Poslovni broj: 2. P-1405/2019-24

 

 

 

 

                                                                                                

Republika Hrvatska                                                                               

Općinski sud u Osijeku                                               Poslovni broj: 2. P-1405/2019-24

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužitelja G. P. iz O., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O., protiv tuženika P. b. Z. d.d., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica S. K., odvjetnica iz Odvjetničkog društva L. i p. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 16. studenog 2022. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika, D. K., odvjetnice u O., uz javnu objavu 28. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

 

- iz čl. 4. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 9010601926, sklopljenog dana 21.06.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.06.2005. po javnom bilježniku D. D. iz O. pod brojem: OU-695/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…“,

 

- iz čl. 7. 2. Ugovora o kreditu broj: 9010601926, sklopljenog dana 21.06.2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.06.2005. po javnom bilježniku D. D. iz O. pod brojem: OU-695/05, u dijelu odredbe koji glasi: „…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja….“.

 

II/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d., Z., da u roku od petnaest dana plati tužitelju G. P. iz O., iznos od 62.629,46 kuna / 8.312,36 Eura1 (slovima: šezdeset dvije tisuće šest stotina dvadeset devet kuna i četrdeset šest lipa / osam tisuća tri stotine dvanaest eura i trideset šest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

 

39,08 kn tekućom od 16.09.2005.

29,08 kn tekućom od 16.10.2005.

28,23 kn tekućom od 16.11.2005.

33,43 kn tekućom od 16.12.2005.

8,21 kn tekućom od 16.01.2006.

171,23 kn tekućom od 16.09.2007.

161,14 kn tekućom od 16.10.2007.

164,49 kn tekućom od 16.11.2007.

159,66 kn tekućom od 16.12.2007.

162,00 kn tekućom od 16.01.2008.

171,14 kn tekućom od 16.02.2008.

280,78 kn tekućom od 16.03.2008.

301,93 kn tekućom od 16.04.2008.

280,79 kn tekućom od 16.05.2008.

284,96 kn tekućom od 16.06.2008.

275,15 kn tekućom od 16.07.2008.

275,75 kn tekućom od 16.08.2008.

272,76 kn tekućom od 16.09.2008.

263,70 kn tekućom od 16.10.2008.

406,18 kn tekućom od 16.11.2008.

264,99 kn tekućom od 16.12.2008.

411,51 kn tekućom od 16.01.2009.

440,39 kn tekućom od 16.02.2009.

419,24 kn tekućom od 16.03.2009.

402,31 kn tekućom od 16.04.2009.

395,36 kn tekućom od 16.05.2009.

344,47 kn tekućom od 16.06.2009.

283,83 kn tekućom od 16.07.2009.

299,50 kn tekućom od 16.08.2009.

323,40 kn tekućom od 16.09.2009.

308,00 kn tekućom od 16.10.2009.

286,61 kn tekućom od 16.11.2009.

323,19 kn tekućom od 16.12.2009.

363,15 kn tekućom od 16.01.2010.

415,79 kn tekućom od 16.02.2010.

370,68 kn tekućom od 16.03.2010.

465,34 kn tekućom od 16.04.2010.

436,16 kn tekućom od 16.05.2010.

473,59 kn tekućom od 16.06.2010.

675,66 kn tekućom od 16.07.2010.

634,68 kn tekućom od 16.08.2010.

753,75 kn tekućom od 16.09.2010.

697,95 kn tekućom od 16.10.2010.

618,85 kn tekućom od 16.11.2010.

719,47 kn tekućom od 16.12.2010.

921,44 kn tekućom od 16.01.2011.

779,79 kn tekućom od 16.02.2011.

795,86 kn tekućom od 16.03.2011.

752,45 kn tekućom od 16.04.2011.

748,56 kn tekućom od 16.05.2011.

978,83 kn tekućom od 16.06.2011.

981,59 kn tekućom od 16.07.2011.

1.205,12 kn tekućom od 16.08.2011.

1.060,65 kn tekućom od 16.09.2011.

931,99 kn tekućom od 16.10.2011.

