1                 Poslovni broj: 5. P-75/2021-40

 

                       

           Republika Hrvatska

         Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2, Đakovo

 

 

  Poslovni broj: 5. P-75/2021-40

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Đakovu, sutkinja Ljerka Ljulj, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja I. B., OIB:…, iz Đ., koga zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik iz Đ., protiv tuženika R. A. d.d., OIB:…, iz Z., koga zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. P. d.o.o. iz Z., radi isplate, nakon održane i dovršene glavne i javne rasprave dana 15. studenoga 2022. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja J. N., odvjetnika iz Đ. i zamjenika punomoćnika tuženika H. Č., odvjetnice iz V., dana 29. studenoga 2022. godine, objavio je i

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., da tužitelju I. B. iz Đ., isplati iznos od 9.304,68 kn / 1.234,94 eur[1] na ime ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF s pripadajućim zateznim kamatama računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa tj. od 1. listopada 2010. godine do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do isplate, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena sve u roku 15 dana i to na:

 

- iznos od 280,81 kn / 37,27 eur1 počev od 1. prosinca 2010. godine pa do   isplate

- iznos od 408,93 kn / 54,27 eur1 počev od 1. siječnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 336,36 kn / 44,64 eur1 počev od 1. veljače 2011. godine pa do isplate

- iznos od 363,34 kn / 48,22 eur1 počev od 1. ožujka 2011. godine pa do isplate

- iznos od 333,69 kn / 44,29 eur1 počev od 1. travnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 335,19 kn / 44,49 eur1 počev od 1. svibnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 474,23 kn / 62,94 eur1 počev od 1. lipnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 495,02 kn / 65,70 eur1 počev od 1. srpnja 2011. godine pa do isplate

- iznos od 616,70 kn / 81,85 eur[2] počev od 1. kolovoza 2011. godine pa do isplate

- iznos od 556,31 kn / 73,84 eur2 počev od 1. rujna 2011. godine pa do isplate

- iznos od 485,77 kn / 64,47 eur2 počev od 1. listopada 2011. godine pa do isplate

- iznos od 476,35 kn / 63,22 eur2 počev od 1. studenoga 2011. godine pa do isplate

- iznos od 471,10 kn / 62,53 eur2 počev od 1. prosinca 2011. godine pa do isplate

- iznos od 495,28 kn / 65,73 eur2 počev od 1. siječnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 532,88 kn / 70,73 eur2 počev od 1. veljače 2012. godine pa do isplate

- iznos od 535,70 kn / 71,10 eur2 počev od 1. ožujka 2012. godine pa do isplate

- iznos od 515,28 kn / 68,39 eur2 počev od 1. travnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 529,10 kn / 70,22 eur2 počev od 1. svibnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 539,39 kn / 71,59 eur2 počev od 1. lipnja 2012. godine pa do isplate

- iznos od 523,25 kn / 69,45 eur2 počev od 1. srpnja 2012. godine pa do isplate.

 

II              S tužbenim zahtjevom preko dosuđenoga u iznosu od 2.266,92 kn / 300,87 eur2 tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

III              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.230,00 kn / 1.623,20 eur2 sa zateznim kamatama počev od 29. studenoga 2022. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude po stopi u smislu čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.

 

IV              Sa zahtjevom za naknadom troška u iznosu od 2.250,00 kn / 298,63 eur2    tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

1.              Među strankama nije sporno da je tuženik s tužiteljem dana 20. svibnja 2005. godine zaključio Ugovor o kreditu broj:… za kupovinu osobnog automobila koji je ovjeren kod javnog bilježnika J. A. iz Đ., pod posl. br. OU-397/2005 dana 25. svibnja 2005. godine i po kojem je, tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 24.478,70 CHF,  ali u kunama s rokom otplate na 7 godina, odnosno 84 mjeseci za kupnju osobnog vozila marke Hyundai Elantra, model XD 5, ostali podaci kao u Ugovoru te je tužitelj kredit otplatio u cijelosti.

 

2.              Također je nesporno da se čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorilo da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika, kao kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen tužitelju, kao korisniku kredita po isplati kredita.

