Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu,
uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Rogošić, u upravnom sporu tužitelja B.
z. Z., T., zastupan po
opunomoćeniku D. D., odvjetniku u S. protiv
tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog
carinskog ureda Split, Zrinsko Frankopanska 60, radi utvrđenja posebne naknade za
nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije, nakon javne rasprave zaključene 17.
studenoga 2022. u nazočnosti zamjenice opunomoćenika tužitelja J. Š.
odvjetnice u S. i opunomoćenika tuženika M. D. i J. C.,
objavljene 24. studenoga 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija
Republike Hrvatske, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, Klasa: UP/I-
471-01/18-11/12, Urbroj: 513-02-8008/8-22-33 od 12. svibnja 2022., da se utvrdi da
na čest. zem. …/., …, …/., …/., …/., …/., …, …, …/.,
…/., …/. i …/. sve upisane u Z.U. …, K.O. B.- B. v. ne postoji
utvrđena granica pomorskog dobra, te da se tužitelj oslobodi obveze plaćanja
naknade za koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru za razdoblje od 22. Srpnja
2017. do 13. rujna 2017. u ukupnom iznosu od 14.305,33 kuna kao i obveze
oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 3.781,98 kuna sve uvećano za iznos
daljnjih kamata na navedene iznose tekuće od 16. ožujka 2022. pa do dana uplate.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/I-471-01/18-11/12, Urbroj: 513-02-
8008/8-22-33 od 12. svibnja 2022., tužitelju kao obvezniku obračunavanja i plaćanja
naknade za koncesiju kao osobi koja je obavljala gospodarsku djelatnost na
pomorskom dobru za koju je potrebna koncesija, utvrđena je obveza po osnovi
posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez koncesije za razdoblje od
22. srpnja do 13. rujna 2017. u ukupnom iznosu od 14.305,33 kuna, te je utvrđena
imovinska korist ostvarena nezakonitim obavljanjem djelatnosti na pomorskom dobru
bez koncesije u navedenom razdoblju u iznosu od 3.781,98 kuna, dakle, ukupno
18.087,31 kuna, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa te je naložena provedba
odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za
izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.
2. Tužitelju u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenje tuženika zbog pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede materijalnog prava, u bitnom
navodi kako je rješenje tuženika nezakonito te protivno praksi upravnog suda i
Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Poziva se na odredbu članka 102. stavka 2.
Zakona o koncesijama ("Narodne novine" broj: 69/17.). Smatra kako prema
relevantnoj sudskoj praksi nema mogućnosti da se za vrijeme primjene Zakona o
koncesijama ("Narodne novine" broj: 143/12.) obveza plaćanja naknade sa osnova
korištenja pomorskog dobra utvrdi rješenjem javnopravnog tijela, što pobijano
rješenje čini protuzakonitim. Tvrdi kako je nesporno da tuženik ne može naplaćivati
naknadu za koncesiju ako nema ugovora o koncesiji, niti se može pozivati na institut
stjecanja bez osnove i slično. Dakle, smatra kako tuženik nije imao pravnu osnovu za
donošenje pobijanog rješenja. U odnosu na predmetnu nekretninu na kojoj se obavlja
djelatnost tužitelj ističe kako je ista u zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo
fizičke osobe i to V. Đ.. Tvrdi kako sam tuženik u obrazloženju pobijane
odluke potvrđuje da se radi o privatnom vlasništvu navedene osobe što ima za
posljedicu da nije ni moguće dodijeliti koncesiju na predmetnim područjima, a što je
nesporno utvrđeno pred javnopravnim tijelom. Nadalje, poziva se na odluku
Prekršajnog suda u Splitu poslovni broj Pp G-…/17, kojom odlukom je tužitelj
oslobođen od optužbe, a u kojem postupku je utvrđeno da je tužitelj temeljem
ugovora o podzakupu i rješenja od 29. travnja 2016. i rješenja Službe za
gospodarstvo, Ispostava M. od 27. svibnja 2016. postavio pokretne naprave
na predmetnom zemljištu u vlasništvu fizičke osobe, a zašto su u potpunosti bili
ispunjeni zakonski uvjeti. Tužitelj tvrdi kako je samo nastavio obavljati djelatnost koju
je prethodno obavljao vlasnik i zakupnik, bez da je ikada obaviješten o obvezi
plaćanja koncesijskih naknada, sve do izdavanja zapisnika te pobijane odluke, a što
je logično budući je nekretnina koja je predmet zakupa privatno vlasništvo bez upisa
pomorskog dobra što ukazuje na neosnovanost utvrđenja iz pobijane odluke
tuženika. Tužitelj tvrdi kako nije on taj koji je raspolagao nekretninom koja navodno
spada pod pomorsko dobro već zakupodavac. Tvrdi kako je tužitelji samo neposredni
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
posjednik temeljem ugovora o zakupu koji priznaje višu vlast porednog posjednika -
zakupodavca i koji je za svoje korištenje platio naknadu zakupodavcu. U odnosu na
određenu visinu stalne naknade prigovara kako nigdje nema obrazloženja na koji
način je utvrđen turistički razred koji je primijenjen. Vezano za promjenjivi dio
naknade koji se izračunava u iznosu od 3 % od prihoda ostvarenog obavljanjem
djelatnosti, ističe kako je predmetni izračun trebalo povjeriti vještaku za knjigovodstvo
i financije, a ne nestručnim osobama koje su sastavljali zapisnik odnosno pobijano
rješenje. Prigovara obračunu kamata i poziva se na odredbu članka 89. stavka 4.
