Poslovni broj: 4 P-34/2022-33

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Trgovački sud u Zadru, po sucu Tomislavu Jurlini, u građanskopravnoj stvari tužitelja M. i partneri odvjetničko društvo j.t.d., OIB:…, Z., kojeg zastupa punomoćnik F. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice OPĆINE P., OIB:…, P. (otok P.), kojeg zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u O., radi isplate 270.000,00 kn, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 7. listopada 2022. u nazočnosti zastupnika po zakonu tužitelja D. M. s punomoćnikom F. P. te punomoćnika tuženika H. B., te nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 28. studenog 2022.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.               Nalaže se tuženiku, OPĆINI P., OIB:…, P. (otok P.), da tužitelju, M. i partneri odvjetničko društvo j.t.d., OIB:…, Z., isplati iznos od 270.000,00 kn / 35.835,16 Eur[1] sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate, a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

II.              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 20.312,50 kn / 2.695,93 Eur u roku od 15 dana sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 28. studenog 2022. do isplate.

 

III              Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 20.437,50 / 2.712,52 Eur.

 

Obrazloženje

 

1.               Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je tuženik po ranijem zakonskom zastupniku i načelniku kao naručitelj pravnih usluga s tužiteljem kao njegovim izvršiteljem dana 16. ožujka 2021. sklopio Ugovor o pružanju pravne pomoći, savjetovanju te pravnom zastupanju. Ugovor, kao i sve njegove ugovorne odredbe, da su bile prije njegova potpisivanja usuglašene između tadašnjeg načelnika tuženika, I. P., i zakonskog zastupnika tužitelja, D. M. Ugovor da je pripremio, odnosno sastavio, a i predložio, sam tuženik. Člankom 2. navedenog Ugovora, da je određeno kako se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme, najmanje na rok od sljedeće četiri godine, dakle najmanje do 16. ožujka 2025., a sve zbog potrebe pravnog savjetovanja, davanja pravnih mišljenja, pravnog zastupanja i to u svim vrstama pravnih sporova te poduzimanja svih vrsta pravnih radnji u imovinskim, zemljišnoknjižnim, građanskim, ovršnim, kaznenim, trgovačkim, upravnim, ali i svim drugim postupcima pred nadležnim sudovima i tijelima u predmetima koji budu po odluci samog tuženika dostavljeni na pravno zastupanje ili poduzimanje svih vrsta pravnih usluga izvršitelju – ovdje tužitelju. Nadalje, tuženik da se obvezao tužitelju, na ime naknade za ugovorene poslove iz čl. 3. Ugovora, plaćati nagradu u paušalnom iznosu od 4.500,00 kuna mjesečno uvećano za PDV, dakle sveukupno 5.625,00 kuna mjesečno, na poslovni račun tužitelja do 15-og dana u mjesecu za prethodni mjesec i to sve do isteka Ugovora, dakle minimalno do 16. ožujka 2025. Stranke da su ugovorile, u čl. 7. st. 2. Ugovora, da se naknada isplaćuje izvršitelju neovisno o broju predmeta i pravnih usluga koje mu u pojedinom mjesecu za vrijeme trajanja ugovora budu dostavljeni za poduzimanje bilo kojih pravnih usluga i radnji u bilo kojem pravnom slučaju, pa i u slučaju da u pojedinom mjesecu ne budu dostavljeni predmeti na zastupanje ili zatražena određena pravna usluga. Tužitelj da nikako nije mogao utjecati na to da li će mu tuženik i u kojem opsegu dostaviti predmete za zastupanje ili od njega zatražiti određene pravne usluge, jer da je temeljem Ugovora takva odluka bila isključivo na tuženiku i njegovoj vlastitoj ingerenciji.

              Nadalje, tužitelj navodi da je odmah po okončanju lokalnih izbora, 7. lipnja 2021., novi načelnik tuženika, po svojemu punomoćniku, bez opravdanog, tj. posebno ugovorenog, jasno predviđenog razloga (ugovorenog u čl. 6. Ugovora) uputio tužitelju obavijest o raskidu Ugovora, uz obrazloženje da isti od ranije ima generalnog punomoćnika u osobi H. B., pa da iz tog razloga nema potrebe za zastupanjem i pružanjem usluga tuženiku te da isti raskida ugovor i tužitelju vraća sve ispostavljene račune. Ističe kako je navedeni jednostrani raskid ugovora neosnovan i nezakonit te protivan odredbi čl. 6. predmetnog Ugovora. Naime, navedenom odredbom Ugovora da je ugovoreno kako se isti može raskinuti samo pisanim sporazumom i to ukoliko postoje zakonski uvjeti propisani Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29I18 i 126/21, dalje ZOO) te Zakonom o odvjetništvu (Narodne novine broj 9/94,117/08,50/09,75/09,18/11 i 126/11, dalje ZO) a u slučaju teže povrede u obavljanju odvjetničke dužnosti, do čega da u konkretnom slučaju nepobitno nije došlo. Tužitelj da je postupio u skladu s odredbom čl. 9. Ugovora te tuženiku uputio dopis 21. lipnja 2021. s prijedlogom da povuče obavijest o raskidu, međutim tuženik da je isto odbio te da ne pokušava sa tužiteljem postići sporazuman raskid ugovora, a niti na miran način riješiti predmetni spor. Tužitelj navodi kako je tuženik opisanim postupanjem – odbijanjem ispunjavanja ugovorom preuzetih obveza i neosnovanim raskidom ugovora, postupio protivno čl. 4., 8. i 9. ZOO-a. Tužitelj da je, s druge pak strane, postupao u skladu sa sadržajem sklopljenog Ugovora te po njegovu sklapanju radi dodatnog osnaženja svog pravnog kadra zaposlio odvjetnika D. K. kao posebno stručnu osobu sa velikim pravnim iskustvom i znanjem na području naplate potraživanja, ovrhe, trgovačkog prava, parničnih i drugih građanskih postupaka, a koji da je prihvatio ponudu tužitelja i zbog konkretnog ugovorenog pravnog posla u trajanju od minimalno četiri godine, a kojeg da je nezakonito jednostrano otkazao tuženik zbog čega da je tužitelju nastala velika šteta u visini ukupne vrijednosti ugovorenog pravnog posla za minimalno četverogodišnje razdoblje.

