REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Avenija Dubrovnik 6 i 8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje
Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice: S. P. iz
Z., zastupana po opunomoćenici A. F., odvjetnici iz Z., protiv tuženika: Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (Direkcija), Z., radi poništavanja rješenja, 28.
studenog 2022. godine
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Hrvatskog zavoda za
zdravstveno osiguranje (Direkcije), KLASA: UP/II-502-08/22-01/141, URBROJ: 338-
01-06-05-22-03 od 22. srpnja 2022. godine, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu
troška upravnog spora.
Obrazloženje
Tužiteljica tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 22. srpnja 2022.
godine, kojim je odbijena njezina žalba protiv prvostupanjskog rješenja od 08. ožujka
2022. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem tužiteljici nije priznato pravo na
naknadu troškova prijevoza na hemodijalizu u Z., 13 puta u lipnju 2021.
godine.
Odluke u upravnom postupku su donesene nakon danih nalaza, mišljenja i
ocjenâ nadležnih liječničkih povjerenstava i na temelju pisanog očitovanja tužiteljičine
izabrane liječnice primarne zdravstvene zaštite. Na temelju svega toga je utvrđeno
da tužiteljica ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza.
Tužiteljica se u tužbi poziva na nalaz psihijatra od 29. lipnja 2017. godine iz
kojeg bi proizlazilo da boluje od klaustrofobije i da joj stoga nije indicirana vožnja
sanitetom, već osobnim automobilom. Ističe da je radno sposobna i da stoga ne
može koristiti sanitetski prijevoz. Navodi da joj je do veljače 2021. godine isplaćivana
naknada za troškove prijevoza, a da joj se nakon toga zdravstveno stanje nije
promijenilo.
Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio i tužbu i tužbeni zahtjev.
Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik.
Poslovni broj: UsI-2363/22-5
U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu
upravnog tijela te je izvršen uvid u nepravomoćnu presudu ovog suda ….Sud nije proveo zatraženo saslušanje tužiteljice I vještačenje, ocijenivši taj dokazni prijedlog neadekvatnim kraj postojeće materijalne dokumentacije.
Tužbeni zahtjev je neosnovan.
Tužiteljica je 05. srpnja 2021. godine podnijela zahtjev za povrat troškova
prijevoza na hemodijalizu u Z., 13 puta tokom lipnja 2021. godine.
Prvostupanjsko upravno tijelo je pribavilo pisano očitovanje tužiteljičine
izabrane liječnice primarne zdravstvene zaštite Z. V. od 31. prosinca
2021. godine, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica u lipnju 2021. godine zbog brojnih
komorbiditeta ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, a nije ga koristila
jer je radno aktivna.
Na temelju toga je prvostupanjsko liječničko povjerenstvo 02. ožujka 2022.
godine zaključilo da je tužiteljica ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog
prijevoza pa je prvostupanjskim rješenjem od 08. ožujka 2022. godine njezin zahtjev
za naknadu troškova prijevoza odbijen.
Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo je 13. svibnja 2022. godine utvrdilo
da je tužiteljica ispunjavala uvjete za sanitetski prijevoz zbog prirode bolesti, mogućih
komplikacija i brojnih komorbiditeta.
Tuženik je potom osporavanim rješenjem od 22. srpnja 2022. godine odbio
žalbu tužiteljice, navodeći da ona po svom izboru nije koristila sanitet te da
nekorištenje sanitetskog prijevoza iz praktičkih razloga ne znači da se taj prijevoz ne
može koristiti. Tuženik se ujedno pozvao i na noviju sudsku praksu Visokog upravnog
suda Republike Hrvatske.
Drugostupanjsko liječničko povjerenstvo je, dakle, tužiteljičino ispunjavanje
uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza - osim na temelju mišljenja izabrane
liječnice i na brojnim komorbiditetima tužiteljice - utvrdilo i zbog „prirode bolesti“ i
„mogućih komplikacija“.
Međutim, „priroda bolesti“ i „moguće komplikacije“ zbog prirode bolesti ne
mogu predstavljati relevantne okolnosti za utvrđivanje uvjeta za korištenje
sanitetskog prijevoza u pogledu osoba koje koriste hemodijalizu, jer je i u pogledu tih
osoba pravo na naknadu troškova prijevoza propisano samo pod uvjetom da se ne
ispunjavaju uvjeti za korištenje sanitetskog prijevoza (čl. 66. st. 1. Pravilnika o
uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja; NN 49/14,
51/14, 123/16, 11/15, 17/15, 129/17 i 9/21 - Pravilnik). Ujedno je u čl. 2. Pravilnika o
sanitetskom prijevozu (NN 123/09 i 80/13) propisano da pravo na sanitetski prijevoz
može koristiti osoba koja je nepokretna, teško pokretna ili kojoj zbog prirode bolesti
nije preporučeno samostalno kretanje. Kada bi priroda bolesti zbog koje osoba koristi
hemodijalizu u svakom slučaju omogućavala pravo na sanitetski prijevoz, tada u čl.