919,92 kn tekućom od 16.11.2011.

897,86 kn tekućom od 16.12.2011.

950,34 kn tekućom od 16.01.2012.

997,38 kn tekućom od 16.02.2012.

982,20 kn tekućom od 16.03.2012.

955,71 kn tekućom od 16.04.2012.

961,34 kn tekućom od 16.05.2012.

978,97 kn tekućom od 16.06.2012.

941,83 kn tekućom od 16.07.2012.

951,43 kn tekućom od 16.08.2012.

931,83 kn tekućom od 16.09.2012.

884,80 kn tekućom od 16.10.2012.

923,60 kn tekućom od 16.11.2012.

934,00 kn tekućom od 16.12.2012.

926,91 kn tekućom od 16.01.2013.

841,01 kn tekućom od 16.02.2013.

890,38 kn tekućom od 16.03.2013.

903,08 kn tekućom od 16.04.2013.

864,71 kn tekućom od 16.05.2013.

787,91 kn tekućom od 16.06.2013.

777,28 kn tekućom od 16.07.2013.

792,63 kn tekućom od 16.08.2013.

818,27 kn tekućom od 16.09.2013.

856,06 kn tekućom od 16.10.2013.

830,77 kn tekućom od 16.11.2013.

836,07 kn tekućom od 16.12.2013.

849,67 kn tekućom od 16.01.2014.

762,64 kn tekućom od 16.02.2014.

782,87 kn tekućom od 16.03.2014.

776,73 kn tekućom od 16.04.2014.

753,81 kn tekućom od 16.05.2014.

744,48 kn tekućom od 16.06.2014.

747,18 kn tekućom od 16.07.2014.

777,08 kn tekućom od 16.08.2014.

798,69 kn tekućom od 16.09.2014.

793,91 kn tekućom od 16.10.2014.

814,35 kn tekućom od 16.11.2014.

828,79 kn tekućom od 16.12.2014.

821,17 kn tekućom od 16.01.2014.

4.987,96 kn tekućom od 16.01.2015. godine do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.

 

III/ Nalaže se tuženiku P. b. Z. d.d. Z., da tužitelju G. P. iz O., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 19.526,00 kuna / 2.591,54 Eura (slovima: devetnaest tisuća pet stotina dvadeset šest kuna / dvije tisuće pet stotina devedeset jedan euro i pedeset četiri centa), sa zateznim kamatama koje teku od 28. studenog 2022. kao dana presuđenja pa do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi navodi je dana 21. lipnja 2005. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010601926, potvrđen dana 23. lipnja 2005. po javnom bilježniku D. D. iz O., pod brojem OU-695/05, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 60.000,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseci, sa početno ugovorenim mjesečnim ratama prema početnom otplatnom planu. Tužitelj je preuzetu obvezu u cijelosti ispunio. Kamatna stopa se sa početnih 4,35% godišnje tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužitelja.

 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Valutna klauzula prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje "kao sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i ugovorne pozicije. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu sukladno njegovim potrebama i mogućnostima upravo najviše odgovara. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Iz tih razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovora njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Tuženik do stupanja na snagu Izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imao zakonskih obveza vezano za izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti udovoljio. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja. Tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

              3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9010601926 na listu 4 do 10 spisa, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope na listu 11 do 12 spisa, pregled uplata po kreditu na dan 13. svibnja 2019. na listu 13 i 14 spisa, plan otplate na listu 15 i 16 spisa, dokumentaciju uz odgovor na tužbu na listu 33 do 49 spisa, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec., saslušao tužitelja G. P. i svjedokinju A. T. K. na ročištu održanom 16. studenog 2022.

 

4. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.

