Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

1

 

 

Broj:10.P-331/2021-25

 

Broj:10.P-331/2021-25

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

        U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

       P   R E S U D  A

 

 

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja P. L. iz D., OIB, zastupanog po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d., iz Z., OIB, zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz O. društva K. & partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 22. siječnja 2022., u prisutnosti punomoćnika tužitelja T. P., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika M. B. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika H. Č., odvjetnice iz V., nakon donošenja i objave dana 9. veljače 2024.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

I/              Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavak 1. točka a. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4377402, sklopljenog dana 13. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. rujna 2007., po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OV-26996/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

- iz članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4377402, sklopljenog dana 13. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 13. rujna 2007., godine po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OV-26996/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“.

 

II/              Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 6.314,07 eura/47.574,18 kuna[1] (slovima: šesttisućatristočetrnaesteuraisedamcenti/četrdesetsedamtisućapetstoseadmdesetčetirikuneiosamnaestlipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

        24,59 EUR / 185,26 kn tekućom od 16.08.2009.

        20,18 EUR / 152,06 kn tekućom od 16.09.2009.

        21,19 EUR / 159,67 kn tekućom od 16.10.2009.

        21,42 EUR / 161,42 kn tekućom od 16.11.2009.

        21,11 EUR / 159,05 kn tekućom od 16.12.2009.

        21,20 EUR / 159,76 kn tekućom od 16.01.2010.

        22,97 EUR / 173,09 kn tekućom od 16.02.2010.

        25,84 EUR / 194,70 kn tekućom od 16.03.2010.

        25,25 EUR / 190,25 kn tekućom od 16.04.2010.

        30,96 EUR / 233,24 kn tekućom od 16.05.2010.

        30,59 EUR / 230,46 kn tekućom od 16.06.2010.

        33,67 EUR / 253,70 kn tekućom od 16.07.2010.

        52,78 EUR / 397,70 kn tekućom od 16.08.2010.

        45,58 EUR / 343,39 kn tekućom od 16.09.2010.

        53,91 EUR / 406,20 kn tekućom od 16.10.2010.

        52,27 EUR / 393,81 kn tekućom od 16.11.2010.

        47,19 EUR / 355,59 kn tekućom od 16.12.2010.

        56,51 EUR / 425,76 kn tekućom od 16.01.2011.

        57,53 EUR / 433,47 kn tekućom od 17.02.2011.

        59,46 EUR / 448,03 kn tekućom od 16.03.2011.

        58,02 EUR / 437,14 kn tekućom od 16.04.2011.

        59,16 EUR / 445,74 kn tekućom od 16.05.2011.

        15,20 EUR / 114,49 kn tekućom od 16.06.2011.

        44,75 EUR / 337,19 kn tekućom od 16.07.2011.

        83,43 EUR / 628,60 kn tekućom od 16.08.2011.

        101,97 EUR / 768,33 kn tekućom od 16.09.2011.

        94,68 EUR / 713,35 kn tekućom od 16.10.2011.

        91,31 EUR / 688,00 kn tekućom od 16.11.2011.

        82,97 EUR / 625,13 kn tekućom od 16.12.2011.

        82,18 EUR / 619,16 kn tekućom od 16.01.2012.

        86,77 EUR / 653,78 kn tekućom od 16.02.2012.

        90,56 EUR / 682,36 kn tekućom od 16.03.2012.

        91,57 EUR / 689,92 kn tekućom od 16.04.2012.

        88,61 EUR / 667,60 kn tekućom od 16.05.2012.

        90,36 EUR / 680,81 kn tekućom od 16.06.2012.

        91,80 EUR / 691,67 kn tekućom od 16.07.2012.

        89,44 EUR / 673,86 kn tekućom od 16.08.2012.

        90,32 EUR / 680,49 kn tekućom od 16.09.2012.

        88,99 EUR / 670,46 kn tekućom od 16.10.2012.

        84,42 EUR / 636,03 kn tekućom od 16.11.2012.

        88,75 EUR / 668,71 kn tekućom od 16.12.2012.

        99,30 EUR / 748,17 kn tekućom od 16.01.2013.

        80,74 EUR / 608,40 kn tekućom od 16.02.2013.

        81,87 EUR / 616,87 kn tekućom od 16.03.2013.

        88,12 EUR / 663,97 kn tekućom od 16.04.2013.

        88,73 EUR / 668,59 kn tekućom od 16.05.2013.

        87,12 EUR / 656,48 kn tekućom od 16.06.2013.

        69,87 EUR / 526,46 kn tekućom od 16.07.2013.

        88,71 EUR / 668,41 kn tekućom od 16.08.2013.

        88,20 EUR / 664,57 kn tekućom od 16.09.2013.