2.               Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 22 do 25) u bitnome navodi kako u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je predmetni Ugovor sastavljao sam tužitelj, a ne tuženik. Da je nesporno da su 16. ožujka 2022. stranke sklopile Ugovor o pružanju pravne pomoći, savjetovanju i pravnom zastupanju kako to navodi i sam tužitelj. Isto tako, kako je nesporno i da je tuženik nakon isteka mandata načelnika I. P. otkazao tužitelju Ugovor dana 7. lipnja 2021., a i da predmetni Ugovor nije bio tzv. ekskluzivni ugovor o zastupanju, a na temelju kojeg bi samo on imao pravo pružati pravnu pomoć i zastupati tuženika pred sudovima i drugim tijelima, pa da je tuženik i prije raskida predmetnog Ugovora imao pravo angažirati i druge odvjetnike za zastupanje. Kako je nesporno da tužitelj predmetni Ugovor nije ovjerio kod Hrvatske odvjetničke komore, što da je morao učiniti, sve sukladno čl. 38. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 144/12, dalje Tarifa). Tuženik nadalje osporava da bi tužitelj temeljem navoda iz tužbe imao pravo na naknadu štete u vidu izgubljene dobiti zbog jednostranog raskida Ugovora prije isteka vremena od četiri godine. Takav tužbeni zahtjev tužitelja da je neosnovan jer da nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete. Tuženik da je imao pravo raskinuti ugovor prema odredbi čl. 2. Ugovora, i to u skladu s odredbama ZOO-a, pa da stoga nije bilo niti protupravnosti od strane tuženika raskidom Ugovora prije isteka roka od četiri godine.

              Tuženik ističe da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o nalogu, a nalogodavac, ovdje tuženik, da je izvansudskom izjavom raskinuo predmetni ugovor, te da se zapravo radi o otkazu ugovora o nalogu, a čija je mogućnost predviđena odredbom čl. 780. st. 1. ZOO-a. Tužitelj da do otkaza ugovora nije izvršio niti jednu radnju, a da je primao naknadu iz ugovora. Obzirom da predmetni ugovor nema narav ekskluzivnosti, postojanje samog ugovora da tužitelju nije bila nikakva zapreka u preuzimanju naloga drugih nalogodavaca, niti zapreka tuženiku za povjeravanje poslova drugom odvjetničkom uredu, što da znači da je tužitelj pružao usluge zastupanja i drugim nalogodavcima, a ne samo tuženiku, što da predstavlja odlučnu činjenicu o karakteru predmetnog ugovora za ocjenu o pravu na naknadu štete. Tuženik opetovano ističe kako predmetni Ugovor nije sklopljen sukladno odredbama čl. 38. Tarife, a kojom da je propisana posebna vrsta ugovaranja nagrade za rad, a u kojoj između ostalog stoji i da Ugovor odvjetnik mora prijaviti Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Nadalje, ugovaranje u mjesečnu naknadu i svih materijalnih troškova iz čl. 7. Ugovora, kao i troškova svih oblika zastupanja da predstavlja ozbiljan prekršaj, tj. damping cijene odvjetničke usluge, što da isto tako i predstavlja povredu Kodeksa odvjetničke etike. Zbog navedenog, predmetni Ugovor da ne može proizvoditi valjane pravne učinke. Tuženik ističe da, budući da u periodu od sklapanja do raskida/otkaza predmetnog ugovora nije izvršena niti jedna radnja savjetovanja, niti bilo koja druga usluga iz ugovora, a niti da se ostvario uvjet mogućeg otvaranja obnove zemljišnih knjiga na području Općine P. niti da je postojala realna potreba za uslugama tužitelja, to tuženik sukladno odredbama ZOO-a drži da može otkazati nalog, a koji nalog prestaje primitkom raskida ugovora, u konkretnom slučaju 14. lipnja 2021. Zbog navedenog da je onda neosnovan i zahtjev tužitelja za isplatom paušalne nagrade za razdoblje od 48 mjeseci obzirom da je od sklapanja do raskida/otkaza ugovora proteklo 3 mjeseca, a da niti jedna usluga nije izvršena, niti je od strane tuženika dan nalog za izvršenjem koje usluge, a iz čega je razvidno kako tužitelj nije imao opravdanog razloga poduzimati radnje radi osnažena svog pravnog kadra zapošljavanjem još jednog odvjetnika te da su takvi navodi tužitelja paušalni i ničim dokazani. Također, da je sam Ugovor sklopljen s odvjetnikom D. M., sve budući stranku kao punomoćnik može zastupati odvjetnik te da se punomoć za zastupanje izdaje osobi određenoj u odvjetničkom društvu, pa da zapošljavanje novog odvjetnika nije bilo niti predmet ugovora, a isti da je zaposlen 5 mjeseci nakon zaključenja predmetnog ugovora. Predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3.               Tijekom postupka, stranke su u više navrata ponavljale svoje tvrdnje, kako iz tužbe, tako i iz odgovora na tužbu.