 

3.              Tužitelj u tužbi ističe da je ništetna odredba Ugovora o predmetnom kreditu i to odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica koja čini predmet Ugovora vezana uz tečaj CHF u odnosu na HRK, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja CHF na dan isplate kredita i tečaja koji je iznosio na dan plaćanja dospjelih mjesečnih anuiteta. Tvrdi, da je odredba o valutnoj klauzuli bila tužitelju kao prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena i ništetna, odnosno pojednostavljeno rečeno, tužitelj smatra da mu prilikom zaključenja Ugovora nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF, odnosno uvećanja mjesečnog anuiteta zbog rasta tečaja CHF, a što on kao prosječni potrošač nije mogao znati, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana što je suprotno odredbama čl. 81. st. 2. 3. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 2003) koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima pa je tako propisano odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja jer se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru koji nije ostavljao mogućnost pregovaranja konkretno tužitelja o pojedinačnim ugovornim odredbama pa je tužitelj ispunivši svoju ugovornu obvezu isplativši kredit u cijelosti ispoštivao svoju obvezu, a upravo tom činjenicom tuženik je zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli neosnovano stekao određeni iznos pa tužitelj u tužbi najprije potražuje iznos od 10.500,00 kn, da bi konačno postavio svoj tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja na iznos od 11.571,60 kn specificirano po mjesecima. Tužitelj se posebno poziva na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora na utvrđenja iz odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kojom je u toč. 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu kojom se utvrđuje da je između ostalih IV-tužena, a ovdje tuženik, R. A. d.d., u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih Ugovora, ovdje tužena, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine pa do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle, smatra da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

 

4.              Upravo dio citirane presude Visokog trgovačkog suda koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule uz koju je vezana glavnica kredita potvrđeni su i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-2221/2019 od 3. rujna 2019. godine, a koje presude temeljem čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a starog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 – 133/09), odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15) su obvezujuće za ovaj sud u postupku individualne pravne zaštite, u konkretnom slučaju, ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika te se upravo temeljem pravnog utvrđenja ništetnosti gore navedenih citiranih odredbi i koje zahtjeve mogu potrošači u posebnim parnicama ostvarivati pozivajući se na pravno utvrđenje iz ovih presuda.

 

5.              Na taj način, a tijekom postojanja obveze iz Ugovora o kreditu tužitelj smatra da je tuženik upravo ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF stekao bez osnova temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a iznos od 11.571,60 kn koji iznos potražuje konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 26. rujna 2022. godine.

 

6.              Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio istoj u cijelosti, kako u pogledu pravne osnove, tako i u odnosu na visinu, ističući, da se tužitelj neosnovano poziva na ranije citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule te da u najmanju ruku treba u svakom konkretnom slučaju utvrditi pojedinosti da li je strankama bilo poznato značenje valutne klauzule i njezini učinci, budući se radi o jasnoj i razumljivoj ugovornoj odredbi, a ujedno je tužitelju i od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije Ugovora bila pojašnjena valutna klauzula pa se nikako ne može smatrati da je ugovaranjem takve ugovorne odredbe prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, upravo zbog više nepredvidivih faktora na koje nije mogao utjecati ni tužitelj pa se stoga ova odredba ne može smatrati ni nepoštenom ni ništetnom u smislu odredbi ZZP-a, a odredba o valutnoj klauzuli nije nerazumljiva, a prilikom zaključenja Ugovora o kreditu tuženik je postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i o zaštiti interesa svojih klijenata, što znači, da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj želio sklopiti predmetni Ugovor sa svim njegovim odredbama s kojima je bio dobro upoznat i posljedicama koje bi za njega mogle proizaći iz ugovaranja valutne klauzule pa navodi tužitelja o ništetnosti i nepoštenju predmetne ugovorne odredbe su neosnovani. 

 

7.              Također je tuženik istaknuo i prigovor zastare tužiteljeva potraživanja te je naveo da je tužitelj podnio tužbu radi utvrđenja isplate 1. ožujka 2021. godine, a radi se o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od pet godina što znači, da je u cijelosti nastupila zastara tužiteljevog potraživanja jer čl. 215. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05…126/21 – dalje: ZOO) izrijekom propisuje kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a čl. 241. ZOO-a da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a tužba radi zaštite kolektivnih interesa nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku pa je očito da je u konkretnom slučaju nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.  