Zakona o koncesijama. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika, da se
utvrdi da na čest. zem. …/., …, …/., …/., …/., …/., …, …,
…/., …/., …/. i …/. sve upisane u Z.U. …, K.O. B.- B. v. ne
postoji utvrđena granica pomorskog dobra, te da se tužitelj oslobodi obveze plaćanja
naknade za koncesijsko odobrenje na pomorskom dobru za razdoblje od 22. srpnja
2017. do 13. rujna 2017. u ukupnom iznosu od 14.305,33 kuna kao i obveze
oduzimanja imovinske koristi u iznosu od 3.781,98 kuna sve uvećano za iznos
daljnjih kamata na navedene iznose tekuće od 16. ožujka 2022. pa do dana uplate.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje
kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, te u bitnom iste ponavlja.
Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.
4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je izveo dokaze uvidom u
sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.
5. U sporu je održana rasprava 17. studenoga 2022. čime je dana mogućnost
strankama da se sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne
novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o
činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.
6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog
spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka
55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen nadzor
obavljanja djelatnosti u restoranu/baru "L. r. u B. v. u kojem je tužitelj u
2017, pružao ugostiteljske usluge, sezonski u razdoblju od 1. lipnja do 30. rujna
2017.
8. Osporeno rješenje doneseno je u izvršenju presude Upravnog suda u Splitu,
poslovnog broja: 8 UsIcar - 40/19-7 od 15. ožujka 2021.
9. Sud je u spomenutoj presudi utvrdio kako je nesporno da predmetna
nekretnina nije u zemljišnoj knjizi upisana kao pomorsko dobro, da je tužitelj
predmetnu nekretninu koristio za obavljanje djelatnosti u označenom razdoblju tj. od
01. siječnja do 13. rujna 2017., te da je nekretninu koristio bez zaključenog ugovora o
koncesiji. Sud je utvrdio kako je u razdoblju za koje je tužitelju utvrđena obveza
plaćanja naknade tj. za razdoblje od 01. siječnja do 13. rujna 2017. u primjeni bio
Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 143/12), koji bi se u konkretnom
slučaju primijenio za razdoblje od 01. siječnja do 21. srpnja 2017., te Zakona o
koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je stupio na snagu 22. srpnja 2017.
Nadalje, Sud je utvrdio kako je Zakonom o koncesijama („Narodne novine“, broj:
143/12) bila propisana obveza plaćanja koncesijske naknade, međutim, u provedbi
navedenog Zakona u više presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske je zauzet stav
da se koncesijska naknada za korištenje pomorskog ne može utvrđivati rješenjima
upravnih tijela ukoliko nema zaključenog ugovora o koncesiji (bez ugovora o koncesiji
nema obveze plaćanja koncesijske naknade). Stoga, Sud je zaključio kako u tome
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
slučaju prema zauzetoj sudskoj praksi upravnih sudova obeštećenje po osnovu
nezakonitog korištenja pomorskog dobra, kada nije bio zaključen ugovor o koncesiji,
bilo je među ostalim moguće pokretanjem sudskog postupka kod redovnog suda u
kojem bi se obeštećenje tražilo tužbom temeljem instituta stjecanja bez pravnog
osnova (budući da osnova za naplatu koncesijske naknade putem rješenja nije bilo),
a navedeni stav je zauzet u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Uzz
24/13-3 od 17. ožujka 2015., temeljem koje je ustanovljena važeća sudska praksa
upravnih sudova i Visokog upravnog suda RH (presuda VUS-a RH, poslovni broj
Uss-52/15-18 od 03. lipnja 2015., te u presudi Usž-199/16 od 03. studenog 2016.).