              Tako tužitelj u odnosu na navode tuženika sudu dostavlja podneske od 30. lipnja 2022. (l.s. 70 do 76), 29. srpnja 2022. (l.s. 92 do 97), 7. rujna 2022. (l.s. 102 do 104) i 26. rujna 2022. (l.s. 112 do 114), a tuženik podneske od 13. svibnja 2022. (l.s. 53 do 61), 24. srpnja 2022. (l.s. 88 do 91), i 18. rujna 2022. (l.s. 105).

              Osim u podnescima, stranke su svoja očitovanja iznijele i na ročištu od 8. srpnja 2022.

              U bitnome, tužitelj smatra da tuženik nije imao pravo na jednostrani raskid, a da su pretpostavke za raskid jasno određene u čl. 6. ugovora, a radi čega je tužitelj i odbio prihvatiti jednostranu izjavu o raskidu. Posebno naglašava da je sporni ugovor zaključen temeljem odluke izbora ranijeg načelnika tuženika i u kojem je ugovoru jasno naveden razlog zbog kojeg tuženik i pristupa zaključenju ovog pravnog posla. Sam tuženik da je preuzeo obvezu izvršavanja ugovora u razdoblju od najmanje 4 godine i pristao na mogućnost ranijeg prestanka ugovora isključivo na temelju pisanog sporazuma stranaka pod točno određenim uvjetima. Irelevantnim smatra tuženikove tvrdnje da je u vrijeme sklapanja ugovora tuženik već imao generalnog punomoćnika, jer da je tuženik sam odgovoran za svoju odluku da ugovor sklopi i dužan je izvršavati obveze po tom ugovoru. Nebitnim smatra navod tuženika da ugovor nije prijavljen Hrvatskoj odvjetničkoj komori te da se svakako ne radi o zelenaškom ugovoru niti ugovoru s tzv. dumping cijenama. Ukazuje i da je naknada određena sukladno odredbi Tbr. 38. Tarife , a u odnosu na tvrdnju da tužitelj po tom ugovoru nije za tuženika izvršio niti jednu radnju, odnosno nalog, naglašava da je to uslijed isključive odgovornosti i krivnje ovdje tuženika, koji tužitelju nije dostavio niti jedan nalog za postupanje, iako se na izdavanje naloga izričito obvezao ugovorom. Nadalje, a u odnosu na mišljenje, odnosno zaključak, Hrvatske odvjetničke komore od 11. srpnja 2022. kojeg je tuženik dostavio u spis, tvrdi da iz točke 10. zaključka jasno proizlazi da sporni ugovor proizvodi pravne učinke, te da se takav ugovor može sklopiti na rok koji samostalno utvrde stranke, a da paušalnim iznos mjesečne naknade može biti ugovoren za usluge pravnog savjetovanja, što da je i osnovna svrha spornog ugovora. Tužitelj sporni ugovor, a u odnosu na njegove odredbe o obvezama stranaka, smatra tzv. aleatornim ugovorom i time objašnjava ugovornu odredbu prema kojoj ima pravo na ugovorenu naknadu u utvrđenom iznosu neovisno o broju i intenzitetu poduzetih radnji u razdoblju naplate. Smatra da je, s obzirom na ugovor o nalogu, a prema odredbama ZOO-a, u konkretnom slučaju tuženik kao nalogodavac mogao otkazati ugovor jedio uz posljedicu isplate razmjernog dijela ugovorene naknade, te naknade štete.

              Tuženik tijekom postupka ponavlja tvrdnje iz pisanog odgovora na tužbu, tvrdi da sporni ugovor nema karakter tzv. ekskluzivnog ugovora, te da je tuženik imao pravo angažirati i druge punomoćnike, a tužitelj primati naloge i od drugih nalogodavaca. Posebno ukazuje da sporni ugovor nije prijavljen Hrvatskoj odvjetničkoj komori iako je tužitelj to morao učiniti, te da prema stavu izvršnog odbora HOK-a sam ugovor, a u odnosu na određenu paušalnu nagradu, sadržava i radnje za koje se takva nagrada ne može ugovoriti. Smatra da je imao pravo izjavom, zapravo, otkazati ugovor o nalogu koji zapravo predstavlja obveznopravni odnos parničnih stranaka. U podnesku od 24. srpnja 2022. taksativno navodi sadržaj ugovora suprotan Tarifi, što ga čini nezakonitim, a protivnim i odredbi čl. 7. ZO-a. Ponavlja da se radi o zelenaškom ugovoru, te da su ugovorene tzv. dumping cijene. Izričit je u tvrdnji da tuženik nije imao potrebe za odvjetničkim uslugama tužitelja, slijedom čega je imao pravo otkazati ugovor. Smatra da tužitelj zbog takvog njegova postupka ne trpi štetu i da nisu ispunjene pretpostavke ZOO-a za naknadu štete, a navodne aktivnosti tužitelja u vidu zapošljavanja novog odvjetnika ili priprema za obnovu zemljišnih knjiga, da ne predstavljaju razloge, odnosno radnje, čiji bi trošak trebao snositi tuženik.              