 

8.              Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je proveo dokaz čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu (list spisa 5 – 9), otplatni plan (list spisa 10 – 21) te proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku T. V., stalnom sudskom vještaku financijsko knjigovodstvene struke (list spisa 118 – 127) te dopunu istog (list spisa 165 – 169), a nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja, svjedoka I. O. i javnog bilježnika predloženih od strane tuženika i to iz razloga što je iz samog Ugovora o kreditu razvidno da je tužitelj kao potrošač, dakle, kao fizička osoba zaključio predmetni ugovor radi kupnje osobnog automobila, a kako tuženik u svom odgovoru na tužbu samo paušalno spominje "pojam pregovaranja", a u stvari ističe da su sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja i da u konačnici nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, konkretno tužitelja, sud nije saslušavao tužitelja ni djelatnika tuženika na navedene okolnosti jer je što se tiče ništetnosti ugovornih odredbi činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

 

9.              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska tužitelja od 26. rujna 2022. godine je što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti osnovan, a što se tiče visine postavljenog tužbenog zahtjeva djelomično osnovan i to do iznosa od 9.304,68 kn / 1.234,94 eur. 

 

10.              Naime, iz svega gore navedenoga razvidno je da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja prema tuženiku za isplatom preplaćenih iznosa kredita s osnova ugovorene valutne klauzule kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF i to tako da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF kod kreditora, važećem na dan dospijeća svakog anuiteta po osnovi stjecanja bez osnove i to za razdoblje od mjeseca listopada 2010. godina pa do zaključno mjeseca lipnja 2012. godine, uz napomenu, da tužitelj potražuje iznos od 2.023,85 kn, a koji iznos čini razliku negativnih iznosa po kreditu i zateznih kamata na koje tužitelj ima pravo temeljem odredbe čl. 172. Zakona o obveznim odnosima jer negativni iznosi predstavljaju protutražbinu tuženika prema tužitelju, dakle, radi se o prijeboju potraživanja tužitelja prema tuženiku do 1. listopada 2010. godine, a nadalje potražuje samo preplaćene iznose u ukupnom iznosu od 11.571,60 kn što je konačno postavljeni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja s pripadajućim zakonski zateznim kamatama prema specificiranim svakomjesečnim iznosima od dospijeća svakog iznosa pa do isplate.

 

11.              Sporno je, dakle, među strankama, da li je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna, odnosno da li je tuženik temeljem takve ništetne odredbe stekao nešto što mu ne pripada na štetu tužitelja, kao potrošača.

 

12.              U tom smislu, neosnovano, tuženik osporava pozivanje tužitelja na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, odnosno presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine jer je upravo pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda te revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlučeno da je između ostalih tuženika i IV-tuženik R. A. d.d. Z. u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu, na način, da su nepošteno ugovorili otplatu kredita vezujući otplatu za tečaj CHF na dan dospijeća svakog anuiteta, dakle, vezujući glavnicu za tečaj CHF, što je sve, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 6. kolovoza 2007. godine, a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine, suprotno je odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07…133/09).

 

13.              Dakle, nesporno je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojoj gore navedenoj odluci, u svezi sa ugovorenom valutnom klauzulom u predmetnim ugovornim odnosima utvrdio, da su ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu ništetne i stoga, sud smatra, da ništetnost iste nije potrebno posebno obrazlagati i u ovoj presudi jer tuženik tijekom postupka pa tako i u svom odgovoru na tužbu ničim ne dokazuje da je u odnosu na ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli s tužiteljem pregovarao, već naprotiv, samo ističe, da je ista odredba u Ugovoru o kreditu jasna i razumljiva, zakonita, da je takva ugovorna odredba u trenutku zaključenja Ugovora predstavljala volju stranaka, što je sve i točno, ali nije od utjecaja na utvrđenje da je ova odredba ništetna u skladu s već gore citiranim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda Republike Hrvatske čije je zauzeto stajalište da tuženik mora posebno dokazati u svakom pojedinačnom sporu da je o ovoj ništetnoj odredbi s tužiteljem, kao potrošačem, posebno pregovarao što, kako je već ranije navedeno, tuženik ničim nije dokazao pa čak i ne spori pregovaranje, već njegovi navodi, da se radi o jasnoj, razumljivoj i poštenoj odredbi koja je predstavljala volju stranaka nije od utjecaja na utvrđenje, da je ova odredba u konkretnom slučaju ništetna, što smatra ovaj sud i stoga se, sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, tužitelj se opravdano i osnovno pozvao na utvrđenja iz gornjih presuda i ovaj sud je vezan za ta utvrđenja i u ovoj parnici.