 

5. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 5. listopada 2021. navodi da je tužitelj 21.06.2005., kao korisnik kredita, sklopio sa tuženikom, kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj 9010601926. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 60.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 120 mjeseca. Kredit se otplaćuje u ratama, plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 4,35% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke o kreditiranju građana. Tužitelj se poziva na ništetnost promjenjivih kamatnih stopa, o kojima se nije pregovaralo sa korisnikom kredita, a obzirom da je tuženik u više navrata svojom jednostranom voljom bez suglasnosti tužitelja mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj navodi da je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu, te traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos kamata, odnosno razliku između prvobitno ugovorene kamate i kamata koje je zaista platio temeljem mijenjanih kamatnih stopa. Tužitelj također zahtijeva i povrat preplate temeljem tečajne razlike koja je nastala porastom tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita sukladno srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke.

 

5.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi od 30.06.2005. do 31.12.2006. 4,35%, od 01.01.2007. do 31.07.2007. 4,30%, od 01.08.2007. do 31.12.2007. 5,30%, od 01.01.2008. do 31.01.2008. 5,35%, od 01.02.2008. do 31.10.2010. 6,10%, od 01.11.2010. do 30.04.2011. 5,75%, od 01.05.2011. do 31.07.2011. 5,50%, od 01.08.2011. do 31.12.2013. 5,25% te od 01.01.2014. do 31.06.2015. 3,23%. Tuženik je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 2.592,57 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 13.249,82 HRK.

 

5.2. Kredit je tužitelju isplaćen dana 30.06.2005., a važeći tečaj prema tečajnoj listi banke za CHF na taj dan bio je 4,727872. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja koja je važila na dan isplate kredita, ukupno 49.379,64 HRK.

 

5.3. Tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom ugovoru o kreditu, kojega je tužitelj sklopio sa tuženikom, platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi promjena kamatnih stopa iznos od 13.249,82 kune, a po osnovi tečajne razlike iznos od 49.379,64 kune, ukupno 62.629,46 kuna. Dakle, tužitelj je tijekom otplate kredita platio više radi povećanja kamatnih stopa i porasta tečaja u odnosu na prvobitno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj na dan isplate kredita ukupno 62.629,46 kune.

 

6. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Lidije Balog, dipl. oec.

 

7. Tužitelj je nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje na ime sveukupno preplaćenih iznosa kamata i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 62.629,46 kuna.

 

8. Saslušan na ročištu održanom 16. studenog 2022. tužitelj G. P. naveo je da je kredit zaključio 2005. za adaptaciju kuće u kojoj je živio. Imao je i ima i sada obrt i zanat, ali poslove nije obavljao iz kuće koju je adaptirao. Ima iznajmljeni poslovni prostor iz kojega radi. Otišao je u banku podići kredit, bilo je govora da je tada CHF najpovoljniji za kredit. Kredit nije ni mogao uzeti u drugoj valuti, zbog svoje financijske sposobnosti, a tada je rata u CHF bila znatno manja i u tom trenutku mu je to odgovaralo. Za valutu mu nisu ništa u banci objasnili, a što se tiče kamate zna da nije bila fiksna i zna da se promjenjiva kamata može mijenjati, ali je mislio da ako se i promjeni neće se promijeniti za više od par stotina kuna. Nije mogao sa bankom pregovarati o uvjetima kredita, uvjeti su bili takvi kakvi su bili. Ugovor koji su mu dali već je bio napisan. Ugovor je potpisao jer je trebao što prije kredit, a to je tada bila najpovoljnija kamata za koju je pitao. Početna rata je bila 3.500,00 kuna, s tim da je s otplatom trebala pasti, iako je njemu rasla, jer je kamata narasla skoro za 2% i tečaj. Kredit je otplatio. Vezano za promjenu kamatne stope od banke je samo dobio pisanu obavijest. Nitko mu nije rekao da se rata kredita vezano za valutnu klauzulu tijekom otplate neće mijenjati. Pročitao je odredbu ugovora pa i tu da je upoznat sa uvjetima kreditiranja, ali vjerovao je da banka radi po zakonu i da neće doći do toga do čega je došlo. Bilo mu je jasno da rata može ići u korist banke gore, ali isto tako da može ići i u njegovu korist odnosno da bude manja, a pogotovo ako se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nije se išao raspitivati kod drugih banaka za kredit. Prije ovog ugovora nije imao zaključen ranije nikakav ugovor o kreditu.

