REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

     Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Vanji Crnković te zapisničarki Sanji Kobilšek Ponjan, u upravnom sporu tužitelja J. M. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik H. J., odvjetnik u Z., protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na promet nekretnina, 25. studenog 2022.

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/17-01/1789, URBROJ: 513-04-19-2 od 3. prosinca 2019. i poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za poreze građana KLASA: UP/I-410-20/2014-01/14710, URBROJ: 513-007-24-10/2017-07 od 26. siječnja 2017.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.              Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak KLASA: UP/II-410-20/17-01/1789, URBROJ: 513-04-19-2 od 3. prosinca 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv poreznog rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za poreze građana KLASA: UP/I-410-20/2014-01/14710, URBROJ: 513-007-24-10/2017-07 od 26. siječnja 2017. kojim je zamijenjeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Područnog ureda Zagreb, Ispostave za poreze građana KLASA: UP/I-410-20/2014-01/14710, URBROJ: 513-007-24-10-2016-03 od 6. rujna 2016. (točka I. izreke), odbijen je zahtjev tužitelja za oslobođenjem od plaćanja poreza na promet nekretnina temeljem članka 11.a) stavak 6. Zakona o porezu na promet nekretnina (točka II. izreke), utvrđena mu je osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 458.113,86 kn te na tu osnovicu porez na promet nekretnina po stopi 5% u iznosu od 22.905,69 kn.

2.              Tužitelj u tužbi i tijekom spora u bitnome navodi da je predmetna nekretnina kupljena za potrebe obitelji koju je on zasnovao sa svojom sada bivšom suprugom, a da je ista kupljena novcem koji mu je darovao otac, na takav način pokušavajući mu osigurati vlastiti dom svojom ušteđevinom. Dodaje da je u trenutku kupnje predmetne nekretnine postojala obiteljska zajednica koju su činili on, njegova bivša supruga te dvoje djece. Opisuje da je zbog niza nesuglasica ubrzo došlo do puknuća zajednice, a koje je eskaliralo odlaskom A. M. iz zajedničkog kućanstva. Iznosi da ukoliko se kao osnova naplate poreza uzima članak 11.a. stavak 6. Zakona o porezu na promet nekretnina, relevantan trenutak za naplatu poreza bio bi onaj kada je njegova bivša supruga promijenila boravišta i prebivalište budući da se porez plaća naknadno ako u roku od 3 godine građanin ili njegov bračni drug odjave prebivalište, ne borave ili prijave promjenu adrese stanovanja. Nastavlja da Ministarstvo financija tu okolnost nije uzelo u obzir, a on drži da je ista krucijalna, budući da je on kupio kuću sa ciljem da to bude prva nekretnina za obitelj, a da je suštinski motiv kupnje kao rješavanja obiteljskog stambenog pitanja nestao. Ističe da je nekretnina bila kupljena sa ciljem rješavanja stambenog pitanja obitelji odnosno da joj je to bila primarna funkcija, dokazuje i sadržaj tužbe P Ob-750/2017 u kojoj bivša supruga navodi da je predmetna nekretnina predstavljala "obiteljski dom", a koji je ista, napustila zajedno sa svojom djecom u rujnu 2016. Smatra da se vrši protupravan i protuustavan pritisak na građane da ostanu u bračnoj zajednici pod prijetnjom kazne ogledane u porezu. Navodi da je svojevoljnim i samoiniciranim odlaskom iz obiteljske kuće, njegova bivša supruga neposredno utjecala na ispunjenje zakonske pretpostavke kojom se njemu može naknadno naplatiti porez. Smatra da mu se naplatom poreza de facto naplaćuje činjenica da je treća osoba odlučila napustiti obiteljsku zajednicu da bi naknadno, dvije godine poslije, sa istim odlučila privremeno ju ponovno obnoviti te ju je potom nanovo napustila. Dodaje da budući da je nekretnina iseljenjem njegove obitelji postala za njega prevelika, odnosno ista nije više imala jednaku funkciju kao u trenutku kupnje te je postala za njega, zbog visokih režijskih i drugih izdataka, pretjerani trošak, on je de facto isključivo vratio uloženi novac trećoj osobi, odnosno svom ocu koji mu je novac za kupnju prve nekretnine i dao sa jasno konkretiziranim ciljem. Ističe da je riječ o uloženom novcu od strane treće osobe isključivo sa ciljem osiguravanja njemu obiteljskog doma dokazuje i sadržaj darovnog ugovora. Iznosi da nije ostvario nikakvu dobit niti je predmetna nekretnina na bilo kakav način postala više vrijedna u razdoblju od dvije i pol godine od nabavke do darovanja ocu, odnosno niti na kakav način isti nije postao platežno sposobniji ili klasno privilegiraniji. Nastavlja da je tek formalno poklonio svoje vlasništvo, no praktično je riječ bila tek o povratku uloženih sredstava budući da nije došlo do ostvarenja osnovne i valjane pretpostavke darovanja koju je postavio njegov otac (a sa kojom je država bila upoznata u trenutku priznavanja oslobođenja tužitelja od poreza za kupnju prve nekretnine), a to je osiguravanje stambenog pitanja njegovoj novokreiranoj obitelji. Ističe da je porezno tijelo dužno s jednakom pažnjom utvrditi i činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika. Iznosi da je ne poduzimajući nikakve radnje u prilog poreznog obveznika, odnosno ignorirajući sve prethodno navedene okolnosti ovog predmeta, obiteljsku situaciju, razloge nabave nekretnine kao i darovanja ocu koje je poslužilo povratu uloženog kapitala, porezno tijelo direktno i nesmotreno prekršilo navedenu obavezu te se vodilo isključivo suhoparnim provođenjem sadržajno dvojbenog propisa koji neposredno šteti njemu bez njegove faktične "krivnje". Smatra da mu se samom naplatom poreza isključivo šteti poradi činjenice da nije zadržao opstojnost svoje obitelji, unatoč činjenici da nije ostvario nikakvu dobit (prometom) koju bi trebalo oporezivati u interesu unapređivanja funkcioniranja jedinice lokalne samouprave, a istu dobit nije ostvario niti njegov otac pa da se može utvrditi oblik pokušaja plaćanja poreznog opterećenja (i samim time posredno ostvarivanje dobiti za njega). Slijedom navedenog predlaže poništiti rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje uz naknadu troškova upravnog spora.