66. st. 1. Pravilnika uopće ne bi bilo izvršeno upućivanje na propis o (ne)ispunjavanju
uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza.
Zbog toga je sud izvršio uvid u nepravomoćnu presudu ovog suda UsI-
1069/22 od 16. rujna 2022. godine, u kojoj je naveden bitan sadržaj saslušanja
tužiteljičine izabrane liječnice primarne zaštite Z. V. (u predmetu
tužiteljičinog zahtjeva za naknadu troškova za listopad 2021. godine), kako bi se
raspravilo pitanje tužiteljičinih komorbiditeta, njezine radne sposobnosti i
specijalističkog psihijatrijskog nalaza o klaustrofobiji.
Svjedokinja Z. V. je u svom iskazu navela da je ona formalno
izabrani doktor primarne zdravstvene zaštite tužiteljici, ali s obzirom na to da je
Poslovni broj: UsI-2363/22-5
tužiteljica pacijent koji koristi hemodijalizu, u praksi kompletno vođenje brige o
njezinom zdravstvenom stanju preuzima dnevna bolnica, odnosno nefrolog koji je
obrađuje po svim pitanjima njezinog zdravstvenog stanja. Svjedokinji počevši od
2015. ili 2016. godine tuženik u vezi tužiteljice postavlja upite u vezi mogućnosti
korištenja sanitetskog prijevoza ili vlastitog prijevoza na hemodijalizu i natrag.
Svjedokinja je od početka odgovarala da tužiteljici nije primjereno korištenje niti jedne
od te dvije vrste prijevoza. Naime, smatrala je da joj sanitetski prijevoz ne odgovara
zbog činjenice da je riječ o zaposlenoj osobi, a vlastiti prijevoz nikako ne može
koristiti. Smatrala je, i tako je odgovarala tuženiku, da bi za tužiteljicu bio
najprimjereniji prijevoz s drugom osobom i to prvenstveno u povratku s hemodijalize.
Na pitanje kako to da je bila izdala očitovanje o tome da tužiteljica ispunjava uvjete
za sanitetski prijevoz, navodi da osoba koja koristi hemodijalizu ni na koji način ne
može vlastitim prijevozom vraćati se sama s hemodijalize, već joj je u tom pogledu
potrebna pratnja i pomoć druge osobe. Nadalje navodi da je 2017. godine od
tužiteljice dobila psihijatrijski nalaz u kojem je stajalo da nije indicirana vožnja
sanitetskim vozilom. Na temelju tog nalaza je iduće tri ili četiri godine davala
očitovanje o tome da tužiteljica ispunjava uvjete za sanitetski prijevoz, ali da joj taj
prijevoz nije indiciran na temelju nalaza psihijatra. Međutim, s obzirom na to da
nakon toga od tužiteljice više nije dobivala novije psihijatrijske nalaze, više nije mogla
vršiti pozivanje na psihijatrijski nalaz te je zbog toga poslije navela da tužiteljica
ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, iako i dalje misli da bi joj u
povratku s hemodijalize trebala pratnja druge osobe. Tužiteljici nije opravdavala
izostanke s posla radi hemodijalize te joj je tužiteljica rekla da dok je na poslu ne
može čekati sanitetski prijevoz. Svjedokinja iz toga zaključuje da tužiteljica
hemodijalizu koristi nakon završetka radnog vremena. Na pitanje o tužiteljičinim
komorbiditetima prvenstveno navodi da sve osobe koje su na hemodijalizi imaju
komorbiditete. Slučaj tužiteljice je poseban jer iz njezine povijesti bolesti proizlazi da
je ona kao četverogodišnje dijete imala probleme s crijevima zbog čega joj je već
tada izvršeno odstranjivanje dijela crijeva i ona još od tada neprekidno koristi vrećicu,
odnosno stomu. Svjedokinja pretpostavlja da su ti problemi kasnije i uzrokovali
probleme s bubrezima. Osim toga, vidljivo je da je tužiteljica bolovala od hepatitisa C
i hepatitisa B te da joj je odstranjena doštitna žlijezda. Tužiteljica je imala i neuspjelu
transplantaciju bubrega.
Iz navedenog iskaza nedvojbeno proizlazi da tužiteljica uz probleme s
bubrezima, zbog kojih koristi hemodijalizu, ima i niz teških komorbiditeta u vidu
odstranjenog dijela crijeva, korištenja stome, odstranjivanja doštitne žlijezde i
dijagnoze hepatitisa C i hepatitisa B. U tom pogledu tužiteljica zbog tih brojnih
komorbiditeta doista ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza, jer joj u
smislu čl. 2. Pravilnika o sanitetskom prijevozu zbog prirode njezinih drugih bolesti
nije preporučeno samostalno kretanje. To je u svom iskazu i neposredno potvrdila
svjedokinja i liječnica Z. V..