        88,19 EUR / 664,50 kn tekućom od 16.10.2013.

        87,95 EUR / 662,72 kn tekućom od 16.11.2013.

        88,22 EUR / 664,74 kn tekućom od 16.12.2013.

        88,10 EUR / 663,84 kn tekućom od 16.01.2014.

        87,27 EUR / 657,59 kn tekućom od 16.02.2014.

        91,05 EUR / 686,03 kn tekućom od 16.03.2014.

        91,65 EUR / 690,56 kn tekućom od 16.04.2014.

        91,91 EUR / 692,52 kn tekućom od 16.05.2014.

        93,74 EUR / 706,32 kn tekućom od 16.06.2014.

        93,45 EUR / 704,10 kn tekućom od 16.07.2014.

        90,68 EUR / 683,29 kn tekućom od 16.08.2014.

        73,43 EUR / 553,33 kn tekućom od 16.09.2014.

       2.056,31 EUR / 15.493,29 kn tekućom od 16.10.2014., do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

III/              Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.437,23 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV/              U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

 

 

Obrazloženje

             

  1.               Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da su dana 13. rujna 2007., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-4377402, potvrđen dana 13. rujna 2007., po javnom bilježniku L. P. iz O., pod brojem OV-26996/07, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 31.193,71 CHF, po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 374,47 CHF. Redovna kamatna stopa se sa početnih 5,49 % godišnje, tokom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o  kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku, od dana 1. listopada 2007., pa do konačne otplate više platio dugovani iznos za 35.500,00 kn. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

2.              Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Člankom 12. Ugovora o kreditu broj 528-50-43777402, stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017, od dana 14. lipnja 2018., u cijelosti promašeno. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupkom utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF), tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika L. P. iz O. pod brojem OV-26996/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika Ivana Olujića, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju kao i javnog bilježnika L. P. iz O.. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

 

  1.               Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika, protiveći se prigovoru mjesne nenadležnosti. Tužitelj ukazuje i na stav europskog suda pravde, u predmetima C-266/2018, C-240/98, C-137/08 i C-243/08, u kojima je sud zauzeo jasno stajalište kako se odredbe o prenošenju mjesne nadležnosti kojima se potrošača obvezuje na prihvaćanje isključive nadležnosti suda koji se nalazi daleko od njegova prebivališta, a radi kojih bi mu bilo otežano upustiti se u postupak, imaju smatrati nepoštenima u smislu Direktive vijeća 93/13 EEZ, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim iz odredbi Direktive vijeća broj 93/13/EEZ, isto jasno proizlazi i iz članka 19. l Zakona o potrošačkom kreditiranju, prema kojem tužitelj, kao potrošač, postupak protiv druge ugovorne strane, neovisno o njezinom sjedištu, može pokrenuti pred sudovima mjesta gdje on kao potrošač ima prebivalište, slijedom čega tužitelj drži kako doista nema potrebe detaljnije se očitovati na istaknuti prigovor tobožnje nenadležnosti Naslovnog suda, budući da je svojim podnošenjem tužbe, osim neupitne zakonom određene nadležnosti suda u Osijeku, takvu kao potrošač, odabrao i sam tužitelj. Sukladno odredbi članka 502. c. Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva. U tom smislu i ujedno protivno svim navodima tuženika o navodnoj potrebi ponovnog ocjenjivanja nepoštenosti ugovornih odredaba, a radi postojanja kojih je i podnesena predmetna tužba, ističe se kako sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj: Rev-3142/2018-2, od 19. ožujka 2019.: prvostupanjski sudovi u pojedinačnim postupcima nisu dužni ponovno utvrđivati povrede propisa zaštite potrošača nastalih kao posljedice nepoštenosti ugovornih odredaba koje su kao takve utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, budući da Zakon obvezuje ostale sudove u svim pojedinačnim postupcima koje potrošač posljedično osobno pokrene na ime restitucije zbog kolektivnim sporom utvrđenog protupravnog postupanja tuženika. Nastavno, tuženik je prije, i u vrijeme zaključivanja ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, a posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, budući upravo iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da tužitelj kako korisnik kredita navedeni ugovor s tuženikom sklopio u svojstvu potrošača, jer predmetni ugovor sadrži u cijelosti identične odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanju glavnice kredita uz CHF, kao  i svi ostali potrošački ugovori o kreditu ovdje tuženika, slijedom čeha je neupitno kako se i na ovaj postupak s izravnim učinkom protežu utvrđenja iz pravomoćnih presuda u predmetu "Franak".  Prigovor zastare je neosnovan, a tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava stajalište Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., i Ustavnog suda RH iz odluke U-III-2922/2018., od 20. veljače 2020.

