Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1025/20-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Eveline Čolović Tomić, članica vijeća, te sudske savjetnice Ivane Jasprica Konjuh, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja F. s. S. F., N., zastupanog po opunomoćenicima u Odvjetničkom društvu K.1, K.2 i partneri d.o.o., odvjetnici u R., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Z., uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Republike Hrvatske zastupane putem prvozainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, i L. p. - T. d.o.o., M. L., zastupano po opunomoćenicima u Odvjetničkom društvu V. i partneri d.o.o., odvjetnici u R., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1379/2017-16 od 30. listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2022.,
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-1379/2017-16 od 30. listopada 2019.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/14-01/631, URBROJ: 514-04-02-01-01-17-05 od 12. rujna 2017. (točka I izreke). Točkom II izreke naloženo je tužitelju da u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti odluke o troškovima, zainteresiranoj osobi nadoknadi troškove upravnog spora.
1.1. Citiranim rješenjem tuženika od 12. rujna 2017., odbijene su žalbe Republike Hrvatske, Državnog odvjetništva i F. s. sv. F. iz N., izjavljene protiv rješenja Ureda državne uprave u P.-g. županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, Ispostave M. L., KLASA: UP/I-942-05/08-01/01, URBROJ: 2170-11-02/6-14-27 od 4. srpnja 2014.
1.2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da tužitelju pripada pravo na naknadu za zemljište označeno kao k.č.br. 778/2 i k.č.br. 805/9, obje k.o. N. (točka 1. izreke) te da se navedene nekretnine ne mogu naturalno vratiti tužitelju već da će se za iste odrediti zamjenske nekretnine ili naknada na temelju Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/98, dalje: Ugovor između Svete Stolice i RH o gospodarskim pitanjima), a obveznikom naknade utvrđena je Republika Hrvatska (točke 2. i 3. izreke).
2. Tužitelj je protiv osporene presude podnio žalbu, pobijajući istu iz svih zakonom propisanih razloga. Navodi da se sud nije uopće osvrnuo na navode iz tužbe te da je obrazloženje presude neprecizno, nejasno te da su izneseni razlozi kontradiktorni, a što je protivno pravilima postupka.
2.1. Navodi da oduzete nekretnine nisu mogle biti procijenjene niti unesene u temeljni kapital bilo koje pravne osobe budući je to zakonom posebno zabranjeno. Smatra takvo postupanje u cijelosti nezakonitim, a iz kojeg razloga je moguć naturalni povrat.
2.2. Tvrdi da je rješenje tuženika nezakonito budući se istim ne utvrđuje bilo kakvo konkretno pravo koje je utemeljeno na navedenom rješenju, a što bi trebalo sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Pojašnjava da je predmetno rješenje samo deklaratorno jer da na temelju njega nije ostvario pravo na povrat oduzete imovine na način da je točno definirano koje mu nekretnine trebaju pripasti u zamjenu na ime oduzetih nekretnina, odnosno da nije izvršena njihova konkretizacija.
2.3. Iznosi da na temelju pobijanog rješenja ne može pokrenuti bilo kakav postupak radi uvođenja u posjed, niti prigovarati vrijednosti nekretnina niti da se može definirati koje su to nekretnine te da nema nikakvih rokova unutar kojih bi se to trebalo definirati. Utvrđenje da je obveznik naknade Republika Hrvatska ne konkretizira nikakvo pravo podnositelja zahtjeva u odnosu na obveznika naknade, a da bi ta obveza trebala biti razrađena na način da se podnositelju zahtjeva omogući ostvarivanje svojeg prava na temelju pobijanog rješenja.
2.4. Slijedom navedenog predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.
3. Tuženik se u odgovoru na žalbu poziva na razloge iznijete u obrazloženju rješenja koje je bilo predmetom ocjene zakonitosti u upravnom sporu i predlaže žalbu odbiti.
4. Zainteresirane osobe, iako uredno pozvane, nisu dostavile odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno odlučio o tužbenom zahtjevu tužitelja te da se osporena presuda ne može ocijeniti nezakonitom ni po jednoj osnovi propisanoj člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10., 143/12., 152/15., 94/16. i 29/17., 110/21., dalje: ZUS).
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da tužitelj 2. svibnja 1997. podnio zahtjev prvostupanjskom tijelu za povrat više oduzetih nekretnina, između ostalih i za k.č. br. 778/2 i k.č. 805/9, obje k.o. N.. Tužitelj je tijekom provedenog upravnog postupka dokazao kontinuitet pravne osobe Katoličke crkve, odnosno svoje pravno sljedništvo u odnosu na uknjiženog prijašnjeg vlasnika (C. R. C. a. a. o. d. m. o. i. N.) od kojeg su oduzete predmetne nekretnine. Iz iskaza geometra Državne geodetske uprave danog na zapisnik u upravnom postupku od 1. lipnja 2017. proizlazi da predmetne nekretnine danas čine dio autokampa „R.“. Također, iz zapisnika sastavljenog 8. prosinca 1974. između O. L. p. o razgraničenju prostora kampa „R.“ i tužitelja, proizlazi da su predmetne nekretnine privedene namjeni do donošenja Zakona o naknadi, a isto proizlazi i iz skice razgraničenja sačinjene po ovlaštenom vještaku, koja je sastavni dio tog zapisnika. Pravilnost ovakvog utvrđenja proizlazi i iz, spisu priležećeg, zaključka o davanju građevinskog zemljišta na korištenje od 26. prosinca 1974., a iz kojeg je vidljivo da su još u vrijeme donošenja navedenog zaključka, poduzete pripremne radnje u svrhu proširenja postojećeg autokampa u N. Rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 20. svibnja 2004. navedene nekretnine unesene su u temeljni kapital društva L. p. – h. d.d. M. L..