 

9. Saslušana na ročištu održanom 16. studenog 2022. svjedokinja A. T. K. navela je da je 2005. bila zaposlena u Poslovnici P. b. Z. d.d. u O.. Tada je bila osobni bankar, što je podrazumijevalo da razgovora sa klijentima kada klijenti dođu, da odgovara kada ju pitaju za uvjete kreditiranja, odnosno zapravo su zaprimali zahtjeve za kredite. Ne može sada posebno i specifično reći da li se sjeća G. P. vezano za sklapanje kredita. Iako se ne može sjetiti sada gospodina P., može reći da je s njim kao osobni bankar razgovarala općenito o uvjetima o kreditu o kojima inače razgovaraju kada klijenti dolaze u banku. Klijentima su tada nudili i pojašnjavali sve ono što su dobili od poslodavca, međutim, u ono vrijeme u odnosu na današnje vrijeme to je bilo puno manje, s obzirom da su danas prema Zakonu o zaštiti potrošača klijentima dužni ponuditi sve informacije vezano za sklapanje ugovora o kreditu. Klijent je mogao eventualno utjecati na neke odredbe ugovora kao na primjer fiksnu ili promjenjivu kamatu, ali samo ako je to bilo u ponudi banke. Ne može se sjetiti što je točno razgovarala sa gospodinom P., s obzirom da je to ipak protek vremena od 2005. pa do danas, a s obzirom na broj klijenata koji su prošli kroz banku odnosno ona je do nedavno bila osobni bankar. Kada je kredit odobren, tako je bilo tada, a tako je i danas, osobni bankari programski odrađuju tekstualni dio ugovora o kreditu. Kada klijent dođe potpisati ugovor, idu s klijentom da se ugovor pročita i ako je bilo pitanja uvijek su ih prošli s klijentom. Ne sjeća se da je gospodin P. o nekim pitanjima razgovarao s njom, samo su klijentu između ostalog objasnili da u daljnjoj proceduri treba otići kod javnog bilježnika odnosno koji su sljedeći koraci za zaključenje ugovora o kreditu. Klijentima su uvijek rekli što je u ponudi od kredita i u kojoj valuti, nisu sugerirali što je povoljnije, već je klijent sam odlučio pa pretpostavlja da je tako bilo i sa gospodinom P., jer s obzirom na protek vremena, jako malo se sjeća odnosno ne sjeća se skoro ničega. Ne sjeća se niti u koju svrhu je gospodin P. podigao kredit. Vjeruje da je gospodina P. upoznala s tim da kamata može pasti isto tako da može i rasti, isto tako i da dođe do promjene vrijednosti valute. Pretpostavlja, s obzirom na tužbu, da je kredit podigao u CHF. Nije vjerovala da bi rate u CHF mogle toliko otići gore, isto tako i za eure, a vjerovala je da je HNB-e tu sa svojom ulogom da zaštiti građane, uključujući i nju, kao sve građane. Upozoravala je klijente vezano za promjenjivost kamatne stope, a isto je navedeno i u ugovoru. Nije upozoravala klijente da HNB-e ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF. Nije sugerirala klijentu zaključenje kredita u CHF i to joj nije ni bilo dozvoljeno kao djelatniku banke.

 

10. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

11. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/212 od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 09. travnja 2015.

 

12. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno, da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

 

13. Prema odredbama čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

 

13.1. Prema odredbama čl. 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

13.2. Prema odredbama čl. 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

14. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u čl. 96. tog Zakona.

 

15. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

16. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno, u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

 

17. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

 

18. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati.

 

18.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužitelja, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužitelj nije mogao utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

 

18.2. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su upravo zato banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

18.3. Nadalje, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim odredbama se s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

19. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između, ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

 

20. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene pa su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

 

20.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

 

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je stava da uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora pa tako i onih o kreditu, a u smislu odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 16/07, 75/09) je ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se u postojanje njihove prave volje pri sklapanju toga posla, a što su javni bilježnici koji su ovjeravali predmetne ugovore i učinili. Kako tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, jasno je da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. citiranog Zakona, u smislu upozoravanja korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt te se ne može stoga govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihove odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz ovjerenih ugovora o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom.