 

14.              U skladu s gornjim obrazloženjem i nespornom okolnosti da se radi o Ugovoru o kreditu za kupnju osobnog automobila koji se uglavnom ugovarao u određenoj Auto kući gdje se osobni automobil i kupovao, sud nije provodio dokaze saslušanjem tužitelja i djelatnika tuženika te javnog bilježnika jer iz sadržaja odgovora na tužbu tuženika, sud zaključuje, da se isti samo paušalno poziva na pregovaranje u svezi sa spornom ugovornom odredbom, a u stvari ističe samo jasnoću, razumljivost i laku uočljivost ove odredbe s kojom se tužitelj, potpisavši predmetni Ugovor, u cijelosti suglasio i kao takvu je prihvatio, dakle, ne pruža nikakav detalj koji bi upućivao da su stranke međusobno pregovarale u svezi s ovom odredbom.

 

15.              Pri tome, svakako treba voditi računa da se radi o ranije, unaprijed pripremljenom formalnom Ugovoru od strane tuženika na čije odredbe tužitelj prilikom potpisivanja Ugovora, uopće nije mogao utjecati što, dakle, u konačnici uzrokuje neravnotežu među strankama ovog ugovornog odnosa te je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika jer je tuženik propustio tužitelja informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, iako je to kao kreditor bio dužan učiniti, a i sam tuženik to navodi u svom odgovoru na tužbu kada ističe da ni on nije mogao predvidjeti da će se nakon zaključenja ovog ugovornog odnosa tečaj CHF kretati, kako je to stvarno bilo. 

 

16.              Dakle, zbog utvrđene ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz utvrđenja odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda u Zagrebu i Vrhovnog suda koje su ranije citirane, a i iz utvrđenja u ovom postupku, tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan do visine tužiteljeva potraživanja u iznosu od 9.304,68 kn, kako je to i presuđeno kao pod točkom I izreke ove presude, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.266,92 kn tužitelj odbijen kao neosnovanim, kako je odlučeno kao pod točkom II izreke ove presude.

 

17.              Naime, u odnosu na visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, a radi koje je sud proveo  financijsko knjigovodstveno vještačenje i nakon kojeg vještačenja je tužitelj postavio svoj konačni tužbeni zahtjev u podnesku od 26. rujna 2022. godine istog sud smatra djelomično osnovanim i to za tužiteljevo potraživanje od mjeseca studenog 2010. godine pa do zaključno mjeseca lipnja 2012. godine po svakomjesečnom potraživanju i djelomično osnovanim za potraživanje za mjesec listopad 2010. godine jer je isto potraživanje u cijelosti u skladu sa provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, odnosno u skladu je s nalazom i mišljenjem vještaka kojem tužitelj nije stavljao nikakvih primjedbi što se tiče matematičkog izračuna, ali je smatrao da je dani zadatak vještaku da pri izračunu stečenog bez osnove uzme u obzir i negativne razlike neosnovano jer tužitelj potražuje samo ono što je preplatio po predmetnom Ugovoru o kreditu pa je potom nakon što je vještak u svom nalazu i mišljenju uzeo u obzir i tzv. negativne razlike iz perioda kada je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan isplate, tužitelj potražuje temeljem odredbe čl. 172. Zakona o obveznim odnosima prema kojem se prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica iznos od 2.023,85 kn, a koji iznos predstavlja razliku ovog od vještaka utvrđenog negativnog iznosa i zateznih kamata na koje tužitelj ima pravo, a koje teku od prve dospjele preplaćene razlike pa do 26. rujna 2022. godine, odnosno podnošenja dijela tužbenog zahtjeva do konačnog međusobnog prijeboja kojeg je tužitelj i učinio i isti iznosi 2.023,85 kn kojeg potražuje sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2010. godine pa do isplate, a koje potraživanje tužitelja je u cijelosti neosnovano jer pogrešno tumači odredbu čl. 172. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO), s obzirom da se istom odredbom regulira redoslijed namirenja utvrđene tražbine i ne može se odnositi na potraživanje kako to tužitelj smatra, tim više što takav zadatak niti nije dan vještaku za izračun.