8. Tužitelj svojim žalbenim navodima ne osporava pravilnost ovakvog činjeničnog utvrđenja, već smatra da u konkretnom predmetu ne postoji zapreka za naturalni povrat, odnosno da je već u prvostupanjskom rješenju trebalo biti određeno koje mu nekretnine trebaju biti dane u zamjenu na ime oduzetih nekretnina.
9. Odredbom članka 2. stavka 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, koji se ovdje primjenjuje budući se radi o imovini oduzetoj Katoličkoj crkvi, propisano je da se u želji da financiranje Katoličke Crkve bude uređeno na suvremen i djelotvoran način, u skladu s demokratskim društvenim ustrojem, Republika Hrvatska obvezuje da će: a) Katoličkoj Crkvi vratiti imovinu koja joj je oduzeta u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koju je moguće vratiti prema zakonskim odredbama, b) naći odgovarajuću zamjenu za dio dobara, koji nije moguće vratiti, c) isplaćivati pravnim osobama Katoličke Crkve naknadu u novcu za ostalu imovinu koja neće biti vraćena.
10. Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima ne isključuje primjenu odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi) te kod primjene tog Zakona Republika Hrvatska kao ugovorna strana mora poštovati odredbe tog Ugovora, ali se imovinsko pravni odnosi na cjelokupnoj imovini, koja je oduzeta na temelju propisa i odluka iz članka 2. i 3. Zakona o naknadi, rješavaju primjenom tog Zakona i u skladu s tim Zakonom pa prema tome i na imovinu na koju se odnosi naprijed citirani Ugovor.
10.1. Imajući u vidu navedeno, ovdje mjerodavnom odredbom članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi, propisano je da će se neizgrađeno građevinsko zemljište koje je u društveno vlasništvo preneseno na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih u članku 3. tog Zakona i koje je na temelju pravomoćne odluke nadležnoga tijela oduzeto iz posjeda prijašnjih vlasnika ili osobe na koju je pravo prenio prijašnji vlasnik, a kojim općina, odnosno grad do stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 1997.) nije dalje raspolagala ili koje do donošenja tog Zakona (11. listopada 1996.) nije privedeno namjeni, dati u vlasništvo prijašnjem vlasniku na njegov zahtjev.
10.2. Nadalje, odredbom članka 53. stavkom 1. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina, a odredbom članka 55. točkom 4. Zakona o naknadi propisano da se ne vraća imovina u vlasništvo i posjed čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.). 11. Imajući u vidu prethodno navedene zakonske odredbe, a budući je, u konkretnom predmetu nedvojbeno utvrđeno da su predmetne nekretnine do donošenja Zakona o naknadi privedene namjeni radi koje su i oduzete (radi uređenja autokampa) te da čine dio gospodarsko - tehnološke cjeline (autokampa), ovaj Sud je suglasan s utvrđenjem da u konkretnom predmetu ne postoje uvjeti za naturalni povrat navedenih nekretnina, jer nije ispunjen uvjet iz citirane odredbe članka 17. stavka 1. Zakona o naknadi, odnosno ispunjen je uvjet iz odredbe članka 55. točke 4. istog Zakona, a pri čemu valja istaknuti da u ovom postupku tužitelj ne može s uspjehom isticati prigovore koji se odnose na zakonitost unosa predmetnih nekretnina u temeljni kapital pravne osobe.
12. Nadalje iz citirane odredbe članka 2. stavka 2. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, proizlazi da je navedenim Ugovorom predviđen drukčiji oblik naknade za oduzetu imovinu (zamjena imovine ili isplata novčane naknade) od onog kakvog ima u vidu Zakon o naknadi.
13. Odredbom članka 4. navedenog Ugovora propisano je da će Republika Hrvatska, u dogovoru s mjerodavnim vlastima Katoličke Crkve, i u skladu sa zakonskim odredbama, izvršiti prikladnu zamjenu za dio dobara koja nije u stanju vratiti katoličkoj Crkvi. Zamjenu dobara i rokove utvrdit će mješovito povjerenstvo u roku od godinu dana od stupanja na snagu navedenog Ugovora.
14. Dakle, da bi se utvrdilo da li tužitelj uopće ostvaruje pravo na povrat za oduzetu imovinu, odnosno da li postoje ili ne postoje uvjeti za naturalni povrat bilo je nužno prethodno provesti upravni postupak prema odredbama Zakona o naknadi pred prvostupanjskim tijelom, a u slučaju kad se utvrdi da naturalni povrat nije moguć tada se trebaju primijeniti odredbe navedenog Ugovora o drugim oblicima naknade izvan upravnog postupka, bilo donošenjem odluke o zamjenskim nekretninama ili utvrđivanjem novčane naknade ako zamjena nije moguće. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, zamjenska dobra određuje Mješovito povjerenstvo Hrvatske biskupske konferencije i Vlade Republike Hrvatske na prijedlog neke od ugovornih stranaka.
15. Naime, nema zakonske odredbe na temelju koje bi bilo u nadležnosti upravnih tijela koja provode postupke naknade za oduzetu imovinu da odlučuju na temelju navedenog Ugovora o zamjenskim nekretninama ili visini novčane naknade ako zamjena nije moguća. Štoviše, da je prvostupanjsko tijelo odmah za predmetne nekretnine odredilo novčanu naknadu odnosno zamjenske nekretnine, kako to pogrešno smatra tužitelj, postupilo bi protivno odredbama navedenog Međunarodnog ugovora. Ovakvo tumačenje utemeljeno je i na dosadašnjoj upravnosudskoj praksi (primjerice presuda posl. broj: Usž-3731/2017).
16. Slijedom svega navedenog, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 25. studenoga 2022.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek, v.r.