4.               U dokaznom postupku sud je proveo dokaz saslušanjem svjedoka I. P. (l.s. 117 i 118), kao i saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja D. M. (l.s. 80 do 82), te zakonskog zastupnika tuženika P. R. (l.s. 82 i 83). također su pregledane isprave u spisu, i to: ugovor od 16. ožujka 2021. (list spisa 8 do 11, dopise odvjetnika H. B. od 7. i 8. lipnja 2021. (list spisa 12 i 16), dopis tužitelja od 21. lipnja 2021. (list spisa 13 i 14), rješenje Općinskog suda u Zadru od 23. listopada 2018. (list spisa 26), Tumačenja Hrvatske odvjetničke komore (list spisa 59 do 61, te 63 i 64), dopis Hrvatske odvjetničke komore (list spisa 90) i Odluku o katastarskoj izmjeri (list spisa 106).

              Nisu provedeni ostali predloženi dokazi jer je po mišljenju suda, činjenično stanje dostatno razjašnjeno, pa tako nije prihvaćen ni dokazni prijedlog tuženika za financijskim vještačenjem poslovne dokumentacije stranaka. U odnosu na taj dokaz nije razvidno na koju bi se okolnosti provodilo to vještačenje, a uz to između stranaka nije sporan mjesečni iznos naknade niti naznačeni minimalni rok trajanja ugovora, kao ni činjenica da je tužitelj tuženiku izdavao račune koje je ovaj odbio primiti.

5.               Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6.               Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 -  pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7.              Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8.               Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev radi isplate iznosa od 270.000,00 kn na ime naknade štete zbog jednostranog raskida Ugovora o pružanju pravne pomoći, savjetovanju te pravnom zastupanju.

9.               U ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno su 16. ožujka 2021. zaključile ugovor nazvan „ugovor o pružanju pravne pomoći, savjetovanju, te zastupanju“, a za tuženika je ugovor potpisao tadašnji načelnik I. P. Između stranaka nije sporan sadržaj ugovora, pa niti u dijelu koji se odnosi na razdoblje njegovog trajanja i iznos mjesečne naknade koji bi trebao pripasti ovdje tužitelju.

Isto tako tužitelj ne osporava niti tvrdnju tuženika da je ovaj dopisom od 7. lipnja 2021. izjavio tužitelju da raskida ugovor, te da tužitelj takvu obavijest nije prihvatio.

Nadalje, između stranaka nije sporno da tužitelj po ugovoru nije za tuženika obavio niti jednu radnju, niti je tuženik isplatio bilo koji iznos naknade.

10.               Sporno je  je li ovdje tuženik imao pravo odustati od ugovora (jer izjava od 7. lipnja 2021. zapravo predstavlja odustanak od ugovora o nalogu), te ima li tužitelj pravo na isplatu utuženog iznosa bilo s osnove odgovarajućeg dijela ugovorene naknade, bilo s osnove naknade štete, konkretno izmakle zarade.

              Kao što se može zaključiti iz prednjih navoda obrazloženja sud smatra da su parnične stranke bile u obveznopravnom odnosu temeljem ugovora o nalogu, prema kojem se tuženik kao nalogoprimac obvezao tužitelju kao nalogodavcu pružati odvjetničke usluge pobliže označene u samom ugovoru, uz ugovorenu mjesečnu naknadu u paušalnom iznosu od 4.500,00 kn uvećano za PDV.

11.               Svjedok I. P. u svom svjedočkom iskazu navodi da je on kao načelnik Općine P. potpisao sporni ugovor. Ističe da je u vrijeme potpisivanja ugovora trebala početi obnova zemljišnih knjiga te da su smatrali da im je potrebna stručna odvjetnička pomoć premda su u to vrijeme imali generalnog punomoćnika. Sporni ugovor da je donio zz tužitelja, a da je ugovor potpisan negdje 2019. Što se tiče obnove zemljišnih knjiga, da po njegovim saznanjima, ona nije započela ni danas, ali da je tužitelj temeljem ugovora bio spreman za tuženika obavljati i druge odvjetničke poslove.

              Na posebna pitanja, odgovara da su u vrijeme potpisa ugovora u Općini P. smatrali da su im potrebne odvjetničke usluge, a da o realizaciji i poslovima temeljem ugovora nema podrobnijih saznanja jer da je nekoliko mjeseci nakon potpisa ugovora izabran novi načelnik.