 

18.              Isto tako tuženik je isticao svoj prigovor na metodologiju izračuna samog vještaka koji prigovor sud ne može prihvatiti kao osnovan jer je vještak takav nalaz i mišljenje primjenjujući kao relevantan početno ugovoreni tečaj CHF na dan isplate kredita dao, upravo prema nalogu suda iz rješenja o imenovanju vještaka pa svi prigovori tuženika, što se tiče primjene početnog tečaja za izračun preplate kredita nisu osnovani jer utvrđenu ništetnu odredbu se ne može zamijeniti nikakvom drugom odredbom, smatra se da ona nije bila ni ugovorena i stoga jedino relevantna ugovorna odredba je odredba koja sadrži tečaj CHF na dan isplate kredita pa svi navodi da je volja stranaka bila zaključiti Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, u konkretnom slučaju, nisu relevantni.

 

19.              Dakle, po mišljenju ovog suda neosnovano tužitelj potražuje iznos razlike manje uplaćenih mjesečnih anuiteta koji predstavljaju stjecanje bez osnove na strani tužitelja, odnosno kako to tužitelj smatra da predstavljaju protutražbinu tuženika i zateznih kamata na koje tužitelj ima pravo na te iznose i to u iznosu od 2.023,85 kn, a koje potraživanje tužitelj temelji na odredbi čl. 172. ZOO-a jer se ista ne može primijeniti u ovom predmetu pa je stoga za taj iznos tužitelja odbio u cijelosti i tužitelju dosudio razliku preplaćenih iznosa prema izračunu vještaka (list spisa 168 – 169) od mjeseca studenog 2010. godine pa do mjeseca lipnja 2012. godine jer u preostalom otplatnom periodu su tzv. negativne razlike koje je vještak matematički odbio od više plaćenih rata kredita te utvrdio da je nakon ovakvog prijeboja prva više plaćena rata koja predstavlja stjecanje bez osnova na strani tuženika iznos od 280,81 kn za mjesec studeni 2010. godine pa dalje sve kako to u nalazu i mišljenju je vještak izračunao i specificirao po mjesecima u ukupnom iznosu od 9.304,68 kn koji iznos je tužitelju i dosuđen kao iznos kojeg je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne valutne klauzule iz predmetnog Ugovora o kreditu, a sve prema dopunskom nalazu i mišljenju vještaka kojeg sud, kao i prvotni nalaz i mišljenje, prihvaća u cijelosti kao stručan, temeljit i objektivan nalaz, a prije svega dan prema nalogu suda.

 

20.              S obzirom na sve obrazloženo i utvrđenje iz nalaza i mišljenja vještaka da je tek od mjeseca studenog 2010. godine tuženik stekao bez osnove određene mjesečne iznose, kako je to navedeno pod točkom I izreke ove presude u ukupnom iznosu od 9.304,68 kn, odnosno 1.234,94 eur, sud je tužitelju navedeni iznos i dosudio jer mu ne pripada više od onoga što je stvarno platio tuženiku, a što je opće pravilo kod vraćanja onoga što je svaka strana primila, temeljem ništetnog ugovora ili ništetne pojedine odredbe, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05…126/21), dok je za iznos od 2.266,92 kn tužitelj odbijen kao neosnovanim, a sve kako je već prethodno obrazloženo što se tiče stjecanja bez osnove s obzirom na preplaćene i manje plaćene mjesečne anuitete koje svakako treba uzeti u obzir jer je Ugovor o kreditu jedan pravni posao i treba ga promatrati u njegovoj ukupnosti pa tako i što se tiče više i manje plaćenih mjesečnih rata koje treba svakako pri utvrđenju stečenog bez osnove međusobno prebiti jer tužitelju može pripasti samo ono što je tuženik stvarno stekao kao stečeno bez osnove, a to svakako nije ono što je tužitelj manje platio u određenom otplatnom razdoblju.

 

21.              Neosnovan je i prijedlog, odnosno prigovor tuženika, da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja nije uzeo u obzir okolnost mijenjanja tečaja CHF te da predmetni izračun nema smisla jer je Ugovor o kreditu i sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, slijedom čega je, bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, na što je tužitelj pristao, a iste odredbe su po navodima tuženika, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i nisu u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja te nisu uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja jer je upravo suprotno utvrđeno u postupku kolektivne tužbe, što je prethodno i obrazloženo, odnosno utvrđena je ništetnost ovakve odredbe u unaprijed pripremljenim tipskim i adhezijskim ugovorima na čije odredbe, tužitelj kao potrošač, uopće nije mogao utjecati, već ih je samo mogao, kao takove pripremljene u ugovoru i prihvatiti.