 

  1.               Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 528-50-4377402 od 13. rujna 2007., potvrđen dana 13. rujna 2007., po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OV-26996/07; početni otplatni plan kredita; specifikaciju uplata; obročni otplatni plan od početka do kraja otplate; zadužnicu od 13. rujna 2007.; suglasnost o zaplijeni plaće od 13. rujna 2007.; zahtjev za kredit i izjavu sudužnika; ponuda broj 129, od 10. rujna 2007.; obavijest o promjenjivoj kamatnoj stopi od 23. listopada 2013.; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. C. i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 9. rujna 2022.; saslušao svjedoka prisjednika javnog bilježnika J. P. i  tužitelja u svojstvu stranke.

 

  1.               Sud smatra prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, neosnovan, budući je odredba iz članka 12., Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, nepoštena pa time i ništetna, temeljem odredbi članka 81. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 2013., a koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav i kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Odredbom članka 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da za suđenje protiv pravnih osoba je općemjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište. Člankom 59. istog zakona, propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a nesporno je da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Osijeku, gdje tužitelj ima prebivalište, pa je slijedom navedenog na ročištu od 1. lipnja 2022., odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan, a tuženik nije tražio pisani otpravak rješenja.

 

  1.               Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka D. C. slijedi da je dana 13. rujna 2007., tužitelj kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Korisnikom kredita, zaključio Ugovor o kreditu broj: 528-50-4377402, koji je potvrđen dana 13. rujna 2007.,  pod brojem OV-26996/07, na iznos u visini od 31.193,71 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom je utvrđen rok otplate kredita od 84 mjeseca, sa visinom kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora od 5,49% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa. Visina anuiteta je iznosila 374,47 CHF mjesečno. Kamatna stopa se mijenjala od 11/2007 i iznosila je 6,45% godišnje, od 05/2008 iznosila je 6,75% godišnje, od 03/2009 iznosila je 7,75% godišnje, od 07/2011 iznosila je 7,50% godišnje, a od 10/2011 iznosila je 6,75% godišnje. Kredit je korišten dana 19. rujna 2007., kada je srednji tečaj iznosio 4,449728 kuna za 1 CHF, pa je nastavno 347,47 CHF x 4,449728 kuna = 1.666,29 kuna/mjesečno, odnosno 7.895,99 CHF x 4,449728 kuna = 35.135,01 kuna. Izračun razlike kamata iznosi 1.425,76 kuna, a tečajna razlika iznosi 47.574,18 kuna, i to je razlika između pozitivne i negativne tečajne razlike. Na ime tečajne razlike za 2007., je manje plaćeno 1.871,62 kune, u 2008. godini je više plaćeno 705,52 kune, u 2009. godini je više plaćeno 2.143,32 kune, u 2010. godini je više plaćeno 3.597,89 kuna, u 2011. godini je više plaćeno 6.258,63 kune, u 2012. godini je više plaćeno 8.143,86 kuna, u 2013. godini je više plaćeno 7.729,55 kuna, i u 2014. godini je više plaćeno 20.867,03 kune, a navedeni iznosi su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama.

 

  1.               Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 7. studenog 2022., a podneskom od 18. svibnja 2023., i sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u RH, na način pobliže opisan u izreci presude.

 

  1.               Tuženik se protivio preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, dok su primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka pravne prirode, a tuženik nije imao pitanja za vještaka.

 

  1.               Na ročištu od 18. svibnja 2023., sud je dopustio preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a sukladno članku 190. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. 

 

10.              Iz iskaza svjedoka J. P. slijedi da je u to vrijeme kada je ovjeren Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika bila prisjednik u uredu Javnog bilježnika L. P. iz O. i konkretnog tužitelja se ne sjeća. U to vrijeme su se stranke upozoravala na osnovne odredbe ugovora u kreditu i to iznos, rok otplate, ugovorenu kamatnu stopu i ovršne odredbe, a cijeli ugovor se nije čitao. Stranke su upozoravali na promjenjivu kamatnu stopu i to da je početna ona koja je navedena u ugovoru i da se tijekom otplate kredita može mijenjati, te nisu objašnjavali parametre, promjene kamatne stope, budući isti nisu ni bili navedeni u ugovoru. U odnosu na valutnu klauzulu i mogući rast tečaja CHF u odnosu na kunu stranke u to vrijeme nisu upozoravali.

