Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1
Poslovni broj: Gž-1264/2022-2
|
|
|
Republika Hrvatska |
|
|
Županijski sud u Varaždinu |
|
|
Stalna služba u Koprivnici |
|
|
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5 |
|
|
Poslovni broj: Gž-1264/2022-2
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice T. R., OIB: …, iz Ž., zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. i M., odvjetnicama iz Š., protiv tuženika grada Š., OIB: …, zastupanog po gradonačelniku dr. Ž. B., a on po punomoćniku R. Š., dipl. pravniku, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-114/2020 od 15. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 29. studenoga 2022.,
presudio je
I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P-114/2020 od 15. srpnja 2022.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu tuženika.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:
„I. Utvrđuje se da je tužiteljica T. R., OIB …, vlasnica posebnog fizičkog dijela čest. zem. 4106/3, K.O. K., površini cca 71 m2, a koji je dio na skici mjesta očevida s nadnevkom od 13. prosinca 2021. godine stalnog sudskog vještaka mjernika A. R., koja je skica sastavni dio ove presude, prikazana likom omeđenim slovima „A-B1-B-C-D-A“.
II. Nalaže se tuženom gradu Š. platiti tužiteljici (ime u nominativu) T. R., OIB …, parnični trošak u iznosu od 8.300,00 (osam tisuća tristo) kuna, u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe."
2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 26. srpnja 2022. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu sukladno žalbenim navodima ili da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu podnijela je tužiteljica 2. rujna 2022. u kojem osporava navode žalbe tuženika u cijelosti i predlaže istu odbiti kao neosnovanu te potražuje trošak sastava žalbe.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet postupka je utvrđenje prava vlasništva realnog fizičkog dijela čest. zem. 4106/3 k.o. K. u površini od cca. 71 m2, a koji dio je na skici mjesta očevida od 13. prosinca 2021. po stalnom sudskom vještaku A. R., koja skica je sastavni dio presude, prikazana likom omeđenim slovima A-B1-B-C-D-A. Tužiteljica tvrdi da je vlasništvo na realnom dijelu predmetne čestice stekla darovanjem, gradnjom garaže te dosjelošću.
5.1. Tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti jer da je predmetna čestica uknjižena kao put i upisana kao javno dobro, a da se na nekretninama takvog karaktera prema svim ranijim važećim propisima i aktuelnim propisima nije moglo steći pravo vlasništva posjedovanjem, odnosno dosjelošću.
5.2. Na temelju dokaza koje je proveo prvostupanjski sud utvrđeno je:
- da je čkbr. 4106/3 površine 3224 m2 upisane u zk.ul.br. 4040 k.o. K. i oznake puta, upisana kao javno dobro u općoj uporabi ovlaštenika grada Š. te je isti upisan i kao posjednik navedene nekretnine u posjedovnom listu broj 247 za k.o. K.,
- da je očevidom uz sudjelovanje stalnog sudskog vještaka za geodeziju A. R. dipl. ing. geod., utužena površina identificirana kao dio čest. zem. 4106/3 k.o. K. i da se na istoj nalaze dvije garaže, a na skici vještaka sporna površina prikazana je likom omeđenim slovima A-B-B1-C-D-A,
- da je od točke B do točke B1 izgrađen kameno-betonski zid koji je ogradni zid susjedne sjeverno položene nekretnine označene kao čest. zgr. 1016 k.o. K., dok je kod točke D unutar sporne površine manjom stranicom naslonjen na betonski zid na dužini A-D ormarić za električne priključke,
- da se po dužini D-C koja je zakrivljeno postavljena uz asfaltni zastor ceste naziva ulica u J. na dva mjesta vidljiv kamen pričvršćen za tlo cementnom glazurom te je u dužini od oko 1m nađen manji zidić visine 20-ak cm i širine 10-ak cm,
- da uzduž ulaznih vrata u predmetnu garažu po dužini D-C skice na udaljenosti od cca 0,5 m od vrata garaže je nađena rešetka koja prekriva kanal za otpadnu vodu,
- da je rješenjem o izvedenom stanju Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnju grada Š. od 10. srpnja 2015. ozakonjena gradnja predmetnih garaža na utuženoj površini, pri čemu je došlo do omaške prvotne identifikacije sporne površine oznakom čest. zem. 4106/5 k.o. K. koja je nekretnina u naravi produžetak iste ulice, umjesto čest. zem. 4106/3 k.o. K. na kojoj su stvarno izgrađene garaže,
5.3. Saslušana je tužiteljica i svjedoci koji su pobrojani u prvostupanjskoj presudi te je prvostupanjski sud na temelju svega navedenog utvrdio da utuženi realni dio nekretnine ne predstavlja put – asfaltiranu cestu, tj. javno dobro u općoj uporabi. Da je tužiteljica, nakon što joj je nekretnina darovana od njezinog oca, izgradila dvojnu garažu 1979., ali da je predmetni dio nekretnine i znatno ranije u razdoblju od početka 20. stoljeća pa do 6. travnja 1941. bio u posjedu i vlasništvu tužiteljičinog pradjeda, pa djeda G. i bake S. M., a u okviru šireg zemljišnoknjižnog kompleksa. Da je na spornom dijelu površine, 40-ih godina prošlog stoljeća, bio posađen vinograd i to u dijelu koji je pripao G. M., a nakon toga ocu tužiteljice, F. M.. Da je sredinom 60-ih godina 20. stoljeća preko nekretnina u posjedu G. M. sagrađena jadranska turistička cesta koja je podijelila posjed tako da je jedan dio ostao iznad magistrale, a drugi ispod magistrale do mora, a upravo da su taj dio ispod magistrale F. i N. M. podijelili 70-ih godina prošlog stoljeća, pri čemu je razdjelnica bila nekada postojeća kozja staza koja je vodila od mora prema vrhu brda, a koja staza, put oznake čest. zem. 3051/253 k.o. K., je i danas uknjižena na tužiteljicu. Na vrhu tog puta je položena sporna površina i to na mjestu gdje je 70-ih godina 20. stoljeća općina Š. formirala put i to čest. zem. 4106/3 i čest. zem. 4106/5 obje k.o. K. za naselje J., a koji put je inkomporirao i utuženi dio čest. zem. 4106/3. Prvostupanjski sud nije prihvatio pozivanje tuženika na paragraf 287. i 1455. ranije važećeg Općeg građanskog zakonika o tome da se dosjelošću, posjedovanjem ili građenjem u svakom slučaju nije moglo steći pravo vlasništva na javnom dobru jer ti propisi impliciraju zaključak da određena nekretnina (površina) doista ima karakter javnog dobra, a ako je ista takvu kvalitetu izgubila ili je nije niti imala, dosjedanjem takve zemljišne površine izvanrednom dosjelošću da se moglo steći pravo vlasništva.