Nadalje, Sud pozvao i na presudu Vrhovnog suda RH broj: U-zpz 31/2017-9 od 8.
siječnja 2020. u kojoj je Sud ostao kod ranije iznijetog stava da nema mogućnosti
naplate koncesijske naknade u slučaju nepostojanja ugovora o koncesiji i da nije
moguće primijeniti odredbu članka 2., članka 10. st. 2. i članka 16. st. 5. Općeg
poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 147/08, 18/11, 78/12, 136/12, 73/13), te se
pozvao i presudu broj: U-zpz 20/2018-2 od 17. lipnja 2020. Sud je zaključio kako
sukladno relevantnoj sudskoj praksi nema mogućnosti da se za razdoblje prije 22.
srpnja 2017., kada je u primjeni bio Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj:
143/12), obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog dobra utvrdi
rješenjem javnopravnog tijela. Međutim, Sud je utvrdio kako je od 22. srpnja 2017. na
snazi Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je propisao
mogućnost da se utvrdi obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog
dobra tj. obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, bez ugovora o koncesiji. Sud je
utvrdio kako se ne radi o koncesijskoj naknadi (jer to ne može biti budući da nema
zaključenog ugovora o koncesiji), već se radi o posebnoj naknadi za nezakonito
korištenje pomorskog dobra bez koncesije- naknade s obilježjem naknade za
koncesiju, te se pozvao na odredbe članka 12. stavka 1., članka 89. stavka 1., 2., 3. i
6. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17, dalje: ZOK-a). Sud je
ocijenio da obzirom da je tužitelju obveza plaćanja naknade s osnova obavljanja
djelatnosti na pomorskom dobru utvrđena protivno navedenom, za cijelo razdoblje od
01. siječnja do 13. rujna 2017., da rješenje tuženika nije zakonito, te je na temelju
odredbe članka 58. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima poništio osporeno
rješenje i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak.
10. U izvršenju presude tuženo tijelo je obavilo ponovljeni porezno- pravni
postupak financijskog nadzora obračunavanja i plaćanja naknade za koncesiju kod
tužitelja za razdoblje od 1. siječnja do 13. rujna 2017., o čemu je sastavljen zapisnik
Klasa:UP/I-471-01/18-11/12, Ur:broj: 513-02-8008/8-22-31 od 15. ožujka 2022.
11. U postupku je utvrđeno kako je granica pomorskog dobra za čest. zem.
5485/2, 5487, 5488/1, 5488/2, 5489/1, 5489/2, 5490, 5491, 5492/1, 5492/2, 5494/3 i
5483/1 utvrđena Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granica
pomorskog dobra na dijelu k.o. B.-B. V. ("Narodne novine" broj: 33/10.)
Utvrđeno je kako granica pomorskog dobra nije provedena u zemljišnim knjigama iz
razloga što su čestice upisane kao privatno vlasništvo gospodina V. Đ., a
izvlaštenje nije provedeno.
12. Utvrđeno je kako je komunalni redar općine B. V., Upravnog odjela za
gospodarenje prostorom i komunalno prometne poslove dana 11. srpnja 2017.
obavio očevid u B. V., na lokaciji restoran/bar "Lj. r., o čemu je sastavljen
Zapisnik o korištenju pomorskog dobra, u kojem je utvrđeno kako tužitelj koristi
pomorsko dobro na kojem obavlja ugostiteljsku djelatnost u ukupnoj površini od 183,
16 m².
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
13. Tijekom nadzora izvršen je uvid u Ugovor o podzakupu poslovnog prostora
između M. Š. iz M. (podzakupodavac) i tužitelja (podzakupnik) koji
je sklopljen 29. travnja 2016. Utvrđeno je kako je člankom 1. Ugovora ugovoreno da
podzakupodavac podzakupniku predaje u podzakup poslovni prostor komercijalnog
naziva "Lj. R." koji se nalazi u B. V. (restoran i caffe bar) točnije površine
navedene uz zk.ulošku 2056 k.o. B- B. V. čest. zem. …/., …, …/.,
…/., …/., …/., …, …, …/., …/., …/. i …/. površine cca
900 m². Utvrđeno je kako podzakupodavac nedvosmisleno potvrđuje da ima sva
prava dati predmetni poslovni prostor u podzakup bez posebne prethodne
suglasnosti vlasnika ili njegovog punomoćnika, a na temelju ugovora o najmu.
Utvrđeno je kako je u članku 2. Ugovora ugovoreno da će podzakupnik poslovni
prostor koristiti za obavljanje svoje registrirane djelatnosti, dok je u članku 3. Ugovora
ugovoreno da će podzakupnik plaćati zakupodavcu ili osobi koju odredi
zakupodavac, godišnju zakupninu od 10.000,00 kn najkasnije do 15. srpnja za svaku
godinu najma. Utvrđeno je kako se prema članku 5. Ugovora ugovor sklapa na rok od
10 godina sa potpisom i ovjerom stranaka svake tekuće i naplaćene godine, tj.
ukoliko podzakupnik ne podmiri najam za tekuću godinu ugovor se raskida odmah
bez posebnog preduvjeta.
14. Nadalje, utvrđeno je kako je rješenje Ureda državne uprave u splitsko-
dalmatinskoj županiji, Službe za gospodarstvo, Ispostava M. od 27. svibnja
2016., kojim se tužitelju utvrđuje nastavak obavljanja ugostiteljske djelatnosti u
ugostiteljskom objektu vrste bistro i vrste pizzeria u B. V. u kojem je već
obavljana ugostiteljska djelatnost iste vrste temeljem rješenja od 6. lipnja 2004. i
rješenja od 15. lipnja 2005., s danom 27. svibnja 2016.
15. U skladu sa navedenim, kako je u postupku nadzora utvrđeno da tužitelj za
obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru nije ishodio koncesiju, izvršen je obračun
naknade s obilježjem naknade za koncesiju u skladu sa Uredbom o postupku
davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine" broj: 23/04, 101/04,
39/06, 63/08, 125/10, 102/11, 83/12 i 10/17,) kojom su utvrđeni kriteriji za
određivanje visine koncesijske naknade, a koja Uredba je donijeta temeljem članka
119. točke 1b. i 1.c. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne
novine" broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11 i 56/1, a kako je to opisano na
stranici 8 i 9. osporenog rješenja.
16. Odredbom članka 12. stavka 1. Zakona o koncesijama („Narodne novine“,
broj: 69/17.) propisano je da je zabranjeno svako obavljanje djelatnosti za koje je
potrebna koncesija, a obavlja se bez dane koncesije. Stavkom 2. istog članka
propisano je da koncesionaru koji izvršava ugovor o koncesiji zabranjeno je
obavljanje djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti koncesije koji je određen
ugovorom o koncesiji. Obavljanjem djelatnosti koncesije izvan opsega djelatnosti
koncesije koji je određen ugovorom o koncesiji smatra se svako prekoračenje
ovlaštenja koja proizlaze iz ugovora o koncesiji, uključujući svaki oblik samovlasnog
proširenja primjene tih ovlaštenja.
17. Odredbom članka 89. stavka 1. Zakona o koncesijama propisano je da ako se
u postupku nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega
koji je određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je
propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem
opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i
nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljane djelatnosti bez
koncesije. Stavkom 2. istog članka propisano je da obveza plaćanja naknade s
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
obilježjem naknade za koncesiju nastaje obavljanjem djelatnosti u okolnostima iz st.
1. ovog članka. Stavkom 3. istog članka propisao je da se iznos naknade s obilježjem
naknade za koncesiju utvrđuje na temelju činjenica utvrđenih prema njihovoj
gospodarskoj biti i pripadajućim najvišim iznosima koji se obračunavaju primjenom
kriterija koji su posebnim zakonom propisani za određivanje visine nakade za
koncesiju. Stavkom 6. istog članka propisano je d utvrđenje i plaćanje naknade s
obilježjem naknade za koncesiju ne predstavlja ozakonjenje nezakonitog obavljanja
djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka i ne može se smatrati osnovom za stjecanje
prava koncesije te ne isključuje obvezu oduzimanja imovinske koristi ostvarene
nezakonitim obavljanjem djelatnosti, kao ni pravo na naknadu svake druge štete koja
je nastala zbog nezakonitog obavljanja djelatnosti.
18. Prema ocjeni ovog Suda, tuženo tijelo je u cijelosti postupilo u skladu sa
uputom iz presude Upravnog suda u Splitu poslovnog broja: 8 UsIcar - 40/19-7 od
15. ožujka 2021., slijedom čega Sud zaključuje kako je tuženo tijelo u osporenoj
odluci pravilno utvrdilo činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
19. Prigovor tužitelja kako je nesporno da tuženik ne može naplaćivati naknadu za
koncesiju ako nema ugovora o koncesiji, niti se može pozivati na institut stjecanja
bez osnove i slično, slijedom čega tuženik nije imao pravnu osnovu za donošenje
pobijanog rješenja, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim. Naime, u spomenutoj sudskoj
presudi Sud je na jasan i nedvojben način utvrdio kako je od 22. srpnja 2017. na
snazi Zakon o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17), koji je propisao
mogućnost da se utvrdi obveza plaćanja naknade s osnova korištenja pomorskog
dobra tj. obavljanja djelatnosti na pomorskom dobru, bez ugovora o koncesiji. Sud je,
dakle, utvrdio kako se ne radi o koncesijskoj naknadi (jer to ne može biti budući da
nema zaključenog ugovora o koncesiji), već se radi o posebnoj naknadi za
nezakonito korištenje pomorskog dobra bez koncesije - naknade s obilježjem
naknade za koncesiju, te se pozvao na odredbe članka 12. stavka 1., članka 89.
stavka 1., 2., 3. i 6. Zakona o koncesijama („Narodne novine“, broj: 69/17, dalje:
ZOK-a). Slijedom navedenog, prigovor tužitelja se ocjenjuje neosnovanim.
20. Prigovor tužitelja kako je predmetna nekretnina na kojoj se obavlja djelatnost u
zemljišnim knjigama upisana kao vlasništvo fizičke osobe i to V. Đ., dakle,
da se radi o privatnom vlasništvu navedene osobe što ima za posljedicu da nije ni
moguće dodijeliti koncesiju na predmetnim područjima, također, nije osnovan. Sud je
u spomenutoj presudi također ocijenio neosnovanim navod tužitelja kojim se spori da
bi se radilo o pomorskom dobru budući da nije kao takvo evidentirano i upisano u
zemljišnoj knjizi. Sud je jasno izrazio stajalište kako su ovlašteni inspektori carinskog
tijela neposrednim nadzorom utvrdili mjesto i način obavljanja - korištenja
pomorskog dobra, dakle, utvrđeno je faktičko stanje, pa je jasno da se radi o
pomorskom dobru, za korištenje kojeg je potrebno imati dodijeljenu koncesiju i
zaključen ugovor o koncesiji kojim bi se dala ovlast za korištenje pomorskog dobra za
obavljanje gospodarske djelatnosti. Sud je jasno utvrdio kako je Zakonom određeno
što je pomorsko dobro, pa u situaciji nesređenih zemljišnih knjiga, ukoliko se
neposrednim nadzorom nedvojbeno utvrdi da neki dio po samoj definiciji (po samom
Zakonu) jest pomorsko dobro, taj prostor će imati takav status, bez obzira što kao
takvo nije upisano u zemljišnoj knjizi, jer u takvoj situaciji upis u zemljišne knjige ne
bi imao konstitutivno značenje za stjecanje statusa pomorskog dobra.
21. U odnosu na prigovor tužitelja na određenu visinu stalne naknade kako nigdje
nema obrazloženja na koji način je utvrđen turistički razred koji je primijenjen, valja
kazati kako je upravno tijelo na stranici 8. i 9. osporenog rješenja, koji izračun i
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
obrazloženje izračuna ovaj Sud prihvaća pravilnim i utemeljenim na zakonu i
podzakonskim propisima na koje se tuženo tijelo poziva u osporenom rješenju.
Stoga, navedeni prigovor se ocjenjuje neosnovanim.