 

  1.          Iz iskaza tužitelja slijedi da je 2007., podigao kredit u CHF u iznosu od oko 30.000,00 CHF, za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe, na rok otplate od 7 godina. U cijelosti je osobno redovno otplaćivao kredit i isti je otplaćen u redovnom roku. U to vrijeme nije bio vlasnik, niti suvlasnik obrta ili tvrtke. Kredit u CHF je podigao iz razloga što su mu u banci predložili da podigne kredit u CHF, jer je to za njega najbolje i nisu mu nudili kredite u nekim drugim valutama. Ne sjeća se sa kime je točno pregovarao u vezi kredita, samo se sjeća da je podnio zahtjev za kredit i da su mu rekli da dođe za nekoliko dana kada će mu reći da li mu je kredit odobren. Ugovor o kreditu je bio tipski ugovor unaprijed pripremljen i dali su mu ga u banci da ga pročitam, što je i učinio i pitao je zašto baš u CHF-u, na što su mu u banci rekli da je taj kredit za njega najpovoljniji i da ispunjava uvjete samo za kredit u CHF-u. U banci mu nisu objasnili što znači promjenjiva kamatna stopa i kako se ona mijenja i koliko može porasti, niti je on to pitao, niti su ga upozorili da bi tečaj CHF-a u odnosu na kunu mogao toliko porasti. Da je znao da će se rata kredita toliko povećati zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF-a, i to sa početnih oko 1.600,00 kuna na 2.400,00 kuna, takav kredit nikada ne bi podigao, a za toliku ratu od 2.400,00 kuna nije niti ispunjavao uvjete s obzirom na plaću. Koliko se sjeća, kod javnog bilježnika su mu samo ovjerili ugovor o kreditu i nisu mu čitali pojedine ugovorne odredbe, niti ih je tužitelj pitao za pojašnjenje pojedinih ugovornih odredbi. Kada mu je porasla rata kredita, išao je u banku pitati zašto je to tako, a oni su mu rekli da se tu ništa ne može promijeniti. U R. banci je podigao kredit iz razloga što su ga iz Auto kuće P. uputili u R. banku. Prije podizanja kredita u R. banci nije se raspitivao u drugim bankama o kreditima u CHF i eventualno nekoj drugoj valuti, budući je u to vrijeme bio zadovoljan s navedenim uvjetima iz ugovora. Nije razumio svrhu valutne klauzule, a taj ugovor je potpisao zato što je imao povjerenja u banku.

 

  1.          Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima, dok nije posebno cijenio iskaz svjedoka J. P., budući se ista ne sjeća konkretnog tužitelja, a tuženik je na ročištu od 3. ožujka 2023., odustao od dokaznog prijedloga saslušanja djelatnika tuženika V. M. P. i I. O..

 

  1.          Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila za osobne potrebe, te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.  

 

  1.          Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u t. 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu t. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

             

  1.          Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine  79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

 

  1.          Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

  1.          Člankom 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu  unaprijed  formulirao  trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

  1.          Člankom 102. istog zakona, propisano je da  je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

 

  1.          Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

 

  1.          Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

 

  1.          Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. 

 

  1.          Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 528-50-4377402, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu dana 13. rujna 2007., na iznos od 31.193,71 CHF, po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 84 mjeseca, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 374,47 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja, odnosno od početnih od oko 1.600,00 kuna, tijekom otplate su iznosili i do 2.400,00 kuna. Kredit je u cijelosti otplaćen.

 

  1.          Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao. 

 

  1.          Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

  1.          Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

 

  1.          Slijedom navedenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kao osnovan, za utvrđenjem dijela ništetnosti odredbi iz članka 7. stavak 1. točka a. i članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj 528-50-4377402, sklopljenog dana 13. rujna 2007., između tužitelja i tuženika, pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

  1.          Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz valutu CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 6.314,07 eura/47.574,18 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

 

  1.          Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

 

  1.          Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

  1.          Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podneska od 7. listopada 2021., 12. veljače 2022., i 6. studenog 2022., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 1. lipnja 2022., 3. ožujka 2023., 18. svibnja 2023., i 22. siječnja 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 425,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,78 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.437,23 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

 

  1.          Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. lipnja 2022., u iznosu od 50,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao i trošak sastava podneska o 17. svibnja 2023., u iznosu od 200,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti predan neposredno pred ročište od 18. svibnja 2023., kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu preko iznosa od 46,78 eura, budući je tužitelj uplatio sudsku pristojbu na tužbu prilikom podnošenja tužbe u iznosu od 352,50 kuna/46,78 eura, kao ni trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 109,63 eura, jer je tužitelj oslobođen od plaćanja sudske pristojbe, sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, a istu nije niti platio, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

 

U Osijeku, 9. veljače 2024.

S U D A C:

                                                                                                                        LIDIJA ŠMIT

 

 

 

 

 

 

POUKA O PRAVNOM  LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

              DOSTAVITI:

              1. Pun. tužitelja

              2. Pun. tuženika

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

 

[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu