada jer je tužiteljica odgojiteljica u vrtiću i tijekom svog radnog vremena izvršavala je poslove po nalogu svog poslodavca, a u konkretnom slučaju nalog je bio odvesti djecu na klizalište, te je na klizalištu zajedno sa djecom izašla na led kojom prilikom je zadobila ozljedu iz koje su nastale posljedice, pri čemu nije od poslodavca ni pismeno ni usmeno upozorena da ne smije izaći na led, te je tužiteljica izlaskom na led u svrhu podrške djeci koju je i dovela na klizalište i koja su joj predana na skrb u okviru svog radnog vremena samo izvršavala redovne poslove svog radnog mjesta i da nije imala nikakvu izričitu zabranu niti pismenu niti usmenu svoga poslodavca da ne smije izlaziti na led i biti podrška djeci koja su joj dana na skrb, pa su neosnovani i prigovori da bi tužiteljica doprinijela nastanku štetnog događaja slijedom čega je prvostupanjski sud utvrdio tuženika odgovornim za naknadu štete iz ovog štetnog događaja te je odlučio kao u izreci pobijane presude kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 32.150,00 kn.

 

9. Međutim, takav zaključak suda prvog stupnja je proturječan stanju spisa te nije utemeljen na izvedenim dokazima i ne može se prihvatiti.

 

10. Naime, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da postoji odgovornost poslodavca odnosno tuženika samim time što je ozljeda tužiteljice nastala za vrijeme obavljanja posla prilikom obavljanja poslova radnog mjesta i da nije imala zabranu izlaska na led.

 

11. Odgovornost poslodavca za štetu uzrokovanu radniku propisana je odredbama čl. 111. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19). Tako je odredbom st. 1. tog članka propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Isto tako, odredbom čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu (Narodne novine, broj: 71/14., 118/14., 154/14., 94/18., 96/18., dalje: ZZR), propisano je da se za ozljedu na radu i profesionalnu bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječu od rada, i poslodavac za njih odgovara po načelu objektivne odgovornosti. Odredbom st. 2. istog članka određeno je da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

 

12. Dakle, poslodavac koji odgovara prema kriteriju uzročnosti (objektivna ili kauzalna odgovornost) može se te odgovornosti osloboditi pod pretpostavkama iz odredbe čl. 25. st. 2. ZZR i podredno pod pretpostavkama iz odredbe čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje-ZOO).

 

13. Iz stanja spisa proizlazi da tužiteljica nije bila zadužena ići na ledenu površinu odnosno klizalište s djecom jer se radilo o školi klizanja za djecu i njen radni zadatak je bio dovesti djecu na klizalište te su odgajatelji bili odgovorni za svako pojedinačno dijete do dolaska na teren Š. Š., a nakon toga su djecu preuzimali stručni suradnici Š. Š., a i sama tužiteljica je iskazala da nije bila dužna klizati s djecom.

 

14. Dakle, tužiteljica je isključivo po svojoj volji samoinicijativno obukla klizaljke te se uputila na led na kojem je pala i ozlijedila gležanj, dakle, izvan radnog zadatka i tužiteljici je predmetna šteta nastala prilikom njezinog djelovanja  koje nije bilo potrebno da se obave radnje vezano za njezine  poslove budući je bilo potrebno da djecu otprati do klizališta i da bude pri ruci izvan ledene površine ukoliko se ukaže potreba da dijete mora izaći s leda. Navedeno, proizlazi i iz iskaza V. O. koja je bila organizator programa i koordinator sportskih programa vrtića, koja je navela da tužiteljica nije imala pravo izaći na led jer mora postojati dozvola za ulazak na led što tužiteljica nije imala, a isto tako tužiteljica nije nikoga pitala za izlazak na led. Isto tako, iz iskaza ravnateljice jasno proizlazi da odgajatelji u sklopu radne obveze moraju pratiti djecu do sportskog terena odnosno do leda i onda ih predaju instruktorima koji provode program, a tužiteljica je samoinicijativno obukla klizaljke i uputila se na klizalište.

 

15. Prema tome, radni zadatak tužiteljice nije bio klizanje s djecom i u konkretnom slučaju ponašanje tužiteljice upravo je dovelo do štetnog događaja odnosno pada na ledu te je svoju štetu isključivo prouzročila tužiteljice koja je pristupila na klizalište po svom nahođenju i samoinicijativno, jer za takav rad nije bila zadužena, a niti joj je bio naređen, slijedom čega nisu ostvarene pretpostavke za tuženikovu odgovornost te je pravilno trebalo tužbeni zahtjev za naknadu štete odbiti.

 

16. Stoga, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo isključivo njezinom radnjom koju osiguranik tuženika nije mogao predvidjeti i posljedice takve radnje nije mogao izbjeći niti otkloniti te s obzirom da je tužiteljica samoinicijativno izašla na klizalište, to proizlazi da na strani osiguranika tuženika nije bilo propusta u organiziranju rada. To tim više što je i svjedokinja V. O. koja je bila organizator programa i koordinator sportskih programa vrtića, iskazivala da bi tužiteljica tek nakon 5,6 dana programa imala pravo uopće izaći na led, ali mora postojati dozvola za ulazak na led što tužiteljica nije imala, a isto tako tužiteljica nije nikoga pitala za izlazak na led.

 

17. Stoga je posljedično navedenom, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo  odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te pobijanu presudu preinačiti temeljem odredbe čl. 373. a st. 1. i 3. ZPP-a.

 

18. Budući da tužiteljica nije uspjela u postupku, to joj ne pripada ni parnični trošak te je odbijena sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao pod točkom I. izreke.

 

19. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu je neosnovan jer ta parnična radnja nije bila potrebna radi vođenja ovog postupka. (čl. 155. st. 1. ZPP – toč. II. izreke).

 

U Zagrebu 29. studenog 2022.

 

 

Predsjednica vijeća:

          Jasenka Grgić, v.r.