5.4. Dakle, kako iz provedenih dokaza proizlazi da je sporni dio nekretnine u poštenom posjedu sada tužiteljice, a prije toga njezinih prednika, te da je taj dio nekretnine izgubio svojstvo javnog dobra jer se tako nije koristio, to je tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.
5.5. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a, dok je visina troškova utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18.).
6. U svojoj žalbi tuženik ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih se presuda ne može ispitati.
6.1. Po ocjeni ovog suda, ovaj žalbeni razlog nije osnovan, za svoju odluku prvostupanjski sud je dao jasne razloge i istu je moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.
7. Tuženik u okviru osporavanja utvrđenog činjeničnog stanja navodi da je iz skice mjesta očevida kod točke D, unutar sporne površine, izveden vanjski ormarić za električne priključke (HEP-ov razvodni ormar za struju), što ukazuje da isti ima javnu namjenu pa se stoga utuženi dio nekretnine koristi kao javno dobro u općoj uporabi.
7.1. Po ocjeni ovog suda, radi se o iznošenju novih činjenica koje nisu isticane tijekom postupka, jer tijekom postupka nije iznošena navedena tvrdnja, pa se iste ne mogu isticati niti sada u žalbi jer je to protivno odredbi članka 352. stavak 1. ZPP-a.
8. Tuženik osporava primjenu materijalnog prava s pozivom na paragraf 287. OGZ-a i paragraf 1455. OGZ-a, na članak 35. stavak 4. ZV-a u svezi sa člankom 3. stavak 2. ZV-a, a prema kojim člancima se, po mišljenju tuženika, na javnom dobru u općoj uporabi ne bi moglo stjecati pravo vlasništva dosjelošću sve do trenutka dok u upravnom postupku ne bude ukinut status javnog dobra.
8.1. Po ocjeni ovog suda, navedeni žalbeni navod također nije osnovan, a o pitanju može li se na javnom dobru u općoj uporabi stjecati pravo vlasništva svoj stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Revt-243/11-2 od 27. svibnja 2015. Navedenom odlukom prihvaćeno je da se na temelju članka 24. i članka 28. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91.) vlasništvo građenjem odnosno dosjelošću nije moglo stjecati na zemljištu upisanog statusa javnog dobra, a na takvom zemljištu se vlasništvo nije moglo stjecati na navedeni način ni nakon stupanja na snagu ZV-a, a sukladno članku 35. stavak 4. u svezi s člankom 3. stavak 2. ZV-a. Međutim, Vrhovni sud RH izražava stav: „Naime, okolnost što je određena nekretnina upisana u zemljišnoj knjizi kao javno dobro ne mora značiti da se doista radi o takvom statusu nekretnine ako se takva nekretnina faktično ne koristi kao dobro u uporabi. Stoga je moguće, a slijedom korištenja nekretnine u javnom dobru, da takva nekretnina izgubi svojstvo javnog dobra pa može biti predmetom stjecanja prava vlasništva.“
8.2. Sukladno navedenom, a primjenjujući ovaj stav na konkretno utvrđene činjenice da dio nekretnine na kojoj tužiteljica traži utvrđenje prava vlasništva se ne koristi kao javno dobro jer su na tom dijelu izgrađene garaže još 70-ih godina prošlog stoljeća, jer dio predmetne nekretnine koji stvarno predstavlja put zaobilazi utuženi dio te nekretnine i da je nekretnina ograđena, odnosno odvojena od drugih dijelova predmetne nekretnine, ukazuje na činjenicu da se ta nekretnina ne koristi kao javno dobro u općoj uporabi, pa je na istoj moguće steći pravo vlasništva. Tužiteljica je dokazala preko svjedoka da je predmetni dio sporne nekretnine bio u vlasništvu njezinih predaka još od početka 20. stoljeća i prije nego što je upisana kao javno dobro u općoj uporabi, da je na istoj sagrađena garaža 1979., te da tuženik nije poduzimao bilo kakve radnje u odnosu na sporni dio, niti tražio predaju u posjed. Stoga je ocjena ovog suda da je na realnom dijelu nekretnine kako je ona opisana u izreci presude tužiteljica stekla pravo vlasništva dosjelošću poštenim posjedovanjem dužim od 40 godina, sukladno članku 159. stavak 4. ZV-a.
9. Pravilna je i odluka o naknadi parničnog troška.
10. Zbog navedenih razloga žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.
11. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu tuženika jer isti nije bio potreban u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 29. studenoga 2022.
|
|
Predsjednik vijeća |
|
|
|
|
|
Miloš Lojen v. r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.