 

22.              Kako je tužitelj, dakle, postavio svoj konačni tužbeni zahtjev na iznos od 11.571,60 kn bez da je u svom konačno postavljenom tužbenom zahtjevu uzeo u obzir i negativnu razliku mjesečnih anuiteta, a koju je vještak izračunao u svom nalazu i mišljenju, to mu je sud, dosudio stvarnu razliku u iznosu od 9.304,68 kn, s osnova stvarno pretplaćenog kredita za cjelokupno razdoblje otplaćivanja, a sve sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a koji propisuje da, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok je st. 2. istog članka određeno, da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Prema st. 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi, s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, a slijedom svega obrazloženoga, presuđeno kao pod točkom I izreke ove presude, dok je s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.266,92 kn tužitelj odbijen kao neosnovanim, kako u dijelu razlike tzv. negativnih iznosa i zakonskih zateznih kamata na manje plaćene mjesečne anuitete za iznos od 2.023,85 kn koje tužitelj potražuje neosnovano, tako i za dodatni iznos od 243,07 kn za mjesec listopad i djelomično mjesec studeni 2010. godine, a sve kako je navedeno kao pod točkom I i II izreke ove presude.  

 

23.              Isto tako, sud nije prihvatio ni istaknuti prigovor zastare tuženika, smatrajući da je zastara počela teći ispočetka 14. lipnja 2018. godine, a sve prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. godine i objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine da zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetne ugovorne odredbe koja je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrašača kao u ovom predmetu počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite što u konkretnom slučaju znači da u trenutku podnošenja tužbe, 1. ožujka 2021. godine tražbina tužitelja nije u zastari, s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. godine pa do 1. ožujka 2021. godine nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

 

24.              Kako je tužitelj uspio u ovom sporu sa 80% jer je što se tiče osnovanosti uspio sa 100%, a što se tiče visine tužbenog zahtjeva uspio je sa 80%, što znači, da je u konačnici uspio sa 90% (100 + 80 = 180 : 2 = 90), a to dalje znači, da je tuženik uspio sa 10% pa kada se sukladno odredbi čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92…80/22 – dalje: ZPP) oduzme postotak troška tuženika od postotka troška tužitelja, tužitelj je uspio u ovom sporu sa 80% pa mu sukladno uspjehu u sporu i pripada srazmjerni trošak u ukupnom iznosu od 12.230,00 kn, a koji trošak se u stvari sastoji od troška sastava tužbe u iznosu od 1.500,00 kn, troška pristupa na dvije rasprave na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od ukupno 3.000,00 kn, troška pristupa na dvije rasprave koja je odgođena prije samog početka u iznosu od 375,00 kn svaka radnja, odnosno 750,00 kn ukupno i troška sastava tri obrazložena, svrsishodna i potrebna pisana podneska u ukupnom iznosu od 4.500,00 kn, što ukupno iznosi 9.750,00 kn što s pripadajućim PDV-om iznosi 12.187,50 kn te uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 600,00 kn čini ukupni trošak od 12.787,50 kn, a srazmjerno uspjehu u sporu od 80% to je iznos od 10.230,00 kn kojem trošku sud dodaje u cijelosti priznati trošak za provedeno vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke zajedno sa dopunom pa to sve čini nužni i opravdani stvarno nastali trošak u iznosu od 12.230,00 kn koliko je tužitelju i dosuđeno, a koji trošak je u cijelosti sa OT, dok je tužitelj odbijen sa troškom za sastav jednog pisanog podneska od 31. listopada 2022. godine koji nije bio potreban jer se očitovao na navode vještaka, a za koje sud niti vještaku niti tužitelju nije dao zadatak i troška pristupa na raspravu za objavu presude jer isti trošak po mišljenju ovog suda, ukoliko i stvarno nastane, prema odredbi čl. 154. ZPP-a ne predstavlja nužni trošak i trošak izazvan vođenjem ovog postupka koji u konačnici može utjecati na uspjeh u sporu, a koji bi onda trebao u konkretnom slučaju snositi tuženik, odnosno stranka koja je izgubila spor, slijedom čega je riješeno kao pod točkom III i IV izreke ove presude.

 

25.              Slijedom obrazloženoga, presuđeno je kao u izreci.

 

U Đakovu, 29. studenoga 2022. godine

 

 

Sutkinja

Ljerka Ljulj, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

 

 

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku