Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
1 Povrv-1299/2019-19
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Franjevačke stube 2, Pazin
Povrv-1299/2019-19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, po sutkinji Mihaeli Kaligari Hek, u pravnoj stvari tužitelja B. K. d. o. o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik T. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. i p. d. o. o. O., protiv tuženice S. D., OIB …, L., koju zastupa punomoćnik P. J., odvjetnik u L., radi isplate, nakon održanog pripremnog ročišta i glavne rasprave zaključene 9. studenog 2022. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja L. T., odvjetničkog vježbenika kod G. O., odvjetnika u P., i punomoćnika tuženice, 25. studenog 2022.
p r e s u d i o j e
I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Ante Šuška posl. br. Ovrv-3181/2019 od 27. lipnja 2019. u cijelosti, te se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 49.456,96 kuna sa zateznim kamatama koje na 34.131,21 kuna teku od 11. lipnja 2019. do isplate.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u cijelosti.
III. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi troškove ovog postupka u iznosu 4.595,00 kuna (četiritisućepetstodevedesetpet kuna) / 609,86 eura[1] (šestodevet eura osamdesetšest centi) u roku 15 (petnaest) dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu 1.875,00 kuna.
Obrazloženje
1. Povodom prijedloga ovrhovoditelja, ovdje tužitelja, na temelju vjerodostojne isprave – izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja od 11. lipnja 2019., javni bilježnik Ante Šuško donio je rješenje o ovrsi posl. br. Ovrv-3181/2019 od 27. lipnja 2019. kojim je ovršenici, ovdje tuženici, naloženo da tužitelju u roku osam dana od dostave rješenja namiri 49.456,96 kn sa zateznim kamatama koje na 34.131,21 kn teku od 11. lipnja 2019. do isplate (t. 1.), kao i da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu 2.201,89 kn sa zateznim kamatama od donošenja rješenja o ovrsi do isplate (t. 3.), te u slučaju da ne namiri glavnu tražbinu s troškovima, i predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu 1.006,25 kn sa zateznim kamatama od pravomoćnosti rješenja o ovrsi do isplate (t. 4.), a radi ostvarenja tih tražbina određena je ovrha općenito na imovini tuženice (t. 2.).
1. 1. To je rješenje, budući da je tuženica izjavila dopušten i pravodoban prigovor u kojem je u osporila osnovu predmetnog potraživanja tužitelja u cijelosti, rješenjem ovog suda, Stalne službe u Labinu, posl. br. Povrv-1299/2019 od 18. rujna 2019., stavljeno izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i u tom su pogledu ukinute sve provedene radnje, dok je u odnosu na ostali dio određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.
2. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za povrat dospjelih anuiteta kredita po ugovoru o kreditu br. 2402006-1031262160/51404607-5102232152 od 9. veljače 2005., a sporno je između stranaka je li tužiteljeva tražbina zastarjela u trenutku pokretanja postupka.
3. Sud je ocjenom izvedenih dokaza, odnosno pročitanih i razgledanih isprava u spisu, i to ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160/51404607-5102232152 od 9. veljače 2005. (listovi 24-26 spisa), ugovora o cesiji od 16. srpnja 2015. (listovi 27-47 spisa) i pregleda prometa po partiji kredita 5102232152 za razdoblje od 9. veljače 2005. do 31. kolovoza 2015. (listovi 48-51 spisa), te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka USRH, 70/19. i 80/22.; dalje: ZPP) odlučio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
3. 1. Sud nije izvodio dokaz predložen po tuženici da se od prednika tužitelja zatraži pregled svih uplata tuženice u smislu otplate kreditnih rata iz predmetnog ugovora o kreditu, jer je teret dokazivanja činjenica koje bi se utvrdile tim dokazom bio na tužitelju (to posebno u situaciji kada tužitelj tvrdi da tuženica „nije ispunila svoje ugovorne obveze u roku").
4. Iz rezultata dokaznog postupka proizlaze sljedeća činjenična utvrđenja:
– prednik tužitelja i tuženica su 9. veljače 2005. sklopili ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404607-5102232152;
– potraživanje iz predmetnog ugovora o kreditu ustupljeno je tužitelju ugovorom o cesiji sklopljenim 16. srpnja 2015. s ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. Rijeka kao ustupiteljem;
– ugovorom o kreditu prednik tužitelja obvezao se tuženici isplatiti iznos od 5.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti na rok korištenja od 48 mjeseci počevši s 9. veljače 2005. zaključno s 28. veljače 2005. kada kredit prelazi u otplatu, a tuženica se obvezala vratiti navedeni iznos u 48 mjesečnih anuiteta (iznos anuiteta 125,97 eura) nakon puštanja kredita u tečaj, s time da kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu (čl. 1., 2., 5. do 7. ugovora o kreditu), iz čega slijedi da je između stranaka ugovorena anuitetna otplata;
– prvi anuitet dospio je na naplatu 1. ožujka 2005., a posljednji 1. ožujka 2009.;
– prijedlog za ovrhu predan je javnom bilježniku 27. lipnja 2019.
5. 1. Prema navodima tuženice, predmetni kredit nije dospio u cijelosti 1. ožujka 2009. već je s tim datumom dospjela posljednja 48. rata kredita, a povremene tražbine zastarijevaju u roku tri godine. Nadalje, tužitelj da nije dokazao da je tuženica nakon cesije vršila uplate po kreditu, a sve i da je, plaćanje dijela duga ne znači ujedno priznanje cijelog duga.
7. Mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., „Narodne novine“ br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje: ZOO), koji se primjenjuje sukladno čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22.) s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (9. veljače 2005.), o zastari glase:
– čl. 371. ZOO-a: „Potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“
– čl. 372. st. 1. ZOO-a: „ Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim, vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.“
– čl. 372. st. 2. ZOO-a: „Isto vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.“
- čl. 373. st. 1. ZOO-a: „Samo pravo iz kojega proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijega neispunjenog potraživanja poslije kojeg dužnik nije vršio davanja. “
8. U konkretnom slučaju, ugovorom o kreditu ugovorena je (u čl. 7. ugovora) otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima (48 mjesečnih anuiteta u iznosu 125,97 eura koji dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu). Radi se o povremenom potraživanju iz čl. 372. st. 2. ZOO-a i tražbina tužitelja – utuženi anuiteti – zastarjela je, jer je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu proteklo tri godine od dospijeća svih ugovorenih anuiteta (a proteklo je i pet godina).
8. 1. Okolnost da tuženica „nije ispunila svoje ugovorne obveze u roku", kako je to naveo tužitelj, odnosno da nije otplatila niti jedan ili da nije otplaćivala uredno anuitete (što tužitelj nije točno pojasnio), bez utjecaja je na „anuitetnu narav“ utuženih obveza te primjenu trogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 372. st. 1. i 2. ZOO-a, jer tužitelj nesporno nije otkazao ugovor o kreditu, a ne proizlazi ni da bi on bio raskinut. Tek u slučaju dospijeća ukupnog neplaćenog kredita na naplatu (zbog neredovitog plaćanja ili neplaćanjem dva uzastopna anuiteta), i to otkazom ili raskidom ugovora, tražbina vraćanja kredita (neovisno što se dužnik iz ugovora prethodno, prije nego je ugovor raskinut/otkazan, obvezao dužne iznose kredita vratiti u anuitetima) više ne bi imala karakter povremenog potraživanja i na takvu tražbinu ne bi se primjenio zastarni rok iz čl. 372. st. 1. ZOO-a (tako i Vrhovni sud u svojoj odluci posl. br. Rev-167/16-2 od 10. listopada 2017.), već bi zastarni rok iznosio pet godina. No, u konkretnom slučaju i taj bi rok protekao do podnošenja prijedloga za ovrhu.
9. Prema čl. 387. st. 1. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug, a prema st. 2. dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Glavna radnja dužnika koja prekida zastaru je priznanje duga. Priznanje duga može biti izraženo izravno, izjavom (usmeno ili pisanim putem), ali i neizravno. Priznanje duga kao temelj za prekid zastare mora biti jasno, određeno i bezuvjetno i mora se dati u tijeku zastarnog roka.
9. 1. Iz pregleda prometa po partiji kredita za razdoblje od 9. veljače 2005. do 31. kolovoza 2015. nije vidljivo da bi tuženica uopće vršila uplate predniku tužitelja nakon sklapanja ugovora o cesiji 16. srpnja 2015. (jer pregled prometa sadrži kao "datum valute" naznačene datume u razdoblju od 2005. do 2011.), pa onda ni da bi vršila uplate po kreditu u iznosu 2.059,05 kn.
9. 2. Sve i da je tužitelj dokazao da je tuženica vršila uplate po kreditu u 2015., to ne znači da je time priznala dug u cijelosti (pa da bi se prekinula zastara i zastarni rok počeo teći nanovo). Petogodišnji rok na kojeg se tužitelj poziva navodeći da teče od 1. ožujka 2009. istekao bi do 1. ožujka 2014., pa bi tuženica i da je u 2015. vršila uplate, uplatila dio zastarjelog duga što se ne može smatrati priznanjem duga. Osim toga, priznanje duga plaćanjem dijela duga, ne znači i priznanje cijele obveze.
10. Slijedom svega iznijetog, valjalo je ukinuti platni nalog sadržan u predmetnom rješenju o ovrsi u cijelosti te u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev, kao u t. I. izreke presude.
11. Sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a odluka o troškovima postupka donosi se prema uspjehu stranaka u sporu. Tužitelj u ovom sporu nije uspio pa mu ne pripada ni zatražena naknada troškova ovršnog i parničnog postupka, dok tuženici pripada zatraženi trošak za sastavljanje prigovora protiv rješenja o ovrsi i zastupanje na ročištu održanom 9. studenog 2022., za svaku radnju 100 bodova, ukupno 200 bodova, odnosno 3.000,00 kuna, uvećano za PDV po stopi 25 % odnosno 750,00 kn, sveukupno 3.750,00 kn, prema tbr. 7. t. 1., tbr. 9. t. 1., tbr. 42., tbr. 48. i tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.), te trošak plaćane sudske pristojbe za prigovor protiv rješenja o ovrsi u iznosu 845,00 kn.
11. 1. Tuženici nije priznat zatraženi trošak za sastav podneska od 25. listopada 2022. u iznosu 1.875,00 kn jer u smislu čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje parnice (navode iz podneska tuženica je mogla iznijeti na pripremnom ročištu za zastupanje na kojem joj je priznata naknada).
11. 2. Stoga je valjalo zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbiti u cijelosti, tužitelju naložiti da tuženici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 4.595,00 kn / 609,86 eura, te odbiti zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu 1.875,00 kn, sve kao u u t. II. i IV. izreke presude.
U Pazinu 25. studenog 2022.
Sutkinja
Mihaela Kaligari Hek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dostave presude.
DNA:
1. tužitelj po pun., uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu,
2. tuženica po pun.
[1] Fiksni tečaj konverzije 7,53450.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.