              Zakonski zastupnik tužitelja D. M. potvrđuje da je sporni ugovor potpisan, da je njegove odredbe usuglasio s ranijim načelnikom tuženika, svjedokom I. P. Nije siguran tko je sačinio ugovor, ali da misli da je to bio tuženik koji je ujedno utvrdio i osnovne stavke ugovora, pa i naknadu za izvršeni nalog. Ukazuje da su pretpostavke za raskid precizno utvrđene u čl. 6. samog ugovora, te da uvjet za raskid nije ispunjen. Potvrđuje i da je s tuženikom razgovarao o predstojećoj obnovi zemljišnih knjiga, pa i mogućim situacijama u tim postupcima. Ističe da po ugovoru nije plaćen niti jedan izdani račun, čak ni prije tuženikove izjave o raskidu, s tim da je tuženik i odbijao primiti račune. Obveza plaćanja ugovorene naknade da je bila na mjesečnoj razini i to neovisno o broju poduzetih radnji tužitelja, čak i u slučaju da nije bilo potrebe ni za kakvim radnjama nalogoprimca. Ugovorom su definirani i uvjeti zastupanja tuženika pred sudovima u sporovima veće vrijednosti, a potvrđuje i da tužitelj nije izvršio niti jednu radnju, ali isključivo zbog činjenice što nikakav nalog tuženika nije dobio. Tvrdi da u trenu potpisa ugovora nije imao saznanja da Općina P. već ima generalnog punomoćnika. Naglašava da su sve odredbe ugovora zajednički utvrđene i dogovorene, pa i ona prema kojoj bi paušalna naknada bila ugovorena i za zastupanje pred sudovima, što nije u skladu s odredbom Tbr. 38. Tarife, ali je bilo u korist tuženika. Smatra da je nebitna činjenica te da nije zapreka zaključenju ugovora, to što je ovaj zaključen neposredno pred lokalne izbore, a da je tuženik ugovor nezakonito raskinuo nakon nepuna 3 mjeseca.

              Zakonski zastupnik tuženika P. R. najprije pojašnjava da je načelnik Općine od lipnja 2021. a da je sporni ugovor potpisan u ožujku iste godine. Nakon izbora i stupanja na dužnost da je utvrdio postojanje ovog ugovora te da je u razgovoru s općinskim službama zaključio da on tuženiku nije potreban. Zbog potrebe racionalizacije poslovanja Općine te činjenice da ugovor nije nužan, da su zaključili ugovor raskinuti. Prema njegovim saznanjima i utvrđenjima, tužitelj temeljem tog ugovora nije poduzeo niti jednu radnju, a da tuženik uz to, osim usluga generalnog punomoćnika, nema potrebe za uslugama drugih odvjetnika. Isto tako, da osim usmenog razgovora s ranijim načelnikom, nije izvršena primopredaja, a da o samom ugovoru nije imao ranijih saznanja.

              Na posebna pitanja, odgovara da tuženik nema vlastitu pravnu službu, ali da je u konzultaciji sa zaposlenicima i vanjskim suradnicima Općine utvrdio da im usluge tužitelja nisu potrebne, a da uz to, ugovor sadrži i određene nepravilnosti, pa i onu da nije prijavljen odvjetničkoj komori. Nadalje, navodi da je ugovor potpisao raniji načelnik I. P., te da on o tome nije imao saznanja, niti je s njim ikada razgovarao o spornom ugovoru koji nije bio predočen niti na Općinskom vijeću. Prema njegovim saznanjima, da ugovor nije sastavljan kod tuženika, a u odnosu na spominjanju obnovu zemljišnih knjiga, da ona nije dovršena i da ovisi o aktivnostima nadležnog suda.

12.               Iz sadržaja ugovora od 16. ožujka 2021. proizlazi da je, prema čl. 1. taj ugovor potpisan zbog povećanog obujma svih vrsta poslova pravne naravi i mogućeg otvaranja obnove zemljišnih knjiga na području Općine P., te radi potrebe pravnog zastupanja Općine. Ugovor je zaključen na rok od najmanje 4 godine, a predmet tog ugovora određen je čl. 3. i definiran kao pružanje usluga pravnog savjetovanja po zahtjevu tuženika, sudjelovanje na sastancima u savjetodavnoj ulozi, također po zahtjevu tuženika, te zastupanje pred nadležnim sudovima i drugim tijelima u pravnim predmetima koji po odluci tuženika budu dani tužitelju. Nadalje, ostavljena je mogućnost i zastupanja pred Arbitražnim sudom, Vrhovnim sudom i Ustavnim sudom, te pretpostavke za izdavanje posebnih punomoći. Tužitelj je bio dužan tuženiku dostaviti pisano izvješće o radu u svakom predmetu, a pretpostavke za raskid određene su čl. 6., a pretpostavke su određene ZOO-om i ZO-om u slučaju teže povrede u obavljanju odvjetničke dužnosti.

              Naknada tužitelju određena je člankom 7. i to u mjesečnom iznosu od 4.500,00 kn uvećano za PDV koja dospijeva do 15. tekućeg mjeseca za prethodni mjesec, ugovorena je neovisno o broju predmeta i pravnih usluga u pojedinom mjesecu, pa i u slučaju da u pojedinom mjesecu ne budu dostavljeni predmeti za zastupanje ili zatražena određena pravna usluga. U navedenu uslugu uključeni su i svi materijalni troškovi tužitelja, a u predmetima gdje je vrijednost spora preko 100.000,00 kn tužitelj ima pravo samo na dio pravomoćno dosuđenog parničnog troška u slučaju uspjeha tuženika u postupku, s tim da je tuženik u tim predmetima dužan platiti materijalne troškove postupka, koje bi u slučaju uspjeha, naplatio od protivne strane.

              Iz izjave o raskidu (l.s. 12), proizlazi da ju je tužitelj zaprimio 14. lipnja 2021., te da tuženik raskida ugovor jer da nije došlo do povećanog opsega posla uslijed otvaranja zemljišnih knjiga, pa s obzirom da tuženik u tom trenu ima generalnog punomoćnika, nema potrebe za uslugama tužitelja. Iz izjave o raskidu proizlazi da tuženik nepoštenim drži odredbu o plaćanju naknade bez obzira na opseg izvršenog posla, kao i činjenicu da se ugovor ne može raskinuti naredne 4 godine.

              Iz dopisa tužitelja (l.s. 13 do 15) proizlazi da tužitelj ne prihvaća izjavljeni raskid, te neosnovanim smatra iznesene razloge. Predmetni dopis zapravo sadržava i shvaćanja tužitelja iznesena u ovom postupku, a ranije navedena u obrazloženju ove presude.

              U novom dopisu od 14. srpnja 2021. (l.s. 16), tuženik tužitelja obavještava da ustraje u izjavljenom raskidu i iznesenim razlozima te dodatno ističe da načelnik Općine nije bio ovlašten samostalno potpisati ugovor, jer ugovorena naknada prelazi iznos o kojem može odlučivati bez predstavničkog tijela. 

              Iz priloženih stavova izvršnog odbora HOK-a (l.s 62 i 63) proizlazi da je stav Komore da predmet ugovora o pružanju pravne pomoći uz paušalnu naknadu ne može biti sastavljanje isprava, normativnih akata i izrada prijedloga, odnosno nacrta isprava, razmatranje spisa, izvidi, pribava isprava i radnje iz Tbr. 32. Tarife, da ne može biti određena u trajanju nekoliko sati tjedno ili mjesečno, a Tbr. 38 Tarife da isključuje primjenu svih oblika zastupanja i pred sudovima, državnim tijelima i u alternativnim načinima rješavanja spora s obzirom na odredbe Tbr. 7/6, pa takav ugovor treba sadržavati odredbu o isključenju svih takvih oblika zastupanja . Nadalje, da naknada u paušalnom iznosu ne može predstavljati akontaciju za trošak zastupanja, te ne može sadržavati materijalne troškove stranke.

              Iz dopisa HOK-a od 11. srpnja 2022. (l.s. 90 i 91), proizlazi da su njime, zapravo, potvrđeni netom izneseni stavovi izvršnog odbora HOK-a, a uz to se dodaje da predmet ugovora o paušalu može obuhvaćati usluge pravnog savjetovanja, da čl. 8. ugovora nije protivan odredbama Tarife, da o činjenici je li zaključenjem ovakva ugovora počinjena teža povreda obavljanja odvjetničke dužnosti odlučuju disciplinska tijela HOK-a, a o ništetnosti ugovora sud, te da sporni ugovor proizvodi pravne učinke.

              Konačno, iz priloženih isprava na l.s. 104 i 106 proizlazi da u vrijeme zaključenja spornog ugovora nije započeta obnova zemljišnih knjiga te da je odlukom državne geodetske uprave 14. rujna 2022. određena provedba katastarske izmjene za dijelove k.o. P. i k.o. D., što uostalom između stranaka i nije bilo sporno. Prema navodima svjedoka I. P., dio nekretnina u navedenim katastarskim općinama nalazi se na području Općine P.

13.              Uvodno, a u odnosu na tuženikove prigovore nedostataka ugovora zbog kojih ovaj ne bi proizvodio pravne učinke, naglasiti je kako ih sud ne smatra osnovanim.

              Pozivanje tuženika na odredbu Tbr. 38. Tarife i činjenicu da ugovor nije prijavljen HOK-u nije odlučno za ocjenu da ugovor proizvodi pravne učinke (što uostalom smatra i HOK u dopisu punomoćniku tuženika-list spisa 90 i 91).

U kontekstu ove ocjene treba ukazati na odredbu čl. 18. st. 1. ZO-a prema kojoj odvjetnici imaju pravo na nagradu za svoj rad te nagradu troška u svezi s obavljenim radom sukladno tarifi koju utvrđuje i donosi Komora uz suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa. Ministar nadležan za poslove pravosuđa kod davanja suglasnosti vodit će računa o zaštiti gospodarskih i socijalnih interesa te jednakosti u položaju davatelja i primatelja usluga s obzirom a na njihovu nejednakost u stručnim znanju kojim raspolažu, a sve s obzirom i na odredbu Tbr. 38. Tarife koja dopušta sklapanje ugovora o pružanju pravne pomoći u paušalnom iznosu  s pravnom osobom, osim za radnje pred sudovima i državnim organima, s tim da ugovor mora biti u pisanom obliku i sadržavati opis radova i poslova koje će odvjetnik obaviti, a odvjetnik ga je dužan prijaviti HOK-u.