3.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da smatra da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4.              Tijekom spora izvršen je uvid u spis i u spis tuženika te je održano ročište.

5.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6.              Nesporno je da je prvostupanjskim rješenjem odbijen zahtjev tužitelja za oslobođenjem od plaćanja poreza na promet nekretnina temeljem članka 11.a) stavak 6. Zakona o porezu na promet nekretnina ("Narodne novine" broj: 69/97., 26/00., 127/00., 153/02., 22/11. i 143/14.). 

7.              Sporno je, je li pravilno tako odlučeno.

8.              Člankom 11a. stavkom 6. Zakona o porezu na promet nekretnina propisano je da porez na promet nekretnina iz stavka 1. toga članka, kojeg je građanin bio oslobođen, plaća se naknadno ako u roku od 3 godine od dana stjecanja:

1. građanin otuđi ili iznajmi nekretninu u cijelosti ili djelomično,

2. građanin ili njegov bračni drug odjave prebivalište, ne borave ili prijave promjenu adrese stanovanja,

3. Porezna uprava naknadno utvrdi da nisu ispunjeni uvjeti za porezno oslobođenje.

9.              U upravnom postupku utvrđeno je da je tužitelj stekao predmetnu nekretninu kupoprodajnim ugovorom od 7. kolovoza 2014., a da ju je darovao svom ocu 22. studenog 2016., koje činjenice tužitelj ni ne osporava.

10.              Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje te činjenicu da je tužitelj otuđio predmetnu nekretninu u roku od 3 godine od dana stjecanja u smislu članak 11a. stavka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina, osporavanim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

11.              Opširni tužbeni navodi o razlozima takvog otuđenja i rastavi braka tužitelja nisu relevantni, a imajući u vidu da se je ispunio uvjet iz članka 11a. stavka 6. Zakona o porezu na promet nekretnina, a koji je izričit i jasan.

12.              Odbijeni su dokazni prijedlozi tužitelja za njegovim saslušanjem kao i za saslušanjem oca tužitelja E. M. te za pribavom spisa Općinskog građanskog suda u Zagrebu POb-50/17 i POb-750/17, jer izvođenje navedenih dokaza nije bilo potrebno, a imajući u vidu da je relevantna činjenica da je tužitelj otuđio predmetnu nekretninu u roku od 3 godine od stjecanja utvrđena te da ju tužitelj ni ne osporava, već da samo obrazlaže razloge za takvo otuđenje, a što nije odlučno u predmetnom sporu.

13.              Slijedom navedenog valjalo je na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan (točka I. izreke).

14.              Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti snosi sve troškove u skladu s člankom 79. stavkom 4. Zakona o upravnim sporovima. Slijedom navedenog na temelju članka 79. stavka 6. odlučeno je kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 25. studenog 2022.

Sutkinja

Vanja Crnković v.r.