Svjedokinja je ujedno potvrdila da tužiteljici korištenje saniteta ne odgovara i
nije joj praktično, isključivo zbog činjenice da je zaposlena. Međutim, sud ističe i
ukazuje na već ustaljenu novu upravnosudsku praksu iz koje proizlazi da praktični
razlozi zbog kojih osiguranik ne koristi ili ne može koristiti sanitetski prijevoz ne utječu
na ocjenu o ispunjavanju uvjeta za korištenje sanitetskog prijevoza, a time i na
ocjenu o nemogućnosti ostvarivanja prava na naknadu troškova prijevoza u smislu čl.
66. st. 1. Pravilnika.
Liječnica Z. V. je u pogledu nemogućnosti tužiteljičinog korištenja saniteta zbog psihijatrijskog nalaza od 29. lipnja 2017. godine navela da je na temelju
Poslovni broj: UsI-2363/22-5
tog nalaza nekoliko godina davala očitovanje o tome da tužiteljica ispunjava uvjete za
sanitetski prijevoz, ali da je taj prijevoz nije indiciran na temelju nalaza psihijatra.
Međutim, istaknula je da nakon spomenutog nalaza od tužiteljice više nije
dobivala nove psihijatrijske nalaze pa se kasnije više nije mogla pozivati na nalaz star
četiri godine te je tada navela da tužiteljica ispunjava uvjete za korištenje sanitetskog
prijevoza.
Sud doista utvrđuje da tužiteljica raspolaže samo jednim psihijatrijskim
nalazom od 29. lipnja 2017. godine u kojem se navodi da se boji zatvorenih i
skučenih prostora, odnosno da je klaustrofobična te da zbog toga nije indicirana
vožnja sanitetskim, već vlastitim vozilom.
Istovremeno u postojećoj medicinskoj dokumentaciji prije spomenutog nalaza
ne postoji nikakva povijest bolesti iz koje bi se mogao izvesti zaključak o tužiteljičinim
problemima s klaustrofobijom, a niti se u samom tom nalazu navode elementi na
temelju kojih bi se mogao izvesti takav zaključak. Nadalje, potpuno je kontradiktorno
utvrđenje o strahu tužiteljice od zatvorenih i skučenih prostora - sa zaključkom da joj
je indicirana vožnja vlastitim vozilom - koje je po prirodi stvari manje i skučenije od
sanitetskog vozila. Tužiteljica ne raspolaže ni nekim kasnijim psihijatrijskim nalazom
u kojem bi se spominjala klaustrofobija.
Prema tome, sud mora otkloniti pozivanje tužiteljice na klaustrofobiju kao na razlog zbog kojeg ne bi mogla koristiti sanitetski prijevoz.
Na temelju svega sud zaključuje da je tužiteljica u lipnju 2021. godine na
temelju očitovanja svoje izabrane liječnice Z. V. i na temelju prirode
drugih bolesti i drugih zdravstvenih problema, odnosno brojnih i teških komorbiditeta,
doista ispunjavala uvjete za korištenje sanitetskog prijevoza u smislu čl. 2. Pravilnika
o sanitetskom prijevozu te da zbog toga na temelju čl. 66. st. 1. Pravilnika ne
ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza.
Sud pritom ima u vidu da je tužiteljici tehnički teško ili čak nemoguće prilagoditi
korištenje sanitetskog prijevoza s obzirom na njezine radne obaveze, ali pravo na
korištenje sanitetskog prijevoza ne znači da se on i mora koristiti. Osigurana osoba
na temelju vlastite odluke ili zbog nekih drugih, nemedicinskih okolnosti može
izbjegavati korištenje indiciranog sanitetskog prijevoza, ali to ne može dovoditi do
zaključka da ne ostvaruje propisane uvjete za korištenje tog prijevoza, odnosno da
može ostvarivati pravo na naknadu za korištenje druge vrste prijevoza.
U odnosu na tužiteljičin navod o tome da joj je do veljače 2021. godine
isplaćivana naknada za troškove prijevoza, sud napominje da je nositelj obveznog
zdravstvenog osiguranja očito u međuvremenu promijenio praksu u postupanju u
ovakvim i sličnim slučajevima, a ta nova praksa je doista kao pravilna i zakonita
potvrđena već u cijelom nizu odluka upravnih sudova i Visokog upravnog suda
Republike Hrvatske u recentnim odlukama.
Zbog svega navedenog je tužbeni zahtjev za poništavanje osporavanog
drugostupanjskog rješenja kao neosnovan odbijen na temelju čl. 57. st. 1. Zakona o
upravnim sporovima (ZUS), a onda je na temelju čl. 79. st. 4. ZUS-a odbijen i
tužiteljičin zahtjev za naknadu troška, jer je ona ovaj upravni spor u cijelosti izgubila.
U Zagrebu, 28. studenog 2022. godine.
Sudac:
Bojan Bugarin, v.r.
Poslovni broj: UsI-2363/22-5
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve
stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.