              S obzirom na naprijed navedeno ovdje sporni ugovor nije ništetan u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

Uz to, odredbu Tbr. 38. treba tumačiti na način da je sklapanje takvog ugovora zabranjeno samo odvjetniku, a ne i drugoj ugovornoj strani i ne bi se mogla odnositi na korisnika pravne pomoći koji u dobroj vjeri sklapa ugovor, a tijekom postupka nisu ponuđeni dokazi da je kod tuženika, u trenutku sklapanja ugovora bilo takvih nedostataka.

Je li bilo propusta tužitelja kod zaključenja ugovora koji se tiču navedene odredbe tarife mogu ocjenjivati nadležna tijela HOK-a.

Nadalje neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se radi o zelenaškom ugovoru, jer osim takve tvrdnje, tuženik nije ponudio dokaze da bi, u konkretnom slučaju, postojala neka od pretpostavki iz čl. 329. st. 1. ZOO-a.

Također, tuženik nije obrazložio niti dokazao da je ugovorena naknada nerealna i nedopuštena, odnosno da se radi o tzv. damping cijeni.

U konkretnom slučaju, kako je već ranije rečeno, stranke su bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o nalogu.

Prema odredbi čl. 779. st. 1. ZOO-a nalogodavac može odustati od ugovora. Cijeneći ovu odredbu, sud smatra da tuženikova izjava od 7. lipnja 2021. (list spisa 12), zapravo predstavlja njegov odustanak od ugovora. U takvom slučaju, odredba čl. 779. st. 2. ZOO- a propisuje pravo nalogoprimca (što je u ovom slučaju tužitelj) na odgovarajući dio naknade kao i naknadu štete ako za odustanak nije bilo osnovanih razloga.

Osim toga, s obzirom da odustanak od ugovora zapravo dovodi do njegovog prestanka koji nije ispunjen, odustanak predstavlja i jedan od oblika raskida ugovora, jer i izaziva i one opće posljedice do kojih dovodi i sam raskid. To znači da pravni učinci odustanka od ugovora proizvode i određene posljedice raskida( pa i one iz čl. 368. ZOO-a), ali i uz posebne učinke, prihvaćajući činjenicu da se kod odustanka radi o prestanku ugovora u okolnostima kada nalogoprimac, zapravo, ispunjava obveze. Zato ZOO i propisuje da, u slučaju odustanka nalogodavca, nalogoprimac ima pravo na naknadu troškova, na naknadu štete i na odgovarajući dio naknade koji predstavlja razmjerni dio ukupne naknade koji odgovara onom dijelu posla koji je obavio, u odnosu prema poslu koji bi bio obavljen u cijelosti. U konkretnom slučaju, s obzirom da se radi o ugovoru s fiksno ugovorenom paušalnom naknadom, bez obzira na opseg posla, tužitelj bi mogao imati pravo na naknadu štete u vidu izmakle zarade, kako i sam tvrdi tijekom postupka, a koju označava kao iznos koji ogovara ukupnoj visini ugovorene naknade za četiri godine koliki je najmanji ugovoreni rok trajanja spornog ugovornog odnosa.

Što se tiče samog prava na naknadu štete, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o pitanju ugovorne odgovornosti za štetu. Činjenica jest da su stranke mogućnost raskida predvidjele u čl. 6 ugovora, ali navedena odredba svakako ne isključuje primjenu zakonskih odredbi, pa tako ni odredbu čl. 779. st. 2. ZOO-a.

Po mišljenju suda, kraj ovako utvrđenih činjenica, odlučno je je li osnovan razlog tuženikovog odustanka od ugovora.

Uvodno treba reći da su stranke sporni ugovor zaključile suglasnošću svojih volje, pa je tužitelja na temelju ugovora opravdano očekivao ostvariti korist, da je ta korist u potpunosti izostala, očito zbog toga što mu tuženik (čak i u vrijeme kada ugovor nije osporavao) nije povjerio niti jedan nalog. S obzirom na ugovorne odredbe, odnosno njegov sadržaj, sud smatra logičnim da je ugovorena suradnja trebala funkcionirati na način da tužitelj izvršava naloge kad, i nakon, što mu ih tuženik povjeri. Povjeravanje naloga, odnosno poslova tužitelju je, zapravo smisao i cilj sklapanja ovakvog ugovora.

Činjenica da je u to vrijeme tuženik imao generalnog punomoćnika u osobi odvjetnika, čak i da je tužitelj za to znao, nije odlučna za ocjenu tuženikovog postupanja. Pravo i dispozitivna volja svih subjekata jest kome će povjeriti svoje zastupanje. Ali, ako je zaključen ugovor kojim se jedna ugovorna strana obvezala drugoj davati takve naloge, onda je dužna tako preuzetu obvezu ispuniti i odgovorna je za njeno ispunjenje kako to propisuje i odredba čl. 9. ZOO-a.