 

22. Odredba čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke a) ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

 

22.1. Odredba čl. 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili  - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa. ...Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11. b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11. b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim ne smiju se zaračunati korisniku kredita.".

 

23. Prema Direktivi 93/13/EEZ čl. 5. u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

24. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu ugovora o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

 

25. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tuženika, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt 575/2016-5 od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja  upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene), time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

26. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena.

 

27. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

 

28. Odredbom čl. 502. b Zakona o parničnom postupku, propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502. a istog Zakona, dok je čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku.

             

29. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 62.629,46 kuna, osnovanim u cijelosti.

 

30. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. Zakona o parničnom postupku, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c Zakona o parničnom postupku). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

 

30.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

30.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

 

30.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev 2245/2017-2). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

              31. Iz iskaza samog tužitelja, a posebno iz iskaza svjedokinje A. T. K. – osobnog bankara i djelatnice tuženika, proizlazi da se svjedokinja ne sjeća tužitelja i činjenica vezanih za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, već je svoj iskaz dala općenito navodeći da je s njim razgovarala kao osobni bankar općenito o uvjetima o kreditu o kojima se i inače razgovara kada klijenti dolaze u banku, s tim da su klijentima u ono vrijeme u odnosu na današnje vrijeme puno manje pojašnjavali činjenice vezane za sklapanje ugovora o kreditu odnosno nudili su i pojašnjavali ono što su dobili od poslodavca, a danas su prema Zakonu o zaštiti potrošača klijentima dužni ponuditi sve informacije vezane za sklapanje ugovora o kreditu. Isto tako općenito navodi da je klijent mogao eventualno utjecati na neke odredbe ugovora kao na primjer na fiksnu ili promjenjivu kamatu, ali samo ako je to bilo u ponudi banke. Svjedokinja je izjavila da se ne može sjetiti što je točno razgovarala sa gospodinom P. s obzirom na protek vremena od 2005. pa do danas. Nije upozoravala klijente da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF.

 

              31.1. Iz iskaza tužitelja i iskaza svjedokinje može se zaključiti da obavijesti koje je potrošač odnosno ovdje tužitelj dobio od tuženika odnosno banke nisu bile odgovarajuće kako bi se pristanak pri sklapanju ugovora mogao smatrati "informiranim", a teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača je na bankama pa kako je tijekom postupka utvrđeno da tužitelj kao potrošač nije bio na odgovarajući način informiran prilikom sklapanja ugovora, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim u cijelosti.

 

32. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21).

 

33. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 232. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi sa čl. 1111. i čl. 1115. istog Zakona, te čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, odlučeno je kao u izreci presude.

 

34. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), tako što je sud tužitelju priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe u iznosu od 1.500,00 kuna, za sastav četiri obrazložena podneska za svaki u iznosu od po 1.500,00 kuna, za četiri ročišta za svako u iznosu od po 1.500,00 kuna, za trošak PDV-a od 25% u iznosu od 3.000,00 kuna, za trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kuna, za trošak sudske pristojbe na tužbu iznos od 1.050,00 kuna i za trošak sudske pristojbe na presudu iznos od 976,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 19.526,00 kuna.

 

34.1. Tužitelj je zatražio i trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 750,00 kuna plus PDV-e od 25% u iznosu od 187,00 kuna, ukupno 937,50 kuna, o kojem trošku će sud odlučiti posebnim rješenjem, a ovisno o činjenici da li će punomoćnik tužitelja pristupiti na ročište za objavu presude ili ne, sud će donijeti odluku da li tužitelj ima pravo na naknadu troška za ročište za objavu presude ili ne.

 

 

                                     Osijek, 28. studenog 2022.

 

                                                                                                                               SUTKINJA

                                                                                                                           Dubravka Čapelj,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi  putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude

 

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

 

 

__________________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450