22. Prigovor tužitelja na pogrešan obračun kamata pozivajući se odredbu članka
89. stavka 4. Zakona o koncesijama, ovaj Sud je ocijenio neosnovanim.
Spomenutom odredbom propisano je da na iznos naknade s obilježjem naknade za
koncesiju obračunavaju se i plaćaju zatezne kamate, tekuće od dana dospijeća koji
odgovara isteku roka od osam dana od dana nastanka obveze iz stavka 1. ovoga
članka, do isplate. Stavkom 1. istog članka propisano je da ako se u postupku
nadzora utvrdi da koncesionar obavlja djelatnost koncesije izvan opsega koji je
određen ugovorom o koncesiji, odnosno da druga osoba djelatnost za koju je
propisano da se obavlja na temelju koncesije obavlja bez koncesije ili prekoračenjem
opsega i sadržaja koncesije, inspektor donosi rješenje kojim se utvrđuje obveza i
nalaže uplata iznosa posebne naknade za nezakonito obavljanje djelatnosti bez
koncesije (u daljnjem tekstu: naknada s obilježjem naknade za koncesiju). Dakle,
tužitelju je predmetna obveza utvrđena zapisnikom o nadzoru i od tada su mu
utvrđene zakonske zatezne kamate, a kako proizlazi iz izreke i obrazloženja
osporenog rješenja.
23. U skladu sa navedenim, navodi tužitelja iz tužbi nisu osnovani, te nisu od
utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.
24. Dokazni prijedlog za provođenjem financijskog - knjigovodstveno vještačenja
Sud je odbio kao nepotreban ali i neosnovan uzevši u obzir da su sve odlučne
činjenice u dovoljnoj mjeri raspravljene i utvrđene pred tijelom uprave te nije bilo
potrebe za izvođenjem predloženog dokaza, a tužitelj svojim tužbenim prigovorima
nije doveo u dvojbu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane poreznog tijela.
Naime, tužitelj je samo neargumentirano prigovorio kako visina utvrđene naknade
nije pravilno utvrđena, bez predočenja nekakvog dokaza kojim bi doveo u dvojbu
pravilnost izračuna visine predmete naknade, koje je detaljno obrazloženo na stranici
8. i 9. osporenog rješenja. Prema stajalištu ovog Suda, nije dovoljno samo navesti
kako činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i predložiti dokaz provođenja
vještačenja, već je potrebno ukazati u kojem dijelu predmetna naknada nije pravilno
utvrđena i predočiti dokaz za svoje tvrdnje, odnosno svojim argumentiranim
tvrdnjama dovesti u dvojbu pravilnost izračuna visine predmetne naknade, a sve u
skladu sa načelom učinkovitosti iz članka 8. ZUS-a kojim je propisano kako će sud
upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i
troškova.
25. Slijedom navedenoga, Sud je stajališta kako osporenim rješenjem nije
povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-
a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao točki I izreke presude.
26. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 79. stavka
4. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao
pod točkom II izreke presude.
27. U pogledu prijedloga tužitelja da tužba ima odgodni učinak za navesti je kako
je odredbom članka 26. stavak 2. ZUS-a propisno da sud može odlučiti da tužba ima
odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora
tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano
da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom
interesu.
Poslovni broj: 6 Us I-1445/2022-10
28. U konkretnom slučaju, tužitelj nije ničim dokazao kako će mu izvršenjem
rješenja nastupiti šteta koja bi se mogla teško popraviti, stoga je odlučeno kao izreci
rješenja.
U Splitu, 24. studenoga 2022.
S U T K I N J A
Nela Mešin
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve
stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba
odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. ZUS-a).
Protiv rješenja nije dopuštena žalba (članak 67. stavak 1. ZUS-a).
DNA:
1. Opunomoćeniku tužitelja D. D., odvjetniku u S.
2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Carinskoj upravi,
Područnom carinskom ured Split, Zrinsko Frankopanska 60
3. U spis
RJ:
1. Vrijednost predmeta spora je 10.000,00 kuna (čl. 25. ZSP-a)
2. Provesti postupak naplate sudske pristojbe tužbe i presude po
pravomoćnosti, te žalbe ukoliko ista bude izjavljena, (čl. 22. ZSP-a)
3. Kalendar 30 dana