Pritom sudu smatra da se radi o valjanom ugovoru, pa i kraj činjenice da sadrži i odredbe protivne Tbr. 38 . kako to pravilno ukazuje tuženik. Međutim, uz takve odredbe, ugovor sadrži I poslove određene upravo u navedenom tarifnom broju (primjerice pružanje pravnog savjetovanja usmeno i pismeno, sudjelovanje na sastancima u savjetodavnoj ulozi), pri čemu iz sadržaja odredbe čl.3. proizlazi da je za obavljanje tih poslova prethodno potreban zahtjev (zapravo nalog) tuženika kojega ovaj nikada nije dao, što, uostalom, niti ne spori.

Nadalje, nije osnovan niti navod iz tuženikove izjave o odustanku (nazvane raskid ugovora) da od ugovora odustaje jer je isti zaključen zbog mogućeg povećanog opsega posla uslijed otvaranja postupka obnove zemljišnih knjiga, jer da do navedene obnove nije došlo. Naime, iz odredbe čl. 1. ugovora proizlazi da obnova zemljišnih knjiga nije jedina pobuda za sklapanje ovog pravnog posla jer se u njoj eksplicitno kao pobuda označava i povećani opseg svih vrsta poslova pravne naravi u vrijeme sklapanja ugovora, dakle, ne samo moguće obnove. Također, iz odredbe čl. 3. koji sadržava popis poslova jasno su navedene i radnje tužitelja koje se ne tiču obnove zemljišnih knjiga, a da je tužitelj trebao obavljati i druge pravne poslove potvrđuje i svjedok I. P.

Iako nije odlučno, ponovno je istaknuti da je prednje stavove, zapravo, potvrdio i HOK na zahtjev samog tuženika.

Treba dodati i činjenicu da je konkretan pravni posao dijelom zapravo aleatorni ugovor, jer je u trenutku njegovog sklapanja doista postojala neizvjesnost u pogledu dijela obveza stranaka (koliki broj naloga će tužitelj dati, a tuženik morati izvršiti), ali su stranke na to pristale i tako koncipirale ugovor. Štoviše, pregledom ugovora se doima da je takva odredba bliža tuženiku, jer tužitelj ipak svoj dio obveza nije mogao izvršiti bez naloga tuženika, a broj takvih naloga ni u kojem slučaju nije ovisio o njemu.

Tvrdnja tuženika da mu tužiteljeve usluge nisu bile potrebne nije osnovan razlog za odustanak. Ovo stoga jer nema nikakvih dokaza da su se okolnosti poslovnog odnosa promijenile od zaključenja ugovora do izjave o odustanka. Dakle sve okolnosti u kojima je do zaključenja ugovora došlo bile su tuženiku poznate i on je ugovor zaključio slobodnom voljom, pa u istim okolnostima ne može bez posljedica jednostavno odustati od ugovora kao da isti nije ni zaključen.

Pritom za takvu ocjenu nije odlučna niti tvrdnja tuženika da načelnik I. P., eventualno, nije bio ovlašten potpisati ugovor s takvim iznosom, jer ta činjenica ne može ići na teret druge ugovorne strane za koju nema nikakvih dokaza da je bila nesavjesna.

14.               Zbog navedenog sud smatra da je tužitelj, uslijed tuženikovog neosnovanog odustanka trpio štetu u vidu izmakle koristi u visini neisplaćene naknade iz ugovora za najmanje četiri godine ( 48 mjeseci) koliko je ugovor trebao trajati po redovnom tijeku stvari, a što predstavlja utuženi iznos.

Pritom treba reći da bi, po mišljenju suda, tužitelj na dio utuženog iznosa (od zaključenja ugovora do izjave o odustanku) ima i temeljem nesporne činjenice da se radi o razdoblju za koje ugovor nije osporavao niti sam tuženik.

15.               Odluka o parničnom trošku donesena je primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

Prema priloženom troškovniku i s obzorom na vrijednost predmeta spora, tužitelju, koji je u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom, trebalo je priznati trošak zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to za zastupanje na ročištima od 7. lipnja i 7. listopada 2022., svako u iznosu od po 5.000,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. t. 1. Tarife, za zastupanje na ročištu od 11. svibnja 2022. u iznosu od 1.250,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 9. t. 5. Tarife, te trošak sastava obrazloženog podneska od 26. rujna 2022. u iznosu od 5.000,00 kn uvećano za PDV prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, odnosno ukupno 20.312.50 kn.

U preostalom dijelu, preko dosuđenog, tužiteljev zahtjev za naknadu troška nije osnovan. Ovo stoga jer mu za pristup na ročište od 11. svibnja 2022. pripada dosuđeni iznos od 1.250,00 kn ili 25% nagrade jer je ročište odgođeno prije početka raspravljanja, podnesak od 21. travnja 2022. ne prileži spisu, podnesak od 30. lipnja 2022. sastavio je zz tužitelja, a ne punomoćnik, dok zahtjev za trošak sudske pristojbe nije sastavljen sukladno odredbi čl. 164. st. 2. ZPP-a, pa je tužiteljev zahtjev trebalo odbiti za iznos od  20.437,50 kn.

16.               Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru 28. studenog 2022.

 

                                                                                                  Sudac

                                                                                                                Tomislav Jurlina

 

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

 

 

 

DNA:

-          Tužitelju po punomoćniku uz poziv za plaćanje sudske pristojbe od 3.050,00 kn

-          Tuženiku po punomoćniku

-          u spis